Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-631/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivane Čačić kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijana Fosina i Božice Petak-Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj P-216/2024-15 od 16. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj P-216/2024-15 od 16. travnja 2025.

II/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Toč.I. izreke pobijane presude utvrđen je ništetnim čl.5. Ugovora o kreditu kojeg su dana 4. veljače 2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (pravilno: prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor, a kojim je ugovoren trošak obrade u iznosu od 0,63% koji se odbija prije isplate kredita, pa je toč.II. izreke tuženik obvezan isplatiti tužitelju s te ništetne ugovorne odredbe uplaćen iznos od 310,07 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2005. Toč.III. izreke ništetnom je utvrđena i ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. pa je toč.IV. izreke naloženo tuženiku da tužitelju i s te ugovorene odredbe vrati uplaćeni iznos od 924,54 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2006. do isplate. Toč.V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 789,82 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojeg su 4. veljače 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita, a prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor i to odredba čl.5. istog kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje troškova obrade u iznosu od 0,63% jednokratno i odredba čl.8. Ugovora u dijelu kojemu je ugovoreno da će banka u slučaju konačne ili djelomične otplate kredita biti ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a predmet spora je nastavno prednjem i zahtjev za isplatu s osnova tih ugovornih odredbi nesporno plaćenih iznosa.

5.1. Polazeći od nespornih činjenica – da su ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 76.700,00 CHF u protuvrijednosti kuna s trajanjem kredita do 28. veljače 2025., prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužitelj nije znao ni na koji se način formira sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, dok se tzv. ulazna naknada (jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva) ne temelji na konkretiziranom trošku već predstavlja potpuno netransparentan trošak, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

6. Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom ni u vezi naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa pa plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,63% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (76.700,00 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa dok tuženik nije dokazao opravdanost ustegnute naknade slijedom čega da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. stav.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03) koja je prema nastavnoj odredbi čl.87. stav. 3. ZZP/03 i ništetna pa je prvostupanjski sud obvezao tuženika da vrati tužitelju uplatu od 310,07 Eur koja je učinjena na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama o kojima je odlučio uz primjenu čl.210. i čl.214. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) ocjenivši tuženika nesavjesnim stjecateljem.

6.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o troškovima prijevremene otplate kredita (tzv. izlazna naknada), prvostupanjski sud utvrđuje da je i formulacija navedena u odredbi čl.8. predmetnog Ugovora o kreditu - da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. - sastavljena od (prednika) tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, da je ista sadržajno neodređena i neodrediva jer tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, pa je i ta ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik (važeća odluka Banke), njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti. Tuženikov prigovor da zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu jer "čak i da je mogao novčana sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita dalje plasirati na tržište 2006. godine, tuženik bi i tada također pretrpio štetu jer su se tržišne okolnosti promijenile odnosno kamatna stopa za EUR stambene kredite se snizila." prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim obzirom da je u tu svrhu priložio dokumentaciju kojom međutim ne argumentira konkretnu štetu jer nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove je izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, slijedom čega je i njegov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja irelevantan, a spornu odredbu čl.8. Ugovora nepoštenom i ništetnom, pozivom na ranije citirane odredbe ZZP/03. Polazeći od pravila vraćanja sadržanih u odredbi čl. 1110. ZOO/05 i čl.1115. istog zakona, prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužitelju s osnova ništetne ugovorne odredbe čl.8. primljenog iznosa od 924,54 Eur sa zateznom kamatom od 18.2.2006. do isplate, nalazeći visinu utuženih novčanih iznosa činjenično obrazloženom i dokumentiranom spisu priležećom dokumentacijom.

7. Prvostupanjski sud je prigovor zastare odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori te da one suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuju značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8.1. No pri tom valja tuženiku staviti na znanje da je teret pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita na tuženiku sukladno odredbi čl. 81. stav. 2. tada važećeg ZZP/03 čemu valja nadodati da je tužitelj u svom iskazu negirao bilo kakve pregovore o predmetnim ugovornim odredbama, dok je iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora o tome da su se o istima vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz odredbe čl. 81. stav. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

8.2. Imajući u vidu da niti jedna od ništetnim utvrđenih ugovornih odredbi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbama bez kojih sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je riječ o ugovornim odredbama koje bi bile izuzeta iz testa poštenosti u skladu s člankom 84. ZZP/2003.

8.3. Bespredmetno je pozivanje tuženika i na Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) jer je riječ o propisima koji su u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjivi (istovjetno i Sud Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C- 567/2020, t. 36. do 40. i članak 29. stavak 1. ZPK-a). Osim toga, pozivanje na te propise u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz obveznog tumačenja Suda Europske unije izraženog u presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64., proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” u smislu članka 3. točke (g) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

8.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Suprotno žalbenom stajalištu tuženika, isti takvu štetu nije učinio ni vjerojatnom, slijedom čega je prvostupanjski sud osnovano odbio i njegov dokazni prijedlog radi financijskog vještačenja.

9. Suprotno žalbi u postupanju prvostupanjskog suda nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i neproturječne razloge zbog kojih je sud prvog stupnja utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a također je vidljivo da je proveden test njihove transparentnosti i poštenosti. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe nepoštene (ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan no na navedeno valja odgovoriti da odlučne činjenice utvrđuje sud, prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, a kojim je zahtjevima u konkretnom slučaju u potpunosti udovoljeno.

11. Iako osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena jer je omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP/2003. no iako je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,63% jednokratno) sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Naime, u okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stav. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu odredbe čl. 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. U tom kontekstu, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl.5. ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. To više što je nastavno ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje snositi i sve troškove u vezi s izradom ugovora, javnobilježničke – i sudske pristojbe a i druge eventualne nastale "nuzgredne" troškove. Odredba čl.8. Ugovora ne udovoljava ni zahtjevu jasnoće niti razumljivosti.

12. Konačno, ni odredbe čl. 1065. do 1068. ZOO/91 ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem obzirom je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost slijedom čega tužitelju pozivom na odredbu čl.219. ZOO/91 i čl.1115 ZOO/05 pripadaju zatezne kamate na plaćene iznose na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi od dana plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare kondikcijskog zahtjeva. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2024., dakle prije nego što je odluka iz toč.I. i toč.III. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije protekao.

15. Žalba tuženika u dijelu kojem osporava pravilnost primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa /23 – "Narodne novine" broj 138/23) nije osnovana pa valja tek kratko navesti da ista svoju primjenu nalazi temeljem Tbr. 52/3 slijedom čega je u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo.

16. Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

17. Tuženik sa žalbom nije uspio pa je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka (odredba čl. 166. stav. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 25. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić