P-3493/2019-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivici Parlovu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 20. ožujka 2025. god. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dne 25. lipnja 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.862,05 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenom člankom 29. Zakona o obveznim odnosima sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe a koja zakonska zatezna kamate teče:

na iznos od 26,35 eur od 30.11.2007. godine pa do isplate na iznos od 26,21 eur od 31.12.2007, godine pa do isplate na

iznos od 26,69 eur od 31.01.2008. godine pa do isplate na

iznos od 26,95 eur od 29.02.2008, godine pa do isplate

na iznos od 27,40 eur od 02.04.2008. godine pa do isplate na iznos od 26,73 eur od 30.04.2008, godine pa do isplate na

iznos od 78,00 eur od 31.05.2008. godine pa do isplate na

iznos od 78,97 eur od 30.06.2008, godine pa do isplate

na iznos od 77,62 eur od 31.08.2008. godine pa do isplate na

iznos od 78,46 eur od 02.10.2008, godine pa do isplate na

iznos od 84,85 eur od 31.10.2008. godine pa do isplate na

iznos od 80,57 eur od 04.12.2008, godine pa do isplate

na iznos od 109,10 eur od 31.12.2008. godine pa do isplate

na iznos od 114,91 eur od 31.01.2009, godine pa do isplate

na iznos od 117,54 eur od 28.02.2009. godine pa do isplate

na iznos od 110,30 eur od 03.04.2009, godine pa do isplate

na iznos od 111,68 eur od 05.05.2009. godine pa do isplate

na iznos od 100,62 eur od 02.06.2009, godine pa do isplate

na iznos od 92,46 eur od 04.07.2009. godine pa do isplate na

iznos od 94,64 eur od 31.07.2009, godine pa do isplate

na iznos od 98,92 eur od 04.09.2009. godine pa do isplate

na iznos od 98,55 eur od 03.10.2009, godine pa do isplate na

iznos od 102,36 eur od 30.11.2009. godine pa do isplate na

iznos od 108,90 eur od 31.12.2009, godine pa do isplate

na iznos od 118,18 eur od 31.01.2010. godine pa do isplate

na iznos od 116,06 eur od 28.02.2010, godine pa do isplate

na iznos od 128,67 eur od 31.03.2010. godine pa do isplate

na iznos od 126,28 eur od 30.04.2010, godine pa do isplate

na iznos od 130,94 eur od 3.06.2010. godine pa do isplate na

iznos od 181,31 eur od 30.06.2010, godine pa do isplate na

iznos od 163,00 eur od 31.07.2010. godine pa do isplate na

iznos od 127,59 eur od 31.08.2010, godine pa do isplate

na iznos od 119,60 eur od 30.09.2010. godine pa do isplate

na iznos od 106,76 eur od 31.10.2010, godine pa do isplate

na iznos od 133,86 eur od 30.11.2010. godine pa do isplate

na iznos od 168,33 eur od 31.12.2010, godine pa do isplate

na iznos od 143,92 eur od 31.01.2011. godine pa do isplate

na iznos od 152,49 eur od 05.03.2011, godine pa do isplate

na iznos od 141,60 eur od 14.04.2011. godine pa do isplate

na iznos od 143,56 eur od 3.05.2011, godine pa do isplate

na iznos od 189,76 eur od 31.05.2011. godine pa do isplate

na iznos od 194,26 eur od 01.07.2011, godine pa do isplate

na iznos od 232,87 eur od 1.08.2011. godine pa do isplate na

iznos od 213,03 eur od 1.09.2011, godine pa do isplate

na iznos od 191,32 eur od 3.10.2011. godine pa do isplate na

iznos od 188,99 eur od 20.10.2011, godine pa do isplate na

iznos od 187,33 eur od 30.11.2011. godine pa do isplate na

iznos od 197,68 eur od 30.12.2011, godine pa do isplate

na iznos od 206,71 eur od 1.02.2012. godine pa do isplate na

iznos od 191,15 eur od 1.03.2012, godine pa do isplate na

iznos od 185,06 eur od 02.04.2012. godine pa do isplate na

iznos od 189,16 eur od 05.11.2011, godine pa do isplate

na iznos od 191,98 eur od 4.06.2012. godine pa do isplate na

iznos od 187,25 eur od 5.07.2012, godine pa do isplate na

iznos od 188,49 eur od 02.08.2012. godine pa do isplate na

iznos od 184,84 eur od 13.09.2011, godine pa do isplate

na iznos od 177,26 eur od 12.10.2012. godine pa do isplate

na iznos od 185,45 eur od 26.11.2012, godine pa do isplate

na iznos od 189,37 eur od 10.12.2012. godine pa do isplate

Na iznos od 186,62 eur od 24.01.2013, godine pa do isplate

na iznos od 168,68 eur od 25.02.2013. godine pa do isplate

na iznos od 184,30 eur od 02.04.2013, godine pa do isplate

na iznos od 185,44 eur od 17.05.2013. godine pa do isplate

na iznos od 180,30 eur od 05.07.2013, godine pa do isplate

na iznos od 164,33 eur od 06.09.2013. godine pa do isplate

na iznos od 163,92 eur od 06.09.2013, godine pa do isplate

na iznos od 167,84 eur od 6.09.2013. godine pa do isplate na

iznos od 174,130 eur od 31.10.2013, godine pa do isplate

na iznos od 182,86 eur od 31.10.2013. godine pa do isplate

na iznos od 182,66 eur od 28.11.2013, godine pa do isplate

na iznos od 181,54 eur od 7.01.2014. godine pa do isplate na

iznos od 185,15 eur od 18.02.2014, godine pa do isplate

na iznos od 162,19 eur od 18.02.2014. godine pa do isplate

na iznos od 167,49 eur od 16.04.2014, godine pa do isplate

na iznos od 165,99 eur od 16.04.2014. godine pa do isplate

na iznos od 160,93 eur od 27.06.2014, godine pa do isplate

na iznos od 159,31 eur od 7.07.2014. godine pa do isplate na

iznos od 160,04 eur od 7.07.2014, godine pa do isplate na

iznos od 165,78 eur od 31.07.2014. godine pa do isplate na

iznos od 170,62 eur od 07.08.2014, godine pa do isplate

na iznos od 169,61 eur od 1.09.2014. godine pa do isplate na

iznos od 173,80 eur od 18.09.2014, godine pa do isplate na

iznos od 176,64 eur od 20.10.2014. godine pa do isplate na

iznos od 174,96 eur od 02.01.2015, godine pa do isplate

na iznos od 177,25 eur od 4.03.2015. godine pa do isplate na

iznos od 177,25 eur od 4.03.2015, godine pa do isplate na

iznos od 177,25 eur od 9.04.2015. godine pa do isplate na

iznos od 177,25 eur od 29.05.2015, godine pa do isplate

na iznos od 177,25 eur od 29.05.2015. godine pa do isplate

na iznos od 177,25 eur od 5.06.2015, godine pa do isplate na

iznos od 177,25 eur od 13.07.2015. godine pa do isplate na

iznos od 177,25 eur od 03.09.2015, godine pa do isplate na

iznos od 177,25 eur od 15.10.2015, godine pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 6.168,45 EUR.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.304,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče počevši od 25. lipnja 2025. god. pa do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 418-50- 327354, od 14.02.2006. godine, a tuženik je dana 27.02.2006. godine, isplatio korisniku kredita ovdje tužitelju iznos od 155.000,00 CHF, protuvrijednosti kuna, po tečaju od 1 CHF 4.689564 u iznosu od 726.882,42 kuna s ugovorenom kamatom od 4.50 % godišnje po otplati u 360 mjesečnih anuiteta s tim da prvi anuitet dospijeva 31.03.2006. godine.

1.1. Dana 29.03.2016. godine stranke su zaključile Dodatak broj KONV- 01/2016; Ugovora o kreditu broj. 418-50-3270354, kojim je izvršena konverzija na koju se izračunava vrijednost ugovora i to iz CHF ovim dodatkom u EUR Odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u prethodno navedenom Ugovoru ništetne su pa su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredi uslijed povećanja kamata i porasta vrijednosti CHF-a izvršeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Točkom 2. Ugovora propisano je da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika te na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50%, dok točkom 1 nameće tužitelju bez pregovaranja tipiziranim obrascem valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelju citiranim Ugovorom o kreditu i Općim uvjetima poslovanja nametnuo nepoštenu time ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

1.2. Tužitelj ističe da su odredbe točke l ., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 418-50- 3270354, Od 14.02.2006. godine, u pogledu načina promjene kamatne stope (promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke) ništetne, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž6632/2017 Od 14.06.2018. godine (kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 Od 4. srpnja 2013.g. u određenim točkama) u predmetu u kojem je jedan Od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu. Temeljem odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09, 79/09 dalje: ZZP/07) cit. presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i naslovni sud u ovom postupku. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Stjepan Kolovrat sačinio je Nalaz i 7 mišljenje temeljem kojeg je utvrđeno kako je zbog nepoštene a time ništene odredbe banke ovdje tuženika nastala razlika između fiksne kamatne stope i promjenjive kamatne stope po svakom plaćenom anuitetu Od 01.11.2007. godine do 1.9.2015. godine iznosi 54.994,67 kn zajedno s zakonskom zateznom kamatom. Isto tako je utvrdio kako tužitelj ima pravo potraživati iznos Od 59.725,42 kn zajedno s kamatom s osnova pretplaćena iznosa razlike, između protuvrijednosti uplate po tečaju na dan svakog dospijeća i fiksiranog tečaja. Konačno tužitelj ima pravo potraživati tužitelja pretplaćeni iznos Od 93.774,17 kn kao dobivenu razliku, koju je tužitelj izvršio temeljem promjenjive kamate i tečaja u odnosu na fiksnu kamatu i tečaj.

1.3. Slijedom iznijetog tužitelj ustraje kako su ništetne odredbe pod točkom l., točkom 2. i točkom 7., Ugovora o kreditu broj 418-50-3270354, Od 14.02.2006. godine, u pogledu načina promjene kamatne stope (promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke) i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. PŽ-6632/2017 od 14.06.2018. godine (kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P1401/12 od 4. srpnja 2013.g. u određenim točkama) u predmetu u kojem je jedan Od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu.Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje i kao: V SRH) je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj PM 129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojega je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. VSRH je odbio revizije sedam tuženih banaka iz postupka ”Potrošač” (tužitelj u tom postupku Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača) medu njima i reviziju tužene koje su pobijale drugostupanjsku presudu Pž-7129/13 u dijelu u kojega je potvrđena prvostupanjska presuda 1)-1401/12 kojim je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača (kamata).

1.4. Pri tome VSRH polazi od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

1.5. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanih s potrošačima u razdoblju od 10.09.2003. god. do 31.12.2008. god., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su bile nepoštene slijedom Čega su temeljem čl. 87 ZZP/03 i čl. 102 ZZP/07 te odredbe ništetne. Protiv presude V SRH te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i TSZ odlučivao je Ustavni sud RH-a odlukom br. U-111-2521/2015 od 13.12.2016. god. na način da je djelomično ukinuo odluku VSRH u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojom je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženi povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana za CHF i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.6. Nakon toga je VSRH svojom odlukom Revt 575/16 od 03.10.2017. god. prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo odluku VTSRH posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. god. u pobijanom dijelu od strane tužitelja.

VTSRH je potom svojom odlukom posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. god. odbio žalbe svih osam banaka i u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. god. (preinačena je u pogledu troška).

1.7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Sukladno članku 502.c (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019 — dalje i kao ZZP) Naslovni sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna, odnosno nepoštena, odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o CHF valutnoj klauzuli.

Tužitelj se ovom tužbom poziva na činjenični supstrat navedenih sudskih odluka, a koje se imaju primijeniti i kao materijalno pravo.

1.8. Riječ je kronološki o odlukama:

a) Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 Od dana 04.07.2013. godine b) Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 Od dana 13.06.2014. godine

c) Odluka VSRH Revt-249/14 od dana 09.04.2015. godine

d) Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-111-2521/2015 Od dana 13.12.2016. godine

e) Odluka VSRH Revt-575/16 od dana 03.10.2017. godine

f) Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 Od dana 14.06.2018. godine

1.9. Napominje se kako predmet kolektivne tužbe nije bio institut promjenjive kamatne stope, niti valutne klauzule CHF, niti bilo koje druge, eoipso, već način na koji je došlo do ugrađivanja takvih odredbi u ugovor.

1.10. Dodatak ugovora o kreditu/aneks sklopljen nakon 29.03.2016. godine može se sagledati i s aspekta eventualne nagodbe ili obnove.

Sukladno članku 150. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 29/18 — dalje ZOO): Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Sukladno čl. 157. st.2. ZOO-a: Ništetna je nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti.

1.11. Odredba čl. 157. ZOO-a je prisilne naravi i njome je onemogućena konvalidacija.

1.12. Brojna sudska praksa potvrđuje da je ništetnost ugovora izvan dispozicije stranaka. Nadalje, sukladno članku 145. st. 1 ZOO-a: Obnova nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu.Međutim, sukladno odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a: Obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena. Zakonodavac je ovom odredbom onemogućio eventualno izigravanje pravila o ništetnosti ugovora (čl. 322. do 329. ZOO-a), jer bi u protivnom jedna ništetna ili nepostojeća (ugašena) obveza mogla biti zamijenjena nekom drugom. Stoga je za zaključiti da se ništetnost pravnog posla ne može otkloniti voljom ugovornih strana bez obzira na činjenicu jesu li one znale ili ne za ništetnost ugovora. Nadalje, u konkretnom slučaju nema niti mogućnosti konvalidacije na temelju važećih propisa. Osnovni preduvjet da bi određeni pravni posao mogao konvalidirati na temelju zakona je da je taj pravni posao zakonom utvrđen ništetnim. Postavlja se pitanje je li i naš zakonodavac propisao (predvidio) konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi i kako konverzija utječe na daljnju pravnu sudbinu ugovornog odnosa? ZPK-om nije propisana ništetnost niti jedne odredbe Osnovnog ugovora (ni one o promjenjivoj kamatnoj stopi, ni one o valutnoj klauzuli). Cak štoviše, prilikom same konverzije primijenjene su ništetne kamatne stope iz EUR kredita koje su također mijenjane jednostranom odlukom banke, kao i jednostrano i nezakonito utvrđeni fiksni dio kamatne stope. Navedeno je potvrđeno u pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Zadru od 21. svibnja 2018., posl. br. Gž-1477/16 kao i odlukom Vrhovnog suda RH od 20. (H 2018., posl. br. Rev-2245/17 u kojoj je potvrđeno stajalište niže stupanjskih sudova da banke ni u razdoblju nakon 2013. nisu otklonile nedostatke jednostranog i netransparentnog određivanja promjenjivosti redovne ugovorne kamatne stope. Ako bi se konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, navedeno bi značilo da su se potrošači odrekli svojeg prava na utvrđivanje ništetnosti tih odredbi i/ili ugovora, a da toga nisu bili ni svjesni jer to ne proizlazi iz Zakona o konverziji.

1.13. Navedeni zaključak bio bi protivan odredbama Zakona o zaštiti potrošača te bi bio u suprotnosti sa ciljevima zaštite potrošača koji su, pravom Europske unije i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, podignuti na razinu pravnih pravila javnog poretka.

1.14. Stoga, za zaključiti je da ZPK-om nije propisana ništetnost ni pojedinih odredbi ugovora, ni ugovora u cjelini, kao što nije propisana ni konvalidacija ugovora ili njegovih odredbi, niti se potrošači mogu odreći svojeg prava na utvrđivanje ništetnosti po Zakonu o zaštiti potrošača.

1.15. Prema odredbi čl. 210. ZOO-a 1978 odnosno čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju (djelomične) ništetne ugovorne odredbe, odnosno odredbi, ostvario korist u primitku većeg iznosa nego što bi je ostvario da predmetne odredbe nisu ništetne, pa je stoga u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa u smislu odredbe č. 1111. st. 1. ZOO-a.

1.16. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisana je obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno sa plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten Od dana stjecanja.

1.17. Slijedom iznijetoga, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom bi se naložilo tuženiku isplatiti mu, na ime iznosa više plaćenih kamata po kreditu, iznos od 54.994,67 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, predloživši da se tužitelja odbije kao neosnovana. Čini neprijepornim da su tužitelj i tuženik dana 14.02.2006.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-3270354 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 155.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

2.1. Stranke su dana 29.03.2016. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 418-50-3270354, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

2.2. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.3. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.

2.4. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

2.5. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.6. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.7. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.8. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.9. Člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 29.03.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente.

2.10. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV- 01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na kamatnu stopu i valutu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.

3. Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja, u slučaju da sud utvrdi da je potraživanje tužitelja osnovano i to za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji i za iznose eventualne negativne stečajne razlike u manje plaćenoj kamati.

4. Tuženik je na ročištu od 20. ožujka 2025. god. precizirao prijedlog radi prebijanja na 6.168,45 EUR, što je zbroj iznosa koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji od 4.211,44 EUR i iznosa utvrđene negativne stečajne razlike od 1.957,01 EUR

5. Tužitelj se protivio tuženikovom prigovoru radi prebijanja tvrdeći da je prigovor podnesen nakon zaključenja prethodnoga postupka.

6. Tužitelj je u podnesku od 10. ožujka 2025. god., nakon izvršenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev te on sada glasi kako je navedeno u toč. I izreke presude.

7. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu.

8. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3270354 od 14.02.2006. god., otplatnoga plana kredita (stranice 21-43 spisa), izračuna razlike anuiteta i razlika tečajeva po kreditu broj 418-50-3270354, ovlaštenoga revizora stalnoga sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stjepana Kolovrata iz Splita, dodatka broj Konv-01/2016 ugovoru o kreditu br. 418-50-3270354 sklopljenoga 29.03.2016. god. u Splitu, otplatnoga plana kredita (stranice 49-60 spisa), zahtjeva za kredit od 23.01.2006. god., nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 18.12.2024. god., preslušanjem tužitelja.

9. U postupku je neprijeporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 14.02.2006. god. zaključen Ugovor o kreditu br. 418-50- 3270354, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužitelju kredit u iznosu od 155.000,00 CHF (švicarskih franaka), koji se tužitelj obvezao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatnu stopu koja je ugovorom određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50 %, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tužitelj se iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen sklopljenim ugovorom.

10. Nije prijeporno ni da su stranke 29.03.2016. god. sklopile dodatak broj Konv- 01/2016 ugovoru o kreditu br. 418-50-3270354, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenoga u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom eur.

11. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva.

12. Stranke su zatražile trošak postupka.

13. Tužbeni zahtjev je osnovan.

14. Tuženikov prigovor prebijanja nije osnovan.

15. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule, ističući da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Prigovor tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17- 2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

16. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 11.06.2019. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

17. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne.

18. Tužitelj je u iskazu danom sudu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s tuženikom kao namjenski stambeni kredit, u kunama u protuvrijednosti CHF. Novac mu je bio potreban za dovršetak obiteljske kuće, a tuženiku se obratio nakon što mu je prijatelj rekao da se kod tuženika može podići kredit po povoljnim uvjetima. Upravo su mu u banci tuženika napomenuli da je najpovoljnije podići kredit u protuvrijednosti CHF, da je kod takvog kredita najsigurniji valutni tečaj, te da ne mora imati sudužnika nego je dovoljan samo jedan solidarni jamac. 2016. god. sa strane tuženika ponuđeno mu je sklapanje ugovora o konverziji na što je pristao. Ponudu je bio primoran prihvatiti jer ne bi bio u stanju vratiti iznos kredita koji se uvećavao. Predmetni ugovor sklopio je s tuženikom jer je imao povjerenja u njega, a nije imao mogućnosti tražiti bilo kakve promjene sadržaja ugovora o kreditu.

19. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

20. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

22. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

25. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

26. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

27. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

28. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dragovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

29. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

30. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.

31. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

32. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

33. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

34. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

35. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

36. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

37. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

38. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud nije prihvatio nalaz vještaka Stjepana Kolovrata koji je tužitelj priložio uz tužbu kao nalaz izrađen na zahtjev tužitelja u privatne svrhe, već je proveo dokaz vještačenjem u postupku po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću. Taj vještak je u svome nalazu i mišljenju od 18.12.2024. god. naveo da je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu te je na osnovi podataka izvršio obračun i izradio nalaz. Ističe da je tužitelj po izvršenom obračunu konverzije na dan 30.09.2015. god. manje uplatio od potrebnog u iznosu od 4.211,44 EUR, a koji je pripisan ostatku glavnice konvertiranog kredita-dakle po toj osnovi nema osnove za prebijanje, tužitelju nije vraćena preplata. Ostatak glavnice konvertiranog kredita je na dan 30.09.2015. god. bio veći od ostatka glavnice kredita uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 6.981,16 EUR na štetu tužitelja.

39. Vještak nadalje navodi da su tužitelj, kao korisnik i tuženik, kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 418-50-3270354. U razdoblju od 01.11.2007. god do 01.01.2014. god tuženik je na više mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovornu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.11.2007. do 31.12-2013. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu 3.716,25 EUR. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu 10.145,80 EUR. Zbirni iznos pretplate anuiteta iznosi 13.862,05 EUR. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 4 do 6 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

40. Vještak je izračunao i tzv. negativne razlike. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog promjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu i promjenjive kamatne stope, za vrijeme niže kamatne stope od početne i nižega tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF i kamatna stopa u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen, u ukupnom iznosu 1.957,01 EUR. Ovaj iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 6 i 7 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

41. Nalazu i mišljenju vještaka Marijana Jovića stranke nisu prigovarale, a sud ih je u cijelosti prihvatio kao logične, objektivne i dane u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev. Vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen iznos pozitivne preplaćene razlike kao i negativne razlike, a osnovanost tužiteljeve tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude.

42. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je prihvaćen te je suđeno kao u izreci presude.

43. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

44. Sukladno izračunu vještaka, pozitivne tečajne razlike odnosno preplate anuiteta iznose 13.862,05 EUR, dok negativne razlike iznose 1.957,01 EUR.

45. Između parničnih stanaka nije prijeporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje od ožujka 2006. god. do listopada 2015. god., dok je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo na ročištu od 03. srpnja 2024. god., odnosno po proteku općega zastarnog roka od 5 godina od dospijeća, pa je očito da je potraživanje koje tuženik ističe prigovorom radi prebijanja u zastari.

46. Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. god. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. god., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danoga.

47. Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

48. Slijedom navedenoga, prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan te je donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja po osnovi potplaćenih anuiteta(tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita.

49. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

50. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na četiri ročišta (25.04.2024., 03.07.2024., 03.10.2024., 20.03.2025.) i sastav podneska od 10. 03.2025. po 100 bodova, ukupno 600 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV i 119,45 eura troška pristojbe tužbe i 185,15 eura troška pristojbe presude, to je dalo iznos od 1.804,60 eura. Tome iznosu valjalo je dodati s naslova troškova vještačenja 500,00 EUR, pa je dobiven dosuđeni iznos parničnoga troška tužitelju od 2.304,60 EUR.

U Splitu, dne 25. lipnja 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis