Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-925/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sande Crljen Ivančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Nensi Šarić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-9209/2023-22 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-9209/2023-22 od 30. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetna i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu iz članka 8. (točka I.), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.445,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom (točka II.), te je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.376,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom (točka III.).

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik, pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka ukine, podredno vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika sud prvog stupnja dostavio je tužiteljici na odgovor.

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

Žalba tuženika nije osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 8 ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 18.7.2005. godine kojom je određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. te isplata iznosa od 1.445,73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 9.5.2008. do isplate.

4. Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao takve prihvaća ovaj žalbeni sud i nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

Ovaj žalbeni sud ispitujući prvostupanjski postupak kao i odluku koju je prethodio njenom donošenju sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a nije pronašao da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijana presuda razumljiva i jasna i ista se može ispitati.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te na iste pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da su stranke zaključile ugovor o kreditu 18. srpnja 2005., kojim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 86.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je navedenim ugovorom u članku 8. ugovoreno da se korisnik kredita – tužitelja obvezuje da će tužiteljica u slučaju prijevremene otplate kredita isplatiti banci nastale troškove,

- predmetni kredit prijevremeno je otplaćen 12. svibnja 2008. te je s osnova prijevremene otplate tužiteljica platila naknadu u visini od 10.892,88 kuna / 1.445,73 eura.

6. Na temelju dokaznog postupka koje je provedeno pred sudom prvog stupnja zaključeno je da je ništetna odredba ugovora o kreditu koje su stranke zaključile u članku 8. kojim je tužiteljica preuzela obvezu plaćanja naknade zbog prijevremene otplate kredita.

7. S ovakvim stavom prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj sud, a obrazloženje dano prvostupanjskom presudom u cijelosti prihvaća kao pravilno i zakonito.

8. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari obzirom da je predmetni ugovor sklopljen 18. srpnja 2005., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8.1. Odredbama članka 85. i članka 86. ZZP-a/03 propisano je da, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

8.2. Odredbom članka 87. ZZP/03., propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je odredbom članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO/05), propisano da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na obrascu s oznakom tuženika, te da se taksa koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom o naknadama koju je donio tuženik, kao i da tužiteljica nije mogla imati utjecaj na njezin sadržaj, to je opravdano prvostupanjski sud zaključio da se o odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se odredba smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

9.1. Ne mogu se prihvatiti ni žalbeni navodi tuženika da je sud na okolnost je li se o ugovornoj odredbi članka 8. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo nije potpuno utvrđeno činjenično stanje ovo stoga jer suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje primjenom odredbe članka 8. ZPP-a. Naime, tijekom postupka tuženik je u svom očitovanju na tužbu predložio saslušanje javnog bilježnika i djelatnika tuženika na okolnost pregovaranja stranaka vezano za spornu ugovornu odredbu, ali na ročištu od dana 4. srpnja 2024. je tuženik odustao od izvođenja navedenih dokaza.

9.2. S tim u vezi pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju radi i o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade, tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužiteljica nije mogla utjecati.

10. Nadalje, a u svezi prigovora o nezakonitom obračunu zatezne kamate, ističe se da je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa od 1.445,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. svibnja 2008. jer navedeno proizlazi iz odredbe članka 323. ZOO/05 i članka 29. stavak 2. ZOO/05 iz razloga što tužiteljica ima pravo na kamatu od trenutka uplaćenog iznosa.

11. Vezano uz spornu okolnost predstavlja li naplaćeni iznos od 1.455,73 eura unaprijed ugovoreni iznos naknade štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate po osnovi plaćanja negativne kamate (troškovi likvidnosti) i administrativnih troškova i ovaj sud smatra kako je na tuženiku bio teret dokaza da dokaže kako je prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu.

11.1. Naime, odredba članka 1024. ZOO/05 propisuje kako je u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.). te kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.)

11.2. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru kredit trebalo vratiti, već samo naknadu stvarno pretrpljene štete.

11.3. Međutim, pravilno prvostupanjski sud smatra da tuženik nije dokazao da mu je šteta stvarno i nastupila, slijedom čega da nije dokazao da postoje elementi za tužiteljičinu odgovornost, a budući da je tada važećim odredbama ZZP/03 i ZOO/05 propisano pravo tužiteljice, kao korisnice kredita, da može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, to i ovaj sud smatra kako u konkretnom slučaju nema štetne radnje, jer tužiteljica izvršenom prijevremenom otplatom nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, već je samo iskoristila zakonsko pravo propisano odredbama iz članka 1024. ZOO/05 i članka 64. stavka 1. ZZP/03.

11.4. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud i prema ocjeni ovog suda, smatrao da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljena protivno odredbi članka članka 1024. stavka 4. ZOO/05, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, ţj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja njegova trajanja, a na što nema pravo prema citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

12. S pravom je prvostupanjski sud odbio i istaknuti prigovor zastare potraživanja, jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahţjeva iz čIanka 323. stavka 1. ZOO/95, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa slijedom navedenog rok zastare u konkretnom slučaju još nije niti počeo teći.

13. Neosnovan je žalbeni prigovor tuženika da je tijekom prvostupanjskog raspravljanja bespotrebno napravljen trošak provođenja vještačenja jer je sud prvog stupnja proveo dokaz knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Darku Prpiću kao dokaz koji je bio suvišan. Navedeni žalbeni prigovor je neosnovan jer je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odlučio provesti dokaz vještačenjem a ovo s obzirom na činjenicu da je u odgovoru na tužbu tuženik prigovorio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

14. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate na dosuđeni iznos. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćeni iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

15. Zbog navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Neosnovan je žalbeni prigovor tuženika koji ističe da je sporna ugovorna odredba iz članka 8. razumljiva. Unatoč tome što je navedena odredba gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak nejasna jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za nju. Stoga je i po ocjeni ovog suda sporna odredba o naknadi prijevremene otplate kredita nepoštena u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, a time i ništetna u smislu članka 322. ZOO/05.

17. Neosnovan je žalbeni prigovor tuženika kojim ističe da je zabranjeno pobijanje ništetnosti manjeg značaja. Ovo stoga jer u ovom postupku je utvrđeno kao i u postupcima kolektivne tužbe da je tuženik povrijedio kolektivni interes potrošača na način što je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kao što je odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedicu ništetnosti takve odredbe.

18. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika da su se u ovom postupku koristila utvrđenja iz kolektivne tužbe su neosnovana te ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovornoj odredbi o plaćanju naknade zbog prijevremen otplate kredita, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

19. Kako je sporna odredba konkretnog ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetna sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

20. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača već da je isti sklopljen u svrhu koja je namijenjena njezinoj poslovnoj aktivnosti, ističe se da je također pravilno odbijen jer je teret dokaza tvrdnje da tužiteljica u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužiteljica sporni ugovor sklopila u okviru svoje djelatnosti.

21. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

22. Zbog iznijetog ukazuje se da je žalba tuženika neosnovana pa je shodno tome odlučeno kao u izreci odluke ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

23. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, pa je shodno tome odlučeno kao u izreci odluke sukladno odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Splitu, 25. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marija Šimičić