REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3878/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice HK iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Sofija Petković, odvjetnica i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 4. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja ĐK - odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika UK - odvjetničke vježbenice, dana 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 718-50- 4014758 sklopljenog 03. travnja 2007. između tužiteljice HK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici HK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eur eur s zateznom kamatom koja teče od 25. lipnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom dana 3. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj 718-50-4014758 kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 28.698,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, da je otplata kredita ugovorena u 84 mjesečnih anuiteta te je iskorišten za kupnju vozila, da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik nametnuo ugovornu odredbu kojom je tužiteljica u obvezi platiti naknadu „3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te je tužiteljici 5. travnja 2007. naplaćeno 4.309,03 kn na ime naknade za obradu kredita. Tužiteljica navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi tužiteljica nije pregovarala niti uopće imala mogućnost pregovarati s tuženikom već je tuženik istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja već joj je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, da navedena odredba ne sadrži bilo kakve podatke o visini naknade tuženika niti druge parametre iz kojih tužiteljica može shvatiti koji joj se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita zbog čega navedena odredba nije jasna niti razumljiva. Tužiteljica navodi da nametanjem navedene nejasne i nerazumljive pa stoga i nepoštene odredbe u Ugovor o kreditu tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a (NN 96/03). Slijedom navedenog tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba u članku 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-4014758 sklopljenog 3. travnja 2007. dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita uz nalog tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka s zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a te da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena. Tuženik navodi da smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik navodi da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu, navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik navodi da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, da je tužitelj naknadu platio i na istu nije imao prigovora. Tuženik navodi da predlaže da naslovni sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu broj 718-50-4014758 (list 21-26 spisa), potvrdu tuženika od 15. ožujka 2021. (list 27 spisa) i izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu broj 718-50-4014758 proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 3. travnja 2007. u iznosu od 28.698,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.) s namjenom za kupnju vozila (čl.6.), da je čl. 3. ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Mariji Kustić dana 3. travnja 2007. pod brojem Ov-6472/2007 te da je tužiteljica upozorena da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da je potvrdom tuženika od 15. ožujka 2021. potvrđeno da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 5. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.309,03 kn sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista da je naplaćena od iznosa odobrenog kredita.

7. Tužiteljica je iskazala da joj je kredit trebao za kupnju automobila za osobne potrebe te su joj u auto kući riješili sve vezano za kredit, a u banku nije ni išla, da joj u auto kući nisu ništa objasnili već su rekli da su to najbolji krediti i najpovoljniji uvjeti te je ispadala i najpovoljnija rata, da je naknadu platila oko 4.000,00 kn, nešto više od 4.000,00 kn, što joj je predstavljalo dodatan teret, a obzirom da se nije razumjela u te postotke, da ju je sve to zateklo te da je mislila da kao stranka ne može prigovarati naknadi niti ju je itko upozorio, niti javni bilježnik, da može tražiti smanjenje naknade.

7.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

8. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

9.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

9.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Iz sporne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

10.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bilo onemogućeno pregovarati o naknadi. Nadalje valja istaknuti da i iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

Vezano za navode tuženika da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kredita, a tužitelj da je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu valja istaknuti da iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužiteljici prilikom sklapanja istog bili uručeni opći akti tuženika ali i da na temelju istih tužiteljica kao potrošač nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

10.2. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo kolika je naknada u postotku ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti.

10.3. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

10.4. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva.

Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

11. Slijedom navedenog kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba u dijelu nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje utvrđeno je da je sporna odredba u dijelu prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

11.1. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

12. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

12.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 30. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 1. travnja 2025. i dana 4. lipnja 2025. u iznosu od po 200,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 1.000,00 eur.

Tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eur te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 eur.

Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.079,64 eur.

12.2. Tužiteljici nije dosuđen trošak pristupa ročištu za objavu presude obzirom isto nije potrebno za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te obzirom da se presuda po objavi ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda te je uredno pozvane stranke mogu preuzeti i neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a).

12.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

12.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke presude.

U Zagrebu, dana 25. lipnja 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 eur

2. tuženik po pun.

3. spis