Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1053/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sande Crljen Ivančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BA iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lidija Rukavina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu LACKOVIĆ & RUKAVINA d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-4742/2024-24 od 25. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-4742/2024-24 od 25. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnost odredaba Ugovora o kreditu broj 218-50-3094876 od 13. listopada 2005. i to članak 1., 2., 7. i 9. stavak 4. (točka I.), naloženo je tuženiku da tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na anuitete isplati iznos od 3.491,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama (točka II.), te je naloženo isplatu iznosa od 1.268,86 eura sa zakonskim zateznima kamatama od presuđenja do isplate za troškove parničnog postupka (točka III.).

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik, pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka ukine, podredno vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika sud prvog stupnja dostavio je tužiteljici na odgovor.

Tužiteljca nije odgovorila na žalbu tuženika.

Žalba tuženika nije osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članaka

1., 2., 7. i 9. stavak 4. Ugovora o kreditu koji regulira valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu na anuitete, te isplatu iznosa zbog ništetnosti te odredbe, i naknadu troškova parničnog postupka.

4. Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao takve prihvaća ovaj žalbeni sud i nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

Ovaj žalbeni sud ispitujući prvostupanjski postupak kao i odluku koju je prethodio njenom donošenju sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a nije pronašao da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijana presuda razumljiva i jasna i ista se može ispitati.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te na iste pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka pred sudom prvog stupnja proizlazi:

- da iz ugovora o kreditu broj 218-50-3094876 proizlazi da je zaključen 13. listopada 2005. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s namjenom kupnje novih vozila (čl.6.), u kunskoj protuvrijednosti od 38.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje (čl.2.), uz rok otplate kredita 84 mjeseca (čl.4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl.7.) te da je isti solemniziran po javnom bilježniku u Koprivnici Marini Ostović pod brojem OU-1151/05 dana 17. listopada 2005. te da je ugovor pročitan i da je tužiteljica upozorena da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da su u otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope,

- da iz izračuna preplate kredita proizlaze pojedinačni preplaćeni iznosi po ugovoru o kreditu i datum uplate istih te ukupan preplaćeni iznos,

- da iz Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 1.10.2005. -31.12.2005. proizlazi da su u istima navedeni osnovni uvjeti kredita u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju automobila, modeli osiguranja povrata kredita, koeficijent i izračun visine mjesečnog anuiteta, kreditna sposobnost i ostali uvjeti,

- da su u Pravilniku o obračunu kamata i naknada iz 2005. i iz 2011. navedene metode i način obračuna i plaćanja kamata,

- da iz Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom proizlazi da su istima utvrđena osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i banke,

- da iz Informacije za klijente proizlazi da su u istom, između ostalog dane informacije o načelima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite, formiranju kamatnih stopa, vrsti kamatnih stopa,

- da je navedeni kredit otplaćen u cijelosti 31. listopada 2012.

6. U ovom postupku s obzirom na vrijeme kada je zaključen ugovor između stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03).

7. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari obzirom da je predmetni ugovor sklopljen 17. listopada 2005. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

7.1. Odredbama članka 85. i članka 86. ZZP-a/03 propisano je da, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

7.2. Odredbom članka 87. ZZP/03., propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je odredbom članka 322. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

8. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika da sud prvog stupnja u postupku nije u potpunosti raspravio činjenično stanje te da nije proveo dokazne prijedloge tuženika potrebno je istaknuti kako je neosnovan žalbeni prigovor ovo stoga jer je tuženik, u pripremnoj fazi postupka a u odgovoru na tužbu predložio dokaz saslušanja javnog bilježnika te djelatnika OA, a na činjenicu pregovaranja između stranaka u trenutku zaključenja ugovora.

8.1. U odnosu na predloženog svjedoka OA, tuženik je na ročištu od 6. studenoga 2024. sam odustao od izvođenja dokaza saslušanja navedenog svjedoka. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika da nije saslušan predloženi javni bilježnik potrebno je istaći da saslušavanje istog kao osobe koja je solemnizirala ugovor o kreditu, na čemu inzistira i tuženik u žalbenom postupku, isti ne može dokazati činjenicu obaviještenosti potrošača, jer javni bilježnik, prema postojećem zakonskom okviru, nije imao ovlast, odnosno dužnost upozoriti potrošača na razlike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021).

9. Tvrdnja tuženika u žalbi kojim osporava odluku suda prvog stupnja temeljena na utvrđenju iz kolektivne tužbe je neosnovan žalbeni prigovor je ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

9.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

9.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

10. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

11. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

12. Isticanje žalbenog prigovora na tijek kamata koje su dosuđene u ovom postupku na pojedine anuitete je neosnovan, ovo stoga jer je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

13. Zbog navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Neosnovan je i žalbeni prigovor zastare jer prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., zastara tražbina, među kojima je i predmetna tražbina, prekida se podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koja je podnesena 4. travnja 2012., a zastara individualnih zahtijeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, a to je 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu a od 16. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 30. svibnja 2019.

15. Neosnovan je i žalbeni prigovor tuženika koji upućuje da su odredbe ugovora razumljive. Ovo stoga jer unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli gramatički razumljiva i uočljiva, ona ipak bila nejasna jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti opseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za nju. Stoga je i po ocjeni ovog suda sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, i time ništetna u smislu odredbe članka 322. ZOO-a.

16. Nadalje, isticanje žalbenog prigovora prekluzije za istaknuti je da neosnovano tuženik ukazuje na prigovor prekluzije isticanja prava na ništetnost ugovora jer je kredit isplaćen pa se ne može više utvrđivati i otkloniti povrede kojih nema. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Prema tome, na to pravo ne utječe ni činjenica da je Ugovor ispunjen. Ništetnost se ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a). Obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su banke,a među ostalima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je takva odredba ništava, te je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđena nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditima, ne može se govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti takvih odredbi. Stoga se može reći da se naprijed citiranim odlukama o zaštiti kolektivnih interesa potrošača, štiti i javni interes, a na što upućuje i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) dana mogućnost konverzije kao načina otklanjanja negativnih učinaka i posljedica kredita u CHF.

17. Pozivanjem tuženika u žalbi na izdvojena mišljenja sudaca Ustavnog suda ŠA, nisu od odlučne važnosti za razmatranje žalbenih navoda tuženika jer je ovaj žalbeni sud vezan samo za odluku Ustavnog suda, koja je objavljena i koja obvezuje sve učesnike u pravnom postupku. Nikakva pojedinačna izdvojena mišljenja nisu od odlučne važnosti u razmatranju žalbenih navoda stranaka.

18. Zbog iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu kako je učinjeno u odluci ovog suda pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

18.1. Kako je neosnovana žalba tuženika u pogledu dosuđenih troškova postupka jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a kao i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), to je valjalo i potvrditi odluku i o troškovima postupka temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Splitu 25. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marija Šimičić