REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Šibeniku
Stjepana Radića 81
Poslovni broj P-1165/21-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Jadranki Longin u pravnoj stvari tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. dalmatinske udarne brigade 46, Šibenik, zastupanog po pun., Tomislavu Boljatu odvj. iz Šibenika, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupane po Josipu Mađariću, odvj. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude 25. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže s tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju, IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. dalmatinske udarne brigade 46, Šibenik, isplati iznos od 2.787,98 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
od dana 31.03.2008. godine na iznos od 0,88 € do isplate
od dana 31.10.2008. godine na iznos od 10,15 € do isplate
od dana 30.11.2008. godine na iznos od 0,43 € do isplate
od dana 31.12.2008. godine na iznos od 12,79 € do isplate
od dana 31.01.2009. godine na iznos od 14,69 € do isplate
od dana 28.02.2009. godine na iznos od 15,55 € do isplate
od dana 31.03.2009. godine na iznos od 13,49 € do isplate
od dana 30.04.2009. godine na iznos od 13,95 € do isplate
od dana 31.05.2009. godine na iznos od 10,25 € do isplate
od dana 30.06.2009. godine na iznos od 7,52 € do isplate
od dana 31.07.2009. godine na iznos od 8,25 € do isplate
od dana 31.08.2009. godine na iznos od 9,69 € do isplate
od dana 30.09.2009. godine na iznos od 9,56 € do isplate
od dana 31.10.2009. godine na iznos od 8,11 € do isplate
od dana 30.11.2009. godine na iznos od 10,83 € do isplate
od dana 31.12.2009. godine na iznos od 13,02 € do isplate
od dana 31.01.2010. godine na iznos od 16,13 € do isplate
od dana 28.02.2010. godine na iznos od 15,42 € do isplate
od dana 31.03.2010. godine na iznos od 19,64 € do isplate
od dana 30.04.2010. godine na iznos od 18,84 € do isplate
od dana 31.05.2010. godine na iznos od 20,40 € do isplate
od dana 30.06.2010. godine na iznos od 33,91 € do isplate
od dana 31.07.2010. godine na iznos od 31,12 € do isplate
od dana 31.08.2010. godine na iznos od 39,62 € do isplate
od dana 30.09.2010. godine na iznos od 36,68 € do isplate
od dana 31.10.2010. godine na iznos od 31,96 € do isplate
od dana 30.11.2010. godine na iznos od 41,92 € do isplate
od dana 31.12.2010. godine na iznos od 54,60 € do isplate
od dana 31.01.2011. godine na iznos od 45,62 € do isplate
od dana 28.02.2011. godine na iznos od 48,77 € do isplate
od dana 31.03.2011. godine na iznos od 44,77 € do isplate
od dana 30.04.2011. godine na iznos od 45,49 € do isplate
od dana 31.05.2011. godine na iznos od 62,47 € do isplate
od dana 30.06.2011. godine na iznos od 64,13 € do isplate
od dana 31.07.2011. godine na iznos od 78,08 € do isplate
od dana 31.08.2011. godine na iznos od 70,81 € do isplate
od dana 30.09.2011. godine na iznos od 62,85 € do isplate
od dana 31.10.2011. godine na iznos od 61,48 € do isplate
od dana 30.11.2011. godine na iznos od 60,87 € do isplate
od dana 31.12.2011. godine na iznos od 64,63 € do isplate
od dana 31.01.2012. godine na iznos od 67,91 € do isplate
od dana 29.02.2012. godine na iznos od 68,35 € do isplate
od dana 31.03.2012. godine na iznos od 66,08 € do isplate
od dana 30.04.2012. godine na iznos od 67,61 € do isplate
od dana 31.05.2012. godine na iznos od 68,66 € do isplate
od dana 30.06.2012. godine na iznos od 66,90 € do isplate
od dana 31.07.2012. godine na iznos od 67,36 € do isplate
od dana 31.08.2012. godine na iznos od 66,04 € do isplate
od dana 30.09.2012. godine na iznos od 63,18 € do isplate
od dana 31.10.2012. godine na iznos od 66,23 € do isplate
od dana 30.11.2012. godine na iznos od 67,69 € do isplate
od dana 31.12.2012. godine na iznos od 66,67 € do isplate
od dana 31.01.2013. godine na iznos od 59,99 € do isplate
od dana 28.02.2013. godine na iznos od 65,80 € do isplate
od dana 31.03.2013. godine na iznos od 66,23 € do isplate
od dana 30.04.2013. godine na iznos od 64,31 € do isplate
od dana 31.05.2013. godine na iznos od 58,36 € do isplate
od dana 30.06.2013. godine na iznos od 58,21 € do isplate
od dana 31.07.2013. godine na iznos od 59,67 € do isplate
od dana 31.08.2013. godine na iznos od 62,02 € do isplate
od dana 30.09.2013. godine na iznos od 65,26 € do isplate
od dana 31.10.2013. godine na iznos od 65,19 € do isplate
od dana 30.11.2013. godine na iznos od 64,77 € do isplate
od dana 31.12.2013. godine na iznos od 66,12 € do isplate
do isplate, sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku od 15 dana.
II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 32,31 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.
III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.857,98 EUR, u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom dana 21. prosinca 2006. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj:168-50-3851112, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.172,42CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Poziva se na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda P-1401/12 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.06.2018., Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 03. 09.2018.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome naveo da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF, USD, kunski kredit) vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz otplatnih planova koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je tužitelj sve informacije o tečaju valute CHF na dan mogao dobiti korištenjem usluge tuženika RBA DIREKT koju uslugu tužitelj nije nikada iskoristio. Nadalje se osvrće i na promjenjivost kamatne stope, ali kako je predmet ovog postupka samo preplata s osnove valute, a ne i promjenjive kamatne stope to isto nije od utjecaja na ovaj postupak. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj u podnesku od 11. ožujka 2025. (l.s. 97-99) konačno uređuje tužbeni zahtjev sukladno istom potražujući sada 2.787,98 EUR umjesto prvotnog iznosa od 2.820,29 EUR. Tuženik je naveo da smatra uređeni tužbeni zahtjev djelomičnim povlačenjem tužbe čemu se isti protivi, pa je stoga meritorno odlučeno prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.
4. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 21. prosinca 2006. br. 168-50-3851112 ( l.s. 29-36), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Marijan Jović iz Solina (l.s. 85-92). Sud nije izvodio druge dokaze smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.
5. Tužbeni zahtjev je pretežito osnovan.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa na ime razlike anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, sve zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, u odnosu na ono što je početno ugovoreno.
7. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
8. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od 21. prosinca 2006.kojim je tuženik plasirao tužitelju kredit za kupnju motornog vozila od 20.172,42CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke.
9. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare.
10. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.
11. Pri tome se navodi da sud, nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, sve imajući u vidu stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a radi čega da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača.
12. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se odobrava kredit za kupnju vozila tužitelju kao fizičkoj osobi, te u spisu nema dokaza da bi isti bio korišten u eventualno poslovne svrhe.
13. Nadalje, sud smatra da je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi o valutnoj klauzuli već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu kakvim utvrđenjima je ovaj sud vezan temeljem citiranih odredbi čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15) pri čemu se ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev- 18/18 od 26.5.2020. prema kojemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
14. Budući se radi o ništetnim odredbama, tuženik je, u smislu odredaba čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.
15. Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Marijan Jović iz Solina, koja je u nalazu i mišljenju u bitnome naveo da rezultat razlike stvarnih uplata anuiteta i anuiteta prema početno ugovorenom planu iznosi 2.787,98 EUR.
16. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao prigovor, dok se tuženik referirao na vještvo ističući pravna pitanja koja nisu predmet financijskog vještačenja, pa je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, te sukladno članku 258 ZPP.
17. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 13. svibnja 2021., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude, prigovor zastare tuženika je odbijen.
18. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 2.787,98 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u točki I. izreke. Nadalje, obzirom je tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom smanjio tužbu za iznos od 32,31 EUR kojem djelomičnom povlačenju se tuženik protivio, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan i odlučiti kao u točki II. izreke.
19. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
20. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištima od 02. studenog 2022., 25. studenog 2022. i 04. lipnja 2025. u iznosima od po 100 bodova (Tbr. 9. 1.), te za sastav podneska od 11. ožujka 2025. iznos od 100 bodova ( Tbr. 8.1.), što uz vrijednost boda od 2,00 eur i PDV od 25%, te trošak vještačenja prije podnošenja tužbe (146,00 eur) kao i vještačenja provedenog u ovom postupku (350,00 eur) i sudsku pristojbu (za tužbu u iznosu od 37,33 eur i presudu 74,65 eur) ukupno iznosi 1.857,98 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za ostale podneske jer isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka.
Šibenik, 25. lipnja 2025.
Sudac
Jadranka Longin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopušteno je podnijeti žalbu o kojoj odlučuje Županijski sud, a ista se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka i to u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke na ročištu za objavu, odnosno od dana objave ove odluke na mrežnim stranicama e-Oglasne ploče sudova. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka.
DNA :
1. Tužitelju po punomoćniku,
2. Tuženiku po punomoćniku.
