Poslovni broj: Gž -411/2023-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Sandi Crljen Ivančić u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB 84397956623, protiv tuženice SD OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Jasminki Biloš, odvjetnici u Zagrebu, Draškovićeva 53, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-252/2022-8 od 2. siječnja 2023., 25. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se rješenje Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-252/2022-8 od 2. siječnja 2023. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbačena je žalba tužitelja radi isplate iznosa od 611.320,65 kuna.

1.1. Protiv tog rješenja žali se tužitelj pobijajući ga je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.

- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22.i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

1.2. Na žalbu nije odgovoreno.

1.3. Žalba je osnovana.

2. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 611.320,65 kuna s osnova nepripadne isplate invalidske mirovine za razdoblje od 9. svibnja 1994. do 31. prosinca 2017.

2.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazilo bi sljedeće:

- da iz rješenja tužitelja, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa] od 12. veljače 2018. proizlazi da je tuženici utvrđena nepripadna isplata invalidske mirovine za razdoblje od 9. svibnja 1994. do 31. prosinca 2017. u iznosu od ukupno 611.320,65 kuna (točka I. izreke navedenog rješenja) te da je tuženica obvezna navedeni iznos nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana od dana primitka navedenog rješenja u korist žiro računa Državnog proračuna (točka II. izreke navedenog rješenja),

- da je navedeno rješenje tužitelja od 12. veljače 2018. postalo pravomoćno 5. svibnja 2020., te ovršno 2. svibnja 2018.,

- da tuženica po navedenom rješenju tužitelja od 12. veljače 2018. nije izvršila isplatu tužitelju.

3. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je zaključio kako je navedenim rješenjem tužitelja od 12. veljače 2018. tuženica obvezana na isplatu iznosa od 611.320,65 kuna tužitelju u roku od 15 dana od dana primitka rješenja, da to rješenje predstavlja ovršnu ispravu podobnu za ovrhu, u skladu s odredbama člankom 23. stavkom 1. toč. 4. i člankom 29. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. - u daljnjem tekstu: OZ), te da se temeljem tog rješenja, sukladno odredbi članka 22. OZ, određuje ovrha, pa da je stoga osnovan prigovor tuženice nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje predmetne parnice u kojoj tužitelj zahtjeva donošenje presude kojom će se tuženici naložiti isplata iznosa od 611.320,65 kn, u roku od 15 dana. Zbog navedenog prvostupanjski je sud tužbu odbacio.

4. Međutim, navedeni stav prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti kao pravilan i zakonit, jer ih je žalbenim navodima tužitelj doveo u sumnju.

5. Iako je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da rješenje tužitelja od 12. veljače 2018. kojim je tuženica obvezana na isplatu predstavlja ovršnu ispravu podobnu za ovrhu, u skladu s odredbama člankom 23. stavkom 1. toč. 4. i člankom 29. stavkom 1. OZ-a, jer je isto upravni akt javnopravnog tijela kojim je utvrđena obveza, naložena činidba i određen rok, a isto je nesporno postalo izvršno i pravomoćno, to ne znači da tužitelj ne može podnijeti i tužbu radi naplate iznosa utvrđenog u navedenom rješenju uvećanog za zakonsku zateznu kamatu jer kamate nisu bile obuhvaćene tim rješenjem.

5.1. Navedeno iz razloga jer rješenje tužitelja od 12. veljače 2018. može biti osnova za ovrhu, ali samo za ono što je izričito u tom rješenju određeno, a to je isključivo glavni dug, ali ne i za kamate, jer one nisu obuhvaćene izvršnim sadržajem tog rješenja. Zakonska kamata je građanskopravna posljedica kašnjenja u ispunjenju novčane obveze i ako javnopravno tijelo (HZMO) nije u rješenju odlučilo o kamati, a što je u konkretnom slučaj, onda ono ne može temeljem takvog rješenja pokrenuti ovrhu i za iznos kamata.

5.2. Stoga osnovano u žalbi ističe tužitelj da je pogrešno prvostupanjski sud odbacio tužbu tužitelja prihvaćajući prigovor tuženice radi nedostatka pravnog interesa, jer nije bilo zapreke da tužitelj podnese tužbu radi utvrđenja obveze plaćanja kamata i isplate glavnice na način kako je navedeno u predmetnom tužbenom zahtjevu.

6. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 380. stavka 3. stavka ZPP-a, uvažiti žalbu tuženika i ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

7. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, vodeći računa o uputama iz ovog drugostupanjskog rješenja, pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Split, 25. lipnja 2025.

SUTKINJA

Sanda Crljen Ivančić