Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-401/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivane Čačić kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Vukovara protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-59/2023-24 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-59/2023-24 od 28. veljače 2025. :

- preinačava u dijelu toč.I/izreke kojim je ništetnim utvrđen dio ugovorne odredbe čl.2. ugovora o kreditu sklopljenog 13. lipnja 2005. između tužitelja i tuženika (pravilno: pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek) kojim je glavnica kredita vezana uz srednji tečaj CHF/kn prednika tuženika na dan korištenja kredita te se tužitelj s tim djelom tužbenog zahtjeva odbija;

- potvrđuje u preostalom dijelu toč.I. izreke te u toč.II. -, toč.III. – i toč.IV. izreke.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u toč. I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 5140260452-20010367183/2005 sklopljenog 13. lipnja 2005. između tužitelja i tuženika (pravilno: pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek) i to u dijelu kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF. Toč.II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova navedene ništetne ugovorne odredbe isplati preplaćeni iznos od 1.278,58 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća - koji obuhvaća period od 21. rujna 2009. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 28. lipnja 2012., sve do isplate. Toč.III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.229,50 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 8 dana presuđenja do isplate.

Toč.IV.izreke odbijen je prigovor radi prijeboja.

2. Navedenu presudu pobija tuženik u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje:

ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) i kako navodi – zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika – Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor dana 13. lipnja 2005. sklopili ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu automobila kojim je kreditor odobrio korisniku iznos od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (čl.2.), na rok od 7 godina, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno dan plaćanja (čl.3.3.) i da je tužitelj predmetni kredit otplatio pa je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze prema kojoj tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu zbog propusta tuženika nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne obzirom da je primjena valutne klauzule u CHF omogućila tuženiku stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF, dakle, protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena slijedom čega da su odnosne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne pri čemu se tužitelj poziva i na pravni doseg presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa - presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

5.1. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zaključujući da je citiranim presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su banke (pa i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. a koji je sljednik kreditora Slavonske banke d.d. Osijek) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora sa Slavonskom bankom d.d. Osijek) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, čime da je (i) prednik tuženika postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 odnosno ZOO/05 - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15).

5.2. Analizirajući sadržaj provedenog dokaznog postupka - sadržaja u spis priloženog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na standardnom obrascu, da prednik tuženika tužitelju kao potrošaču nije dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF niti mu je na valjan i razumljiv način objasnio rizik promjene tečaja a što da je dovelo do znatne neravnoteže među strankama na štetu tužitelja obzirom da je tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze zbog čega je odnosne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF utvrdio ništetnima.

5.3. Imajući u vidu prednje izneseno, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kojemu je 2009. pripojena Slavonska banka d.d. Osijek primjenjuju i u konkretnom postupku i na tuženika koji je kao pravni sljednik Hypo Alpe- Adria Bank d.d. preuzeo sva prava i obveze iz tako sklopljenih ugovora, odnosno stupio u sve pravne odnose pripojenog društva.

5.4. Zaključivši o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 81. i čl.87.stav.1. ZZP/03, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva prihvativši utvrđenja financijske vještakinje da je tužitelj preplatio ukupan iznos od 1.579,80 Eur, a ako se uzme u obzir vrijeme kada je tečaj CHF/kn bio niži od početno ugovorenog, da preplata iznosi 1.278,58 Eur pa je obvezao tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos od 1.278,58 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dana plaćanja sukladno odredbi čl. 1111. ZOO/05 i odredbi čl.1115. istog zakona, odredivši tuženika nesavjesnim stjecateljem.

6. Prigovor zastare prvostupanjski sud ocijenio je neutemeljenim pozivajući se pri tom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. 3. 2018. u kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud obrazložio kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interese potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, konkretno u odnosu na zahtjev tužitelja od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. pa imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 30. siječnja 2023. to da zastara nije nastupila obzirom da petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO/05 nije protekao.

7. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

8. Naime, pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi ističe da pobijana presuda proturječi sama sebi jer prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koji za njega proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, a da je pri tom prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog radi saslušanja javnog bilježnika iako je predmetni ugovor o kreditu solemnniziran što znači da potpis solemniziranog ugovora predstavlja odraz prave volje stranke koja ugovor potpisuje.

8.1. Na ovom mjestu valja navesti da razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud u svom postupanju ostvario i jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom stadiju u smislu odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti a da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP koju ističe tuženik jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

8.2. Razumijevanja radi valja navesti da tuženik tijekom opširno provedenog prvostupanjskog dokaznog postupka nije dokazao okolnosti iz kojih bi proizlazilo suprotno od utvrđenja sadržanih u presudama donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na koja se pozvao tužitelj u predmetnom, pojedinačnom potrošačkom sporu. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, to je Ustavni sud Republike Hrvatske u toč.22. svoje odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izrazio stajalište prema kojemu, citira se :" ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč.26.). Tome valja nadodati da je Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci također ukazao da postoji stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (istovjetno i toč. 11. - 11.3. rješenja broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Osnovano je stoga prvostupanjski sud takav dokazni prijedlog tuženika odbio, dok je tuženik sam odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svojih zaposlenika.

9. Iznoseći u žalbi istovjetne prigovore na utvrđenja (metodologiju izračuna) vještakinje, tuženik neosnovano smatra da je za ocjenu osnovanosti kondikcijskog tužbenog zahtjeva trebalo primijeniti kamatu kao da je riječ o kreditu u kunama bez valutne klauzule no pri tom zanemaruje da je tužitelj utužio iznos kojeg je tuženik primio bez osnove na temelju ništetne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a ne na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. Ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi obračunavanje kao da je riječ o kunskom kreditu, koje on predlaže, imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa.

10. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 30. siječnja 2023. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

11. Žalbeno osporavanje stajališta prvostupanjskog suda vezanog uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO-a u odnosu na početak tijeka kamate također nije osnovano (tuženik smatra da tužitelju mogu pripadati zatezne kamate tek od podnošenja predmetne tužbe). Naime, sama činjenica da je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđeno da je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje tuženika zbog čega je primjenom članka 1115. ZOO kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

12. Konačno, neutemeljeno tuženik ističe da bi prvostupanjski sud zanemario navode tuženika u pogledu Slavonske banke d.d. Osijek jer da ta banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa da se stoga ni tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda.

12.1. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe Slavonska banka d.d. već bila pripojena predniku tuženika - Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (tuženika u kolektivnom sporu), a da je odredbom čl. 522. stav. 3. Zakona o trgovačkim društvima propisano da upisom pripajanja u sudski registar imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja što znači da je društvo preuzimatelj sveopći pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva pa se i utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnose i na prednika tuženika - Slavonsku banku d.d. Osijek.

13. No ispitujući pobijanu presudu i u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a dakle neovisno od žalbom isticanih žalbenih razloga i njihovog obrazloženja, ovaj sud je žalbu tuženika djelomično ocijenio osnovanom obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i na dio ugovorne odredbe čl.2 predmetnog Ugovora o kreditu koji cjelovito glasi: ” Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske te Pravilnika o ovlastima odobrava namjenski kredit za kupovinu automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita."

13.1. Razumijevanja radi valja navesti da se pravni doseg navedenih presuda može odnositi isključivo na predmet dokazivanja u kolektivnom sporu - utvrđivanje nepoštenosti/ništetnosti tamo osporenih ugovornih odredaba o tečaju CHF na dan dospijeća, a ne na ugovaranje glavnice kredita koja je izražena prema tečaju kreditora CHF/kn na dan korištenja kredita jer je ugovaranje valutne klauzule dopušteno (čl.22.stav.2. ZOO). Stoga nije ništetna valutna klauzula kojom je valuta kn vezana uz tečaj CHF već je ništetna ugovorna odredba kojom je otplatni tečaj vezan uz tečaj na dan dospijeća otplatnih rata. Pa kako je prvostupanjski sud usvojio i dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti pledira na ništetnosti dijela ugovorne odredbe o glavnici kredita (izražene prema tečaju kreditora na dan korištenja kredita) sadržane u čl.2. Ugovora a da se pri tom poziva na učinke presuda donesenih u navedenom kolektivnom sporu, to je evidentno pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika pobijanu presudu u tom dijelu valjalo preinačiti pozivom na odredbu čl.373.toč.3. ZPP-a i odbiti tužitelja sa odnosnim dijelom njegovog tužbenog zahtjeva.

14. U preostalom dijelu je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i pozivom na odredbu čl.368.stav.2. ZPP-a potvrditi toč.I. izreke prvostupanjske presude u preostalom dijelu, a potvrditi je valjalo i toč.II. izreke i toč.IV. izreke na koju se tuženik sadržajem izjavljene žalbe niti ne referira.

15. Žalba tuženika u dijelu kojem osporava pravilnost primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa /23 – "Narodne novine" broj 138/23) nije osnovana pa valja tek kratko navesti da ista svoju primjenu nalazi temeljem Tbr. 52/3 slijedom čega je u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo. Neosnovano tuženik prigovara potrebi da njegov zahtjev za naknadu troškova prvostupanjskog postupka trebalo odbiti. Naime, odluka o troškovima postupka donosi se u jedinstvenom obliku, a ukoliko je ista utemeljena na odredbi čl.154.stav.1. ZPP-a - dakle na uspjehu jedne stranke u postupku - da je nepotrebno donošenje odbijajuće odluke u odnosu na onu parničnu stranku koja u parnici nije uspjela jer uspjeh jedne parnične stranke isključuje uspjeh druge pa o tome nije potrebno donositi posebnu odluku.

16. Tuženiku nije dosuđen zatraženi troška žalbenog postupka obzirom da je njegov žalbeni uspjeh u kvalitativnom smislu bez utjecaja na omjer njegovog uspjeha u provedenom postupku pa i žalbenom.

17. Podredno, obzirom da tuženik u izjavljenoj žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti, zbog svih zakonskih žalbenih razloga i zbog odluke o trošku – drži se svrsishodnim posebno naglasiti da pobijanje odluke o troškovima postupka ulazi u opseg pobijanja presude (normiranog odredbom čl.350.stav.2. ZPP-a), a ne u razloge njezinog njezinog pobijanja (koji su normirani odredbom čl.353.stav.1.toč.1-3 ZPP-a) slijedom čega je pogrešno i protivno citiranim odredbama ZPP-a koje normiraju institut žalbe u sudskom parničnom postupku, označavanje opsega pobijanja određene sudske odluke istodobno razlogom njezinog pobijanja.

U Varaždinu, 25. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić