Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -134/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Buljan Gržetić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1718/2022-33 od 28. ožujka 2024., na sjednici vijeća 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1718/2022-33 od 28. ožujka 2024. u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1718/2022-33 od 28. ožujka 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.171,76 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s dospijećem kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.514,79 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom otpravku s citiranom presudom dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužiteljice od 9. veljače 2024.

2. Tuženik podnosi žalbu protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu i rješenja zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile 27. listopada 2006. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 16.270,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita, a isti se odobrava za kupovinu novog motornog vozila, te da je riječ o potrošačkom ugovoru. Prema čl. 4. Ugovora kredit se otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 231,87 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja, a dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Cijeneći da tuženik u postupku nije dokazao da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja sporne odredbe, ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, 46/07-dalje: ZZP/03) te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.- dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi te radi isplate osnovom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita te da ukupno iznosi 2.171,76 eura.

8. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. ZOO-a s obzirom da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 27. svibnja 2021.

9. U odnosu na rješenje suda prvog stupnja kojim je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, tuženik određenim žalbenim navodima ne osporava pravilnost i zakonitost istog, koje je doneseno u skladu s čl. 190. st. 2. ZPP-a, a kako je to prvostupanjski sud obrazložio u točki 3. obrazloženja te je stoga žalbu tuženika trebalo odbiti u tom dijelu kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja (čl. 380. toč. 2. ZPP-a).

10. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

11. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

12. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije pružio primjereno obrazložene dokazne prijedloge da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Tuženik neosnovano prigovara u žalbi da je u tom pravcu prvostupanjski sud propustio saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu. Prije svega, prema sadržaju obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor preminuo i da zbog toga nije saslušan kao svjedok, pri čemu je ocjena ovog suda da se izvođenjem ovog dokaza ni ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud zanemario da je banka tužiteljici predočila sve bitne uvjete ugovora, međutim da nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF i da nije postupao nesavjesno. U vezi toga je za odgovoriti da je pravilno prvostupanjski sud cijenio da se u konkretnom slučaju radi o valuti koja je vezana uz rizike "valute utočišta" koji da ne postoji kod valutne klauzule u eurima i da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena znatno veći. Naime, u predmetnom kolektivnom sporu za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile su ključne obavijesti o tome da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što je to činila u odnosu na tečaj eura zbog čega su se ti krediti po svojoj rizičnosti bitno razlikovali od kredita koji su na našem tržištu većinom plasirani u eurima, pa slijedom toga iznesene tvrdnje tuženika o tome da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF nisu od utjecaja jer tuženik u osnovi ni ne tvrdi da je korisnika kredita informirao u smislu prethodno izloženog u odnosu na specifične rizike kreditnog zaduženja u CHF.

16. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

17. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

18. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatiila na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

19. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Osim toga negativne tečajne razlike ne trebaju se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik, radi ostvarivanja svoje tražbine, treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja.

20. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

21. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine tužiteljice.

22. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije

23. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužiteljice u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife u vrijeme donošenja pobijane odluke ( Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev-562/24 od 07.05.2024.) Naime, u vrijeme odlučivanja je na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „Narodne novine“ br. 138/23.: dalje-Tarifa ). Prema Tbr. 52. toč. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na primjenu Tarife u vrijeme poduzimanja pojedine radnje u postupku.

24. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe u primjeni čl. 166. st. 1. ZPP-a.

26. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu točke II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 25. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović