Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-61/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Rubić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Miličević i Šupuković d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB: 38922958547, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri d.o.o., Pisarnica Zadar, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog sud u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj Pn-35/2024-18 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja i djelomično žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog sud u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj Pn-35/2024-18 od 24. listopada 2024. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.424,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. rujna 2008. do isplate po stopi određenoj prvostupanjskom presudom, te u točkama II. i III. izreke.

II. Preinačuje se pobijana presuda u preostalom dijelu pod točkom I. izreke tako da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.092,17 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.516,23 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 5. rujna 2008. godine do isplate po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se za razdoblje od 5. rujna 2008. godine do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa iz točke I. presude od 3.516,23 EUR, a do utuženog iznosa od 12.130,20 EUR, tj. za iznos od 8.613,97 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

III. Nalaže se tuženiku na iznos od 1.592,67 EUR isplatiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana 5. rujna 2008. godine pa do 12. rujna 2019. godine, po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se za razdoblje od 5. rujna 2008. godine do 12. rujna 2019. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka od 4.456,37 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 4.456,37 EUR iz točke IV. izreke ove sudske odluke, a do zatraženog iznosa parničnog troška od 14.559,82 EUR tj. za iznos od 10.103,45 EUR.".

2. Protiv te presude stranke su podnijele žalbe.

3. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i u odluci o parničnom trošku zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači i tako u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu pod točkama I. i III. izreke i u odluci o parničnom trošku zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s navodima žalbe.

5. Stranke su zatražile trošak žalbenog postupka.

6. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj je sud utvrdio kako ista djelomično ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer su utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu odlučnih činjenica nedostatna i djelomično u suprotnosti sa sadržajem u postupku izvedenih dokaza, pa je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju izrijekom upućuje tužitelj. Međutim, odluku u ovom predmetu moguće je donijeti primjenom članka 373.a ZPP, pa je odlučeno kao u izreci zbog razloga koji slijede.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio uslijed prometne nesreće koja se dogodila 16. srpnja 2008. na području Kruševa, a koju nesreću je skrivio vozač ŠJ upravljajući vozilom inozemnih registarskih oznaka. Nije sporno kako je tužitelj nastradao kao putnik u tom vozilu.

8. Nadalje, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bila sporna pasivna legitimacija tuženika, ali je sporno postojanje doprinosa, odnosno isključive odgovornosti tužitelja nastanku štetnih posljedica (povećanju štete) zbog nevezivanja sigurnosnog pojasa.

9. O tom pitanju u ovom postupku izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-952/2022-2 od 5. ožujka 2024. kojim je ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Gž-1720/2020-4 od 10. svibnja 2021. i presudu prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-52/19 od 22. rujna 2020. izrazivši shvaćanje kako u situaciji kada oštećenik nije bio vezan sigurnosnim pojasom, i kada zbog te činjenice ne bi zadobio tjelesne povrede ili ne tolikog intenziteta, ne radi se o isključivoj odgovornosti oštećenika, već samo o doprinosu oštećenika nastanku štete.

10. U pogledu uzroka i dinamike nastanka prometne nezgode u kojoj je tužitelj zadobio tjelesne ozljede, prema stajalištu ovog suda mjerodavna je pravomoćna presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj K-146/09 od 12. travnja 2011. kojom je vozač ŠJ proglašen krivim jer je "16. srpnja 2008. u 1,30 sati, na D-27, upravljajući osobnim vozilom marke Renault Megane, registarske oznake [registarska oznaka] (BiH) iz smjera Karina prema Obrovcu, protivno odredbi članka 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, iako svjestan da brzinu vozila mora prilagoditi stanju i osobinama ceste, na djelu ceste gdje je ograničenje brzine 80 km/h, vozio brzinom od 138,6 km/h, pa pristajući da takvom vožnjom ugrozi druge sudionike u prometu, dolaskom na 6 km stup + 400m pred sami ulazak u pregledni zavoj ulijevo, uslijed tako neprilagođene brzine gubi kontrolu nad vozilom te prelazi na lijevi prometni trak i prednjim dijelom vozila udara u zaštitnu metalnu ogradu od koje se vozilo odbila i zaustavlja", uslijed čega su tužitelj i još jedan putnik u vozilu (TJ) zadobili ozlede teške naravi, pa je time počinio kazneno djelo protiv sigurnosti ljudi i imovine i sigurnost prometa - izazivanje prometne nesreće.

11. Dinamiku nastanka predmetne prometne nesreće i vezu sa posljedicama koje su za tužitelja nastupile u bitnome na isti način su u kombiniranom vještvu (list 215 do 221 spisa) opisali i vještaci prof. dr. Šimun Anđelinović, stalni sudski vještak za sudsku medicinu i Vinko Ugrina dipl. ing., stalni sudski vještak za strojarstvo i cestovni promet. Razlika je utoliko što se prema njihovom mišljenju vozilo Renault Megane prije nesreće gibalo brzinom od oko 114,4 km/h, dok u mjestu sraza sa zaštitnom metalnom ogradom ima naletnu brzinu oko 102,9 km/h. Nakon udara u metalnu ogradu dolazi do oštećenja iste, a automobil izlijeće na neravni kameni teren sa raslinjem po kojem se giba do mjesta zaustavljanja van kolnika. Prema tome, nesporno je da je do nesreće došlo uslijed neprilagođene brzine vožnje, ali niti u kaznenoj presudi, niti u kombiniranom vještvu koje je napravljeno za potrebe ovog postupka, se ne navodi da bi došlo do prevrtanja vozila u kojem se nalazio tužitelj. Naprotiv, sudski vještaci prof. dr. Šimun Anđelinović i Vinko Ugrina dipl. ing. utvrđuju kako su tjelesne ozljede koje je zadobio tužitelj nastale uslijed udara automobila u zaštitnu metalnu ogradu s lijeve strane i izlijetanja automobila, te gibanja automobila po neravnom terenu (kamenjaru s raslinjem), te bi do prevencije njihova nastanka došlo da je tužitelj koristio sigurnosni pojas.

12. Kod navedenog mišljenja vještaci prof. dr. Šimun Anđelinović i Vinko Ugrina dipl. ing. su ustrajali u daljnjem pisanom očitovanju (list 261 do 264 spisa), iskazu pred sudom (list 412 spisa), te dopunskom vještačenju vještaka Ugrine (list 534 do 535 spisa), kojima su argumentirano otklonili sve prigovore tužitelja istaknute u postupku pred prvostupanjskim sudom, a da je vozilo u kojem se nalazio tužitelj na svim sjedištima imalo ugrađene sigurnosne pojaseve (ukupno pet) proizlazi i iz očitovanja ovlaštenog zastupnika za vozila Renault (Renault Nissan Hrvatska d.o.o.) koje je dostavljeno na traženje suda.

13. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud prihvatio mišljenje spomenutih vještaka prof. dr. Šimuna Anđelinovića i Vinka Ugrine dipl. ing. i na temelju tog mišljenja utvrdio kako ozljede koje je zadobio tužitelj u štetnom događaju ne bi nastale da je tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom.

14. Međutim, prvostupanjski je sud, ocjenjujući doprinos tužitelja nastanku štete, nedovoljno cijenio iskaz navedenih vještaka u dijelu u kojem tvrde kako bi i u situaciji da je tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom, pri konkretnoj dinamici nezgode, tužitelj zadobio određene ozljede, odnosno da bi zasigurno došlo do pojave "otiska pojasa" na tijelu tužitelja u vidu modrica te eventualnog pucanja rebara ili prsne kosti, ali bi ozljede glave izostale.

15. Cijeneći činjenicu da je vozač automobila u kojem se nalazio tužitelj pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće zbog vožnje koja značajno premašuje dopuštenu brzinu kretanja na dijelu ceste na kojem je došlo do nesreće, te da je kod takve nesreće ozljeđivanje tužitelja bilo neminovno čak i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, ali vrlo vjerojatno sa manjim posljedicama, a uvažavajući izloženo mišljenje Vrhovnog suda, ovaj sud smatra kako bi doprinos tužitelja povećanju štete u smislu članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO), vodeći računa o svim okolnostima konkretne nezgode, trebalo cijeniti sa 40%.

16. Naime, prema članku 1092. stavku 1. ZOO, oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

17. S druge strane, prema članku 1092. stavku 2. ZOO, kada je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

18. U konkretnom predmetu ovaj je sud s jedne strane, dakle, cijenio činjenicu da je do nesreće, pa time i štete za tužitelja, došlo uslijed nepropisne vožnje vozača, dok je s druge strane cijenio činjenicu da su ozljede koje je zadobio tužitelj izravna posljedica nevezivanja sigurnosnog pojasa, čime je isti pridonio da šteta bude veća nego što bi inače bila, ali i činjenicu da bi kod utvrđene dinamike nesreće do ozljeđivanja tužitelja izvjesno došlo i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, ali bi bio ozlijeđen drug dio tijela (ozljeda prsa sa tek eventualno pucanjem rebara ili prsne kosti), pa je utoliko zaključeno kako je doprinos tužitelja razmjerno manji od doprinosa vozača koji je skrivio prometnu nesreću i iznosi 40%, pa je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju 60% pretrpljene štete.

19. Na žalbene navode tužitelja treba odgovoriti kako okolnost što je tužitelj, koji je rođen **.**.1993., u vrijeme nesreće bio u dobi od šesnaest godina, jer je isti i u toj dobi podlijegao prekršajnoj odgovornosti obzirom na odredbe članaka 9., 63. i 64. Prekršajnog zakona (Narodne novine broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22 - u nastavku PZ) koji se primjenjuju po odredbi članka 11. stavka 1. PZ, a nevezivanjem sigurnosnog pojasa ostvaren je prekršaj iz članka 163. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23 i 145/2024). Izjava vještaka o obvezi vozača da upozori putnike na obvezu vezivanja pojasa, suprotno pravnom shvaćanju tužitelja, nije izvor materijalnog prava u Republici Hrvatskoj.

20. U pogledu ozljeda koje je pretrpio tužitelj očitovao se vještak dr. med. Rade Škarica, neurokirurg (list 110 do 112 spisa, list 157 do 158 spisa i list 531 do 532 spisa), čiji nalaz i mišljenje stranke u ovoj fazi postupka ne osporavaju, pa je tako utvrđeno da je u predmetnoj prometnoj nesreći tužitelj zadobio nagnječenje čeonog režnja mozga desno i otvoreni prijelom desnog čeonog sinusa s utisnućem ulomka, zbog kojih ozljeda je hospitaliziran u Općoj bolnici Zadar od 16. srpnja 2008. do 27. srpnja 2008. i podvrgnut operativnom zahvatu. Uslijed tih ozljeda tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju tri dana, srednjeg intenziteta pet dana i slabijeg intenziteta desetak dana, te su trajno zaostale povremene glavobolje i vratobolje koje dovode do smanjenja životne aktivnosti tužitelja od 1%. Osim toga, kod tužitelja je kao posljedica nesreće zaostala naruženost blagog stupnja zbog zvjezdolikog ožiljka na čelu dužine cca 6 cm. Tužitelju je po izlasku iz bolnice bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od tjedan dana po dva sata dnevno.

21. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom navedeni vještak je argumentirano otklonio sve prigovore tužitelja i zaključio kako druge tegobe koje se spominju u medicinskoj dokumentaciji dostavljenoj od strane tužitelja pod dijagnozom kompresivni vratni sindrom, koja dijagnoza nije potvrđena, nisu u uzročnoposljedičnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem.

22. Upravo okolnost što je vještak Škarica otklonio postojane uzročnoposljedične veze između prometne nesreće i tegoba na koje se počeo žaliti tužitelj nakon 11. studenoga 2008. dovode do toga da ovaj sud ne može bezrezervno prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka psihijatrijske struke u pogledu trajanja pretrpljenog straha i trajnih posljedica za tužitelja sa psihičke strane proizišlih iz predmetnog štetnog događaja. Tužitelj je podnio tuženiku odštetni zahtjev već 5. rujna 2008. , pa se ne može isključiti da bi iskazivanje tužitelja o tegobama od 11. studenoga 2008., koje medicinski nisu potvrđene, bilo povezano sa interesom tužitelja da ostvari veću naknadu štete od tuženika.

21. Sam tužitelj u žalbi pravilno ističe kako sud nije dužan bezrezervno prihvatiti nalaz i mišljenje sudskog vještaka, već ga treba cijeniti u kontekstu svih izvedenih dokaza i zdravorazumske logike. Vještakovo mišljenje o pojedinoj spornoj činjenici, kao jednoj od premisa za zaključivanje, podložno je logičnoj kritici suda, ali i usporedbi s drugim dokaznim sredstvima koja su korištena u postupku kako pojedinačno tako i svih zajedno.

22. U ovom predmetu psihičke tegobe kod tužitelja i pretrpljeni strah prvo je vještačila dr. Arlena Sabljar, spec. psihijatar (list 162 do 168 spisa, list 180 do 182, list 183 do 184 spisa) koja na temelju psihijatrijskog intervjua sa tužiteljem obavljenog 22. ožujka 2014. i uvida u spis nalazi kako se kod tužitelja kao posljedica traume glave zamjećuje tijekom egzamena usporeno mišljenje, smanjenje govorne fluentnosti, oštećeno pamćenje i prisjećanje, gubitak koncentracije, osjećaj tjeskobe i straha, te somatizacijske smetnje vezane za traumu glave. Vještakinja zaključuje kako je tužitelj u predmetnoj nesreći pretrpio primarni strah jakog intenziteta od nekoliko minuta, a zatim da je trideset dana trpio sekundarni strah jakog intenziteta, srednjeg intenziteta šezdeset dana i blažeg intenziteta šest mjeseci u kontinuitetu, te da je kod tužitelja nastupilo smanjenje životne aktivnosti od 25%. Osim toga vještakinja, ocjenjujući stupanj naruženosti tužitelja, nalazi ožiljke koji se nikakvom logikom ne mogu povezati sa ozljedama zadobivenim u predmetnoj nesreći, pa tako pored ožiljka na čelu nalazi ožiljak na tjemenu i niz manjih ožiljaka na trupu tužitelja.

23. Već činjenica da je navedena vještakinja Sabljar u posljedice nesreće pribrojala i ožiljke koji objektivno nisu povezani sa ozljedama koje je pretrpio tužitelj, uz izraziti nerazmjer između po vještakinji utvrđenog trajanja i inteziteta pretrpljenog straha kod tužitelja i stupnja umanjenja životne aktivnosti u odnosu na fizičke posljedice koje je utvrdio vještak Škarica, opravdava odluku prvostupanjskog suda da u ovom postupku provede novo psihijatrijsko vještačenje, koje je povjereno dr. med. Darku Laburi, spec. psihijatru.

24. Vještak Labura u svom pisanom nalazu i mišljenju (list 319 do 336 spisa, list 347 do 348 spisa) je nakon uvida u spis i dostavljenu liječničku dokumentaciju, te pregledom liječničkog kartona tužitelja, dao mišljenje po kojem tužitelj nema psihijatrijskih nalaza, dok je iz osobnog zdravstvenog kartona uočljiv veliki broj pregleda, pogotovo onih koji se odnose na različite traume, što isključuje mogućnost da se tužitelj nije mogao potužiti i žaliti na psihičke tegobe svome liječniku, a, unatoč tomu, u liječničkoj dokumentaciji nije navedeno da bi se tužitelj bilo kada, pa tako ni kod odlazaka liječniku povezanih sa predmetnom prometnom nesrećom, žalio na bilo kakve psihičke tegobe ili smetnje. Međutim, unatoč tim činjenicama, vještak Labura smatra kako bi se kod tužitelja moglo raditi o reaktivnom tjeskobnom stanju nakon prometnog udesa i da je to bila akutna stresna reakcija koja je zajedno s poremećajem prilagodbe trajala oko dva mjeseca i nije popraćena sa psihijatrijskim pregledom i intervencijom. Kako se ni poslije toga tužitelj nije javljao psihijatru, vještak zaključuje kako nije bilo težeg psihičkog oboljenja koje bi ostavilo trajnije posljedice na psihički status tužitelja. Unatoč svemu navedenom, vještak zaključuje kako su kod tužitelja zaostale psihičke tegobe koje se javljaju povremeno, van psihijatrijske dijagnoze, koje označavaju blaži oblik psihičkih smetnji koje se mogu kompenzirati bez dodatnih intervencija, a posljedica su somatskih tegoba koje je utvrdio vještak Škarica (glavobolja i vratobolja) i zbog kojih je tužitelj i nezadovoljan jer ga podsjećaju na traumatski događaj i dovode do afektivnih smetnji.

25. Prema mišljenju vještaka Labure tužitelj je pretrpio primarni strah srednje do jakog intenziteta i trajao je najviše do par minuta. Sekundarni strah srednjeg do jakog intenziteta trajao je do završetka liječenja koje je po vještaku završeno 11. rujna 2008., a u taj strah vještak je uključio povremene psihičke tegobe nastale kao posljedica akutne reakcije na stres i poremećaja prilagodbe, kao i bojazan za svoje zdravlje. Dalje, vještak zaključuje kako je od rujna 2008. do studenoga 2008. kod tužitelja nastupila latencija u sekundarnom strahu kada se ponovno javlja zbog simptoma "škljocanja" za koje tužitelj misli da su posljedica prometne nezgode i traje od 11. studenoga 2008. do 14. kolovoza 2009. (ukupno devet mjeseci) u srednjem intenzitetu. Uz to, vještak Labura smatra kako nalaz neurokirurga (nagnječenje čeonog režnja mozga desno) uz nalaz MR mozga od 14. kolovoza 2009. dopuštaju postojanje kognitivnog oštećenja kod tužitelja (lake kognitivne smetnje), makar taj vještak (kako navodi u točki 2.4.1. pisanog nalaza i mišljenja od 11. ožujka 2016.) vlastitom egzaminacijom, osim subjektivnih navoda samog tužitelja o postojanju problema sa pamćenjem i zapamćivanjem, te zamaranje, smetnje nije uočio, a koje uzrokuju smanjenje životne aktivnosti kod tužitelja od 5%. Osim toga, vještak smatra kako se kod tužitelja povremeno javljaju psihičke tegobe zbog smanjenja životne aktivnosti koju je opisao vještak neurokirurg (ocijenjeno od tog vještaka kao 1% smanjenja životne aktivnosti) koje umanjuju opće dobro raspoloženje tužitelja i kao takve uzrokuju dodatno smanjenje životne aktivnosti tužitelja od 3%, pa zasključuje kako ukupno smanjenje životne aktivnosti tužitelja koje je posljedica predmetne prometne nesreće iznosi 8%.

26. Međutim, vještak Labura je u svom iskazu pred sudom, na ročištu od 5. svibnja 2016., odgovarajući na primjedbe tuženika, naglasio kako je kognitivne smetnje god tužitelja potrebno objektivno valorizirati psihologijskim nalazom odnosno psihologijskim vještačenjem koje tužitelj nije predložio, ali je također, suprotno sadržaju svog pisanog mišljenja, porekao kako ne bi uočio psihičke smetnje kod tužitelja. Ipak, vještak nije isključio mogućnost da bi se psihologijskim nalazom (vještačenjem), kao pouzdanijim i kvalitetnijim, utvrdilo kako kod tužitelja nema kognitivnih smetnji, te je naveo kako svoj nalaz daje sa stupnjem velike vjerojatnosti.

27. U svjetlu takvog iskaza vještaka psihijatra, prvostupanjski je sud pravilno odredio psihijatrijsko vještačenje i pozvao tužitelja da predujmi troškove tog vještačenja, a što tužitelj nije učinio, pa je sud prvog stupnja, opet pravilno, odustao od izvođenja tog dokaza (rješenje prvostupanjskog suda od 26. listopada 2016. - list 378 spisa).

28. Ponovno saslušan na ročištu od 26. veljače 2020. vještak psihijatar je ponovio kako ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da bi emocionalne i kognitivne teškoće kod tužitelja bile povezane sa predmetnom prometnom nesrećom, te da je zbog objektivizacije tog nalaza potrebno provesti psihologijsko vještačenje. Mišljenje tog vještaka u pogledu trajanja i intenzitata straha koji je pretrpio tužitelj, kako je to mišljenje izloženo kroz cijeli postupak pred prvostupanjskim sudom, u bitnom se svodi na tvrdnju da svi simptomi koje je tužitelj verbalizirao tijekom liječenja, pa i oni koji nisu medicinski potvrđeni, ili koji nisu u uzročnoposljedičnoj vezi sa predmetnom prometnom nesrećom, opravdavaju trajanje i intenzitet pretrpljenog straha kako je iskazan u nalazu i mišljenju vještaka, jer se tužitelj bojao da bi isti mogli biti povezani sa ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći. Upravo u tom dijelu mišljenje navedenog vještaka ovom je sudu neprihvatljivo. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da je tužitelj, prema riječima vještaka koji je pregledao njegov zdravstveni karton, imao "određenu živost" kako prije, tako i nakon same nesreće, odnosno brojna javljanja liječniku zbog različitih trauma, pa je tako u studenome 2005. imao dislokaciju i nategnuće ligamenata skočnog zgloba, u veljači 2006. prijelom podlaktice, u ožujku 2007. površinsku ozljedu ruke i šale, u srpnju 2007. površinsku ozljedu trbušne šupljine i leđa, u listopadu 2007. otvorenu ranu lakta, u travnju 2008. ozljedu ručnog zgloba nakon što je lupio šakom u zid, u srpnju 2008. ponovno ozljedu ručnog zgloba i šake, te isti mjesec ozljede iz predmetne prometne nesreće koja se po tužiteljevim riječima dogodila nakon što su se nakon konzumacije alkohola utrkivali s autima, u studenome 2008. ugrizao se za donju usnu (kirurški obrađen), u svibnju 2009. kontuziju nožnih prstiju, u srpnju 2009. pao sa tobogana (u dobi od sedamnaest godina) pa slomio lijevu ruku i dobio udarac u glavu u predjelu u kojem je godinu dana ranije imao frakturu lubanje, sa sumnjom na ponovnu frakturu, u studenome 2009. imao bolove u listu lijeve noge, u svibnju 2013. imao otvorenu ranu glave, te u ožujku 2014. ponovno otvorenu ranu glave. Takva povijest trauma tužitelja, prema stajalištu ovog suda, nespojiva je s ponašanjem osobe koja je u strahu od posljedica ozljeđivanja, pa je utoliko teže prihvatiti da bi ozljede koje je tužitelj pretrpio u predmetnoj prometnoj nesreći kod tužitelja izazvale strah duljeg trajanja od trajanja fizičkih posljedica zadobivenih ozljeda.

29. Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja u ovom postupku, osim toga, nije dokazao da bi poteškoće na koje se počeo žaliti nakon 11. studenog 2008. bile u uzročno posljedičnoj vezi sa prometnom nesrećom, a nije ni predujmio troškove psihologijskog vještačenja kojim bi se objektivizirale psihičke tegobe koje navodno osjeća, pa time ni dokazao da bi u psihičkom smislu kod njega nastupilo smanjenje životne aktivnosti, odnosno da bi ukupni stupanj umanjenja životne aktivnosti tužitelja bio veći od onog koji je utvrdio vještak neurokirurg.

30. U smislu članka 1100. stavka 2. ZOO, jačina i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, uz sve okolnosti svakog konkretnog sučaja, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje sud treba imati u vidu kada odlučuje o pravičnoj novčanoj naknadi neimovinske štete, a slijedom izložene ocjene vještačenja provedenih u ovom postupku ovaj sud smatra utvrđenim:

- kako je tužitelj u predmetnoj nesreći zadobio teške tjelesne ozljede, i to nagnječenje čeonog režnja mozga desno i otvoreni prijelom desnog čeonog sinusa s utisnućem ulomka, zbog kojih je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju tri dana, srednjeg intenziteta pet dana i slabijeg intenziteta desetak dana,

- kako su kod tužitelja trajno zaostale povremene glavobolje i vratobolje koje dovode do smanjenja životne aktivnosti tužitelja od 1%,

- kako je kod tužitelja kao posljedica nesreće zaostala naruženost blagog stupnja zbog zvjezdolikog ožiljka na čelu dužine cca 6 cm, ali i da se radi o naruženosti koju tužitelj zbog položaja ožiljka ne može prikriti,

- da je tužitelj bio hospitaliziran od 16. srpnja 2008. do 27. srpnja 2008. i podvrgnut operativnom zahvatu, što svakako predstavlja neugodnost u liječenju koja utječe na visinu pravične novčane naknade,

- da je liječenje tužitelja završeno i stanje stabilizirano prije podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku 5. rujna 2008.

31. Nadalje, ovom je sudu nedvojbeno kako je tužitelj pretrpio određeni strah, svakako izrazito jaki, ali kratkotrajni primarni strah, a potom i sekundarni strah, koja kvalifikatorna okolnost svakako utječe na iznos pravične novčane naknade, ali je, zbog naprijed izloženih razloga, o trajanju i intenzitetu sekundarnog straha koji je pretrpio tužitelj zaključio po slobodnoj ocjeni, primjenom članka 223. ZPP. Ovaj je sud cijeno težinu ozljeda koje je zadobio tužitelj i s tim povezanim posljedicama, posebno činjenicu da je tužitelj imao operaciju na glavi, da se radilo o nagnječenju mozga, ali i odnos tužitelja prema vlastitom zdravlju povezano sa brojnim traumama koje su se nastavile i nakon prometne nesreće, te je zaključeno kako je strah koji je pretrpio tužitelj po trajanju i intenzitetu ekvivalentan trajanju i jačini pretrpljenih fizičkih bolova. Stoga je, uzimajući u obzir sve naprijed navede okolnosti, ali i činjenicu da je tužitelj stradao kao relativno mlada osoba (u dobi od šesnaest godina), te da će zbog toga po redovnom tijeku stvari još dugo vremena osjećati trajne posljedice predmetnog štetnog događaja, zaključeno kako tužitelju u smislu članka 1100. stavka 2. ZPP pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 5.000 eura.

32. Osim toga tužitelj je pretrpio imovinsku štetu zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom, i to, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Škarice, u trajanju od sedam dana po dva sata dnevno, a tuženik žalbom nije posebno osporio utvrđenje prvostupanjskog po kojem je taj zahtjev postavljen u iznosu od 27,87 eura prema cijenama u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva u cijelosti osnovan, pa u tom dijelu ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda i slijedom toga zaključuje kako je tužitelj pretrpio ukupnu štetu u iznosu od 5.027,87 eura.

33. Kako je tužiteljev doprinos povećanju štetnih posljedica zbog nevezivanja sigurnosnog pojasa utvrđen u omjeru od 40%, to je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju 60% nastale štete, odnosno iznos od 3.016,73 eura. Taj iznos potrebno je umanjiti za 1.592,67 eura koje je tuženik nesporno već isplatio tužitelju 12. rujna 2019., pa je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 1.424,06 eura.

34. Prema tome žalba tužitelja, kojom pobija točku II. izreke pobijane presude, kojom je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 8.613,97 eura, nije osnovana, a nije osnovana ni žalba tuženika, kod utvrđenja ovog suda kako je liječenje tužitelja završeno prije podnošenja odštetnog zahtjev tuženiku, u dijelu u kojem pobija točku I. prvostupanjske presude za iznos od 1.424,06 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku (5. rujna 2008.) i točku III. izreke pobijane presude, kojom je tuženiku naloženo da plati tužitelju zakonske zatezne kamate na nesporno isplaćeni iznos od 1.592,67 eura od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate tog iznosa, pa je po odredbi članka 373.a ZPP presuđeno kao u izreci pod I.

35. S druge strane, temeljem istog članka 373.a ZPP, zbog svih ranije navedenih razloga, valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženika kao osnovanu, preinačiti pobijanu presudu u točki I. izreke u preostalom dijelu, te odbiti zahtjev tužitelja preko dosuđeng iznosa od 1.424,06 eura, za iznos od 2.092,17 eura, pa je odlučeno kao u izreci pod II.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 166. stavku 2. i članku 154. stavku 5. ZPP.

37. Ovaj je sud uzeo u obzir kako je među strankama bila sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva, te da je tužitelj u pogledu osnove uspio sa 60%, pa uspjeh tuženika u tom dijelu iznosi 40%, dok je u pogledu visine uspjeh tužitelja znatno manji i iznosi 12%, za razliku od uspjeha tuženika od 88%, ali i činjenicu da se u pogledu osnove znatno više raspravljalo, pa i pred revizijskim sudom, kao i činjenicu da su obje stanke snosile troškove vještačenja koji su bili potrebni bez obzira na uspjeh u postupku, kao i da je žalba tužitelja bila opravdana u dijelu u kojem je osporavao po prvostupanjskom sudu utvrđeni doprinos tužitelja nastanku štetnih posljedica, dok je tuženik djelomično uspio sa žalbom u pogledu visine dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude, pa je zaključeno kako je uspjeh stranaka u ovoj parnici podjednak. Navedeno opravdava odluku da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, pa je riješeno kao u izreci pod III.

Split, 25. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić