Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-656/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja NO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, protiv tužene OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po OD OD Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 34. lipnja 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranka, po objavi 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 090521091279 U7NG od 21.05.2009. godine, sklopljenog između tužitelja NO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koja glasi: " 6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00 % (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. "

III. Nalaže se tuženoj OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju RO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.204,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. lipnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, sa tuženom bankom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu od 21.05.2009., kojim je tužitelju odobren gotovinski kredit, navodi da je točkom 6. Ugovora, ugovarena ulazna naknada kredita: " 6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade, zahtjeva, skrbi oko rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00 % (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. " Navodi da tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru, te je uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Navodi da ovom tužbom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi. Navodi da je čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08), propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Navodi da je ulazna naknada opisana od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Navodi da je temeljem citirane odredbe ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Navodi da je presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Predlaže da sud udovolji tužbenom zahtjevu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa i to po odredbi čl. 230. ZOO-a (zastra tražbina s osnova naknade štete), zatim po osnovi čl. 226. ZOO-a (povremena potraživanja), te po čl. 371. ZOO, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe od sklapanja spornog ugovora (u odnosu na stjecanje bez osnove).

Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i izražena je u postotku od 3 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Navodi da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Navodi da je čl. 6. ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 7.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od iznosa kredita. Već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe unesene su u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Navodi da je očito stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim.

Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Navodi da je, osim toga, odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Navodi da je čl. 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja.

Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022., i presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž- 1215/2020 od 24.2.2021.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6 Ugovora o kreditu sklopljenog dana 21.05.2009., u dijelu koji glasi: " Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00 % (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. ", te svoj zahtjev temelji na čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07), jer se o toj odredbi kod sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 21.05.2009. sklopili ugovor o kreditu (str. 5 do 9 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 10.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1.), a radilo se o gotovinskom kreditu,

- da je kredit odobren na 10 godina, a tužitelj obvezao kredit vratiti u 120 mjesečnih anuiteta, uz ugovorenu kamatnu stopu od 9,99% godišnje, s time da je ona promjenjiva (čl.2. ugovora).

7. Nadalje nije sporno da su stranke člankom 6. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu za troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) i to u iznosu od 2,00% od iznosa kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita.

8. Nedvojbeno je da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, u daljnjem tekstu: ZZP), kojim je propisano – da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je i tužitelj u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da se radilo o nenamjenskom kreditu, da je u istoj banci godinu prije sklopio i podigao kredit za izgradnju stambene kuće u kojoj i sada živi, da mu je kod izgradnje pofalilo novčanih sredstva pa je podigao još ovaj kredit i koristio ga za uređenje kuće.

9. Prema odredbi čl. 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalni godišnji kamatna stopa za zajam i nominalni godišnji kamatna stopa za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema odredbi članka 96. st.1. ZZP , ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članaka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 3. ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a prema st. 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. st 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, time da tužena nije predlagala personalne dokaze u pravcu saslušanja svojih djelatnika kao svjedoka, na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi:

-da je predmetni ugovor zaključio 2009. godine u eurima, da se radilo o nenamjenskom kreditu, da je u istoj banci godinu prije sklopio i podigao kredit za izgradnju stambene kuće u kojoj i sada živi, a kako mu je kod izgradnje mi prifalilo novčanih sredstva onda je još podigao ovaj kredit i koristio ga za uređenje kuće,

-što se tiče sklapanja ugovora i ugovorene naknade primijetio je kod sklapanja ugovora da ima naknada za obradu kredita ali nije imao nikakvu mogućnost da ju izbjegne,

-ugovor je bio pripremljen kada je došao, pitao je u banci za tu naknadu jer inače na prijašnjem stambenom kreditu te naknade nije bilo, pa ju je zato i uočio u ovom ugovoru tu odredbu, i kada je u banci pitao za tu naknadu rekli su mu da su jednostavno to takvi uvjeti i da po tim uvjetima mogu sklopiti kredit ili ga ne sklopiti,

-nije mogao i pregovarat o visini te naknade ni utjecati na to da bi naknada bila bar nešto manja jer mu jer rečeno kako naprijed iskazao,

-naknadu je platio ali mislim da je moguće čak da je naknada išla od kredita i da mu je za tu naknadu umanjen kredit,

- prilikom sklapanja bankar mu nije objasnio u čemu se konkretno sastoji ta naknada i o kojim troškovima i ništa mu o tome objasnio niti je o tome bilo ikakvog govora.

15. Cijeneći iskaz tužitelja, zatim okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog pregovaranja, cijeneći da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, stajalište je ovoga suda da je ta odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora tj. naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu, te je ta ulazna naknada bila obvezni sastojak ugovora, i radilo se o uvjetima ugovora na koje se nije moglo utjecati.

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom čl. 6. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi ni što je u toj naknadi sadržano, naime navođenje u toj ugovornoj odredbi "naknada za troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji)", prosječni potrošač nikako ne može iščitati ni razumjeti što ta naknada podrazumijeva, obuhvaća i od čega se konkretno sastoji, kod čega je i prilikom zaključenja ugovora od strane djelatnika banke izostalo objašnjenje što je u toj naknadi sadržano, a što je sve što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% iznosa kredita.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tuženik dokazao, da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

23. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

25. U pogledu istaknutog prigovor zastare potraživanja istaknutog po tuženoj valja reći da tužbeni zahtjev glasi samo na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora (a ne i na povrat naknade, dakle nema restitucijskog zahtjeva), kod čega zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

O troškovima postupka.

26. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

26.1. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te naznačenoj vrijednosti predmeta spora ( VPS od 1.327,02 EUR), te troška sudskih pristojbi .

26.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 200,00 EUR prema Tbr.7.t.1.,

-sastav podneska od 2.1.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 200,00 EUR po Tbr. 8.t.1.

- zastupanje na ročištu 6.5. 2025. iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- zastupanje na ročištu 4.6. 2025. iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 900,00 EUR što uvećano za iznos od 225,00 EUR na ime PDV čini 1.125,00 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR (polovica pristojbe jer je tužba predana elektronskim putem), te 53,09 EUR na presudu, što je ukupno 1.204,64 EUR.

U Karlovcu 25. lipnja 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. PO i TO iz [adresa]

2. OD OD Žurić i partneri d.o.o. Zagreb