Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-983/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Lucije Lasić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i Mirjane Rubić članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja BF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 132, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 11 P-714/19 od 30. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 11 P-714/19 od 30. rujna 2020. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. Odluka o trošku žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

¨Utvrđuje se da ne proizvode učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 18503/06 koji je solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudar iz Zagreba broj OU- 259/06 od 30. ožujka 2006. u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka - CHF¨.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 85.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 3.750,00 kuna.“

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući presudu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući odluku preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, podredno ukinuti odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba je osnovana.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka su tužbeni zahtjevi na utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj: 18503/06 koji je solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba broj OU-259/06 od 30. ožujka 2006., u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka te kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 85.000,00 kuna sa zateznim kamatama, koji zahtjev se temelji na stjecanju bez osnove zbog izvršenih tužiteljevih isplata po osnovama navedenih ništetnih odredbi predmetnoga Ugovora o kreditu.

6.Među strankama nije sporno kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 18503/06 30. ožujka 2006., koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba 30. ožujka 2006., kako su ovim ugovorom glavnica i otplata kredita vezani za valutu CHF, uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu, kako je ugovoreno pravo tužene da jednostrano odlukom mijenja visinu kamatne stope te je tužena jednostrana mijenjala i povećavala kamatnu stopu te kako su stranke dana 2. ožujka 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako su stranke, tužitelj kao korisnik kredita te tužena kao kreditor, sklopili predmetni Ugovor o kreditu, a iz sadržaja ugovora proizlazi da su stranke ugovorile kako se promjena kamatnih stopa vrši prema odluci kreditora, dok je čl. 5.1. ugovoreno da kamatna stopa iznosi 4,20 % godišnje, s tim što je kamatna stopa promjenjiva, kao i kako je ugovoreno da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, odnosno primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta,

-kako nije nesporno da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu dana 2. ožujka 2016. i provele postupak konverzije osnovnog ugovora te su, temeljem izračuna potraživanja po osnovnom kreditu sa stanjem na dan konverzije, potraživanja denominirale u kune s valutnom klauzulom u eurima, a predmetnim Dodatkom ugovora je jasno definirana kamatna stopa i objektivni parametri promjene iste za preostalo razdoblje otplate kredita za iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

-kako tužitelj tvrdi da je nakon sklapanja ugovora plaćao mjesečne anuitete koji nisu jednako iznosili, jer su se povećavali zbog primjene nepoštene ugovorene odredbe o jednostrano promjenljivoj kamatnoj stopi i nezakonito ugovorene valutne klauzule, no ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već kako on nema učinka na potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu čime negira učinke samog ugovora o konverziji za sva potraživanja koja su nastala do trenutka sklapanja,

-kako je tuženik istakao prigovor zastare potraživanja, a u odnosu na odluku u postupku zaštite potrošača, drži kako se ona ne primjenjuje automatski, već je potrebno dokazati jesu li utvrđenja iz navedene parnice primjenljiva u pojedinačnom slučaju, je li tužitelj prosječni potrošač i jesu li sporne odredbe njemu zaista bile nerazumljive, je li se o toj odredbi posebno pregovaralo i je li odredba o promjenjivosti kamatne stope suprotna načelu savjesnosti i poštenja, kako je predmetna odredba ugovora jasna i da se promjena kamatna stopa mijenjala sukladno zakonskim propisima i stanju na tržištu pa nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana, kao i da je s tužiteljem sklopio Dodatak ugovora o kreditu, odnosno proveo konverziju i isplatio preplaćeni iznos otplate kredit, a što isključuje pravnu mogućnost potrošača za podnošenje tužbe za isplatu bilo kakve razlike odnosno obeštećenja po osnovi ranijeg ugovora.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako se tužbeni zahtjev temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa kako tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i na obveze plaćanja primjeni valutnu klauzulu u CHF.

9.No, kako je Vrhovni sud RH u odluci u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. naveo da je Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR-ima na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u EUR-ima i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, uređeno načelo konverzije kredita u CHF u kredit denominiran u EUR-e i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e, tako što se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR-e, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e. Citiranim zakonom da je izričito određeno postupanje banaka u postupku konverzije te je banci naloženo po ovlaštenom revizoru izraditi i dostaviti izračun konverzije s pregledom stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, s jasno utvrđenim iznosom preostale neotplaćene glavnice u EUR-ima i kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima, iznosom preplate ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćenim iznosom ako je on utvrđen. Temeljem ovakvog izračuna potrošač je prihvatio izračun konverzije kredita i sklopio s tuženikom kao vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, iako je imao pravo isto odbiti i otplatu kredita nastaviti se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona pa da su stranke u konkretnom slučaju sklapanjem dodatka ugovora o kreditu uredile postojeći odnos koji je nastao temeljem osnovnog ugovora o kreditu te su sukladno izričitim zakonskim odredbama, slobodnom voljom uredili sva prava i obveze nastale temeljem osnovnog ugovora o kreditu te je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje žalitelj, jer nisu navedeni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama te se presuda ne može ispitati.

11.U ovom žalbenom stadiju postupka, prije svega, valja navesti kako sporne odredbe Ugovora o (namjenskom) kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

13.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

14.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16.U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

17.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nj u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu očito pogrješno tumačio navedeno materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

18.Iz svega navedenoga proizlazi kako je prvostupanjski sud pravilno smatrao kako osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi, a banka nije dokazala da bi tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak i riziku promjenjive kamatne stope te se ne može smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive. Stoga u tom dijelu prema shvaćanju ovog suda, a suprotno stavu prvostupanjskog suda, tužitelj ima i pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje kako su te ugovorne odredbe temeljnoga Ugovora o kreditu ništetne.

19.Međutim, kako je već rečeno, nije sporno kako je tužitelj s tuženom bankom dana 2. ožujka 2016. sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran i time su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i kamatnih stopa, temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK), uz konverziju kredita u CHF u valutu EUR, a sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te su stranke utvrdile iznos preplate.

20.U svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. navodeći: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Nadalje, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe kako je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 11/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i kako ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

21.Sporazum, bez obzira je li sklopljen u obliku tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.). Stoga je, kao odlučno u postupku, trebalo utvrditi je li dodatak Ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK-a, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

22.Pritom je potrebno i skrenuti pozornost kako se u rješenju Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019 također ukazuje kako su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za tužbene zahtjeve na utvrđenje ništetnima pojedinih odredbi ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći kako se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud izjasnio da, bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

23.Dakle, potrebno je i u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrditi je li konverzija napravljena zakonito i potpuno računski točno, je li točan iznos preplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK-a, kako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK-a kako je utvrđen, kao i utvrditi postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača. Navedena utvrđenja predstavljaju i relevantne okolnosti koje Vrhovni sud RH spominje u rješenju iz oglednog spora i to kao eventualne osnove za postavljanje deklaratornih i kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali svoj kredit. Od tih utvrđenja ovisi i odluka o utemeljenosti predmetnih zahtjeva na isplate iznosa koje tužitelj potražuje.

24.Iz navedenoga proizlazi kako prvostupanjski sud, zbog pogrješnoga pravnog stava, nije utvrđivao navedene odlučne činjenice te pobijana presuda ne sadrži razloge o svim tim činjenicama pa je, postupajući na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a, valjalo ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

25.U nastavku postupka prvostupanjski sud će razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano, posebno u pogledu kondemnatornog zahtjeva tužitelja kao korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, po potrebi nadopuniti dokazni postupak i utvrditi i druge odlučne činjenice te pravilnom primjenom materijalnoga prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

26.S obzirom da je ukinuta prvostupanjska presuda o glavnoj stvari, to za sada nije moguće utvrditi uspjeh stranaka u postupku pa je valjalo ukinuti i prvostupanjsku odluku o troškovima postupka, a sukladno odredbama članka 164. ZPP-a.

27.Kako je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, to je, temeljem članka 166. stavak 3. ZPP-a, ostavljano odluku o troškovima žalbenog postupka donijeti u konačnoj odluci.

28.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ovog rješenja.

Split, 25. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lucija Lasić