Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-842/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Hermini Baraković Knežević, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Porobija&Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 24. travnja 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 3207682798/2006 kreditna partija 7103357605 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretnini od dana 19. listopada 2006., a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Boleslava Dvorinčića iz Krka pod brojem OU-361/2006 od 20. listopada 2006. i sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu članka 2. kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i članka 7. stavak 2. prema kojem za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.378,49 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 51,98 EUR počev od 01.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 51,97 EUR počev od 01.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 51,96 EUR počev od 01.01. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 51,95 EUR počev od 01.02. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,36 EUR počev od 01.03. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,35 EUR počev od 01.04. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,33 EUR počev od 01.05. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,32 EUR počev od 01.06. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,30 EUR počev od 01.07. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,28 EUR počev od 01.08. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,27 EUR počev od 01.09. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,25 EUR počev od 01.10. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,24 EUR počev od 01.11. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,21 EUR počev od 01.12. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,20 EUR počev od 01.01. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 97,18 EUR počev od 01.02. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 97,15 EUR počev od 01.03. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 97,14 EUR počev od 01.04. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 97,11 EUR počev od 01.05. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 97,09 EUR počev od 01.06. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 97,07 EUR počev od 01.07. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 131,28 EUR počev od 01.08. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 131,26 EUR počev od 01.09. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 131,25 EUR počev od 01.10. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 131,22 EUR počev od 01.11. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 131,19 EUR počev od 01.12. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 131,17 EUR počev od 01.01. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 131,14 EUR počev od 01.02. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 131,11 EUR počev od 01.03. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 131,09 EUR počev od 01.04. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 131,06 EUR počev od 01.05. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 114,11 EUR počev od 01.06. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 114,08 EUR počev od 01.07. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 114,04 EUR počev od 01.08. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 114,01 EUR počev od 01.09. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 113,97 EUR počev od 01.10. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 113,94 EUR počev od 01.11. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,97 EUR počev od 01.12. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,94 EUR počev od 01.01. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,90 EUR počev od 01.02. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,87 EUR počev od 01.03. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,83 EUR počev od 01.04. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,80 EUR počev od 01.05. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,76 EUR počev od 01.06. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,73 EUR počev od 01.07. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 60,10 EUR počev od 01.08. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 60,07 EUR počev od 01.09. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 60,03 EUR počev od 01.10. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 60,00 EUR počev od 01.11. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,97 EUR počev od 01.12. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,93 EUR počev od 01.01. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,89 EUR počev od 01.02. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,86 EUR počev od 01.03. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,81 EUR počev od 01.04. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,78 EUR počev od 01.05. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,75 EUR počev od 01.06. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,70 EUR počev od 01.07. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,67 EUR počev od 01.08. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,62 EUR počev od 01.09. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,59 EUR počev od 01.10. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,54 EUR počev od 01.11. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,50 EUR počev od 01.12. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,46 EUR počev od 01.01. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,41 EUR počev od 01.02. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,37 EUR počev od 01.03. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,33 EUR počev od 01.04. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,29 EUR počev od 01.05. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,24 EUR počev od 01.06. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,19 EUR počev od 01.07. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,15 EUR počev od 01.08. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,10 EUR počev od 01.09. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,06 EUR počev od 01.10. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,01 EUR počev od 01.11. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 58,96 EUR počev od 01.12. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 58,91 EUR počev od 01.01. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,23 EUR počev od 01.02. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,21 EUR počev od 01.03. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,20 EUR počev od 01.04. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR počev od 01.05. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,16 EUR počev od 01.06. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,15 EUR počev od 01.07. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,13 EUR počev od 01.08. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,12 EUR počev od 01.09. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,10 EUR počev od 01.10. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,09 EUR počev od 01.11. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,07 EUR počev od 01.12. 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7,06 EUR počev od 01.01. 2015. pa do isplate,

- na iznos od 7,05 EUR počev od 01.02 2015. pa do isplate,

- na iznos od 7,02 EUR počev od 01.03. 2015. pa do isplate,

- na iznos od 7,02 EUR počev od 01.04. 2015. pa do isplate,

- na iznos od 7,00 EUR počev od 01.05. 2015. pa do isplate,

- na iznos od 6,98 EUR počev od 01.06. 2015. pa do isplate

sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 1. studenog 2007.g. pa do 31. prosinca 2022. prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.450,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 20. lipnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 5.709,90 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 16. svibnja 2019. navodi da su stranke dana 19. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 7103357605, a koji ugovor da je solemniziran od strane javnog bilježnika Boleslava Dvorinčića iz Krka poslovni broj OU-361/2006 te da je predmetnim ugovorom zasnovano založno pravo na predmetnoj nekretnini. Navela je da joj je tuženik kao davatelj kredita odobrio namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti od 139.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate kredita s tim da se ona obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, a sve radi stjecanja prava vlasništva na nekretnini na kojoj je zasnovano založno pravo u korist tuženika. Navela je da je ugovorena promjenjiva kamata koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (članak 2. stavak 1. ugovora), a rok otplate da iznosi 30 godina dok je mjesečni anuitet iznosio u kunskoj protuvrijednosti 696,86 CHF. Navela je da prema članku 7. stavak 2. ugovora za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje na kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta da će kreditor obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora. Navela je da su dana 19. veljače 2016. stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod poslovnim brojem OV-4896/16. Navela je da sklapanjem dodatka ugovoru preostala kreditna obveza nije umanjena radi nepoštene promjene kamatne stope od strane tuženika nego je kreditna obveza umanjena uslijed konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR što je vezano uz različite tečajeve ovih dviju valuta i nije u vezi s predmetnim tužbenim zahtjevom. Navela je da u ugovorenom razdoblju otplate kredita došlo je do promjene redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o navedenim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo te da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala, a to da jasno proizlazi iz obračuna tuženika jer da je tuženik izvršio promjenu kamatne stope na više te je obračunavao i naplaćivao veću kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama koju je isti jednostrano donosio, a njoj da nije dao nikakve obavijesti niti pojašnjenja o čemu će ovisiti promjena kamatne stope. Navela je da prilikom sklapanja ugovora nije na valjan i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope odnosno da nije upućena koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja pa da nije mogla spoznati učinke koji će za nju proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navela je da je od bitnog značaja za predmetni postupak postojanje pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošač prema kojoj presudi svi dužnici u kreditima sa promjenjivom kamatnom stopom bez obzira na valutnu klauzulu, a koji su ugovorili kredite u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. imaju pravo tražiti naknadu štete i povrat preplaćenih iznosa kamata zbog nezakonitih promjena kamatnih stopa na temelju ništetnih ugovornih odredaba, a osim toga i još zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos. Navela je da odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatu da su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je unaprijed sastavljen od banke te da se o navedenim odredbama nije sa potrošačem pojedinačno pregovaralo te u tim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, a na štetu potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku trgovca kao drugu ugovornu stranu. S obzirom da je dio ugovorne odredbe koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan iz razloga što je nerazumljiv kao neodređen i neodrediv proizlazi da joj pripada pravo na vraćanje neosnovano uplaćenih iznosa temeljem takve ugovorne potrebe.

1.1. Tužiteljica je podneskom od dana 11. listopada 2024., a nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno precizirala tužbeni zahtjev, odnosno povukla je dio istoga, kojem povlačenju se tuženik nije protivio kako je to naveo u podnesku od 16. prosinca 2024. međutim potraživao je parnični trošak za povučeni dio, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu, tužbeni zahtjev te i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu te da osporava i tijek zakonskih zateznih kamata. Naveo je da ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 16. svibnja 2014. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran s obzirom da su on i tužiteljica 19. veljače 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sa CHF valutne klauzule u kredit s EUR valutnom klauzulom. Naveo je da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzeti u obzirom prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporedno EUR kredita u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naveo je da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom obzirom na to da je upravo potvrđen od strane neovisnog revizora. Naveo je da je tužiteljica stavljena u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR čime je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjeni, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac formirao. Naveo je da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije koji je on morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija u pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužiteljice riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Naveo je da su tim pravnim poslom ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu, različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmet konverzije, temeljem koje da su se tužiteljica (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote i da je taj pravni posao kao što je opće poznato ekonomski bio povoljan za banku. Naveo je da su sklapanjem dodatka tužiteljica i tuženik u skladu s ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove. Naveo je da tužiteljičine tvrdnje nemaju uporišta ni u pravu jer su povijesne kamatne stope u trenutku konverzije tužitelju bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredit.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o namjenskom kreditu 3207682798/2006, kreditna partija broj: 7103357605 Dodatak Ugovoru o kreditu br. 7103357605, otplatni plan, dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužiteljicu kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

4. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3207682798/2006, kreditna partija broj: 7103357605 i to dana 19. listopada 2006. u iznosu od 139.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita i to za kupovinu kuće, s rokom vraćanja od 30 godina.

4.1. Između stranaka su sporni dijelovi odredbe čl.2 i čl.7 st.2. Ugovora o kreditu 7103357605 od dana 19. listopada 2006.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 26.10.2006. do 01.10.2007. iznosila 4,50%, od 01.10.2007. do 01.02.2008. iznosila je 5,15% , od 01.02.2008. do 30.06.2009. iznosila je 5,80%, od 01.07.2009. do 30.04.2010. iznosila je 6,30%, od 01.05.2010. do 31.10.2010. iznosila je 6,05%, od 01.11.2010. do 30.06.2011. iznosila je 5,50%, od 01.07.2011. do 31.12.2023. iznosila je 5,25%, dok je 01.01.2014. do 30.09.2015. iznosila 3,23%.

6. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica navela je da je predmetni stambeni kredit podignula u Zagrebačkoj banci budući da je bila klijentica te su joj i preporučili kredit u švicarskim francima kao idealno za nju. Navela je da su rekli da neće biti velike kamate te da se radi o stabilnoj valuti te da je to dugoročno najsigurniji kredit i da se ništa neće mijenjati. Ona da tada nije mogla plaćati neke velike anuitete zato da je i uzela predmetni kredit međutim kasnije da je došlo do promjene. Navela je da joj djelatnici banke nisu objasnili promjenjivu kamatnu stopu odnosno valutnu klauzulu, da je ona ono osnovno što je promjenjiva kamata i valutna klauzula znala, međutim da nije nitko mogao predvidjeti toliku oscilaciju pogotovo nakon što su joj rekli da je to jedna od najstabilnijih valuta te joj nisu ni kod javnog bilježnika objasnili posebne odredbe. Navela je da je predmetni ugovor počela čitati, međutim da su je djelatnici banke prekinuli i rekli joj da u ugovoru je sve standardno što su joj i oni rekli kao i da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama, kao i da joj je anuitet maksimum bio do 1000 kn, a nekada možda i 1500 kn. Navela je da joj iz banke nisu ponudili reprogram kredita i slično te da je čak ona više puta išla u banku međutim da nije postojala nikakva mogućnost reprograma i slično. Navela je da je napravila konverziju, da je dobila jednu opciju koju je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti te da se u tom razdoblju informirala o kretanju tečaja CHF i to tada pratila međutim da su joj od strane banke rekli da je to jedna od najstabilnijih valuta i da je ista najpovoljnija za nju. Navela je da ono što je pročitala da je taj dio razumjela te da nije tražila da se neke ugovorne odredbe izmijene. Navela je da je kupljena kuća koja se nalazi na Krku i da je dobivala obavijesti o promjenama kamatne stope tužiteljica kada je već bio dignut anuitet. Na kraju je navela da u drugim bankama nije tražila ponudu za kredit jer je bila dugogodišnji klijent Zagrebačke banke i imala osobne bankare koji su je savjetovali.

7. U svom nalazu i mišljenju od 24. rujna 2024. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku i iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,50% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita da ukupno iznose 6.378,49 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,40% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju da iznosi 5.049,67 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik da je tužiteljici u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od 288,43 EUR.

7.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 16. prosinca 2024.

7.2. U podnesku od dana 20. siječnja 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da u svom podnesku tuženik se očitovao na Nalaz i mišljenje vještaka iznoseći primjedbu kako vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 288,43 EUR, već istu samo spominje u Nalazu i mišljenju. Na navedenu primjedbu da se očituje kako je vještačenje proveo sukladno određenoj mu zadaći, a kojom nije određeno uzeti u obzir preplatu iz konverzije kako to smatra tuženik. Nadalje da u podnesku tuženik iznosi primjedbe pravne prirode te da se očituje kako je vještačenje proveo sukladno određenoj mu zadaći, prema pravilima znanosti i struke te ostaje u cijelosti pri svom Nalazu i mišljenju.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 19. listopada 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 7103357605 predmet kojeg je iznos od 139.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 30 godina.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,50% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.2 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od listopada 2007. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,50 povisivao tako da je kamatna stopa od 01.10.2007. do 01.02.2008. iznosila je 5,15% , od 01.02.2008. do 30.06.2009. iznosila je 5,80%, od 01.07.2009. do 30.04.2010. iznosila je 6,30%, od 01.05.2010. do 31.10.2010. iznosila je 6,05%, od 01.11.2010. do 30.06.2011. iznosila je 5,50%, od 01.07.2011. do 31.12.2023. iznosila je 5,25% te je ista intervencijom zakonodavca od

01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.2 i čl.7.st.2. Ugovora o kreditu br.7103357605 od dana 19.10.2006. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici one novčane iznose koje je u razdoblju listopada 2007. pa do svibnja 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 6.378,49 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 19. listopada 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu br. 7103357605 od dana 19.10.2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2 i čl.7 st.2 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.2. i čl.7 st.2. Ugovora o kreditu od 19. listopada 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.2. i čl.7 st.2. Ugovora o kreditu od 19. listopada 2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.2 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,50%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Navedeno se odnosi i na sporni dio odredbe čl.7 st.2 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe u čl.2 i čl.7 st.2. Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 19.10.2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.2 i čl.7 st.2. Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe u čl.7 st.2 Ugovora o kreditu br. 7103357605 od 19. listopada 2006.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dijelovi odredbe čl.2 i čl.7 st.2. Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.2 i čl.7 st.2. Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijelova predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.2 i čl.7 st.2. Ugovora o kreditu od dana 19.10.2006. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 19. listopada 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.2 i čl.7 st.2. Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od listopada 2007. pa do svibnja 2015. primio ukupni novčani iznos od 6.378,49 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužiteljica ne osporava, dok tuženik u svom podnesku od dana 16. prosinca 2024. navodi da su izračuni vještaka u pravnom smislu posve irelevantni te da vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 288,43 EUR, a na koje navode se vještak dopunski očitovao, valja navesti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku. Pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,50% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO- a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici odlučiti kao u točki II. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu br. 7103357605 kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od listopad 2007. pa do svibnja 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 7103357605, dalje Aneks.

48. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu broj 7103357605, Dodatak ugovoru broj 01/2016 od dana 19. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao kreditora te tužiteljice kao korisnika kredita. Utvrđeno je da je čl. 4. ugovoreno da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. tog dodatka ugovoru iznosi 116.607,22 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. iznosi 814.008,42 kn te na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita po mjesecima iznosi 254. Utvrđeno je da je čl. 5. ugovoreno da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015. te njihova razlika na temelju zakona predstavlja preplatu u iznosu od 2.173,16 HRK. Utvrđeno je da je čl. 6.st.2. ugovoreno da ako iznos utvrđen kao preplata ne prelazi ukupni zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50 % anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta. Zadnjom uplatom iz preplate podmiruje se dio anuiteta koji može biti manji od 50 % anuiteta te je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta, a nakon iskorištavanja preplate korisnik kredita da je obvezan nadalje podmirivati anuiteta u punom iznosu. Utvrđeno je da je čl. 9. ugovoreno da anuitet koji dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz čl. 8. tog dodatka ugovoru iznosi 520,85 EUR, a iznos anuiteta da sadrži glavni dug i kamatu dok je visina ostalih anuiteta iskazana u otplatnom planu i obračunata je temeljem kamatne stope važeće na dan 30. rujna 2015. Utvrđeno je da je dodatak ugovoru potpisan po predstavnicima banke te tužiteljici.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužiteljica je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš, odnosno proizlazi da u obračunu konverzije tužiteljičine realizirane kunske uplate premašile su iznos dostatan za namirenje obveza po simuliranom kreditu s vk u EUR, stoga da je tuženik tužiteljici u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od 288,43 EUR. Međutim u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik da je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 235.206,74 HRK (sa 814.008,42 HRK na 578.801,68 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom da je vještak utvrdio, na dan 30.09.2015. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR 75.838,02 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF 116.607,22 CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od 5.049,67 EUR, koliko da je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

53. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

53.2. Kako je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 16. svibnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od listopada 2007. pa do svibnja 2015. to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatak ugovoru o kreditu broj 7103357605 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Što se tiče navoda tuženika da tužiteljica nije potrošač odnosno da nije dokazala osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bila dužna dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice koja je navela da je kupljena kuća koja se nalazi na Krku i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik prema stavu ovog suda ni sa čim nije doveo pitanje status tužiteljice kao potrošača, a osim navedenog ovaj sud uistinu ne vidi iz kojeg to razloga tužiteljica, u jednom trenutku otplate predmetnog kredita kada joj je anuitet praktički "odletio u nebo", ne bi bila ovlaštena predmetnu nekretninu koja je njeno vlasništvo dati npr. u najam.

57. Valja navesti da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice i to iz razloga što je upravo tužiteljica korisnik kredita odnosno ista ga je sklopila s tuženikom, a to što je eventualno netko drugi za tužiteljicu izvršio pojedinu uplatu anuiteta po predmetnom kreditu prema stavu ovoga suda ne utječe na naprijed navedeno

58. Kako je to ranije navedeno tužiteljica je podneskom od dana 11. listopada 2024. povukla dio tužbenog zahtjeva te je tuženik u podnesku od dana 16. prosinca 2024. pristao na povlačenje, međutim zatražio je parnični trošak na povučeni dio.

58.1. Za odluku o zahtjevu za razmjernu naknadu troškova uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva (djelomičnog povlačenja tužbe) mjerodavno je pravilo o posebnim slučajevima dužnosti naknade troškova po načelu culpae (čl. 158. ZPP), kojim je između ostalog propisano da je troškove postupka dužan tužitelju naknaditi tuženik, ako tužitelj povuče tužbu zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPP).

58.2. Navedeno pravilo, kao i ostala pravila o parničnim troškovima, primjenjuje se u skladu s principima na kojima se temelje, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da je za sud zadržano da u svakoj konkretnoj parnici ocjeni je li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravilu narušava ravnoteža između interesa stranaka, odnosno bi li donesena odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjera teret za stranku (u konkretnom slučaju potrošača) koja svojim držanjem nije dala povoda za parnicu ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koje se mogu pripisati tuženiku.

58.3. Budući da je tuženik svojim držanjem prije i izvan parnice povrijedio subjektivna prava tužitelja (potrošača) zbog kojih se parnica vodi od svibnja 2019., da je tijekom parnice neosnovano osporavao restitucijski tužbeni zahtjev, da tuženik iako je mogao s obzirom na djelatnost kojom se bavi, nije niti uvjetno prezentirao svoj obračun razlike u anuitetima po osnovi promjenjive kamatne stope i na taj način eventualno smanjio troškove parnice koja se vodi radi zaštite potrošača, da se dio smanjenog zahtjeva odnosi na neznatni dio postavljenog zahtjeva, da vezano za smanjeni dio restitucijskog zahtjeva, tuženik nije imao nikakve posebne troškove, to tuženiku u smislu navedenog i po stavu ovoga suda ne pripada pravo na razmjeran dio troška od tužiteljice, samo zato što je tužiteljica u zaštiti svojih potrošačkih prava smanjila restitucijski dio zahtjeva.

58.4. Također, iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužiteljici kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja tri podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 ), PDV-a u iznosu od 400,00 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 450,00 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 2.450,00 eura, s time da joj nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 167,23 eura budući niti u spisu, niti u eSpisu nema dokaza da je tužiteljica navedenu pristojbu i platila.

59.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 25. lipnja 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika