Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-132/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sutkinji pojedinki, u parničnom predmetu tužitelja Komunalne djelatnosti d.o.o., OIB: 80457977311, iz Vela Luke, Obala 21, zastupanog po direktoru EU, protiv tuženika TU kao vlasnika odjavljenog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj Povrv-94/2021 od 3. listopada 2024., 25. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj Povrv-94/2021 od 3. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Ukida se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Ivne Kaliman iz Korčule, poslovni broj: Ovrv-101/2020 od 30. studenog 2020. te se odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.“
2. Protiv navedene presude potpunu, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 17. listopada 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.-Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije dan.
4. Žalba nije osnovana.
5. U svojoj žalbi tužitelj navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da za svoju odluku nije dao jasne razloge i da ne navodi temeljem čega je utvrdio kako ne postoji pravni temelj za naplatu javne usluge u periodu dok je tužitelj bio u Republici Hrvatskoj, kao i da ne daje razloge zbog čega smatra da obračun pružene usluge nije valjan.
5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge te je istu moguće ispitati. Prvostupanjski sud nije posebno ocjenjivao valjanost obračuna pružene usluge, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja.
5.2. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Postupak je započeo donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-101/2020 dana 30. studenog 2020. od strane Javne bilježnice Ivne Kaliman iz Korčule kojim je naloženo tuženiku kao ovršeniku da namiri novčanu tražbinu tužitelja kao ovrhovoditelja u iznosu od 684,93 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka. Navedenim novčanim iznosom obuhvaćena je naplata javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada u razdoblju od veljače 2015. do listopada 2020., a koja usluga da je pružena tuženiku kao vlasniku obrta [obrt].
6.1. Tuženik je u cijelosti osporio svoju obvezu prema tužitelju prigovorom protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, pa je postupak nastavljen u parnici. Tuženik osporava da bi od tužitelja primio bilo kakve račune ili opomene te ističe da je u određenim vremenskim periodima koje je naveo radio kao pomorac u međunarodnoj plovidbi, a ne kao obrtnik pa da ni zbog toga ne bi postojala njegova obveza na plaćanje zatraženog iznosa.
6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik obrt zatvorio 30. studenoga 2021., te i nije sporno da je vlasnik nekretnine na kojoj je prijavljeno sjedište obrta, ali osporava da bi bio korisnik te nekretnine u smislu svoje obveze plaćanja usluge odvoza otpada jer da je u utuženom razdoblju bio pomorac u međunarodnoj plovidbi, a ne obrtnik, pa da u onom razdoblju kada se nalazio izvan Republike Hrvatske kao vlasnik obrta nije bio obveznik plaćanja usluge odvoza otpada.
6.3. Prvostupanjski sud navodi da je između stranaka sporno ima li tužitelj pravo naplaćivati naknadu za zbrinjavanje otpada u razdoblju kad tuženik nije koristio predmetnu nekretninu, odnosno kada nije obavljao djelatnost obrta i je li tužitelj na pravilan način obračunao naknadu obzirom na okolnost da je tuženik u utuženom periodu radio kao pomorac u međunarodnoj plovidbi.
6.4. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 30. stavak 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/2013., 73/2017., 14/2019. i 98/2019.; dalje: ZOGO) prema kojemu se primjenjuje načelo „onečišćivač plaća“ prema kojemu nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojima ta usluga stvarno nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači, zbog čega je tužitelj mogao naplaćivati svoju uslugu samo u onom periodu kada je tu uslugu i pružao. Prvostupanjski sud se pozvao i na Odluku o načinu pružanja javnih usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području Općine Vela Luka („Službeni glasnik Općine Vela Luka“ broj 12/2017.) i to na članak 29. kojim je propisano da se cijena javne usluge određuje Cjenikom sukladno volumenu spremnika za miješani komunalni otpad i broja pražnjenja spremnika. Da je utvrđena struktura cijene javne usluge koja se sastoji od cijene obvezne minimalne javne usluge, cijene javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada i cijene ugovorne kazne. Cijena obvezne minimalne javne usluge da se određuje Cjenikom, a obvezna minimalna javna usluga je dio javne usluge koji je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu o osiguranju primjene načela „onečišćivač plaća“, ekonomsko održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge.
6.5. Prvostupanjski sud se pozvao na Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-204/17-5 od 4. prosinca 2017. prema kojemu se u situaciji kad je tuženik prigovorio i dokazao da javnu uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada nije koristio, treba uvažiti prigovor i odbiti tužbeni zahtjev jer se prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, kao i prema Zakonu o otpadu primjenjuje načelo „onečišćivač plaća“ – proizvođač otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, pa nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojima ta usluga stvarno nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači.
6.6. U konačnici, prvostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 7. stavak 1. te članke 219. i 220. ZPP-a prema kojima teret dokazivanja pada na onu stranu koja na predloženim dokazima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Tužitelj da je trebao dokazati da su usluge odvoza otpada u utuženom razdoblju pružene tuženiku, kao i dokazati ispravnost obračuna cijene za navedenu uslugu jer da izvadak iz otvorenih stavki koji je priložen kao dokaz od strane tužitelja i koji je potpisan od strane tužitelja te na kojemu tužitelj temelji osnovu i visinu tužbenog zahtjeva nema pretpostavljenu dokaznu snagu jer je riječ o jednostranoj ispravi. Kako tužitelj nije dokazao ni osnovu ni visinu svoje tražbine, to je u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javne bilježnice Ivne Kaliman iz Korčule broj Ovrv- 101/2020 od 30. studenog 2020.
6.7. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, a tuženik trošak nije tražio.
7. U svojoj žalbi tužitelj osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, kako se radi o sporu male vrijednosti (novčani sporovi do 1.320,00 eura), to se odluke donesene u takovim sporovima ne mogu pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kako to proizlazi iz članka 467. stavak 1. ZPP-a.
7.1. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno pogrešno da je primijenio pravila o teretu dokazivanja, a na temelju kojih je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javne bilježnice Ivne Kaliman iz Korčule jer da je izvod otvorenih stavki vjerodostojna isprava na temelju koje se može sukladno odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2017., 131/2020. i 114/2022.; dalje: OZ) određivati ovrha, pa dakle i temeljiti tužbeni zahtjev zbog čega da je pogrešan zaključak suda da takva isprava kao jednostrana nema pretpostavljenu dokaznu snagu.
7.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno u konkretnoj pravnoj stvari odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Izvod otvorenih stavki koji je priložen uz prijedlog za donošenje rješenja na temelju vjerodostojne isprave je vjerodostojna isprava i na temelju takve isprave javni bilježnik može donijeti rješenje o ovrsi. Međutim, kada ovršenik podnese prigovor te ospori potraživanje ovrhovoditelja, a koje se temelji na vjerodostojnoj ispravi, tada je ovrhovoditelj dužan priložiti dokaze kojima će opravdati navode iz vjerodostojne isprave.
7.3. Prema članku 461.a stavak 3. ZPP-a, u postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv platnog naloga tužitelj je dužan najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od primitka rješenja kojim je ukinut platni nalog iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, a prema stavku 6. istog članka stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavka 3. i 4. ovog članka.
7.4. Dakle, u situaciji kada je tužitelj svoj novčani zahtjev utemeljio na vjerodostojnoj ispravi, izvodu otvorenih stavki na dan 16. studeni 2020., a tuženik je osporio njegovo potraživanje, tada je tužitelj bio dužan u roku navedenom u članku 461.a stavak 3. ZPP-a iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, a što tužitelj nije učinio, odnosno u svojem podnesku od 27. travnja 2022. osvrnuo se samo na tvrdnju tuženika da nije bio aktivni obrtnik u utuženom vremenskom periodu te priložio izvadak iz obrtnog registra. Tužitelj nije priložio račune na kojima se temelje podaci iz vjerodostojne isprave, niti je priložio Cjenik, odnosno drugi dokument iz kojeg bi se moglo utvrditi na koji način je formirana cijena usluge tužitelja u odnosu na tuženika u utuženom vremenskom periodu, a teret dokazivanja tih činjenica koje su bitne za presuđenje u ovom postupku je na tužitelju.
7.5. S obzirom na navedeno, nije relevantno pozivanje na članak 13. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom („Narodne novine“ broj 50/2017. i 84/2019.) u kojoj je definiran pojam „nekretnina koja se trajno ne koristi“ i prema kojoj pobijanje osnove za naplatu je moguće za slučaj nekretnine za koju je utvrđeno da se ne koristi na temelju očitovanja vlasnika nekretnine i kad je potrebno na temelju podataka očitanja i da se djelatnost obavlja na spornoj adresi. Tuženik da je imao mogućnost dokazati kako nije koristio nekretninu i javnu uslugu, a što isti nije učinio.
7.6. Isto tako, u žalbi tužitelj ističe kako on ima pravo na naplatu fiksnog dijela usluge, odnosno onog dijela koji se korisniku usluge obračunava bez obzira na volumen odbačenog, odnosno skupljenog otpada. Ova tvrdnja tužitelja je u osnovi točna, ali je tužitelj taj koji je trebao dokazati kolika je cijena fiksnog dijela usluge, a što tužitelj nije priloženim dokazima dokazao.
7.7. Zbog toga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio pobijanu presudu primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 25. lipnja 2025.
Sutkinja
Vesna Rep
