Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-892/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Lucije Lasić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te Mirjane Rubić članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja VZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Jović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u OD Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3516/2019-45 od 14. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3516/2019-45 od 14. veljače 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba , Ugovora o kreditu broj 216-148/2005, zaključen između tužitelja i tuženika , u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunata prema srednjom tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je iznos anuiteta u CHF, a obračunatih po srednjem tečaju za CHF Addiko Bank d.d. na dana plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 216-148/2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877 da tužitelju VZ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati iznos od 13.487,89 € po stopi 15% do 31.12.2007. a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotinih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi :

na iznos od 6,74 € počam od 31.05.2006. pa do isplate,

na iznos od 2,37 € počam od 30.06.2006. pa do isplate,

na iznos od 0,48 € počam od 31.07.2006. pa do isplate,

na iznos od 10,64 € počam od 31.08.2006. pa do isplate,

na iznos od 10,64 € počam od 30.09.2006. pa do isplate,

na iznos od 10,64 € počam od 31.10.2006. pa do isplate,

na iznos do 10,64 € počam od 30.11.2006. pa do isplate,

na iznos od 4,23 € počam od 31.12.2007. pa do isplate,

na iznos od 4,23 € počam od 31.01.2008. pa do isplate,

na iznos do 4,23 € počam od 28.02.2008. pa do isplate,

na iznos od 33,64 € počam od 31.03.2008. pa do isplate,

na iznos od 25,96 € počam od 30.04.2008. pa do isplate,

na iznos do 36,98 € počam od 31.05.2008. pa do isplate,

na iznos od 29,39 € počam od 30.06.2008. pa do isplate,

na iznos od 25,06 € počam od 31.07.2008. pa do isplate,

na iznos do 27,77 € počam od 31.08.2008. pa do isplate,

na iznos od 58,80 € počam od 30.09.2008. pa do isplate,

na iznos od 64,45 € počam od 31.10.2008. pa do isplate,

na iznos do 49,96 € počam od 30.11.2008. pa do isplate,

na iznos od 92,46 € počam od 31.12.2008. pa do isplate,

na iznos od 106,08 € počam od 31.01.2009. pa do isplate,

na iznos do 86,62 € počam od 28.02.2009. pa do isplate,

na iznos od 86,84 € počam od 31.03.2009. pa do isplate,

na iznos od 86,84 € počam od 30.04.2009. pa do isplate,

na iznos do 83,63 € počam od 31.05.2009. pa do isplate,

na iznos od 83,63 € počam od 30.06.2009. pa do isplate,

na iznos od 81,69 € počam od 31.07.2009. pa do isplate,

na iznos do 81,69 € počam od 31.08.2009. pa do isplate,

na iznos od 80,52 € počam od 30.09.2009. pa do isplate,

na iznos od 86,75 € počam od 31.10.2009. pa do isplate,

na iznos do 86,75 € počam od 30.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 90,77 € počam od 31.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 103,61 € počam od 31.01.2010. pa do isplate,

na iznos do 116,79 € počam od 28.02.2010. pa do isplate,

na iznos od 116,79 € počam od 31.03.2010. pa do isplate,

na iznos do 121,1 € počam od 30.04.2010. pa do isplate,

na iznos do 177,19 € počam od 31.05.2010. pa do isplate,

na iznos od 177,19 € počam od 30.06.2010. pa do isplate,

na iznos od 177,19 € počam od 31.07.2010. pa do isplate,

na iznos do 132,38 € počam od 24.08.2010. pa do isplate i

na iznos do 10.810,70 € počam od 24.08.2010. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.825,00 € zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 216-148/2005, sklopljenoga između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovorena redovita kamatna stopa kao promjenljiva na osnovi jednostrane odluke banke i u dijelu kojim se određuje kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF na dan puštanja kredita u tečaj, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljevih isplata po tim osnovama.

6.Među strankama nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 121.150,00 CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, kao i da je ugovorena kamata u visini od 3,99 %, te da se tužitelj obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženiku platio uvećane iznose na temelju predmetnoga Ugovora zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, razlika koju je platila preplatio i kamatne stope i tečajne razlike te da mu je taj iznos banka dužna vratiti zajedno s pripadajućim kamatama,

-kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit kod tuženikova prednika uzeo 2005. godine, da je došao u banku dobiti informacije, a pritom nije znao da postoji mogućnost podizanja kredita u valuti CHF, bankarske službenice su mu pružile informacije o tomu da je ovaj kredit u valuti CHF najbolje na tržištu što se može ponuditi, kako je vjerovao da onaj tko radi neki određeni posao se najbolje u njega i razumije, dok bankarska djelatnost nije njegova struka i da bankarske službenice govore točno, prvotna rata od 4.000,00 kuna narasla je do iznosa anuiteta od 7.000,00 kuna pa je uvidjevši da to nema nikakvog smisla predigao drugi kredit u OTP banci i zatvorio je postojeći kredit, a od javnog bilježnika nije dobio niti jednu informaciju, samo se potpisao i nitko u banci nije ga upozorio niti o tome kako će se kamata mijenjati i koliko niti je upozoren na rizičnost valute CHF,

-kako je tuženik osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini, ističući i prigovor zastare potraživanja,

-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Anti Mrčeli koji vještak je dao nalaz i mišljenje te je izradio i nadopunu vještačenja,

-kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizilazi da je tužitelj po osnovi razlike ugovornih kamata, tečaja i glavnice prijevremenog otplaćenog kredita u razdoblju od 31. svibnja 2005. do 24. kolovoza 2010. pretplatio iznos od 101.624,49 kuna ili 13.487,89 EUR-a, a visina i dani pretplate prikazani su u nalazu i mišljenju u tablici broj 1.,

-kako je iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak pregledao otplatne planove (točka 2. i 3. popisa dokumentacije) u kojima je iskazano dospijeće prvog anuiteta 31.5.2005. godine te kako je iz pregleda prometa za klijenta (točka 5. popisa dokumentacije) i specifikacije uplata (točka 4. popisa dokumentacije) razvidno da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 24.8.2010. godine pa da je i utuženo razdoblje od 31.5.2005. do 24.8.2010. godine.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je zaključio kako je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos 121.150,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i kako tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorne promjenljive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF-a u trenutku realizacije kredita. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi u bitnom kako tuženik nije dokazao da bi prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te da je na taj način, temeljem nepoštenih odredaba, tuženik stekao nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama te je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9.Nadalje prvostupanjski sud zaključuje i kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, pa da tužitelju pripada pravo zahtijevati od tuženika vratiti ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora, primio, a sukladno odredbi članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO) te je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 13.487,89 EUR-a sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a koji iznos je utvrđen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17.Prije svega potrebno je navesti, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, kako je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/07 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

18.Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 96. ZZP/07, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

19.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nj u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20.Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

21.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama članka 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

22.Glede žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu na koje se i tužitelj u postupku pozivao, valja ponoviti kako je i tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, a slijedom toga je danas tuženik nepošten stjecatelj, kako je već i obrazloženo.

23.Žalbeni prigovor tuženika u svezi s prijeboja (negativna razlika valutnog tečaja) također je trebalo odbiti jer tuženik u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo. (Tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a uz to se ističe kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

24.U pogledu prigovora zastare također treba ponoviti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju utužena je tražbina prema navedenim dospijećima, a u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta 4. travnja 2012. i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 nakon 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), a tužba u ovom predmetu je podnijeta 11. lipnja 2019. pa je jasno kako prigovor zastare nije utemeljen. Žalitelju valja navesti i kako, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što također pravilno prihvaća i prvostupanjski sud.

25.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.

26.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti predmetnu kamatu nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

27.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao u bitnom prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

28.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Na dosuđene novčane iznose tužitelju je pravilno dosuđena i zatezna kamata od dospijeća do isplate temeljem članka 29. ZOO-a. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

29.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju potpuno neutemeljeno nastoji prikazati da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku. U navedenim okolnostima, suprotno tvrdnji tuženika, nije odlučno u smislu zakonitosti i pravilnosti pobijane odluke o trošku to što prvostupanjski sud nije izrijekom rješenja odbio tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška, a i prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe važeće OT-e sukladno Tbr. 52 OT-e.

30.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsko rješenje o trošku postupka.

31.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

32.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 25. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lucija Lasić