REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-665/2020-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Srbu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 3. lipnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ES i zamjenika punomoćnika tuženika OS, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140030242- 60010443973/2005, sklopljenog 9. svibnja 2005. između tužitelja FS i tuženika Addiko bank d.d., ovjeren po Javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, br. OU-544/05 od 11. svibnja 2005., u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju FS isplati iznos od 4.335,36 eura (slovima: četiritisućetristotridesetpeteuratridesetšestcenti) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovornim kamatnim stopama ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 1. kolovoza 2015., od 1. kolovoza 2015. u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 15 dana, i to;

- na iznos od 11,47 EUR počevši od 02.10.2007. g. do isplate;

- na iznos od 11,84 EUR počevši od 02.11.2007. g. do isplate;

- na iznos od 11,45 EUR počevši od 02.12.2007. g. do isplate;

- na iznos od 11,83 EUR počevši od 02.01.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,79 EUR počevši od 02.02.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,03 EUR počevši od 02.03.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,77 EUR počevši od 02.04.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,39 EUR počevši od 02.05.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,76 EUR počevši od 02.06.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,37 EUR počevši od 02.07.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,74 EUR počevši od 02.08.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,73 EUR počevši od 02.09.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,34 EUR počevši od 02.10.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,72 EUR počevši od 02.11.2008. g. do isplate,

- na iznos od 11,33 EUR počevši od 02.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 56,10 EUR počevši od 02.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 56,23 EUR počevši od 02.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 50,76 EUR počevši od 02.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 56,13 EUR počevši od 02.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 54,29 EUR počevši od 02.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 111,17 EUR počevši od 02.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 107,55 EUR počevši od 02.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 111,06 EUR počevši od 02.08.2009. g. do isplate,

- na iznos od 111,03 EUR počevši od 02.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 107,41 EUR počevši od 02.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 110,91 EUR počevši od 02.11.2009. g. do isplate,

- na iznos od 107,30 EUR počevši od 02.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 110,79 EUR počevši od 02.01.2010. g. do isplate,

- na iznos od 110,75 EUR počevši od 02.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 37,23 EUR počevši od 02.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 110,55 EUR počevši od 02.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 108,19 EUR počevši od 02.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 110,41 EUR počevši od 02.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 106,80 EUR počevši od 02.07.2010. g. do isplate,

- na iznos od 110,27 EUR počevši od 02.08.2010. g. do isplate,

- na iznos od 110,22 EUR počevši od 02.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 106,61 EUR počevši od 02.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 110,07 EUR počevši od 02.11.2010. g. do isplate,

- na iznos od 106,46 EUR počevši od 02.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 92,20 EUR počevši od 02.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 92,14 EUR počevši od 02.02.2011. g. do isplate,

- na iznos od 83,17 EUR počevši od 02.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 91,93 EUR počevši od 02.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 88,90 EUR počevši od 02.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 91,78 EUR počevši od 02.06.2011. g. do isplate,

- na iznos od 88,75 EUR počevši od 02.07.2011. g. do isplate,

- na iznos od 91,61 EUR počevši od 02.08.2011. g. do isplate,

- na iznos od 91,54 EUR počevši od 02.09.2011. g. do isplate,

- na iznos od 88,52 EUR počevši od 02.10.2011. g. do isplate,

- na iznos od 77,51 EUR počevši od 02.11.2011. g. do isplate,

- na iznos od 74,94 EUR počevši od 02.12.2011. g. do isplate,

- na iznos od 77,35 EUR počevši od 02.01.2012. g. do isplate,

- na iznos od 32,46 EUR počevši od 02.02.2012. g. do isplate,

- na iznos od 30,33 EUR počevši od 02.03.2012. g. do isplate,

- na iznos od 32,36 EUR počevši od 02.04.2012. g. do isplate,

- na iznos od 31,28 EUR počevši od 02.05.2012. g. do isplate,

- na iznos od 32,27 EUR počevši od 02.06.2012. g. do isplate,

- na iznos od 31,19 EUR počevši od 02.07.2012. g. do isplate,

- na iznos od 32,18 EUR počevši od 02.08.2012. g. do isplate,

- na iznos od 32,13 EUR počevši od 02.09.2012. g. do isplate,

- na iznos od 31,06 EUR počevši od 02.10.2012. g. do isplate,

- na iznos od 32,04 EUR počevši od 02.11.2012. g. do isplate,

- na iznos od 30,96 EUR počevši od 02.12.2012. g. do isplate,

- na iznos od 31,93 EUR počevši od 02.01.2013. g. do isplate,

- na iznos od 31,98 EUR počevši od 02.02.2013. g. do isplate,

- na iznos od 28,84 EUR počevši od 02.03.2013. g. do isplate,

- na iznos od 31,86 EUR počevši od 02.04.2013. g. do isplate,

- na iznos od 30,79 EUR počevši od 02.05.2013. g. do isplate,

- na iznos od 31,76 EUR počevši od 02.06.2013. g. do isplate,

- na iznos od 30,68 EUR počevši od 02.07.2013. g. do isplate,

- na iznos od 31,65 EUR počevši od 02.08.2013. g. do isplate,

- na iznos od 31,60 EUR počevši od 02.09.2013. g. do isplate,

- na iznos od 30,54 EUR počevši od 02.10.2013. g. do isplate,

- na iznos od 31,49 EUR počevši od 02.11.2013. g. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR počevši od 02.12.2013. g. do isplate,

- na iznos od 31,38 EUR počevši od 02.01.2014. g. do isplate,

III/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju FS isplati iznos od 7.849,21 eura (slovima: sedamtisućaosamstočetrdesetdeveteuradvadesetjedancent), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a o od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 1. kolovoza 2015., od 1. kolovoza 2015., u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 15 dana, i to;

- na iznos od 6,24 EUR počevši od 02.09.2005. g. do isplate,

- na iznos od 6,00 EUR počevši od 02.10.2005. g. do isplate,

- na iznos od 5,27 EUR počevši od 02.11.2005. g. do isplate,

- na iznos od 5,45 EUR počevši od 02.12.2005. g. do isplate,

- na iznos od 1,83 EUR počevši od 02.01.2006. g. do isplate,

- na iznos od 0,20 EUR počevši od 02.02.2006. g. do isplate,

- na iznos od 15,01 EUR počevši od 02.11.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,01 EUR počevši od 02.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 11,34 EUR počevši od 02.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 20,65 EUR počevši od 02.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 8,98 EUR počevši od 02.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,35 EUR počevši od 02.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1,91 EUR počevši od 02.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 73,06 EUR počevši od 02.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 16,47 EUR počevši od 02.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 11,02 EUR počevši od 02.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 18,64 EUR počevši od 02.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 66,37 EUR počevši od 02.07.2010. g. do isplate,

- na iznos od 52,44 EUR počevši od 02.08.2010. g. do isplate,

- na iznos od 88,75 EUR počevši od 02.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 73,35 EUR počevši od 02.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 55,45 EUR počevši od 02.11.2010. g. do isplate,

- na iznos od 104,05 EUR počevši od 02.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 129,89 EUR počevši od 02.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 109,71 EUR počevši od 02.02.2011. g. do isplate,

- na iznos od 121,34 EUR počevši od 02.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 101,93 EUR počevši od 02.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 108,12 EUR počevši od 02.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 152,02 EUR počevši od 02.06.2011. g. do isplate,

- na iznos od 161,76 EUR počevši od 02.07.2011. g. do isplate,

- na iznos od 212,76 EUR počevši od 02.08.2011. g. do isplate,

- na iznos od 196,64 EUR počevši od 02.09.2011. g. do isplate,

- na iznos od 165,76 EUR počevši od 02.10.2011. g. do isplate,

- na iznos od 163,74 EUR počevši od 02.11.2011. g. do isplate,

- na iznos od 163,08 EUR počevši od 02.12.2011. g. do isplate,

- na iznos od 172,34 EUR počevši od 02.01.2012. g. do isplate,

- na iznos od 188,54 EUR počevši od 02.02.2012. g. do isplate,

- na iznos od 191,00 EUR počevši od 02.03.2012. g. do isplate,

- na iznos od 182,85 EUR počevši od 02.04.2012. g. do isplate,

- na iznos od 185,87 EUR počevši od 02.05.2012. g. do isplate,

- na iznos od 189,08 EUR počevši od 02.06.2012. g. do isplate,

- na iznos od 186,56 EUR počevši od 02.07.2012. g. do isplate,

- na iznos od 185,03 EUR počevši od 02.08.2012. g. do isplate,

- na iznos od 180,90 EUR počevši od 02.09.2012. g. do isplate,

- na iznos od 175,29 EUR počevši od 02.10.2012. g. do isplate,

- na iznos od 182,31 EUR počevši od 02.11.2012. g. do isplate,

- na iznos od 187,19 EUR počevši od 02.12.2012. g. do isplate,

- na iznos od 184,85 EUR počevši od 02.01.2013. g. do isplate,

- na iznos od 170,65 EUR počevši od 02.02.2013. g. do isplate,

- na iznos od 183,34 EUR počevši od 02.03.2013. g. do isplate,

- na iznos od 183,81 EUR počevši od 02.04.2013. g. do isplate,

- na iznos od 179,66 EUR počevši od 02.05.2013. g. do isplate,

- na iznos od 166,00 EUR počevši od 02.06.2013. g. do isplate,

- na iznos od 160,12 EUR počevši od 02.07.2013. g. do isplate,

- na iznos od 165,21 EUR počevši od 02.08.2013. g. do isplate,

- na iznos od 171,00 EUR počevši od 02.09.2013. g. do isplate,

- na iznos od 183,43 EUR počevši od 02.10.2013. g. do isplate,

- na iznos od 175,71 EUR počevši od 02.11.2013. g. do isplate,

- na iznos od 180,73 EUR počevši od 02.12.2013. g. do isplate,

- na iznos od 181,33 EUR počevši od 02.01.2014. g. do isplate,

- na iznos od 91,67 EUR počevši od 02.02.2014. g. do isplate,

- na iznos od 95,52 EUR počevši od 02.03.2014. g. do isplate,

- na iznos od 93,69 EUR počevši od 02.04.2014. g. do isplate,

- na iznos od 89,23 EUR počevši od 02.05.2014. g. do isplate,

- na iznos od 88,45 EUR počevši od 02.06.2014. g. do isplate,

- na iznos od 88,49 EUR počevši od 02.07.2014. g. do isplate,

- na iznos od 93,72 EUR počevši od 02.08.2014. g. do isplate,

- na iznos od 99,83 EUR počevši od 02.09.2014. g. do isplate,

- na iznos od 98,58 EUR počevši od 02.10.2014. g. do isplate,

- na iznos od 72,58 EUR počevši od 02.11.2014. g. do isplate,

IV. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 3.122,12 eura.

V. Odbija se tužitelj FS s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.087,72 EUR, koji se novčani iznos ima vratiti tužitelju uslijed ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica CHF, kao i zateznu kamatu na navedeni iznos tekuću od dana 1. 10. 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, sve u roku 15 dana. „

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju FS naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.959,90 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 25. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 3.071,91 eura tužitelj odbija

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita 11. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 150.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je kao početno ugovorena bila 5,25%. Ističe da mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je s tuženikom 19. siječnja 2016. sklopio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da mu tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi pogotovo stoga što u vrijeme konverzije kredita još uvijek nije bila donesena pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetima „švicarac“. Stoga navodi da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese odluku kao u izreci s tim da se kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva obvezao točno odrediti nakon provedenog vještačenja jer je tužbu podnio kao stupnjevitu. Prije dostavljanja tužbe na odgovor, tužitelj je izvijestio sud da mu je tuženik u međuvremenu dostavio traženu dokumentaciju zbog čega je isti uredio tužbu i to tako da je na ime preplaćenih kamata potraživao iznos od 38.875,50 kuna (5.159,67 eura), a na ime preplaćenog tečaja iznos od 76.452,74 kuna (10.147,02 eura).

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe jer tužitelj raspolaže potrebnom dokumentacijom zbog čega je mogao odmah postaviti točno određeni tužbeni zahtjev. Navodi da ne postoji pravna osnova temeljem koje bi bio dužan tužitelju dostaviti tražene podatke, a traženi podaci se ne mogu smatrati ni zajedničkim za obje stranke. Ne spori da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu s njegovim pravni prednikom ali smatra da se odluka iz kolektivnog spora ne može primijeniti u ovom postupku budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ovog pravnog odnosa drugačije od onih koje su utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu. Pojašnjava da su sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu više ni nema. Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarao s tužiteljem, da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu bile izričito dopuštene zakonom, da je tužitelj dobrovoljno pristao na rizik promjene tečaja i na kredit s valutnom klauzulom u CHF iako su mu ponuđeni različiti kreditni proizvodi tuženika. Isto tako navodi da je tužitelj mogao uzeti i kredit s fiksnom kamatnom stopom. Osnovni ugovor o kreditu je bio solemniziran kod javnog bilježnika koji je tužitelja također upoznao sa svim odredbama ovog pravnog posla i svim njegovim posljedicama. Budući da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Poziva se na odluku VSRH u predmetu Gos-1/2019 u kojem je zauzet stav da je sporazum o konverziji koji je sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/2015, u nastavku ZIDZPK/15) valjan i da ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatra da tužitelj sklapanjem aneksa kojim je provedena konverzija više nema pravo ništa potraživati od tuženika jer je konverzijom njihov odnos konačno i trajno riješen pogotovo stoga što je tužitelj prihvatio tuženikov izračun konverzije kojim je utvrđeno da tužitelj u trenutku provedbe konverzije nije imao nikakvu preplatu iz čega jasno proizlazi da tužitelj prema tuženiku nema nikakvu tražbinu. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.1. Nije u pravu tuženik kada smatra da u ovome slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe. Ovo stoga što je tužitelj već u tužbi naveo da ne posjeduje dokumentaciju vezanu za kredit zbog čega je dokumentaciju zatražio od tuženika (list 24-25 spisa) koji mu do podnošenja tužbe ništa nije dostavio. Stoga je tužitelj postupio sukladno čl. 186.b st.3. ZPP-a kojim je propisano da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu ili istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Budući da je tuženik nakon podnošenja tužbe tužitelju dostavio traženu dokumentaciju, isti je podneskom od 17. rujna 2019. uredio tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 5140030242- 60010443973/2005 (list 8-17 spisa), otplatni plan (list 46-53 spisa), pregled prometa za klijenta (list 55-69 spisa), popis uplata (list 70-72 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 54, 218-231 spisa), Aneks ugovoru o kreditu (list 18-22 spisa), izračun konverzije (list 216-217, 232 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi (list 272-280, 307 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja FS (list 306 spisa). Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje javnog bilježnika i IS kao svjedoka

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za čitanje stručnih članaka ĆS, ŽS, DS, JS i MS, mišljenja nezavisnog odvjetnika Nielsa Wahla, dokumenta "Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju", dokumenta "Random walk model kretanja tečaja", i čitanje izjave FSK budući da činjenice koje bi se navedenim dokazima trebale utvrditi nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na čitanje izjave FSK, za napomenuti je da se sukladno načelu neposrednosti, svjedoci na ročištu saslušavaju usmeno i neposredno.

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010443973/2005 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 9. svibnja 2005. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030242-60010443973/2005 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 25 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru;

-da su tužitelj i tuženik 19. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 75.126,53 eura, te da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kuna;

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010443973/2005 i Aneksa Ugovoru o kreditu.

6. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010443973/2005 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8.1. Neosnovan je i prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

9. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

10.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

10.3. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi adaptacije kuće u kojoj i danas živi, da se u toj kući nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću, niti obrtom, niti da ju je iznajmljivao, da je on obrtnik i to autoprijevoznik, da mu je sjedište tog obrta na adresi predmetne kuće u kojoj živi i da u sklopu kuće nema nikakvu radionicu, da se za kredit u CHF odlučio jer su mu u banci rekli da je to za njega povoljnije od kredita u eurima. Iskazao je da je znao da će se desiti ovo što se desilo, da taj kredit nikada ne bi uzeo, da mu je u to vrijeme bilo bitno samo to da dobije novac da može renovirati kuću i napraviti krov i da mu ništa drugo nije bilo bitno, a da su mu u banci rekli da je taj kredit najbolji. Ne sjeća se jesu li mu u banci pojašnjavali što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, ali zna da mu nisu govorili o nikakvom riziku tečaja CHF. Misli da mu je početna rata bila oko 3.500,00 kuna, a da je kasnije narasla duplo. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, a u banci su mu rekli da ugovor kao takav može ili ne mora uzeti i da druge opcije nema. Iskazao je da je šofer po zanimanju i da nije ništa ispitivao u banci da mu se pojasni, a da mu ni oni sami ništa nisu rekli. Ugovor o kreditu je sastavila banka. Kredit je konvertirao iz razloga što to više nije mogao izdržati, a o konverziji je znao samo to da će mu biti manja rata. Kredit još uvijek otplaćuje i plaća ga sam. Na poseban upit suda tužitelj je iskazao da je autoprijevoznik još od 1984. godine i da mu sredstva iz kredita nisu trebala za obrt nego isključivo za renoviranje obiteljske kuće u sklopu koje nema nikakav poslovni prostor niti ured, niti bilo kakvu drugu prostoriju koja mu služi za obavljanje obrta niti radionu, a knjigovodstvo mu vodi servis u gradu.

10.4. Iako je tuženik opreza radi osporavao status tužitelja kao potrošača, sud je utvrdio prigovor tuženika neosnovanim. Ovo stoga što je odredbom čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj živi, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Činjenica što se sjedište autoprijevozničkog obrta tuženika nalazi na adresi predmetne kuće sama po sebi ne znači da tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio potrošač, pogotovo stoga što je notorna činjenica da većina obrtnika zapravo ima sjedište svog obrta na adresi na kojoj ujedno i žive.

10.5. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama.

10.6. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.7. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

11. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 25. svibnja 2005., da je tečaj na dan korištenja bio 4,729047, da je rok otplate 300 mjeseci uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,25%, te da je konverzija u konkretnom slučaju provedena 19. siječnja 2016. Vještak je u nalazu naveo:

- da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 4.335,36 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 7.849,21 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da tužitelju konverzijom nije priznata preplata već da mu je utvrđen manjak u iznosu 73,88 eura.

Vještak je na ročištu pojasnio da je tužitelj za navedeni iznos manjka također dalje terećen i da taj iznos nije sadržan u izračunatim preplaćenim iznosima kamate i tečaja.

12.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, a ni stranke u konačnici nisu imale prigovor na matematički izračun vještaka.

12.2. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

12.3. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se vještačenje provede na okolnost tzv. negativnih razlika odnosno iznosa koje je tužitelj platio manje jer je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita i jer je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope, iz razloga što u odnosu na te iznose tuženik tijekom postupka nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja ili prijeboja. S druge pak strane tužitelj na ime tzv. negativnih razlika nije ništa stekao pa da bi te iznose trebao vratiti tuženiku temeljem stjecanja bez osnove.

13. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potraživao iznos od 4.335,36 eura na ime preplate po osnovi preplaćenih kamata, iznos od 7.849,21 eura na ime preplate po osnovi preplaćenog tečaja, te iznos od 1.087,72 eura, sve sa zateznim kamatama.

13.1. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud o istoj nije odlučivao budući da tužitelj nakon provedenog vještačenja nije preinačio tužbu u smislu isticanja drugog zahtjeva uz postojeći, promjene istovjetnosti zahtjeva ili povećanja postojećeg (čl.191. ZPP). Ne radi se o preinaci ni u odnosu na iznos od 1.087,72 eura jer se i taj iznos temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i ostali iznosi (preplaćeni iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) iako tužitelj nije točno odredio na što se isti odnosi. Tužitelj je zapravo nakon vještačenja smanjio tužbeni zahtjev koji se odnosi na preplaćene iznose kamate i tečaja zbog čega se smatra da je za taj smanjeni dio tužba povučena. Tuženik se upustio u daljnje raspravljanje o glavnoj stvari bez da se prethodno protivio djelomičnom povlačenju tužbe, zbog čega se smatra da je na isto pristao, te je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke.

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da je postojanje manjka u ovom konkretnom slučaju posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi kao u izreci, a koji se odnosi na preplatu kamate u iznosu 4.335,36 eura (točka II. izreke) i preplatu tečaja u iznosu 7.849,21 eura (točka III. izreke).

14.7. Sud je odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.087,72 eura budući da tijekom postupka nije dokazao da bi mu isti pripadao na temelju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj ni na ročištu 3. lipnja 2025. nije znao pojasniti sudu na što se konkretno odnosi navedeni iznos, već je paušalno naveo da se odnosi na preplaćeni iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti otplate. Za napomenuti je da je vještak tijekom postupka izračunao iznose koji se odnose na preplatu kamate i valute, da su upravo ti iznosi dosuđeni tužitelju u točkama II. i III. izreke, te da osim navedenih preplaćenih iznosa tužitelj nije dokazao da bi mu na ime istih pripadalo još nešto.

15. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate na preplaćene iznose od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

16. Budući da je tužitelj djelomično uspio u parnici, sud mu je dosudio trošak postupka sukladno čl.154. st.2. ZPP-a. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, a s visinom u 74,32 %, sud je utvrdio tužiteljev uspjeh u parnici u iznosu od 85 % tužbenog zahtjeva, a tuženikov s 15 % tužbenog zahtjeva. Nakon što se od postotka tužiteljevog uspjeha u parnici oduzme postotak tuženikovog uspjeha u parnici, utvrđeno je da je konačan omjer tužiteljevog uspjeha u parnici 70%.

16.1. Sud je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora, priznao trošak u iznosu 1.959,90 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1. , sastav obrazloženog podneska od 9. listopada 2024. 250 bodova prema Tbr.8.t.1., sastav podneska od 17. rujna 2019. i 11. ožujka 2025. 25 bodova svaki prema T.br.

8.t.4., zastupanje na ročištima 29. listopada 2024. i 3. lipnja 2025. 250 bodova svaki prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 450,00 eura. Kada se sve zbroji, utvrđeno je da tužitelju za navedene radnje pripada trošak u iznosu od 2.250,00 eura međutim, uzimajući u obzir njegov uspjeh u parnici od 70 %, utvrđeno je da mu pripada trošak u iznosu 1.575,00 eura. Pored navedenog, sud je tužitelju u cijelosti priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura i trošak vještačenja u iznosu 331,81 eura, pa je tako tužitelju u konačnici dosuđen trošak postupka u iznosu 1.959,90 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena. U odnosu na podnesak od 11. ožujka 2025., sud tužitelju nije priznao trošak kao za sastav obrazloženog već za sastav tzv. "ostalog" podneska budući da se u istome tužitelj ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka u smislu iznošenja obrazloženih primjedbi nego zapravo usklađuje (prepisuje) svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu u nalazu i mišljenu vještaka. U odnosu na podnesak od 17. rujna 2019. sud je tužitelju također priznao trošak kao za sastav "ostalog", a ne obrazloženog podneska jer tužitelj u istom samo uređuje tužbeni zahtjev nakon što je dobio potrebne podatke. U odnosu na podnesak od 20. srpnja 2020., sud tužitelju nije priznao trošak jer navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje postupka budući da istim tužitelj upoznaje sud sa sudskom praksom koju sud ionako sam prati. Što se tiče sudske pristojbe, uvidom u spis je utvrđeno da je tužitelj na tužbu platio pristojbu u iznosu 53,09 eura koja mu je priznata kao trošak, dok pristojbu na presudu nije ni platio, a niti ju je dužan platiti s obzirom da su tužitelji u sporovima koji su proizašli iz kolektivnih postupaka oslobođeni plaćanja troška pristojbe. Za napomenuti je da je vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe bila 1.327,23 eura (10.000,01kuna), te da je tek podneskom od 17. rujna 2019. povećana na 15.306,69 eura zbog čega tužitelju za sastav tužbe pripada 100, a ne 250 bodova.

Osijek, 25. lipnja 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika