Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-639/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja CO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Ivanu Borni Ninčeviću, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, zastupan po Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcuposlovni broj P-444/2024- 9 od 27. ožujka 2025., u sjednici vijeća 25. lipnja 2025

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-444/2024-9 od 27. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-444/2024-9 od 27. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 29. siječnja 2010. godine koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik , kao kreditor, u dijelu u kojem glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, iznos od 48,44 eura sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 979,64 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.

5. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

10. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP- a jer je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru mjesne nadležnosti.

11. Naime, utvrđuje da je tužitelj s tuženikom 29 siječnja 2010. sklopio ugovor o kreditu broj [broj kredita] u iznosu od 2.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da su stranke u članku 14. ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora pozivom na odredbu iz čl. 96 st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07 – dalje ZZP/07). Međutim, utvrđuje da ta odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Takav zaključak sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika, a da bi putovanje uzimajući u obzir mjesto prebivališta tužitelja u [adresa] do suda u Rijeci za tužitelja izazvalo dodatne troškove i dodatno vrijeme za dolazak na sud, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Smatra da nadležnost suda u [adresa] postoji i prema odredbi čl. 59. ZPP-a obzirom da je ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u [adresa], gdje tužitelj ima prebivalište.

12. No cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedene odredbe, ocjena je i ovog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i udaljenost njegovog prebivališta od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st.1. i 4. ZPP-a , a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Sud prvog stupnja se pri tom pravilno pozvao na odredbe ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. I prema čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnih pregovora i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Stoga tuženik neosnovano pobija prvostupanjsko rješenje pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi.

14. U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 29 siječnja 2010. sklopljen Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 2.000,00 EUR isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita na rok od 60 mjeseca,

- da je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da prije korištenja kredita plati tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,50% od iznosa kredita (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora,

- da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da se u vezi sporne odrede Ugovora o kreditu u vezi obveze plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se tužitelju kao potrošaču nameće obveza plaćanja navedene naknade bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale sa potrošačima,

15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je primjenjujući odredbe čl. 96. st.1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja, kojeg potvrđuje iskaz saslušane svjedokinje IO (djelatnice tuženika), čime je ispunjen prvi uvjet da se predmetna odredba smatra nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tužitelj nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga zaključuje da su ispunjeni svi uvjeti iz čl. 96. st. 1. ZZP-a/07 da bi se odredba čl. 10. Ugovora o kreditu smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenog takvim postupanjem da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa sukladno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO).

16. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 10. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

17. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 48,44 eura za trošak obrade zahtjeva i odobravanje kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2010., kao dana nakon isplate kredita s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

18. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužiteljice.

19. Naime, odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

20. Sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 10. ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

21. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na nju ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna i razumljiva, kao i da je iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određen u postotku od iznosa kredita, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

22. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je odredba čl. 10. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

23. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 99. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je sud prvog stupnja i raspravio.

24. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

25. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

26. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

27. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

28. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama jer takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može se ugovarati.

29. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedenih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

30. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

31. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOOa kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

32. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 2,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

33. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan