REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7197/2016-44

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari 1. tužitelja OJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], O, [adresa]. tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Zlatku Greguriću, odvjetniku u Bjelovaru protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. srpnja 2022. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbijaju se tužitelji s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba članka 2. i članka 4. stavka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu za kupnju automobila od 19. kolovoza 1996. godine koji je solemniziran kod javne bilježnice Anice Hukelj iz Zagreba pod brojem OU-588/96 dana 19. kolovoza 1996. godine, a koje glase: „Korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po godišnjoj promjenjivoj stopi od 8% (slovima: osam), odnosno kamatu o dospijeću po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Kreditora važećom za vrijeme trajanja kredita sve primjenom valutne klauzule iz članka 1. ovog Ugovora."

i

„Ako za vrijeme otplate kredita Kreditor izmjeni kamatnu stopu iz članka 2. ovog Ugovora u skladu s ovom izmjenom izmijenit će se i visina obroka iz članka 4. stavka 1. ovog Ugovora, na što Korisnik kredita ovime daje svoju neopozivu suglasnost."

Tuženik Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 je dužan tužiteljima OJ iz [adresa], ΟΙΒ: 0808972392119 i UJ iz [adresa], ΟΙΒ: 060971392103, naknaditi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

r i j e š i o  je

I. Tužitelji su dužni tuženiku naknaditi trošak ovog postupka iznos 2.000,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da je tuženik dana **.**.1996. s IJ, kao glavnim dužnikom, sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu za kupnju automobila koji je solemniziran kod javne bilježnice Anice Hukelj iz Zagreba pod brojem OU-588/96 dana 19. kolovoza 1996. godine. Tužitelji su temeljem navedenog Ugovora o kreditu bili jamci glavnog dužnika, kao korisnika kredita. Temeljem navedenoga kredita tuženik je IJ odobrio isplatu iznosa od 21.849,59 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika na dan 19. kolovoza 1996. godine, što iznosi 77.966,55 kuna. Člankom 2. Ugovora o dugoročnom kreditu za kupnju automobila ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti kamatu po godišnjoj promjenjivoj stopi od 8% godišnje, odnosno kamatu o dospijeću po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Kreditora važećim za vrijeme trajanja kredita sve primjenom valutne klauzule iz članka 1. ovog Ugovora. Kako ĐJ kao glavni dužnik i korisnik kredita nije uredno otplaćivao rate kredita, tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb je kao ovrhovoditelj Općinskom sudu u Ivanić Gradu dana 30. lipnja 1999. godine podnijela prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave, a radi naplate iznosa od 22.672,66 DEM spp. Ovršni postupak je pokrenut protiv IJ kao glavnog dužnika i tužitelja kao njegovih jamaca, a temeljem Ugovora o kreditu. Temeljem ovršnog prijedloga Općinski sud u Ivanić Gradu je izdao rješenje o ovrsi broj Ovr-590/99 dana 13. srpnja 1999. godine, kojim je naloženo tužiteljima da namire tražbinu tuženika koja je na dan 29. lipnja 1999. godine iznosila 22.672,66 DEM, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja, kao i ugovorenu kamatu prema odluci o kamatnim stopama banke koja teče od 30. lipnja 1999. godine do naplate, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša, troškove ovršnog postupka, te zakonsku zateznu kamatu na sve troškove postupka. U provedbi ovrhe, koju je Zagrebačka banka d.d. provodila potpuno samostalno, od tužitelja UJ zaključno do veljače 2010. godine naplaćen je iznos od 174.047,69 kn, a od tužitelja OJ iznos od 98.627,20 kn. Dakle, na ime duga od cca 80.000,00 kn od tužitelja je naplaćen iznos od 272.678,88 kn. Tužitelji smatraju da su prethodno navedenim Ugovorom o kreditu povrijeđena njihova prava na način da je tuženik koristio nepoštenu i ništavu ugovornu odredbu. Navedeno se odnosi na ugovornu odredbu kojom je člankom 2. Ugovora o kreditu određeno da je korisnik kredita u obvezi platiti kamatu o dospijeću po kamatnoj stopi koja se utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (ovdje tuženika) važećim za vrijeme trajanja kredita. „Kamata o dospijeću" je zakonska zatezna kamata, a u smislu članka 277. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Navedeno proizlazi ne samo iz samog naziva „kamata o dospijeću", nego i iz ugovornog odnosa stranaka, odnosno samog Ugovora o dugoročnom kreditu za kupnju automobila. Stoga je odredba članka 2. Ugovora o kreditu ništava u smislu članka 103. Zakona o obveznim odnosima jer je suprotna prisilnim propisima o zateznim kamatama, a s obzirom da su kamatne stope iz odluke tuženika (banke) više od propisane stope zatezne kamate. Na dospjelo nepodmireno potraživanje tuženik je primjenjivao kamatnu stopu sukladno odlukama o kamatnim stopama, i to: 28% godišnje do 31. siječnja 2002. godine, 18% godišnje od 01. veljače 2002. godine do 30. svibnja 2004. godine, 15% godišnje od 01. lipnja 2004. godine pa nadalje. U navedenim vremenskim razdobljima zakonska zatezna kamata bila je niža od kamatne stope koje je tuženik primjenjivao i obračunavao tužiteljima, a sve sukladno internim odlukama tuženika. Prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 76/96) stopa zakonske zatezne kamate iznosila je 18% godišnje od 11. rujna 1996. godine do 30. lipnja 2002. godine, a od 01. srpnja 2002. godine ista je iznosila 15% godišnje prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 72/02). Iz navedenoga proizlazi da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do 01. lipnja 2004. godine stopa,kamate o dospijeću" po Odluci banke (tuženika) iznosila više nego je bilo propisano za stopu zatezne kamate zbog čega je došlo do ništavosti ugovorne odredbe. Člankom 103. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91) propisano je: ,,(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo." Navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revt-103/08-2 od 14. listopada 2008. godine. Osim ništavosti ugovorne odredbe zbog primjenjivanja kamatne stope iz odluka tuženika, a koje kamatne stope su bile više od zakonske zatezne kamate, tuženik je kamatnu stopu mijenjao jednostranim odlukama (članak 2. i 4. Ugovora o kreditu), odnosno na način da tužitelji iz ugovornih odredbi nisu mogli izračunati kretanje kamatne stope. Navedenim postupanjem tuženik je ugovorne odredbe i ugovornu obvezu učinio neodređenim i neodredivim. Kako je obveza koju čini plaćanje kamate ugovorena na način da se kamata mijenja samovoljno odlukom tuženika, u nepoznatim i neugovorenim vremenskim razdobljima, ugovorna obveza tužitelja je neodređena i neodrediva. Slijedom iznijetoga ništava je i odredba članka 4. stavka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu za kupnju automobila. Člankom 46. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91) propisano je: ,,(1) Ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. (2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva." Dok je člankom 47. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91) propisano: „Kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav." Navedena stajališta zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine: „Stoga, po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženici su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena. Da bi odredbe o kojima je riječ ocijenili nepoštenim, nužno je još utvrditi i da su u ugovor uvedene protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj tvrdi da je odredba koja određuje da se kamatna stopa mijenja prema odluci pojedine banke protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer je njome omogućena jednostrana promjena kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija, a time i jednostrano određivanje obveze koju potrošač ima prema banci. Prvostupanjski sud posebno naglašava činjenicu da su odredbu opisanog sadržaja o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženici predložili i da je koriste suprotno načelu savjesnosti i poštenja i iz razloga što potrošačima u fazi pregovora i zaključivanja potrošačkih ugovora o kreditu kao trgovci profesionalci nisu pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i zbog činjenice da potrošači nisu bili upoznati o tome pod kojim će uvjetima banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu (o referentnoj kamatnoj stopi ili o nekom drugom fiksnom i unaprijed određenom načinu izračuna), što je dovelo do toga da su potrošači donijeli odluku o poslu koju inače ne bi donijeli. Načelo savjesnosti i poštenja je jedno od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a 91 i u odredbi članka 4. ZOO-a 05 kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda, odnosno da će postupati kao što u pravnom prometu očekuju od drugih. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima. Bitno je da se navedene okolnosti ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek, prosječan potrošač odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti." Tužitelji predlažu da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u preciziranom tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve navode tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev. Nadalje, Zagrebačka banka primarno ukazuje na činjenicu da je ova deklaratorna tužba nedopuštena te predlaže da ju sud kao takvu odbaci. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev deklaratornog je karaktera - njime se traži utvrđenje navodne ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu (odredaba o ugovornoj kamati i kamati po dospijeću). Međutim, iz toč. II historijata same tužbe proizlazi da je tražbina Zagrebačke po osnovi tog Ugovora o kreditu u cijelosti namirena još u veljači 2010. godine, dok je tužba podnesena punih 6 godina i 10 mjeseci nakon što je taj ugovorni odnos u cijelosti konzumiran. Kako je, dakle, tužba podnesena tek u prosincu 2016. tj. 6 godina i 10 mjeseci nakon što je ugovorni odnos prestao prisilnim namirenjem Zagrebačke banke, očito je da je podnesena nakon što je nastupila zastara za bilo kakve imovinskopravne zahtjeve I i II-tužitelja prema Zagrebačkoj banci. A obzirom na navedeno, očito je i da I i II-tužitelji nemaju valjani pravni interes za podnošenje ovakve tužbe, uslijed čega je ista u smislu čl. 187. st. 2. ZPP-a nedopuštena pa Zagrebačka banka predlaže da ju sud odbaci. Podredno, Zagrebačka banka ukazuje i na činjenicu da se u ovom slučaju ništavost ne može isticati niti temeljem čl. 107. st. 2. starog ZOO-a obzirom je Ugovor o kreditu u cijelosti izvršen čak 6 godina i 10 mjeseci prije podnošenja ove tužbe što je također razlog za odbačaj tužbe (iz istih onih razloga koji su navedeni u prethodnoj točki ovog podneska), odnosno podredno za odbijanje postavljenog tužbenog zahtjeva uslijed činjenice da tužba nije osnovana obzirom se tužitelj obzirom na čl. 107. st. 2. starog ZOO-a ne može pozivati na ništavost pojedinih ugovornih odredaba. Opreza radi, Zagrebačka banka osporava navode tužbe da bi odredbe o ugovornoj kamati navodno bile ništave jer ih tužitelji smatraju neodredivima. Upravo suprotno, te ugovorne kamate, iako su inicijalno ugovorene kao promjenjive, su već samim Ugovorom o kreditu definirane u visini od 8 posto godišnje. Stoga, čak i kada bi sud prihvatio tezu da je dio odredbe o njihovoj promjenjivosti ništav, to nikako ne bi značilo da je ništav i dio ugovorne odredbe kojom je inicijalno ta kamata ugovorena po stopi od 8% godišnje. Čim Zagrebačka banka pribavi podatak o kretanju ugovornih stopa od dana sklapanja Ugovora o kreditu do dana dospjelosti čitave tražbine po tom kreditu, Zagrebačka banka dodatno će se očitovati na ove navode I i II-tužitelja o navodnoj ništavosti odredbe o ugovornim kamatama. Opreza radi, Zagrebačka banka osporava i navode tužbe o navodnoj ništavosti odredaba o kamati po dospijeću, s time da će se i na te navode dodatno očitovati. U ovom trenu Zagrebačka banka samo navodi da, kad bi i bila točna teza da kamata po dospijeću predstavlja zateznu kamatu, tada bi bilo očito da vjerovniku pravo na tu zateznu kamatu pripada temeljem Zakona o obveznim odnosima pa onda očito odredba o plaćanju zatezne kamate ne bi mogla biti ništava u cijelosti, već (eventualno) samo u dijelu u kojem stopa te kamate po dospijeću premašuje iznos maksimalne dopuštene stope zakonske zatezne kamate. Slijedom svega navedenog, Zagrebačka banka primarno predlaže da sud ovu tužbu odbaci kao nedopuštenu, a podredno da ju odbije kao neosnovanu te da I i II-tuženima naloži da Zagrebačkoj banci naknade prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o dugoročnom kreditu za kupnju automobila od 19.8.1996., nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darko Prpić iz Darfin d.o.o., iskaz vještaka na ročištu, priležeći podnesci te zapisnici s ročišta.

4. Nesporno je da je tuženik sklopio sa ĐJ ugovor o dugoročnom kreditu za kupnju automobila koji je solemniziran kod javne bilježnice Anice Hukelj iz Zagreba pod brojem Ou-588/96 dana 19. kolovoza 1996. Nesporno je da su tužitelji temeljem navedenog ugovora o kreditu bili jamci glavnog dužnika, kao korisnika kredita. Nesporno je da je tražbina po kreditu u cijelosti namijenjena u veljači 2010., a koju su namirili ovdje tužitelji kao jamci. Sporna je da li je odredba čl. 2 ugovora, čl. 4 st. 3 ugovora o navedenom kreditu ništava i bez pravnog učinka.

5. Prema odredbi čl. 103 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN53/91) propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon po određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 105 st. 1 ZOO-a ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema st. 2 navedenog članka ugovor će ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Ne stoji prigovor tuženika da tužitelji nisu pasivno legitimirani jer tužitelji imaju pravni interes zainteresirane strane , kao jamci da sud utvrdi da li je navedeni ugovor ništav ili djelomično ništav u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Sud na ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 109 ZOO-a. Ne stoji prigovor tuženika da je nastupila zastara za podnošenje da je ugovor o kreditu ništav jer prema čl. 110 ZOO-a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.

6. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Darka Prpića na listu 76 priliježe otplatni plan za kreditnu partiju 7200423765 (stari broj 2740073110). Uvidom u otplatni plan za kredit, razvidno je da su svi obroci jednakog iznosa 509,82 DEM, kao i da su jednake mjesečne otplate glavnice 364,16 DEM te mjesečni iznos kamate 145,66 DEM. (Posljednji evidentirani obrok dospijeva 19.2.1999.g., preostaje dug za glavnicu 10.924,79 DEM). Neovisno o tome što se u otplatnom planu mjesečni obrok naziva anuitetom, ne radi se o mjesečnim anuitetima nego o obročnoj otplati kredita (kako se i navodi u ugovoru o kreditu, u čl. 4. „Ako za vrijeme otplate kredita kreditor izmijeni kamatnu stopu iz članka 2. ovog ugovora, u skladu s ovom izmjenom izmijenit će se i visina obroka …..“). Glavnica kredita 21.849,59 DEM se otplaćuje u jednakim mjesečnim iznosima koji se dobiju dijeljenjem glavnice kredita brojem ugovorenih otplatnih obroka i to: glavnica kredita u DEM iznosi 21.849,59, broj obroka 60, mjesečna otplata glavnice 364,16 DEM. Korisnik kredita dospijećem svakog mjesečnog obroka otplaćuje glavnicu kredita u jednakom mjesečnom iznosu 364,16 DEM. U odnosu na kamatu, sukladno čl.2. ugovora o kreditu, Korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po godišnjoj promjenjivoj stopi od 8%. Primjenom 8% godišnje na početni iznos glavnice kredita 21.849,59 DEM, odnosno, 0,66666666% mjesečno bez zaokruživanja kamatne stope na dva decimalna mjesta, dobije se mjesečni iznos kamata za koji iznos je tuženik zaduživao korisnika kredita i to: glavnica kredita u DEM iznosi 21.849,59, godišnja kamatna stopa 8%, mjesečna kamatna stopa 0,666666666, iznos kamate DEM mjesečno 145,66. Razvidno je, prema otplatnom planu Korisnik kredita u svakom mjesečnom obroku plaća cijenu kredita (kamatu) u jednakom mjesečnom iznosu koji iznosi 145,66 DEM. To znači da, neovisno o smanjenju preostalog duga za glavnicu kako se kredit otplaćuje, korisnik kredita plaćanjem mjesečnog obroka podmiruje istu kamatu 145,66 DEM izračunatu primjenom kamatne stope 8% godišnje na početni iznos glavnice kredita 21.849,59 DEM. Ili drugačije rečeno, dinamika otplate glavnice kredita nema utjecaja na iznos mjesečne kamate (145,66 DEM) sadržane u mjesečnom obroku (509,82 DEM) jer korisnik kredita tijekom otplate kredita plaća istu mjesečnu cijenu kredita (kamatu) koja iznosi 145,66 DEM, a koja je izračunata primjenom kamatne stope 8% godišnje na početni iznos glavnice kredita. Kod anuitetske otplate kredita cijena kredita (kamata) se računa primjenom kamatne stope na dug za preostalu nedospjelu glavnicu. Kako se kredit otplaćuje, plaćanjem anuiteta se vrši otplata glavnice pa se smanjuje i preostali nedospjeli dug za glavnicu. Kako se smanjuje preostali dug za glavnicu, tako se smanjuje i iznos kamate (u anuitetu) jer je preostala nedospjela glavnica osnovica za izračun kamate. Može se zaključiti, plaćanjem anuiteta tijekom razdoblja otplate kredita, mijenja se odnos otplate glavnice i kamate na način da iznos kamate u anuitetu opada, a raste iznos otplate glavnice, do konačne otplate. Primjenom istog načela, da se kamata u obroku računa primjenom kamatne stope na dug za preostalu nedospjelu glavnicu, može se izračunati visina kamatne stope primijenjena na otplatni plan tuženika do 27.2.1999. Jednaki mjesečni iznosi kamate 145,66 DEM, sadržani u mjesečnim obrocima, su izračunati primjenom godišnjih kamatnih stopa u rasponu od 8% (za 1. obrok) do 16% (prilikom otkaza kredita) na dug za preostalu nedospjelu glavnicu kredita. Ili drugačije rečeno, primjenom kamatnih stopa u rasponu od 8% do 16% godišnje na iznos duga za nedospjelu glavnicu kredita tijekom razdoblja otplate, dobiju se kamate 145,66 DEM mjesečno. Pisanim putem vještak je od tuženika zatražio dostaviti obračune zatezne kamate, iz kojih je razvidna osnovica i razdoblje obračuna (datum od – datum do), visina primijenjene kamatne stope, metodologija obračuna kamate i obračunati iznos kamate, i to za obračune evidentirane u Rekonstrukciji prometa po kreditu. Tuženik zatražene obračune zatezne kamate nije dostavio do dana izrade nalaza, stoga vještak ne može utvrditi visinu primijenjene stope zatezne kamate za kašnjenja u plaćanju mjesečnih obroka. S obzirom da je obračun zatezne kamate rezultat množenja i dijeljenja više varijabli (osnovica, kamatna stopa, broj dana) pri čemu je potrebno uvrstiti i broj dana u godini (kalendarski broj dana ili 360) te primijeniti metodu obračuna konformni ili jednostavni kamatni račun, nije moguće utvrditi obračun tuženika bez vrijednosti varijabli i metodologije obračuna. Visina stope zakonske zatezne kamate za mjesečna razdoblja anuiteta, od dospijeća prvog obroka 19.9.1996. do evidentiranog otkaza kredita prema Rekonstrukciji prometa 3.3.1999. iznosi 18% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN broj 76/96 od 11.9.1996.).

7. Na glavnoj raspravi održanoj 15.5.2025. vještak iskazuje da u odnosu na zateznu kamatu koju je obračunavao tuženik se ne može očitovati s obzirom da tuženik nije dostavio obračune zateznih kamata, a kako je to i navedeno u toč. 2 zaključka. U odnosu na primjenu redovne kamate stope vještak je u nalazu pod toč. 1 zaključka iskazao koliko bi po svakom mjesecu iznosila kamatna stopa s obzirom na iznos zaduženja obroka po kreditu te je ona od 8% godišnje s datumom 19.9.1996. narasla na iznos od 16% 27.2.1999.

8. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a prema odredbi čl. 258 ZPP-a.

9. Sud je utvrdio, a prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka kako navedenim ugovorom o kreditu nije ugovorena anuitetska otplata već obročna otplata sa jednakim iznosom obroka od 509,82 DEM. Iz dokumentacije koja je dostavljena u spisu razvidno je da glavni dužnik, a za čije uredno podmirenje obveza su tužitelji kao jamci jamčili, od samog početka otplate nije uredno i redovito vraćao kredit, niti jedan obrok nije uplaćen na dan dospijeća.

10. Sud zaključuje, a prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka da se vještak očitovao da je zatezna kamata bila 8% godišnje s datumom 19.9.1996. te je narasla na iznos 16% 27.2.1999. dok za razdoblje do otplate kredita nije se mogao očitovati jer nisu dostavljeni obračuni zateznih kamata jer tuženik tvrdi da ne posjeduje navedene obračune zateznih kamata za razdoblje od 27.2.1999. pa nadalje.

11. Sud, a prema provedenom financijskom vještačenju nije mogao utvrditi da li je navedeni ugovor ništav, a prema čl. 103 st. 1 ZOO-a ili djelomično ništav, a prema čl. 105 navedenog zakona, jer se nije moglo utvrditi kolika je bila kamatna stopa nakon 27.2.1999., a u odnosu na razdoblje do 1999. promjenjiva kamatna stopa nije bila suprotna prisilnim propisima o zateznim kamatama u smislu čl. 277 st. 1 ZOO-a. Sud je tužitelje odbio sa deklaratornim zahtjevom da su odredbe čl. 2 i čl. 4 st. 3. navedenog ugovora ništave i bez pravnog učinka.

12. U ovom postupku sud se ne može pozvati na sudsku praksu odnosno odluku VSRH RH Pž-7129/2013 jer navedena odluka se odnosi na odnos u kojemu je druga strana potrošač te nije bio na snazi zakon o zaštiti potrošača

13. Sud je dosudio parnični trošak tuženiku temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 2.000,00 eur, a koji se sastoji od: ročište 7.10.2020. 25 bodova, ročište 11.2.2021. 100 bodova, podnesak 14.6.2021. 100 bodova, ročište 1.7.2022. 50 bodova, ročište 7.10.2022. 25 bodova, podnesak 7.10.2022. 25 bodova, ročište 2.12.2022. 100 bodova, ročište 14.2.2023. 100 bodova, podnesak 26.8.2024. 100 bodova, ročište 1.10.2024. 50 bodova, ročište 4.12.2024. 25 bodova, ročište 13.5.2025. 25 bodova, ročište 15.5.2025. 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.600,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 400,00 eur.

U Zagrebu, 25. lipnja 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika