Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-621/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici P (nominativ: R) Petković, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8950/2021-20 od 24. travnja 2023. dopunjene dopunskom presudom poslovni broj P-8950/2021-37 od 18. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8950/2021-20 od 24. travnja 2023. dopunjene dopunskom presudom poslovni broj P-8950/2021-37 od 18. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija, a djelomično se uvažava pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8950/2021-20 od 24. travnja 2023. dopunjena dopunskom presudom poslovni broj P-8950/2021-37 od 18. ožujka 2025.:

- potvrđuje u točci II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju troškove postupka od 1.967,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2023. do isplate i u točci III. izreke i

- preinačuje u točci II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju troškove postupka od 248,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2023. na način da se odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u tom iznosu

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom od 24. travnja 2023. u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 4.568,54 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.216,27 EUR sa zateznim kamatama od 24. travnja 2023. do isplate dok je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (točka III. izreke).

1.1. Dopunskom je presudom od 18. ožujka 2025. odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 988,99 EUR.

2. Prvostupanjsku presudu od 24. travnja 2023. pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022. uz izuzetke iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu zajedno sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je žalba protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

5. Ovaj je drugostupanjski sud u povodu žalbe tuženika na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ni razumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, može ispitati. Iz nje se jasno može utvrditi što je njome odlučeno i zbog čega. Zbog toga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik.

7.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7.2. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

7.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih zahtjev tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

9. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na jednakost oružja uz upućivanje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojoj se ističe da je podnositelju ustavne tužbe bilo onemogućeno da iznese dokaze kojima bi utvrdio svoje navode. Suprotno tom uopćenom upućivanju, iz obrazloženja suda prvog stupnja i stanja spisa proizlazi da je izveden dokaz uvidom u isprave koje je predložio razgledati tuženik te je po njegovom prijedlogu saslušan tužitelj. Zbog toga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da je prvostupanjski sud zanemario sve njegove dokazne prijedloge, to tim više što u žalbi ne navodi o kojim je dokaznim prijedlozima riječ. S obzirom na to da je sud prvog stupnja izveo sve po tuženiku predložene dokaze, osim prijedloga da se kao svjedok sasluša javni bilježnik Petar Tadić, očito je da se bitne povrede postupka i povrede prava na pošteno suđenje na koje se tuženik poziva u žalbi temelji na činjenici da taj dokaz nije izveden. Tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza (saslušanjem javnog bilježnika), a da je time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu. Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja. U odnosu na to tuženiku je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a samo stoga što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokazima odlučnim za odluku o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je predložio i zahtijevao, a sve jer je sud prvog stupnja ocijenio da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice odlučne za odluku o tome predmetu, ne može imati značaj postupovne povrede.

9.1. Žalitelju je za odgovoriti da je ispunjenje zahtjeva transparentnosti iz članka 85. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) na trgovcu (tuženiku), a ne na javnom bilježniku. Stoga je uz pravilnu primjenu članka 220. stavka 2. ZPP-a sud prvog stupanja pravilno postupio kad nije izveo po tuženiku predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Naposljetku, u odnosu na neosnovanost prigovora o povredi načela jednakosti oružja odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ustavni je sud dao svoju ocjenu u točkama 11. do 11.3. rješenja Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., u točci 29. odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i u točci 29. odluke Ustavnog suda broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.

10. Imajući na umu činjenicu da svi podnesci tužitelja dostavljeni tuženiku koji je pozvan na sva održana ročišta pa mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski postupak nije bio kontradiktoran.

11. Predmet spora je kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF za koju tužitelj tvrdi da je nepoštena i koja je sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 069-50-4007791 od 30. ožujka 2007.

12. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještačenja te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 30. ožujka 2007. u Zagrebu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 180 mjeseci

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 30. ožujka 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu (naknadu) poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita među iznosi 34.421,65 kn /4.568,54 EUR/[1]

- da je ugovor prestao (prijevremenim) ispunjenjem i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. studenog 2021.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF prethodno ocijenio ništetnom pa je na temelju članka 1111. stavka 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje. ZOO) naložio tuženiku vratiti uplate koje su učinjene na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

14.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

14.3. U tom smislu je za odgovoriti tuženiku da tvrdnje koje ponavlja i u žalbi, o tome da iz promotivnih uvjeta koji su u spisu proizlazi da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

14.4. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

15. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

16. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornim odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

17.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

18. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredbama koje nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 istu prethodno utvrdio ništetnom.

19. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

19.1. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

19.1.1. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa.

20. Imajući na umu da je ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi utvrđena na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu članka 326. stavka 2. ZOO-a, neosnovani su prigovori žalitelja da ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja te da je stoga sud prvo stupnja pogrešno primijenio tu zakonsku odredbu.

21. Na pravilnost primijene materijalnog prava ne utječu žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na tvrdnje da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu članka 19. stavka 3. (pravilno članka 19.a stavka 3.) Zakona o Zakona o potrošačkom kreditiranju("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022., dalje: ZPK) s obzirom na to da je tom odredbom određeno područje primjene glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ koja se glava u ovom predmetu ne primjenjuje.

22. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tuženik neosnovano u žalbi tvrdi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je tuženiku naložio isplatu zatezne kamate kao nepoštenom stjecatelju.

23. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare.

23.1. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 9. studenog 2021. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

24. Imajući na umu da se omjer uspjeh stranaka u sporu u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog, konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 154. stavak 1. ZPP-a kada je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka. Zbog toga je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude. U odnosu na povučeni dio zahtjeva, tuženik nije pravovremeno zahtijevao naknadu troškova postupka. Osim toga, troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva ne bi bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva. U ovom predmetu smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po punomoćnicima odvjetnicima, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., i 126/2022., dalje: OT) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 4.568,54 EUR ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 5.557,53 jer oba iznosa ulaze u isti razred OT-a. Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju Rev 39/2025-2 od 5. ožujka 2025. i tamo citiranoj sudskoj praksi tog Suda.

25. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja uz primjenu vrijednosti predmeta boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu tog propisa. Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. i tamo navedenoj sudskoj praksi tog Suda koje je primjenjivo u ovoj usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

25.1. Neosnovano tuženik tvrdi da je taj propis pogrešno primijenjen (samo) stoga što je riječ o propisu koji u skladu s člankom 90. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske ne može imati povratno djelovanje.

25.1.1. U skladu s člankom 164. stavkom 4. ZPP-a, o zahtjevu za naknadu troškova sud odlučuje u odluci kojom se završava postupak pred tim sudom. Tom će prilikom sud odrediti naknadu potrebnih troškova u skladu s propisanom tarifom za nagrade odvjetnika i druge troškove (članak 155. stavak 2. ZPP-a). Prema članku 151. stavku 3. ZPP-a, zatezne kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. Imajući na umu sadržaj citiranih zakonskih odredbi, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, smislenim tumačenjem tih propisa proizlazi da se naknada troškova postupka treba odmjeravati u skladu s tarifom koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, bez obzira na to što je odredbama OT-a propisano njezino retroaktivno djelovanje ustavnost kojeg tuženik dovodi u pitanje u žalbi. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je o naknadi svih troškova postupka odlučio uz primjenu OT-a.

26. Osnovano tuženik u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. ZPP-a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova sastava podnesaka od 8. studenog 2022. u iznosu od 248,85 EUR (PDV uključen) imajući na umu da je riječ o troškovima koji su u odnosu na sadržaj već ranijeg podneska od 7. srpnja 2022. u odnosu na koji je tužitelju dosuđena naknada troškova, bili nepotrebni za vođenje parnice. S obzirom na to da je euro postao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2023., u razdoblju obveznog dvojnog iskazivanja od 5. rujna 2022. u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. u 24:00 sata, obvezni subjekt odnosno obveznik dvojnog iskazivanja novčanih vrijednosti u sudskim odlukama u smislu članka 48. stavka 1. u vezi s člankom 42. stavkom 2. i člankom 43. stavkom 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) je sud, kao tijelo javne vlasti, a ne tužitelj. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 248,85 EUR odbijen dok je u odnosu na preostali dio odluke o troškovima postupka od 1.967,42 EUR koji je donesen uz pravilnu primjenu članka 155. ZPP-a odbijena žalba tuženika i na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

27. Tuženik koji sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari nije uspio, dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka uspio tek djelomično, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 25. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer