REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-41/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika Vijeća te Ratka Šćekića i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ABC zbog kaznenih djela iz članka 158. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 14. lipnja 2023. broj Kzd-14/2022-157 i presuda Županijskog suda u Splitu od 23. siječnja 2024. broj Kžzd-96/2023-14, u sjednici održanoj 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ABC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci od 14. lipnja 2023. broj Kzd-14/2022-157 ABC proglašen je krivim zbog počinjenja 30 kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to dva kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 2. KZ/11. opisana u točkama 1. i 3. izreke, kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 1. izreke, kaznenog djela zadovoljenja pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina iz članka 160. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke, dva kaznena djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavka 1. KZ/11. opisana u točkama 3. i 7. izreke, tri kaznena djela upoznavanja djece s pornografijom iz članka 165. stavka 1. KZ/11. opisana u točkama 4., 5. i 6. izreke, kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografske predstave iz članka 164. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 7. izreke i devetnaest kaznenih djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11. opisana u točkama

7., 9. i 10.-26. izreke.

1.1. Nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako od navedenih kaznenih djela ABC je, na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju osam godina, u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru te svako oduzimanje slobode od trenutka uhićenja 18. lipnja 2021. do 29. srpnja 2021. te od uhićenja 10. kolovoza 2021. pa nadalje, a koje vrijeme će provesti u istražnom zatvoru do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.

1.2. Na temelju članka 71. stavka 1. i 3. KZ/11. ABC je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti i djelatnosti u kojima dolazi u redoviti kontakt s djecom u doživotnom trajanju.

2. Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i ABC. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe ABC, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, prvostupanjska presuda je odlukom Županijskog suda u Splitu od 23. siječnja 2024. broj Kžzd-96/2023-14, ukinuta u odnosu na kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11. i kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 2. KZ/11., oba opisana pod točkom 1. izreke te u odnosu na kazneno djelo zadovoljenja pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina iz članka 160. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke te je predmet u tom dijelu upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Istom je odlukom, djelomičnim prihvaćanjem žalbe ABC, a u povodu te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, prvostupanjska presuda preinačena u pravnoj oznaci djela tako da je utvrđeno da je ABC radnjama opisanima pod točkom 7. izreke počinio kazneno djelo iskorištavanja djeteta za pornografiju iz članka 163. stavka 1. KZ/11. i kazneno djelo iskorištavanja djeteta za pornografiju iz članka 163. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11. Uslijed takvih odluka, te djelomičnim prihvaćanjem žalbe ABC, prvostupanjska presuda je preinačena i u odluci o kazni, pa je ABC, nakon što su prihvaćanjem kazni zatvora utvrđenih po prvostupanjskom sudu za kaznena djela opisana u točkama 3., 4., 5., 6., 8.-26. izreke presude te za kazneno djelo iz članka 163. stavka 1. KZ/11. te kazneno djelo iz članka 163. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. iz točke 7. izreke presude, na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora pet godina i šest mjeseci.

3. Protiv te pravomoćne presude osuđeni ABC je po braniteljima, odvjetniku Goranu Marjanoviću, odvjetniku Borisu Brljačiću i odvjetniku Ljubi Pavasoviću Viskoviću, na temelju članka 515. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP-24.) podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-24. smatrajući da su citirana prvostupanjska i drugostupanjska odluka donesene na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda podnositelja zahtjeva zajamčenih odredbom članka 14. stavka 2., članka 29. stavka 1. i članka 115. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.; dalje: Ustav) i članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu temeljnih ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: Konvencija) te članka 6. stavka 1. Konvencije.

3.1. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev u cijelosti usvojiti te presudu Općinskog suda u Rijeci od 14. lipnja 2023. broj Kzd-14/2022-157 u točkama 3.-26. izreke, kao i presudu Županijskog suda u Splitu od 23. siječnja 2024. broj Kžzd- 96/2023-14 u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena i preinačena, ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, uz istovremeni prekid izvršenja kazne podnositelju zahtjeva na koju je osuđen potvrđenom i preinačenom presudom Općinskog suda u Rijeci od 14. lipnja 2023. broj Kzd-14/2022-157.

4. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-24.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđenik u zahtjevu, ustrajući na prigovorima iz žalbe, tvrdi da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu nevođenja jedinstvenog kaznenog postupka, nejedinstvene primjene instituta produljenog kaznenog djela odnosno stjecaja kaznenih djela za koje se teretio.

7. Iz iznesenih tvrdnji iz zahtjeva jasno proizlazi da osuđenik osporava zakonitost postupanja suda u skladu s odredbom članka 25. ZKP-24. Time, dakle, iako to u zahtjevu ne ističe, upire na postojanje tzv. relativno bitne povrede iz članka 468. stavka 3. ZKP-24. do čijeg ostvarenja dolazi kada sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ne primijeni ili nepravilno primijeni koju odredbu tog Zakona, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Međutim, zbog te postupovne povrede prema izričitim odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-24., zahtjev nije dopušteno podnositi.

8. Osuđenik u zahtjevu, ustrajući i nadalje na prigovorima iz žalbe, ostvarenje povrede prava na pravično suđenje u smislu zakonske osnove iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-24., nalazi u pogledu nejedinstvene primjene instituta produljenog kaznenog djela i instituta prividnog stjecaja.

9. Tvrdi da "u konkretnom slučaju ustavno jamstvo jednakosti u odnosu na podnositelja zahtjeva nije poštovano".

10. Uporište za takav stav nalazi u tome što je drugostupanjski sud, ukidajući u jednom dijelu prvostupanjsku presudu, naveo da "unatoč izrijekom predviđenim slučajevima u kojima ne dolazi do primjene pravila o produljenom kaznenom djelu, to ne isključuje ocjenu onih okolnosti koje mogu dovesti do zaključka da se u nekim postupanjima može raditi o istom kaznenom djelu zbog primjene pravila o konsumpciji, prividnom stjecaju, nekažnjivoj manjoj pratećoj protupravnoj aktivnosti i slično". Osuđenik dodaje da je drugostupanjski sud ocjenom okolnosti konkretnog slučaja takva pravila primijenio u odnosu na točke 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, pri čemu je prvostupanjskom sudu naložio da u ponovljenom postupku ispita okolnosti odlučne za primjenu ovih pravila te je, štoviše, primjenjujući ta pravila prvostupanjsku preinačio u točki 7. izreke, kao i da je u odnosu na sve ostale točke izreke utvrdio da nema mjesta primjeni pravila o produljenom ili jednom kaznenom djelu, uz obrazloženje da je riječ o kaznenim djelima protiv spolne slobode za koja je odredbom članka 52. stavka 2. KZ/11. izrijekom otklonjena primjena instituta produljenog kaznenog djela.

11. Smatra da opisano postupanje u kojem drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu prihvaćanjem žalbenih navoda o prividnom stjecaju, djelomično ukida uz obrazloženje da su djela opisana u jedinstvenom činjeničnom opisu u kojem je navedeno isto vrijeme počinjenja tih djela, a da nije utvrđeno kojim radnjama i kojim redoslijedom su ta djela počinjena, dok istovremeno propušta obrazložiti iz kojih razloga se prividni stjecaj ne odnosi i na kaznena djela pod točkama 3. i 4. izreke gdje je blaže kazneno djelo konzumirano težim, kao i na kaznena djela pod točkama 7. i 8. izreke gdje je riječ o istom razdoblju, oštećenici i načinu počinjenja, pri čemu u odnosu na djelo pod točkom 8. izreke u tom pravcu ne iznosi nikakve razloge, predstavlja povredu kaznenog zakona, povredu prava na žalbu kojom se upiralo na pogrešna tumačenja zakona te povredu prava na pravično suđenje.

12. No, u navedenom osuđenik nije u pravu.

13. Naime, prividni stjecaj postoji kada se jedno ili više djela može supsimirati pod više zakonskih opisa, a ipak stjecaja nema, jer zbog međusobnog odnosa konkurirajućih zakonskih bića dolazi u obzir primjena samo jednog, koji isključuje primjenu ostalih, čiji su elementi također ostvareni. Kod formalnog oblika prividnog stjecaja ostvarenog u obliku konsumpcije jedno zakonsko biće u svom ostvarenju obuhvaća drugo biće djela u čitavom njegovom deliktnom sadržaju. Riječ je o situaciji kada je jedno nepravo manje od drugog ostvarenog neprava i to je manje nepravo sastavni dio drugog značajnijeg neprava pa dolazi do toga da jedno djelo "konzumira" drugo djelo jer težina jednog (težeg) kaznenog djela čini nepotrebnim kažnjavanje počinitelja i za drugo (blaže) djelo.

14. Drugostupanjski je sud, upravo postupajući u skladu s iznesenim tumačenjem primjene instituta prividnog stjecaja, ocijenio da je prvostupanjski sud u odnosu na kaznena djela iz članka 158. stavka 1. KZ/11. i iz članka 158. stavka 2. KZ/11. opisana pod točkom 1. izreke presude te kazneno djelo iz članka 160. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke presude, propustio dati razloge kojim je radnjama i kojim redoslijedom osuđenik počinio ta djela.

15. Naime, osuđenik je djelima opisanim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim što je s djetetom mlađim od petnaest godina izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju te nad djetetom mlađim od petnaest godina izvršio bludnu radnju i to na način da je u razdoblju od veljače 2021. do lipnja 2021. u kući u [adresa] u više navrata žrtvu milovao po grudima i spolovilu, u najmanje pet navrata sjeo na kauč nakon čega je žrtvu posjeo na svoje krilo na ukrućeno spolovilo te ju svojim rukama koje je držao na njezinom struku povlačio naprijed-nazad simulirajući spolni odnos te unatoč njezinom protivljenju zavlačio ruke ispod njezinih gaćica i dirao ju po spolovilu te je u najmanje tri navrata gurnuo svoj prst u njezin anus. Djelom opisanim pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude proglašen je krivim što je pred djetetom mlađim od petnaest godina činio spolne radnje namijenjene zadovoljavanju vlastite pohote na način da je u istom vremenu i na istom mjestu kao kod kaznenih djela opisanih pod točkom 1. izreke, nakon što je sa sebe skinuo odjeću, od iste žrtve tražio da ga drži za penis i povlačio ruku po njemu te je iznad njezine ruke položio svoju i tako masturbirao sve dok nije ejakulirao.

15.1. Ovako opisanim protupravnim radnjama ostalo je nejasno jesu li radnje kojima se ostvaruje biće kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. KZ/11. neposredno prethodile radnjama kojima se ostvaruje biće kaznenog djela iz članka 158. stavka 1. KZ/11. u vidu izvršenja spolne radnje izjednačene sa spolnim odnošajem (u kojem slučaju bi se radilo o prividnom stjecaju tih djela po načelu konsumpcije) ili je riječ o kronološki odvojenim događajima (u kojem slučaju bi se radilo o realnom stjecaju tih djela). Također je ostalo nejasno jesu li radnje kojima se ostvaruje biće kaznenog djela iz članka 160. stavka 1. KZ/11. neposredno prethodile radnjama kojima se ostvaruje biće kaznenog djela iz članka 158. stavka 1. KZ/11. (u kojem slučaju bi se radilo o prividnom stjecaju tih djela po načelu konsumpcije) ili je riječ o vremenski sasvim odvojenim radnjama (u kojem slučaju bi se radilo o realnom stjecaju tih djela).

16. Naime, kada se počinitelj tereti za više pojedinih radnji kojima se ostvaruju bića više kaznenih djela, potrebno je za svako od djela točno utvrditi objektivne i subjektivne sastavnice, a posebice jesu li ta djela počinjena u istom vremenu ili se radi o vremenski sasvim odvojenim radnjama jer se tek tako može razjasniti je li riječ o prividnom stjecaju kaznenih djela po načelu konsumpcije kod kojeg jedno zakonsko biće kaznenog djela u svom ostvarenju uključuje drugo zakonsko biće djela u čitavom njegovom opsegu zbog čega se ono, kao sporedno, može zanemariti. Budući da su razlozi o tome u prvostupanjskoj odluci u cijelosti izostali, drugostupanjski je sud, zbog nemogućnosti ispitivanja u tom dijelu prvostupanjske odluke uslijed ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24., radi boljeg razjašnjenja stvari, ukinuo prvostupanjsku presudu.

17. Također je, rukovodeći se upravo navedenim smjernicama za primjenu instituta prividnog stjecaja, drugostupanjski sud zaključio da radnje opisane pod točkom 7. izreke treba pravno označiti samo kao jedno kazneno djelo iz članka 163. stavka 1. KZ/11.

18. Naime, osuđenik je djelima opisanima pod točkom 7. izreke, pored ostalog, proglašen krivim što je dijete poticao na sudjelovanje u snimanju dječje pornografije te dijete poticao na sudjelovanje u pornografskim predstavama na način da je od rujna 2020. do Božića 2020. žrtvi slao poruke te od nje tražio da mu pošalje svoje fotografije na kojima je razgolićena, da se samozadovoljava i gura si prste ili kemijsku olovku u spolovilo i anus, nakon čega je žrtva gurnula u spolovilo i anus prste te mu takve svoje fotografije i video zapise poslala.

18.1. Iz takvog činjeničnog opisa sasvim jasno proizlazi da se ostvarenjem bića kaznenog djela iz članka 163. stavka 1. KZ/11. ujedno ostvaruje i biće kaznenog djela iz članka 164. stavka 1. KZ/11. Naime, riječ je o u potpunosti istovjetnim radnjama koje je osuđenik ostvario istom prilikom (tražio od djeteta da se samozadovoljava te mu zapise o tome pošalje) zbog čega se radnje poticanja djeteta na sudjelovanje u pornografskom predstavljanju ukazuju kao sporedne u odnosu na radnje kojima je dijete poticao na sudjelovanje u snimanju dječje pornografije pa ih se ne treba isticati kao samostalnu kriminalnu količinu. Nepravo kaznenog djela sudjelovanja u pornografskom predstavljanju iscrpljeno je u tome što je osuđenik počinio i kazneno djelo poticanja na sudjelovanje u snimanju dječje pornografije.

19. Drugostupanjski je sud, očito se rukovodeći istim smjernicama i jednakim načinom rezoniranja, premda za to nije dao posebne razloge, zaključio da u kaznenim djelima opisanima u točkama 3. i 4. te u kaznenim djelima opisanima u točkama 7. i 8. izreke nema mjesta primjeni instituta prividnog stjecaja, prihvaćajući na taj način pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o samostalnim kaznenim djelima, počinjenim u stjecaju s ostalim djelima.

20. Naime, osuđenik je djelom opisanim pod točkom 3. izreke proglašen krivim što je dijete mlađe od petnaest godina naveo da nad samim sobom izvršio bludnu radnju te dijete poticao u sudjelovanju u snimanju dječje pornografije na način da je žrtvi slao poruke u kojima joj je opisivao eksplicitne seksualne radnje te s njom vodio erotske razgovore u kojima je žrtvi davao upute da si stavi prste u svoje spolovilo i anus kao i da si u anus stavi marker ili dršku od četke, kojom prilikom se žrtva, kako ju je tražio, prstima dirala po svom spolovilu te na njegovo traženje sačinila fotografiju gole stražnjice koju mu je poslala, dok je pod točkom 4. izreke proglašen je krivim što je djetetu mlađem od petnaest godina posredstvom računalne mreže učinio pristupačnim slike pornografskog sadržaja na način da je istoj žrtvi u više navrata slao sliku svog spolovila.

21. Djelom opisanim pod točkom 7. izreke, kao što je već naprijed navedeno, proglašen je krivim što je dijete poticao na sudjelovanje u snimanju dječje pornografije na način da je žrtvi slao poruke te od nje tražio da mu pošalje svoje fotografije na kojima je razgolićena, da se samozadovoljava i gura si prste ili kemijsku olovku u spolovilo i anus, nakon čega je žrtva gurnula u spolovilo i anus prste te mu takve svoje fotografije i video zapise poslala, dok je djelom pod točkom 8. izreke proglašen krivim što je djetetu mlađem od petnaest godina posredstvom računalne mreže učinio pristupačnim slike pornografskog sadržaja na način da je istoj žrtvi poslao nekoliko fotografija svog spolnog organa i video zapise na kojima se samozadovoljava, a zatim fotografije i video zapise s pornografskim sadržajima koji prikazuje odrasle osobe i video zapise razgolićene djevojčice mlađe životne dobi u spolno eksplicitnom ponašanju s fokusom na njezin spolni otrgan.

22. Niti jedno od navedenih kaznenih djela se ne može ocijeniti zanemarivim, odnosno takvim da bi nizak stupanj neprava opravdao njegovo nekažnjavanje. Sva djela se iscrpljuju u međusobno odvojenim, zasebnim radnjama te niti jedno od tih djela nije nekažnjivo prateće djelo konzumirano u radnjama ostvarenja drugog djela kao glavnog djela niti je obuhvaćeno nepravom tog djela.

23. Stoga, nije riječ o prividnom stjecaju između navedenih kaznenih djela nego o djelima počinjenim u realnom stjecaju pa nije počinjena povreda kaznenog zakona, povreda prava na žalbu kojom se upiralo na pogrešna tumačenja zakona te povredu prava na pravično suđenje, kako se to pogrešno tvrdi u zahtjevu.

24. Isto tako je drugostupanjski sud s pravom zaključio da u kaznenim djelima opisanima pod točkama 9.-26. izreke prvostupanjske presude nema mjesta primjeni odredbe članka 52. stavka 2. KZ/11. odnosno instituta produljenog kaznenog djela, uz obrazloženje da se istima štiti spolna sloboda maloljetnih žrtvama.

25. Osporavajući pravilnost zaključka drugostupanjskog suda, osuđenik u zahtjevu tvrdi da su kaznena djela protiv spolne slobode regulirana glavom XVI. KZ/11., dok su kaznena djela za koja je pravomoćnom presudom osuđen regulirana glavom XVII. pa da je u konkretnom slučaju trebalo razmotriti radi li se o analizi drugih sloboda osoba, a ne spolnih sloboda kako to predviđa odredba članka 52. stavka 2. KZ/11.

26. Riječ je o prigovorima koje je ovaj Sud već do sada otklonio odlučujući o ranijim zahtjevima osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnesenima u drugim kaznenim predmetima. Tako je u predmetu ovog Suda poslovni broj III Kr- 140/2024 navedeno: "Odredbom članka 52. stavka 2. KZ/11. izrijekom je propisano da se kaznena djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode osobe ne mogu pravno označiti kao produljena. Iz takvog izričaja zakonske norme sasvim jasno proizlazi da se zakonodavac prilikom propisivanja iznimaka primjene instituta produljenog kaznenog djela nije rukovodio samo pojedinim glavama KZ/11., nego se kod svih djela, neovisno o tome u kojim su glavama Zakona raspoređena, isključivo rukovodio zaštitnim objektom koji se tim djelima štiti. Na to uostalom upućuje i izričaj „druge slobode osobe“ koji ne daje nikakvog prostora za restriktivno tumačenje te norme u smislu njezine primjene samo kod određene vrste kaznenih djela. Nema dvojbe da je zaštitni objekt kaznenih djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta spolna sloboda (djeteta) te da su ta djela isključivo zbog specifičnosti žrtve, u smislu starosne dobi osobe na čiju štetu su počinjena, izdvojena u drugu glavu Zakona. Riječ je o kaznenim djelima koja nedvojbeno predstavljaju napad na spolnu slobodu, na koju se referira odredba članka 52. stavka 2. KZ/11., a o čemu je uostalom sudska praksa do sada zauzela dosljedan i jasan stav.".

27. Prema tome, ni u tom dijelu pravomoćne presude nije ostvarena povreda prava osuđenika na pošteno suđenje iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-24. pa je zahtjev osuđenika i u tom dijelu neosnovan.

28. Kraj takvog stanja stvari, neosnovane su i tvrdnje iz zahtjeva kojima osuđenik, upirući na presudu Općinskog suda u Rijeci od 2. rujna 2022. broj Kzd-82/2022 koja je protekom roka za žalbu postala pravomoćna 4. listopada 2022., ističe da bi "prihvaćanje stava sadržanog u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj odluci imalo (…) za posljedicu nejednaku praksu u interpretaciji instituta produljenog kaznenog djela i prividnog stjecaja za kaznena djela iz glave sedamnaest (XVII.) KZ/11 koja štite djecu od seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja, odnosno do donošenja drakonskih kazni, koje su strože i od kazni koje se odmjeravaju za kaznena djela ratnih zločina".

29. Osuđenik u zahtjevu, ustrajući i dalje na prigovorima o pogrešnom tumačenju instituta produljenog kaznenog djela u odnosu na djela opisana u točkama 9. -26. izreke prvostupanjske presude, tvrdi da u "provedenom kaznenom postupku, niti je utvrđivano, niti je obrazloženo o kojoj je ženskoj osobi riječ, je li doista riječ o ženskoj osobi mlađe životne dobi, je li doista utvrđeno da je riječ o predpubertetskoj životnoj dobi i koja bi to osoba bila", a da je bilo "nužno analizirati o kojoj se osobi radi, odnosno istu individualizirati, a nije dopušteno apstraktno štititi druge slobode osobe koja nije određena, koja je nepoznata i čiji identitet nije utvrđen/obrazložen u pobijanoj odluci". No, kod takvih tvrdnji u cijelosti zanemaruje ne samo to da se u odnosu na kaznena djela opisana u točkama 3.-26. izreke izjasnio da se smatra krivim zbog čega, u skladu s odredbom članka 464. stavka 7. ZKP-24., ne može prigovarati pravilnosti i potpunosti utvrđenja odlučnih činjenica, nego i to da takvi prigovori, u skladu s odredbama članka 515. i članka 517. stavka 1. ZKP-24., ne mogu biti predmetom ocjenjivanja ovdje podnesenog izvanrednog pravnog lijeka.

30. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.

- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP-25.) odlučiti kao u izreci, slijedom čega nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 518. stavka 5. ZKP-25.

Zagreb, 25. lipnja 2025.

Predsjednik Vijeća:

Žarko Dundović