R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-1066/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz [adresa], zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 13. svibnja 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja UH, odvjetničke vježbenice, i zamjenice punomoćnika tužene GH, odvjetnice, nakon javne objave presude, 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke od 25. listopada 2005. godine i to u čl. 4. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika SLAVONSKE BANKE d.d. OSIJEK.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove iznos od 303,53 EUR-a (slovima: tristo tri eura i pedeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31.12.2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 2,32 € počevši od 01.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,37 € počevši od 01.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,28 € počevši od 01.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,33 € počevši od 01.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,39 € počevši od 01.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,19 € počevši od 01.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,34 € počevši od 01.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,17 € počevši od 01.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,19 € počevši od 01.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,12 € počevši od 01.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,11 € počevši od 04.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,09 € počevši od 01.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,02 € počevši od 11.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,23 € počevši od 25.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,00 € počevši od 30.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,92 € počevši od 30.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,89 € počevši od 25.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,00 € počevši od 12.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,70 € počevši od 24.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,33 € počevši od 27.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,30 € počevši od 24.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,71 € počevši od 06.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,87 € počevši od 14.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,78 € počevši od 25.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,28 € počevši od 15.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,32 € počevši od 16.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,98 € počevši od 15.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,17 € počevši od 19.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,09 € počevši od 25.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,10 € počevši od 22.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,83 € počevši od 20.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,33 € počevši od 29.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,46 € počevši od 21.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,45 € počevši od 22.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,37 € počevši od 26.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,50 € počevši od 20.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,85 € počevši od 14.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,71 € počevši od 25.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,65 € počevši od 20.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,86 € počevši od 25.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,43 € počevši od 25.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,59 € počevši od 28.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,81 € počevši od 21.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,41 € počevši od 19.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,66 € počevši od 29.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,24 € počevši od 20.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,45 € počevši od 29.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,03 € počevši od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,40 € počevši od 28.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,24 € počevši od 22.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,80 € počevši od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,66 € počevši od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,39 € počevši od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,87 € počevši od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,72 € počevši od 01.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,32 € počevši od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,09 € počevši od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,68 € počevši od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,40 € počevši od 01.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,05 € počevši od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,69 € počevši od 01.10.2012. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka u iznosu 2.116,08 eur (slovima: dvije tisuće sto šesnaest eura i osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom bankom, 25. listopada 2005. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 5140260452-61000060401/2005., u iznosu od 20.130,03 CHF. Tužitelj je od tuženika zatražio dostavu dokumentacije u vezi navedenog ugovora o kreditu i to presliku samog ugovora, početni otplatni plan za ugovor o kreditu, obavijest o promjenama kamatnih stopa za vrijeme otplate kredita te pregled prometa po ugovoru o kreditu. Tuženik se u potpunosti oglušio na zahtjev za dostavom navedene dokumentacije. Kako je zastarni rok za podizanje konkretne tužbe 12. lipanj 2019. godine, a tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju, tužitelj zbog toga predlaže sudu da službenim putem od tuženika pribavi traženu dokumentaciju. Tužitelj se navedenim ugovorom obvezao plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno tržišnim uvjetima, a na temelju odluke banke o kamatnim stopama, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,79% godišnje promjenjivo, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste na dan plaćanja. Kamatne stope od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa sve do potpune isplate su se mijenjale prema postotnim iznosima kako je to tuženik odredio. Tužitelj smatra da je zbog ništetne ugovorne odredbe, kojom je određena visina kamatne stope, tuženik neosnovano stekao iznos koji predstavlja razliku između početno ugovorene kamatne stope i kamatnih stopa koje je tuženik mijenjao bez pregovora s tužiteljem. Kamatne stope od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa sve do potpune isplate su se mijenjale prema postotnim iznosima kako je to tuženik odredio. Zbog opisane i jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, posljedično je mijenjan svaki iznos anuiteta, te je tuženik prema mišljenju tužitelja stekao bez osnove iznos o kojem tužitelj nema precizna saznanja, te ne može postaviti određeni zahtjev prije nego dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koji mu je prema sadržaju građanskog odnosa dužan dati, odnosno isti se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Zbog toga tužitelj traži od suda da osudi tuženika obveže na isplatu iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a sve temeljem čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, kao i presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno prigovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, ništetnost navedenih ugovornih odredbi koje se odnose na kamatne stope. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena je 04. travnja 2012. godine, a drugostupanjska presuda je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine. Tužitelj je sam orijentacijski izračunao koliko iznose pretplaćeni iznosi tijekom otplate kredita, te je došao do iznosa od 2.100,21 kn. Tužitelj si zadržava pravo usklađenja visine tužbenog zahtjeva nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine stečenog bez osnove. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naime, u tužbi se neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi "U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati." Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. U ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. U prvom redu, tuženik ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Tako je otplatni plan dostavljen tužitelju prilikom sklapanja samog Ugovora o kreditu. Kasniji otplatni planovi dostavljani su pisanim putem tužitelju sukladno članku 4. Ugovora o kreditu. Osim toga, visina tužiteljeve obveze prema Ugovoru o kreditu odnosno dospijeće pojedinih anuiteta razvidno je iz samog ugovora, pa stoga tužitelju nije niti potreban ovaj dokument radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, Nadalje, tuženik je o svim promjenama kamatne stope uredno obavijestio tužitelja pisanim putem sukladno članku 4. Ugovora o kreditu. Iz navedenog je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (jer sve potrebne dokumente već ima). Nedvojbeno je da tužitelj zna koliko je plaćao mjesečne anuitete, obaviješten je o svim promjenama kamatne stope, a podaci o tečajevima su javno dostupni. Prema tome, ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg tužitelj nije mogao postaviti određeni (specificirani) tužbeni zahtjev. Tuženik ističe kako nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova: ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa - navedeno iz razloga što je kredit prema Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen u prosincu 2012. godine. Dakle, Ugovor o kreditu je ispunjen odnosno obveznopravni odnos između stranaka prestao je ispunjenjem sukladno članku 160. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji nikakav građanskopravni odnos, a pogotovo ne takav odnos u okviru kojeg bi tuženik bio dužan dostaviti tužitelju zatražene podatke; ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke - iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Tužitelj smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Ugovoru o kreditu) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je dana 25.10.2005. godine s rokom otplate kredita 84 mjeseci te je isti u cijelosti otplaćen 2012. godine. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Ugovora o kreditu - koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko- vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor"), i to: Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne (tuženik kaže prejudicijelno obzirom da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti slijedom čega se o navedenoj problematici ne može odlučivati meritorno kao o glavnom pitanju), a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03"). ZZP'03 nije uopće predviđao institut kolektivne tužbe. Navedeni institut uveden je u hrvatski pravni sustav tek Zakonom o zaštiti potrošača iz 2007. godine, a mjerodavne odredbe tog zakona u pogledu kolektivne tužbe stupile su na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP'07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud kao prejudicijelno pitanje utvrdi ništetnost predmetnih odredaba (u vidu tzv. deklaratornog preambula, tako A, U, Građansko parnično procesno pravo,

VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 403). Pitanje ništetnosti navedenih odredaba je, dakle, od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnoj stvari odnosno o postavljenim tužbenim zahtjevima. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. IH, dipl. iur., u članku „,Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. S tim u vezi, mr. sc. NH, dipl.iur. u spomenutom članku utvrđuje sljedeće: "...pravomoćnost presude ne odnosi na neodređen broj fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi i prava povrijeđeni ili su mogli biti povrijeđeni. U parnici koja je pokrenuta kolektivnom tužbom može biti utvrđeno da je tuženik, primjerice, povrijedio interese ili prava potrošača općenito, ali ne i da je povrijeđeno određeno pravo ili interes VH, koji treba (ako hoće) pokrenuti posebnu parnicu.“ ,,Budući da se u čl. 502.c govori o posebnim parnicama koje mogu pokrenuti fizičke i pravne osobe, nije moguće izvoditi zaključak da ta odredba proširuje subjektivne granice pravomoćnosti. Činjenica da se fizičke i pravne osobe u tim posebnim parnicama mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz kolektivne tužbe i da je sud u posebnoj parnici za to pravno utvrđenje vezan ne znači proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti.“ U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača" kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 98. ZZP'07 koji propisuje da "Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor." Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, Presudu Visokog Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine: U navedenom sporu potrošač je u svojstvu tužitelja, između ostalog, osporavao valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kod ugovora o valutnom klauzulom u EUR ističući kako je riječ o potpuno neodređenoj formulaciji koja nije mogla biti jasna tužitelju. Bez obzira što se radi o kreditu vezanom uz valutu EUR (a ne CHF) potrošač se u parnici pozivao i na pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora, a drugostupanjski sud je prihvatio tumačenje prema kojoj se može u smislu navedenih odluka na odgovarajući način sagledati i pravna situacija u ovoj parnici. Za odluku žalbenog suda o osnovanosti žalbe bilo je ključno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj/potrošač po struci diplomirani ekonomist i vlasnik trgovačkog društva koje pruža usluge investicijskog društva, plasmana financijskih instrumenata, posredovanja pri sklapanju financijskih poslova i dr. U takovim činjeničnim okolnostima Županijski sud u Puli je utvrdio kako promjenjiva kamatna stopa nije bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužitelj kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s time se suglasio, ali i to da odredba o kamatnoj stopi nije nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača obzirom da je ista tužitelju bila razumljiva. Ovdje se citiraju ključni dijelovi predmetne drugostupanjske presude: "Po ocjeni ovog suda ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. st.2. ZOO, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način, na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit." "Dakle, budući da ugovorna odredba o kamati tužitelju nije bila ni nejasna ni nerazumljiva, nije ju dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe čl. 99. ZZP. S obzirom na razumljivost odredbe o kamatama i s obzirom na to da je odredba o kamatama samom tužitelju bila razumljiva, te ju je potpisivanjem ugovora prihvatio, prema njegovim navodima u postupku o visini kamate se i pregovaralo, odredba nije nepoštena ni u smislu čl. 96. ZZP, a u postupku nije dokazano ni da je uzrokovala znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da u postupku nije ni utvrđivano koliko bi kamate tužitelj platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu za vrijeme cijelog trajanja kredita." Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da su za pitanje meritornog odlučivanja u kolektivnom sporu pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita odnosno općenita komunikacija banaka sa svim potrošačima te da su, s druge strane, informacije koje su potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravno relevantni za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Na taj način VTSRH potvrđuje kako činjenične okolnosti od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima nisu iste. Kolektivni spor ima u vidu apstraktnog (,,prosječnog") potrošača dok se u pojedinačnim sporovima odlučuje o pravima konkretnih pojedinačnih potrošača koji se međusobno razlikuju po stupnju znanja i informiranosti. Odredbe koje možda nisu razumljive prosječnom potrošaču ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače. VTSRH utvrđuje sljedeće: "Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Odluka Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo." Odluka Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da ".....nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze." ".....članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu." Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima - bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja - zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Valjanost odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope (članak 4.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP'03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP'03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Ovo stajalište tuženika potvrđeno je i u sudskoj praksi, konkretno u Presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine kojom je utvrđeno sljedeće: "Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, "Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO." "Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 84. ZZP'03. Naime, odredba članka 4. Ugovora o kreditu je lako uočljiva - iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Ugovoru o kreditu te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva; jasna - iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe; razumljiva - iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ „promjenjiva" odnosno da to znači suprotno od riječi ,,fiksna". Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: o kojoj se pojedinačno raspravljalo - tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi; koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja - odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka (a što se može utvrditi kada se razmotri kretanje kamatnih stopa tijekom cijelog razdoblja otplate) i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na relevantnu sudsku praksu koja potvrđuje naprijed navedena stajališta: Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine "Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO." "Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske P-2462/03 od dana 12.12.2005. godine: "Na temelju stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je predmet spora tražbina nastala temeljem ugovora o kreditu od 30. siječnja 1995. godine, koji je Dubrovačka banka odobrila tuženiku iznosu od 1.000.000,00 DEM na rok otplate od 5 godina, uz promjenljivu ugovorenu kamatu po stopi od 19% godišnje. Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine, ugovorena je promjenljiva kamatna stopa od 15% godišnje, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Tijekom postupka nije osporen sam obračun kamata, već tuženik smatra da obračunata kamata od 4% mjesečno, odnosno 48% godišnje je zelenaška. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio na temelju uvida u odluke o kamatnim stopama banke, da je kamata obračunata od 4% mjesečno i to po toč. 3.3. pod nazivom „Aktivne kamate na devize uz valutnu klauzulu". Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora." Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. Tužitelj je otplatio kredit, a da pritom niti u jednom trenutku nije prigovorio promjenama kamatne stope. O svakoj promjeni tužitelj je bio unaprijed obaviješten. Naime, sukladno Odluci o kamatnim stopama koje čine sastavni dio Ugovora o kreditu sukladno članku 17. tuženik je bio dužan o navedenim promjenama obavijestiti tužitelja 15 dana prije nastupa promjene. Ukoliko tužitelj nije bio suglasan sa promjenom visine kamatne stope imao je sukladno navedeno Odluci pravo najkasnije 2 dana prije datuma nastupa promjene kontaktirati tuženika i predložiti okončanje ugovornog odnosa. U tom bi slučaju tuženik i tužitelj ugovorili uvjete povrata do konačnog roka namire odnosno razumni rok prijevremenog povrata kredita. Međutim, tužitelj nije iskoristio navedenu mogućnost što znači da je bio suglasan sa svim promjenama kamatne stope koje su vršene prema Ugovoru o kreditu. U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos. Naime, tužitelj tvrdi kako će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, ali isti ni na koji način ne specificira u odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu“. Temeljem ovako neodređenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom" smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Osnovnom ugovoru i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom - jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Osnovnog ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Samim time, neosnovan je i navod tužitelja kako je "posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom." Iz tužbe je razvidno kako tužitelj traži razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Ugovoru o kreditu i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik smatra bitnim napomenuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Ugovoru o kreditu: da je odobren kredit u iznosu od 20.130,03 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti; da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama. Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv G Calderón Camino od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da: "....u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda." Gore navedena argumentacija tuženika potvrđena je također i u domaćoj sudskoj praksi, pri čemu se ukazuje na Presudu Općinskog građanskog suda u Zagreb P-5847/15 od dana 25.09.2018. godine u kojoj se tvrdi sljedeće: "Prema stavu ovog suda iako je u konkretnom slučaju odredba o mijenjanju kamatne stope sukladno odredbama banke utvrđena ništavom ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi odnosno promjenjivosti kamatne stope. U konkretnom slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke..." "U konkretnom slučaju tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa..." "Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu." Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku ili, podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Ugovoru o kredita koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP'03, pa stoga niti ništetne, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 5140260452- 61000060401/05 od 25. listopada 2005., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću, te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za dopunu financijskog vještačenja na okolnost usporedbe stvarnog otplatnog plana s izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, obzirom da je okolnost za dopunu vještačenja nebitna za ovaj postupak.

4. Tužitelj je podneskom od 7. siječnja 2025. konačno precizirao tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužitelja od 7. siječnja 2025. u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 5140260452-61000060401/05 od 25. listopada 2005. na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 20.130,03 CHF. Također je nesporno da je temeljem članka 4. Ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama stopama kreditora.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 25. listopada 2005., a pobliže opisane u izreci ništetne. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja, zatim prigovor da je Ugovor sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja je u to vrijeme samostalni subjekt i nije bila stranka u kolektivnom sporu "Franak" pa slijedom toga tuženik smatra da se odluka iz tog spora ne odnosi na predmetni Ugovor o kreditu.

7.1. Ovaj sud je mišljenja da je 2009. došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tuženika (koji je tada imao naziv Hypo Alpe Adria banka d.d.). Tzv. Kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li Ugovor zaključila Hypo Alpe Adria banka d.d. ili Slavonska banka d.d. s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

8. Iz Nalaza financijskog vještaka Filipa Tolića utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 303,53 eur na ime otplate kredita u CHF u odnosu na iznos koji bi bio dužan platiti da nije bilo povećanja kamatne stope. Nadalje, iz Nalaza vještaka je utvrđen iznos manje plaćene kamate od 917,96 eur. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan sukladno pravilima znanosti i vještine.

9. Iz iskaza tužitelja kao bitno je utvrđeno da je 2005. godine zaključio Ugovor sa Slavonskom bankom d.d. Ne zna da li je uz Ugovor o namjenskom kreditu dobio i otplatni plan. U početku su rate kredita bile onako kako je ugovoreno, a kasnije su se rate povećavale. Banka ga nije obavijestila o razlozima povećanja rata kredita. U vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj nije znao da zaključuje Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom. U banci mu to nitko nije rekao, a tužitelj Ugovor nije čitao nego je potpisao obrazac Ugovora koji mu je dan u banci, po principu "uzmi ili ostavi". Ne zna da li je mogao nešto mijenjati glede odredbi Ugovora o kreditu prije potpisa. Tužitelj u vrijeme zaključenja Ugovora nije znao kada i zbog čega će se mijenjati kamatna stopa od strane banke. Sve rate kredita tužitelj je otplatio, nikada nije kasnio s otplatom. Prilikom razgovora u banci prije potpisa Ugovora sjeća se da je tamo sjedio neki čovjek koji je imao neke papire pred sobom koji je njemu nešto objašnjavao. Govorio mu je o prosjeku plaće i druge stvari. Dakle, govorio je u smislu da mu odobri kredit i na kraju mu je kredit i odobren. Kredit je podigao za kupnju osobnog vozila. U vrijeme podizanja kredita tužitelj nije imao niti obrt niti ikakvo trgovačko društvo. Nije pročitao Ugovor prije potpisivanja. Radilo se o velikoj hrpi papira koju nije mogao pročitati, ne bi ih ni razumio. Ne sjeća se da li ga je javni bilježnik upoznao s odredbama Ugovora. Ovo je bilo prvi puta da je podigao kredit. Zna da postoji tečaj eura, tečaj dolara i sl. Nikada prije ovog Ugovora tužitelj nije zaključio Ugovor o kreditu. Fiksna kamata je onakva kolika je, dakle ne mijenja se, a promjenjiva se mijenja. Nakon zaključenja Ugovora nije tražio banku promjenu odredbu u Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ugovor je zaključio u francima, a da li se moglo u nekoj drugoj valuti, ne zna. Ne može se sjetiti da li je pitao djelatnika banke o mogućnosti podizanja kredita u nekoj drugoj valuti. Možda je 80-ih godina imao štednju u stranoj valuti. Ne može se sjetiti zbog čega se odlučio da kredit podigne u CHF-u. Ne zna da li je taj kredit bio povoljniji.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Glede stavljenog prigovora zastare utuženog potraživanja u ovom postupku je utvrđeno da je tužba podnesena na sud 12. lipnja 2019. te je u tijeku ovog postupka utvrdio da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem:

P-1401/12 vođen postupak po tužbi potrošač-Hrvatski savez udruge potrošača protiv Banaka i ovdje tužene te je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u periodu od listopada - rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sukladno jednostranoj odluci banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ista presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika koji je u tom predmetu sudjelovao kao sutuženik za kredite sklopljene od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Ovaj sud smatra da podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava i protiv, između ostalih banaka, i tužene, a koji se postupak vodio pod brojem P-1410/2012 prekinut je tijek zastare do pravomoćnost okončanja tog postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH i donošenjem presude tog suda 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/13. Postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut je tužbom 25. siječnja 2019. što proizlazi iz Odluke Vrhovnog suda RH br Revt-249/15. Dakle, kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., a presuda Visokog trgovačkog suda donesena 13. lipnja 2014., to je nedvojbeno da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila. Odlukom Visokog Trgovačkog suda RH zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je dakle tužba podnesena unutar roka od 5 godina, tražbina nije zastarjela po članku 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO).

11. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 5140260452-61000060401/05 od 25. listopada 2005. vidljivo je da je isti zaključen između tuženika i tužitelja te da je iznos kredita 20.130,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također, iz istog Ugovora je vidljivo da je redovna kamata 5,79% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, iz istog Ugovora je vidljivo da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također je vidljivo iz Ugovora da je rok otplate 84 mjeseca.

14. Iz iskaza tužitelja i financijskog vještaka je utvrđeno da se kamatna stopa kroz vrijeme trajanja kredita mijenjala.

15. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, nastavno ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi a potom od Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, nastavno ZZ/09), kada je isti stupio na snagu do 31. prosinca 2008.

16. Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s odlukom banke se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima se ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

17. Prema članku 295. stavak 1. ZOO-a opći uvjet ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavlja) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta posebnim pogodbi, vrijede ove posljednje.

18. Dakle, ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud cijeni da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jeste jasna i uočljiva ali nije razumljiva jer je sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je bitna ugovorna odredba, a ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika i sve to bez precizno određenih uvjeta, promjenjivosti referente stope za koje se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u ovom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvih ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezuje koja se promjena ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjena jer za to nema pouzdanih kriterija.

19. Stoga je ovakovom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na ocjenu u konkretnom slučaju, a to je u suprotnosti sa člankom 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor zaključen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača, a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li neka ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela poštenja i savjesnosti. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja obvezno-pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena vjera odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključ element načela savjesnosti i poštenja.

20. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je navedeno bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostranost) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

21. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano, a ugovor u slučaju ugovaranja promjenjiva kamatne stope mora sadržavati element za koji se obveže promjene te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koje mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelju, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u točki I izreke, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

25. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Filipu Toliću.

25.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su Slavonska banka d.d. kao kreditor i AH iz [adresa], kao korisnik kredita dana 25. listopada 2005. godine zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005. Ugovor broj 5140260452- 61000060401/2005 je zaključen sa sljedećim osnovnim ugovorenim uvjetima kredita:

Iznos: 20.130,03 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d., Kamatna stopa: 5,79% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Slavonske banke d.d., Rok otplate: 84 mjeseca, Namjena: Kredit za kupovinu automobila i plaćanje premije osiguranja, Način otplate: Kredit se otplaćuje 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunanim srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan dospijeća, Prvi anuitet dospijeva na naplatu 01. prosinca 2005. godine.

25.2. Nadalje, kao bitno iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je vještak izračunao razliku kamate na način da je preplatu kamata utvrdio za svaku pojedinu mjesečnu uplatu u navedenom razdoblju kao i razliku između kamate uplaćene po početnoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu u CHF i stvarno plaćene kamate prema stvarno primjenjivim kamatnim stopama. Navedene razlike očituju se u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po Primijenjenom otplatnom planu i kamate u svakom anuitetu po Ugovorenom otplatnom planu. Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatnih stopa od strane tužene, a sve sukladno Otplatnom planu po Ugoru o kreditu i Pregledu prometa za klijenta od 21. listopada 2022. što je vještak zaprimio od tužene. Promjene kamata su bile sljedeće: 6,10%, 6,80% i 7,30%. Prva razlika u iznosu od 2,32 eur nastaje anuitetom 1. listopada 2007. jer tužena od 1. rujna 2007. mijenja kamatnu stopu sa 5,79% na 6,10%, Ukupna iznos predmetne razlike (preplate) u razdoblju od prosinca 2005. (početka otplate) do 1. listopada 2012. je 303,53 eur. Također, vještak je izračunao i manje plaćene kamate u razdoblju od prosinca 2005. (početak otplate) do 1. studenog 2012. (konačne otplate kredita) u iznosu 917,96 eur.

25.3. Vještak se očitovao na primjedbe punomoćnika tuženika navodeći da u navedenom Podnesku tuženik ističe da potvrđuje utvrđenu razliku kamata. U odnosu na kunsku simulaciju navodi da je koristio promjenjivu kamatnu stopu sukladno Tablici G1. Dakle, koristio je Mjesečne vagane prosječne kamatne stope (npr. 11,20%, 10,35%, 10,91%...itd.), dok sam ja u Nalazu i mišljenju koristio prosječnu kamatna stopa na dugoročne kunske kredite s valutnom klauzulom u 2005. godini (8,10%). Vještak je mišljenja da je realnije upotrijebiti prosječnu kamatnu stopu nego mjesečne vagane prosječne kamatne stope jer je nerealno da kreditor svaki mjesec vrši promjenu kamatne stope i dostavlja svaki mjesec Obavijest o promjeni korisniku kredita.

25.4. Glede dijela nalaza vještaka u kojoj se očitovao o razlici kada je tečaj bio manji od ugovorenog, a koji se odnosio na utvrđenje tzv. negativnih razlika, odnosno razlika kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita, za sud nije relevantan.

25.5. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

26. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

27. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

28. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu 2.116,08 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr7.točka 1.OT 200,00 eur, sastav podnesaka 11. studenog 2019. i 7. siječnja 2025. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 5. listopada 2022., 14. siječnja 2025. i 13. svibnja 2025. 3x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, pristojba na tužbu 53,09 eur i predujam za vještačenje 437,99 eur. PDV iznosi 325,00 eur.

29. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 25. lipnja 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.