Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1006/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolančna kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sande Crljen Ivančić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Vukušić Bokan i partneri, Zadar, Polačišće 2, protiv tuženika OTP banka dd, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000 Split, zastupano po odvjetnicima iz OD Anić & Anić Split, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovnog broja P- 1429/2024-6 od 15. ožujak 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane, te se potvđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovnog broja P-1429/2024-6 od 15. ožujak 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za priznavanje troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 32.991,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to odlučeno u točki I., te je odbijen zahtjev da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz ugovora koje su stranke zaključile 12. kolovoza 2005., točka II., usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo da mu tuženik isplati iznos od 18.737,07 eura

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, točka III., te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.798,81 eura, točka IV.

1.2. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prijeboja u iznosu od 36.156,66 kuna / 4.798,81 eura, točka I., te da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, točka II.

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuju stranke.

2.1. Tužitelj pobija presudu u točki I., II. i IV. izreke te rješenje u točki II. iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da pobijana odluka preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik pobija presudu u točki III. izreke i rješenje u točkama I. i II. izreke iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da pobijana odluka preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja strankama je dostavio žalbe na odgovor.

Stranke nisu odgovorile na žalbe.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Žalba tuženika nije osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelj za isplatom iznosa od 32.991,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom, te eventualno za isplatom iznosa od 18.737,07 eura s osnove odredbi o promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sadržane u ugovoru o kreditu kojeg su stranke zaključile.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju stranke jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Iz utvrđenja suda prvog stupnja u bitnom proizlazi sljedeće:

- da su tužitelj i tuženik 6. lipnja 2006. sklopili ugovor o kreditu, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 233.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan isplate kredita;

- da je tim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 312 mjeseci, odnosno 26 godina;

- da je na dan sklapanja ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,89 % te je člankom 4.1 ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala više puta odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

- da su stranke zaključile 25. siječnja 2016. Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a,

- da je temeljem konverzije utvrđeno da prethodno zaključeni ugovor u iznosu od 233.000,00 CHF na dan konverzije predstavlja iznos od 150.390,51 eura, a da je na dan konverzije 25. siječnja 2016. tužitelju ostalo još isplatiti iznos od 116.869,05 eura,

- da je temeljem vještačkog nalaza Petra Bajola utvrđeno da od ugovora o kreditu do ugovora o konverziji još iznos pretplate tužitelja je 18.737,04 eura,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

6. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja konačno postavljen prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužitelj osnovano zahtjeva povrat razlike koja nije priznata konverzijom kredita, a koju razliku je utvrdio vještak u svom u nalazu i mišljenju.

7. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako prema odredbi Direktive 93/13/EEZ člankom 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

7.1. Kako prema obrazloženju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu i da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, niti ga je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavku 1. u svezi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

8. Međutim, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženikom bankom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac da je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b ZID ZPK-načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK-a, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

9. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

10. Naime, iz Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19.a - čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

11. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertian u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa da su tako u cijelosti izmijenjene i sporna ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

11.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

12. Naime, tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

13. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

13.1. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev- 3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

14. Dakle, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Pravilno je prvostupanjski sud naveo da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK-a tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako odredbe članka 19. b i čl. 19. c ZID ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.). Dakle, ZID ZPK-a regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

15.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Kako zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

15.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a ZID ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja glave IV.a tog Zakona. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi da se glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi glave IV.a ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK- a ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

15.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

15.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

16. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14., propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno citiranom članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14., potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

16.1. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK-a predmet

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

17. ZID ZPK-a je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

17.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 MS protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

17.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu MS protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

18. S obzirom na sve navedeno, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03. i članka 1111. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

19. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u iznosu od 18.737,07 eura koji je još ostao kao nepodmireni iznos nakon konvertiranja osnovnog ugovora.

20. Odredbom članka 323. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

21. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu i prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno taj sud postupio kada je obvezao tuženika da plati i zatezne kamate od dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, jer tada utvrđena i razlika koja tužitelju nije priznata konverzijom i od kada je tuženik nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

22. S obzirom na iznijeto ukazuje se da je stoga osnovan eventualni zahtjev tužitelja kojim je potražio isplatu iznosa od 18.737,07 eura s kamatama kao razlika koja ostaje nakon sklapanja dodatka ugovora 25. siječnja 2016. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da izračun s parametrima koji se odnose na preplaćene iznose anuiteta nastalih zbog utjecaja promjene tečaja CHF i zbog promjene kamatne stope od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u Euro, iznosi 177.330,88 kuna, od kojeg iznosa treba odbiti 36.156,66 kuna, koliko je utvrđeno u konverziji i priznato od strane tuženika, te se dobije iznos od 141.174,22 kune / 18.737,04 eura, koji je iznos pravilno dosuđen od strane suda prvog stupnja tužitelju.

22.1. Stoga se ukazuje neosnovana žalba tužitelja u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatom iznos od 32.991,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom kao što je i neosnovan zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da tuženik nema pravo jednostavno mijenjati kamatnu stopu na tražbinu iz ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine s upisom hipoteke na nekretnini, koje su stranke zaključile 12. kolovoza 2005.

Polovni broj: Gž-1006/2025-3

23. Isto tako neosnovna je žalba tuženika u dijelu kojim pobija dosuđenje u visini označenog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva jer nakon što je provedeno vještačenje i vještak pravilno primijenio ZID ZPK ("Narodne novine" broj 102/15) onda se ukazuje osnovanim eventualno kumuliranim zahtjev tužitelja, ali ne sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to sud prvog stupnja dosudio a imajući u vidu uređeni tužbeni zahtjev tužitelja od 26. travnja 2023. (list od 285-289 spisa).

24. Neosnovane su žalbe stranaka u dijelu gdje pobija rješenje suda prvog stupnja u točki I. izreke rješenja kojim je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika radi istaknutog prijeboja u visini od 4.798,81 eura kao što je i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u točki IV. izreke presude suda prvog stupnja koji je odbijen za iznos od 4.798,81 eura ovo stoga jer provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u većem iznosu od 4.798,81 eura pa je kao takav isti valjalo odbiti a samim tim i neosnovan je zahtjev radi prijeboja od strane tuženika jer i ne postoji njegova obveza da toliki iznos isplati tužitelju.

25. Ukazuje se da su žalbe stranaka u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka neosnovane jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i odredbu članka 155. stavak 2. ZPP-a te dosudio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer su podjednako uspjele u sporu.

26. S obzirom na iznijeto valjalo je odbiti žalbe stanaka i potvrditi odluku suda prvog stupnja te odlučiti kao u izreci pod točkom I. odluke ovog suda temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a na ime troškova parničnog postupka.

27. Ukazuje se da je neosnovan zahtjev stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka cijeneći činjenicu da stranke nisu uspjele sa žalbama, pa je shodno tome odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 25. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Šimičić