Poslovni broj Gž-1912/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1742/23-19 od 25. srpnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1742/23-19 od 25. srpnja 2024. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 150,00 eura, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na taj iznos tekuće od 25. srpnja 2024. godine do isplate.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1742/23-19 od 25. srpnja 2024. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 250,00 eura, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na taj iznos tekuće od 25. srpnja 2024. godine do isplate i sudi:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 25. srpnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1742/23-19 od 25. srpnja 2024. godine u točki I. izreke, zatim u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke, kao i u točki III. izreke.

IV Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 39,06 eura, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 4.742,56 eura, zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže navedeno u toj točki izreke.

2. U točki 2. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.414,11 eura, zajedno sa zateznom kamatom računatom od 25. srpnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

3. U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

4. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužiteljica i tuženik.

5. Tužiteljica žalbom pobija dio točke II. izreke u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova za iznos od 400,00 eura, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u tom dijelu preinači, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Tuženik sadržajem žalbe pobija presudu u točki I. izreke, zatim u dosuđujućem dijelu odluke o parničnim troškovima iz točke II. izreke, te u točki III. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da se presuda u navedenom dijelu preinači, ili da se naznačena odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te također potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.

7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

8. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba protivne stranke (tuženika) neosnovana.

9. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zrinka Ručevića, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice kao korisnice kredita u valuti švicarski franak (CHF) radi isplate novčanog iznosa od 4.742,56 eura s pripadajućim zateznim kamatama temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. U vezi toga utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita zaključen dana 25. svibnja 2007. godine ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (u nastavku teksta: Ugovor).

11. Nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik (banka) u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, pa da se radi o presudi koja u skladu s odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), te odredbom članka 502.c ZPP-a obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

11.1. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja njihovih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer da bi u suprotnom takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe, tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava, budući bi isti u tom slučaju iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

12. Pri tome utvrđuje kako je tužiteljica razumjela opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, ali da nije razumjela specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, niti joj je tuženik to pojasnio prilikom sklapanja Ugovora i upozorio je na takav rizik, iako je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužiteljice da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga da je tuženik nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama, bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, pa da je iz takvog postupanja tuženika vidljivo da je isti bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, za razliku od potrošača, pa utvrđuje bespredmetnima navode tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.1. Nastavno tome, utvrđuje da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora bila svjesna i da je očekivala da se njezina obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali da nikako nije bila ili mogla biti svjesna da se njezina obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morala biti informirana od strane tuženika. Pri tome utvrđuje kako je u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli potpuno nebitna činjenica da li je tuženik prije sklapanja Ugovora nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužiteljica raspitivala o navedenom u istoj ili drugoj banci, već da je jedino odlučno to što tuženik, nakon što je tužiteljica izabrala i pristala na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, nije istoj prije samog ugovaranja objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu.

13. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica predmetni Ugovor sklopila kao fizička osoba radi kupnje vozila, a ne u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa utvrđuje da je ista u ovom postupku dokazala svojstvo potrošača, odnosno da tuženik nije u smislu odredbe članka 219. ZPP-a dokazao suprotno.

14. Stoga utvrđuje da je tuženik temeljem ništetne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli dužan u smislu odredbe članka 323. stavak 1. i 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) vratiti tužiteljici sve ono što je primio na temelju takve odredbe, i to iznos od ukupno 4.742,43 eura na ime razlike između tečaja za valutu CHF koja je primijenjena kod otplate predmetnog kredita i tečaja za tu valutu važećeg na dan isplate kredita, i to zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dana njihovog stjecanja do isplate, u skladu s odredbom članka 1114. ZOO-a i odredbom članka 29. stavak 2. istog Zakona, jer utvrđuje da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj tih novčanih iznosa, budući je znao i morao znati da je sporna Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli protivna prisilnim propisima, a imajući u vidu način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice).

15. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

16. Prethodno tome, a pozivom na odredbe članaka 214. stavak 1-3., 241. i 245. stavak 1. i 3. ZOO-a, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je predmetna tužba podnesena dana 14. ožujka 2023. godine, a da je spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna dana 14. lipnja 2028. godine, a da od tada pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok.

17. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, odredbi članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), te na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa), pa tužiteljici dosuđuje troškove parničnog postupka u iznosu od 1.414,11 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, a u preostalom dijelu odbija njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

17.1. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljici ne pripada pravo na trošak sastava podneska od 21. lipnja 2023. godine u kojem se očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu, u smislu odredbe članka 299.a ZPP-a, jer da sud nije pozvao istu da se očituje na odgovor na tužbu, niti je ona zatražila odobrenje za takvo očitovanje, a da osim toga taj podnesak nije bio od značaja za ishod ovog postupka, jer da bi tužiteljica uspjela u predmetnoj parnici i bez navedenog podneska, te je navode iz istoga mogla istaknuti u tužbi. Osim toga, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nema pravo niti na naknadu troškova pristupa na ročište radi objave presude, budući se presuda u slučaju kad uredno pozvana stranka ne pristupi na to ročište stavlja na e-oglasnu ploču suda, a stranke mogu ovjereni prijepis presude preuzeti u sudskoj zgradi (članak 335. stavak 9. ZPP-a), pa utvrđuje da navedeni trošak nije u smislu odredbe članka 155. ZPP-a bio potreban za vođenje parnice.

18. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

19. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može valjano ispitati.

20. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom Ugovoru (točka 6. Ugovora), a kojom je ugovorena obveza tužiteljice na otplatu kredita izraženog u valuti CHF (iznos od 26.143,02 CHF) u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, ništetna.

21. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u povodu koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate, a člankom 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22.1. Iz navedenog slijedi da navedene odredbe potonjeg Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

23. Stoga prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome valja navesti kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog Ugovora na način da bi joj prilikom sklapanja tog Ugovora bile predočene odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih Ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze, te da bi ista unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje Ugovora. S obzirom na navedeno, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

24. Na navode tuženika koji se odnose na valutnu klauzulu valja odgovoriti da se radi o zaštitnoj klauzuli kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, ali da ista nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora, tj. novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču izravno ovisi o promjeni tečaja.

24.1. Pri tome nije dovoljno da su odredbe o valutnoj klauzuli samo gramatički razumljive, već njezine ekonomske posljedice moraju biti jasne prosječnom potrošaču, tj. on mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika, i to bez ograničenja. To znači da je tuženik kao banka i pružatelj usluge trebao tužiteljici kao potrošaču predočiti moguće promjene deviznog tečaja, kao i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, tako da tužiteljica ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama Ugovora, jer je za potrošača pravodobna informacija pružena prije sklapanja Ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, pa je u tom kontekstu neosnovano pozivanje tuženika na praksu suda Europske unije u predmetu Jureša protiv Hrvatske i Brezovec protiv Hrvatske.

24.2. Budući se o predmetnoj Ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirane od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj Ugovornoj odredbi, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), pri čemu su neosnovane tvrdnje tuženika da sud prvog stupnja nije utvrdio da li tužiteljica u pogledu predmetnog Ugovora ima status prosječnog potrošača.

25. Pri tome na navode tuženika da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili uz valutu euro, te da su postojale mogućnosti odabira kredita vezanog za valutu CHF ili valutu euro, valja odgovoriti kako činjenica da je tužiteljica pristala na kredit u CHF uz valutnu klauzulu ne znači da pojedine odredbe predmetnog Ugovora ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

26. Na tvrdnje tuženika da je Ugovor u cijelosti ispunjen, a da je tužiteljica isticala samo djelomičnu ništavost sporne Ugovorne odredbe koja je manjeg značaja, pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti, treba odgovoriti da tužiteljica može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog Ugovora iako je on ispunjen (u konkretnom slučaju kao prethodno pitanje za odluku o tužbenom zahtjevu), budući je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

27. Pri tome okolnost da je Ugovor ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužiteljici odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

28. Na tvrdnje tuženika o potrebi provođenja testa poštenosti u odnosu na tužiteljicu, valja odgovoriti kako su sudovi u navedenim presudama donesenima u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača na koje se pozvao prvostupanjski sud proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, pa tako i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

28.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je sporna Ugovorna odredba sadržajno izražena na identičan način kao i u odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, to u ovom parničnom postupku nije trebalo (ponovno) provoditi test poštenja.

29. Što se tiče navoda tuženika da je tužiteljica donošenjem pobijane presude stavljena u položaj kao da je ugovorila kredit u kunama, a primjenom uvjeta i kamatne stope koji su važili za kredite s valutom CHF, za odgovoriti je da je vještak Ručević s obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule u CHF pravilno obračunao preplaćeni iznos kao razliku između plaćenih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita.

30. Neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u nastavku teksta: ZID ZPK) kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, jer se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o čija je namjena bila kupnja vozila, a u pogledu kojeg Ugovora nije sklopljen Ugovor o konverziji prema odredbama ZID ZPK.

31. Budući da ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), te da je odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, to je pravilno prvostupanjski sud usvojio zahtjev tužiteljice radi isplate novčanog iznosa od ukupno 4.742,56 eura na ime razlike između tečaja za valutu CHF koja je primijenjena kod otplate predmetnog kredita i tečaja za tu valutu važećeg na dan isplate kredita, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice počev od dana kada je tužiteljica plaćala dospjele anuitete kredita tuženiku, odnosno od kada je isti primio novac, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a).

32. Što se tiče istaknutog prigovora zastare utužene tražbine, kojeg tuženik ponavlja i u žalbi, treba navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 dana 12. travnja 2012. godine prekinuta je zastara predmetne novčane tražbine, te ista nije nastupila do tog dana, pa su rokovi zastare ponovno počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a od tog dana pa do podnošenja predmetne tužbe dana 14. ožujka 2023. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a, pri čemu su neosnovani navodi tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o trogodišnjem roku zastare koji se primjenjuje na povremena potraživanja.

33. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.414,11 eura, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a, jer se taj trošak odnosi na radnje koje su u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bile potrebne za vođenje parnice.

34. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava podneska od 21. lipnja 2023. godine u zatraženom iznosu od 200,00 eura, sve to iz razloga na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tužiteljica.

35. Međutim, u pravu je tužiteljica kada ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio njezin zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu od 17. srpnja 2024. godine preko dosuđenog iznosa od 100,00 eura do zatraženog iznosa od 200,00 eura, jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, pa je tužiteljici povrh dosuđenog iznosa od 100,00 eura za zastupanje na tom ročištu po punomoćniku-odvjetniku trebalo za tu radnju primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife dosuditi i daljnji trošak u iznosu od 100,00 eura, kao i trošak u iznosu od 100,00 eura za zastupanje na ročištu od 25. srpnja 2024. godine na kojem je objavljena pobijana presuda, jer je s obzirom na to sud na tom ročištu trebao punomoćniku tužiteljice uručiti presudu (članak 335. stavak 8. ZPP-a), te tužiteljici od tog dana počinje teći rok za izjavljivanje pravnog lijeka, iz čega slijedi da je navedeni trošak bio potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a. Osim toga, prvostupanjski sud je tužiteljici na navedene novčane iznose trebao priznati i dosuditi i trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), tj. iznos od 50,00 eura, te istoj uz već dosuđene troškove parničnog postupka dosuditi i daljnji trošak u visini od 250,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu osnovano odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

36. Stoga je žalbe tužiteljice i tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točkama I i III izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki II izreke presude.

37. Budući je tužiteljica u odnosu na ožalbeni dio pobijane presude uspjela u omjeru od 62,50% (250,00 eura : 400,00 eura x 100), pripada joj u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a pravo na razmjeran trošak žalbenog postupka, i to na iznos od 31,25 eura za sastav žalbe (Tbr. 10. toč. 4. Tarife), te na iznos od 7,81 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), što sveukupno iznosi 39,06 eura, pa je odlučeno kako je naznačeno u točki IV izreke presude.

38. Pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka po žalbi, jer isti nije uspio sa tim pravnim lijekom.

U Rijeci, 25. lipnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar