Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

P-3803/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Srđan Kalebota, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 2.lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-085/2008 od 7.3.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 145.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.624,40 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria Bank d.d., na dan dospijeća, odnosno plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-085/2008 od 7.3.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom katu banke, time da korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visinu anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 216-085/2008 od 7.3.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 27.745,35 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

– na iznos 46,40 Eura od 31.10.08.

– na iznos 61,03 Eura od 31.12.08.

– na iznos 0,02 Eura od 31.01.09.

– na iznos 71,57 Eura od 02.02.09.

– na iznos 0,03 Eura od 28.02.09.

– na iznos 76,33 Eura od 04.03.09.

– na iznos 0,04 Eura od 31.03.09.

– na iznos 62,82 Eura od 05.05.09.

– na iznos 0,35 Eura od 20.05.09.

– na iznos 65,72 Eura od 20.05.09.

– na iznos 45,63 Eura od 09.06.09.

– na iznos 30,83 Eura od 30.06.09.

– na iznos 34,76 Eura od 04.08.09.

– na iznos 42,56 Eura od 31.08.09.

– na iznos 41,88 Eura od 05.10.09.

– na iznos 33,99 Eura od 31.10.09.

– na iznos 0,02 Eura od 30.11.09.

– na iznos 48,77 Eura od 04.12.09.

– na iznos 60,66 Eura od 22.01.10.

– na iznos 76,43 Eura od 02.03.10.

– na iznos 1,11 Eura od 02.04.10.

– na iznos 72,97 Eura od 02.04.10.

– na iznos 0,70 Eura od 30.04.10.

– na iznos 95,15 Eura od 30.04.10.

– na iznos 1,43 Eura od 03.05.10.

– na iznos 46,84 Eura od 03.05.10.

– na iznos 8,77 Eura od 10.05.10.

– na iznos 36,62 Eura od 14.05.10.

– na iznos 0,01 Eura od 31.05.10.

– na iznos 100,69 Eura od 02.06.10.

– na iznos 0,07 Eura od 30.06.10.

– na iznos 173,95 Eura od 06.07.10.

– na iznos 0,01 Eura od 31.07.10.

– na iznos 158,91 Eura od 03.08.10.

– na iznos 205,03 Eura od 14.09.10.

– na iznos 189,10 Eura od 07.10.10.

– na iznos 163,48 Eura od 31.10.10.

– na iznos 2,19 Eura od 30.11.10.

– na iznos 215,36 Eura od 20.12.10.

– na iznos 0,09 Eura od 31.12.10.

– na iznos 283,81 Eura od 13.01.11

– na iznos 0,02 Eura od 31.01.11.

– na iznos 235,60 Eura od 02.02.11.

– na iznos 0,01 Eura od 28.02.11.

– na iznos 254,18 Eura od 21.03.11.

– na iznos 0,01 Eura od 31.03.11.

– na iznos 232,62 Eura od 06.04.11.

– na iznos 0,01 Eura od 30.04.11.

– na iznos 236,54 Eura od 09.05.11.

– na iznos 327,82 Eura od 06.06.11.

– na iznos 0,01 Eura od 30.06.11.

– na iznos 336,70 Eura od 06.07.11.

– na iznos 0,07 Eura od 31.07.11.

– na iznos 412,89 Eura od 16.08.11.

– na iznos 0,02 Eura od 31.08.11.

– na iznos 373,77 Eura od 09.09.11.

– na iznos 0,02 Eura od 30.09.11.

– na iznos 330,89 Eura od 11.10.11.

– na iznos 0,02 Eura od 31.10.11.

– na iznos 324,31 Eura od 01.12.11.

– na iznos 316,52 Eura od 01.12.11.

– na iznos 20.141,18 Eura od 01.12.11.

– na iznos 1.666,01 Eura od 01.12.11.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.436,95 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 19.listopada 2022. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora o kreditu te isplate. Nadalje, podneskom od 12.studenog 2024. specificira tužbeni zahtjev nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka u spisu.

2. Naime, u tužbi se navodi da je tužitelj dana 7.ožujka 2008. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 216-085/2008 temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 145.000,00 CHF, a isplaćen protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

3. Nadalje, da je u unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru i to u čl. 2. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl.4. Ugovora vezao uz tu valutu te je u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 6,20 % godišnje ugovorivši u čl. 6. pri tome da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji načine će se ona mijenjati te je u čl. 8. Ugovora ugradio nepoštenu ugovornu odredbu i to na način da je naveo da kako je u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita "ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama". Nadalje, da je time u Ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kao i odredbu o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, to da je Banka suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( dalje ZPP) Zakona o obveznim odnosima (ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja.

4. Nadalje, da je predmetno pravno stajalište citirano sukladno stavovima Visokog Trgovačkog suda u predmetu Pž-7129/13 kojim je potvrđena presuda poslovni broj P- 1401/12 TS u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope odnosno izraženo u presudi Pž-6632/2017 od 14.6.2018. kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18.

5. Slijedom toga, obzirom su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, od početka tj. od kada su ugovorene tužitelj temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c ZPP-a te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima podnosi predmetnu tužbu.

6. Slijedom navedenog, tužitelj je ustao ovom tužbom s prijedlogom da sud utvrdi ništetnost odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako da naloži tužitelju isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama.

7.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužitelj dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora te da je među strankama postignuta potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita te da se predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj te ističe prigovor zastare i prigovor prijeboja. Nadalje, tuženik spori status tužitelja kao potrošača.

8. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od 7.ožujka 2008. otplatnog plana, knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Ante Beus, stanom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije, saslušanjem tužitelja, pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 216-085/2008 od 7.ožujka 2008. u razdoblju od listopada 2008. do prosinca 2011. te naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 7.ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 145.000,00 CHF uz rok otplate od 10 godina s početnom redovnom kamatnom stopom od 6,20 % godišnje. Nije sporno da je u čl.6 predmetnog ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika. Nadalje, nije sporno da je u čl. 4 Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.

11. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

12. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.

13. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik kao petotuženik u periodu od 1.rujna 2003. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1. -7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

16. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

17. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora.

18. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

19. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

20. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79) navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.

21. Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str. 81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.

21.1. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

21.2. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

23. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

24. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

25. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

26. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

27. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2 i 6. nepoštena, i prema tome ništetna.

28. Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

29. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

30. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

31. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

31.1.Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

31.2. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

32. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

33. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

34. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

35. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

36. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

37.Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.

38. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 216-085/2008 od 7.ožujka 2008.

39. Iz nalaza i mišljenja vještaka, a koje sud u svrhu dokaza prihvaća kao stručno i argumentirano, nakon što je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj preplatio samo zbog valutne klauzule iznos od 26.079,34 eura. Nadalje, vještak je utvrdio da je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.666,01 eura.

40. Nadalje, da ukupan zbroj se ne umanjuje za one mjesece kada nije preplate bilo, navodi se u presudi proširenog vijeća br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. koja je potom uslijedila gdje je navedeno je da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u tom slučaju (a istovjetno i u predmetu br. Rev-1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf. U istoj presudi br. Rev-549/2023 Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o Chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – Chf bio manji od tečaja HRK – Chf na dan isplate kredita." Nadalje, Vrhovni je sud RH u presudi Rev – 1105/2023 naveo da "se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP." pa u tom smislu se navodi kako je tuženik prekludiran u svom pravu na podnošenje prigovora radi prebijanja jer je isti stavljen u podnesku od 12.rujna 2024. dakle nakon zaključenja prethodnog postupka. U bitnome, tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužitelj nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj CHF za njega bio povoljniji nije osnovan.

41. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

42. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7./2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.

43. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 19.listopada 2022., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14.lipnja 2018. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

44. Osim toga, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu. ( Tako i ŽS Vž Gž-503/20).

45. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita navodi se slijedeće: Prema odredbi članka 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

46. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

47. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

48. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja iznos naknade štete odnosno troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a istovremeno se poziva na dokumentaciju ( 295 stranica), a koja ne bi bila relevantna jer se odnosi na internu bankarsku dokumentaciju, iz koje se nijedan parametar ne odnosi na predmetni kredit, niti objašnjava zašto je tužitelju naplaćena naknada baš u tom iznosu.

49. Prema tome, predmetna naknada zbog prijevremenog zatvaranja kredita nije transparentna, ne predstavlja objektivni trošak tuženika te nije u izravnoj vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita. Nadalje, tuženik je trebao dokazati da se o istoj pojedinačno pregovaralo, što u ovom postupku nije utvrđeno jer je utvrđeno iz iskaza tužitelja da se o tome nije pregovaralo.

50. Nadalje, iako se tuženik poziva na naknadu štete sukladno čl. 1024.st.3) za slučaj prijevremenog vraćanja kredita isti mora dokazati osnov, visinu i druge pretpostavke naknade štete, a ne paušalno odrediti iznos prema odluci tuženika.

51. Nadalje, tuženik se poziva da u slučaju prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi osoblja povezani s administracijom kredita. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da prijevremena otplata kredita tuženiku nije najpovoljnija opcija te se uz nju veže niz financijskih gubitaka koje u ovom postupku isti nije dokazao.

Dakle, i dalje nije jasno u čemu se konkretno sastoji šteta niti kako je ista obračunata ( što bi po kazivanju tuženika istome predstavljalo izniman trošak), a po mišljenju ovog suda obračun iste je trebao ponuditi tuženik, bilo samostalno bilo davanjem parametara za izračun te štete vještaku kojeg je sud angažirao u ovom postupku, a što isti nije učinio slijedom čega je utvrđeno, na temelju dostavljene i dostupne dokumentacije tuženika, da objektivne štete nema.

52. Dakle, kako tuženik nije dokazao osnov naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita to je isti sukladno odredbi čl. 1120 ZOO dužan utuženi iznos vratiti.

53. Nadalje, navodi tuženika da tužitelj nema pravo isticati ništavost sporne ugovorne odredbe s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen nisu osnovani. Naime, spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), pa je jasno da se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

54. Osim toga, navedeno postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja u smislu naprijed citiranih odredbi ZZPT-a, a protivno je odredbi iz čl.4 Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 dalje ZOO) koja propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

55. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine" broj 35/05,41/08 dalje ZOO) proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

56. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

57. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

58. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. No iako je točno da odredba čl. 326. stav. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika - da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja - pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno ( Tako i VSRH Revd-2535/22).

59. Slijedom navedenog, tuženik je dužan vratiti sve što je primio temeljem ništave odredbe, a visina naknade utvrđena je uvidom u obračun prijevremene otplate kredita, slijedom čega je, odlučeno kao pod točkom I izreke.

60. U odnosu na prigovor preinake tužbe u svezi s tim prigovorom zastare navodi se da je neosnovan je prigovor zastare tuženika jer je očito ispustio iz vida da je odredba čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH ) izmijenjena čl.39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:70/19 – dalje u tekstu: ZIDZPP) na način da je dodan novi stavak 2. kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama iz čl.117. st.2. ZIDZPP-a, odredba čl.39. tog Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku. Po ocjeni ovog suda tužitelj je o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem slijedom čega se prigovor zastare ne može smatrati osnovanim.

61. Sukladno članku 3. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14) potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

62. Dakle, potrošač je uvijek fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, no za ocjenu je li fizička osoba potrošač nije isključivo bitan njegov status u momentu zaključenja ugovora o namjenskom kreditu, već period na koji je zaključen ugovor, pri čemu je potrebno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa uvažavajući načela savjesnosti i poštenja, sve u cilju sprječavanja zlouporaba, ali bez restriktivnog tumačenja definicije potrošača prema kojoj bi se potrošačem smatrala samo ona osoba koja sklapa ugovore koji su izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj. ( Tako i ŽS ST Gž-722/20).

63. U konkretnom slučaju, tužitelj je u odnosu na namjenu kredita naveo da je predmetni kredit sklopio za kupnju vlastitog stana za stanovanje sebe i obitelji, te da nije imao mogućnost pregovarati o predmetnim ništetnim odredbama jer je kredit bio ponuđen po principu " uzmi ili ostavi", te da vlastiti obrt niti udjele nije imao. Nadalje, navodi da mu pojam valutne klauzule nije do tada bio poznat kao niti pojam promjenjiva kamatna stopa niti su mu u banci o tome podrobnije govorili. Nadalje, da istog nisu upozorili niti na toliki rast anuiteta.

64. Dakle, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen za potrebe bilo kakve profesionalne djelatnosti niti je tijekom otplate kredita upotrijebljen za tu svrhu, a niti tuženik nije dokazao drugačije.

65. Dakle, iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj imao status potrošača u smislu citiranog Zakona odnosno da nije utvrđena veza između sklapanja ugovora o kreditu i profesionalne aktivnosti tužitelja pa se ispostavlja da je isti sklopljen za privatne potrebe, slijedom čega osnovano tužitelj potražuje zaštitu svojih potrošačkih prava.

66. Osim toga, teret dokaza te činjenice bio je na tuženiku, a ne na tužitelju (Tako i ŽS Vž Gž-1494/22) i u ovom slučaju kada je tužitelj predmetni kredit sklopio kao fizička osoba s namjenom za kupnju osobnog vozila smatra se da je tužitelj potrošač u smislu Direktive 93/13 EEZ.

67. Dakle, iz iskaza tužitelja utvrđeno je u vrijeme podizanja kredita, bio potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer je kao fizička osoba podigao namjenski kredit - za kupnju nekretnine za stanovanje obitelji, te je njegov iskaz sud prihvatio kao logičan, životan i uvjerljiv.

68. Nadalje, odredbom članka 220 st 2. ZPP- a propisano je da sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, slijedom čega sud nije smatrao potrebnim izvoditi predložene dokaze saslušanjem djelatnika tuženika niti tužitelja budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

69. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a koja je ništetna valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 27.745,35 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.

70. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva.

71. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 250 bodova, sastav podneska od 10.siječnja 2024. 250 bodova, zastupanje na ročištu od 16.travnja 2024. 250 bodova, sastav podneska od 12.studenog 2024. 250 bodova, zastupanje na ročištu od 11.ožujka 2025. 250 bodova, te ročištu od 2.lipnja 2025. 250 bodova te ročištu za objavu 50 bodova, odnosno sveukupno 1550 bodova, što pomnoženo sa vrijednosti boda = 2,00 eura (Tbr. 54) iznosi 3.100,00 eura uvećano za PDV 25 % iznosi 775,00 eura iznosi 3.875,00 eura uvećano za trošak vještačenja od 400,00 eura iznosi 4.275,00 eura te pristojbe na tužbu u iznosu od 161,95 eura sveukupno iznosi 4.436,95 eura.

72. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 25.lipnja 2025.

Sutkinja

Maja Anušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis