Poslovni broj: Gž-2211/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nives Grgić Bažon odvjetnici u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po OD Knezović i partneri iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-812/2021-41 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana, pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-812/2021- 41 od 17. svibnja 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu odluke o trošku pod točkom V. za iznos od 2.599,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok se presuda u odluci o trošku preinačuje na način da se za više traženo preko iznosa od 2.599,75 eura do iznosa od 3.181,61eura s pripadajućim kamatama, zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbija kao neosnovan (za iznos od 581,86 eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj: 366-57-2007 koji je sklopljen 10. prosinca 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke (točka I. izreke), kao i da su ništetne odredbe članka 2., članka 3. i članka 4. tog ugovora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužiteljici s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 32.108,10 kuna/ 4.261,51 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka III. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je tužiteljica tražila da se tuženiku s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope naloži isplata iznosa od 5.224,07 kuna/ 693,37 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka IV. izreke).

1.2 Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.181,61 Eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana (točka V. izreke), dok je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatom parničnog troška preko iznosa priznatog pod točkom V. izreke presude s kamatom na isti, te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti, kao neosnovan (točka VI. izreke).

1.3. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je objektivna preinaka tužbenog zahtjeva koja je učinjena u podnesku od 18. studenog 2022.

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu pod točkom V. izreke koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba u pogledu glavne stvari je neosnovana, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

5.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te da naloži tuženiku da joj isplati razliku između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da tuženiku naloži da joj isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 20.400,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, u jednakim mjesečnim anuitetima, na rok otplate od 84 mjeseci (članak 2. ugovora) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 5,60%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika - „Odlukom o kamatnim stopama Hypo- Alpe-Adria banke ili drugog akta banke“.

8. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF i ima li tužiteljica pravo na povrat uplaćenih sredstava s navedenih osnova. Konačno, sporno je i jesu li potraživanja tužiteljice s navedenih osnova u zastari.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07).

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu i kamatnu stopu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, niti su u ugovoru jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te da takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

11.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Također je utvrđeno da je mijenjana kamatna stopa bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe

12. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

12.1. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12.2. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

12.3. Izvođenjem predloženih dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, dok kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da su predmetne odredbe sadržane na standardiziranom obrascu ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

14. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 96. i 97. ZZP/07., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

15. Tužiteljici stoga pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO), pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

16.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

16.2. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 2. studenog 2021., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule iz točke I. izreke nije zastarjela, budući se taj rok računa od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je u pogledu valutne klauzule nastupila 14. lipnja 2018., slijedom čega je ovaj zahtjev podnesen unutar zastarnog roka od pet godina. Međutim, tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope u cijelosti je u zastari s obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u pogledu promjenjive kamatne stope koja je nastupila 13. lipnja 2014. pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, pa je pravilno prvostupanjski sud u tom dijelu odbio zahtjev tužiteljice za isplatom iz osnova promjenjive kamatne stope.

17. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

18. U pogledu prigovora da je odredbom članka 22. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule za istaknuti je da je u predmetnom postupku sporno je li nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli CHF, a ne valutna klauzula općenito. Naime, valuta CHF nosi veći rizik od ostalih valuta, a ta činjenica prosječnom potrošaču nije bila objašnjena od strane banke, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

19. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je pri obračunavanju troška prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je tužiteljici priznao trošak podnesaka od 18. veljače 2022., 18. studenog 2022 i 20. prosinca 2023. u visini od 100 bodova pozivom na Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa) jer je podneskom od 18. veljače 2022. tužiteljica dostavila potvrdu o uplati predujma radi provođenja financijskog vještačenja, pa ga je trebalo obračunati u skladu s Tbr. 8.4. Tarife, dok je podneskom od 18. studenog 2022., nakon dostavljenog obračuna od strane tuženika konačno postavila tužbeni zahtjev, a podneskom se od 20. prosinca 2023. očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, pa je troškove tih dvaju podnesaka trebalo obračunati u skladu s Tbr. 8.3. Tarife.

19.1. Isto tako, osnovano tuženik prigovara da je pogrešno prvostupanjski sud tužiteljici priznao naknadu troška plaćanja pristojbe za tužbu i presudu jer je odredbom članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23.) propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a o kakvom postupku se u konkretnom slučaju radi.

19.2. Međutim, neosnovano tuženik svojim žalbenim navodima osporava dosuđeni parnični trošak u pogledu obračunate vrijednosti boda, navodeći kako je prvostupanjski sud suprotno Tarifi priznao tužiteljici trošak svih poduzetih radnji u postupku prema vrijednosti boda od 2,00 eura, bez obzira jesu li poduzete prije stupanja na snagu izmijenjene Tarife, jer je troškove za sve poduzete radnje trebalo obračunati prema Tarifi koja bila snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, slijedom čega je pravilno prilikom obračuna troška obračunata vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura, sukladno Tbr. 54. Tarife.

19.3. Stoga je trebalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke V. izreke presude, te ostale pravilno utvrđene troškove postupka umanjiti za više dosuđeni iznos od 581,86 eura, a u preostalom dijelu odluku o troškovima potvrditi.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer je uspio sa svojom žalbom samo u pogledu odluke o parničnom trošku u neznatnom dijelu, a zbog kojeg mu nisu nastali posebni troškovi.

21. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

Split, 25. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić