Poslovni broj: P-813/2019.-39
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja EB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Luki Tomašiću odvjetniku iz OD Marčan i partneri odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 05. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranka, te javne objave od 25. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u toč. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 14.03.2007. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatne stope koje je tuženik donio 08.01.2008., 01.04.2009., 12.10.2010, 03.05.2011 i 06.10.2011.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u toč. 7. u dijelu kojem je ugovorenim povrat obveze iz ugovora obračunat po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 14.03.2007.
III. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 3.460,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na
- iznos od 0,01 eura od 1.6.2007. pa do isplate
- iznos od 0,01 eura od 2.7.2007. pa do isplate
- iznos od 0,01 eura od 1.8.2007. pa do isplate
- iznos od 0,01 eura od 3.9.2007. pa do isplate
- iznos od 0,01 eura od 1.10.2007. pa do isplate
- iznos od 0,01 eura od 2.11.2007. pa do isplate
- iznos od 0,01 eura od 3.12.2007. pa do isplate
- iznos od 48,64 eura od 1.2.2008. pa do isplate
- iznos od 48,59 eura od 21.03.2008. pa do isplate
- iznos od 48,54 eura od 21.04.2008. pa do isplate
- iznos od 48,50 eura od 02.05.2008. pa do isplate
- iznos od 48,45 eura od 03.06.2008. pa do isplate
- iznos od 48,41 eura od 14.07.2008. pa do isplate
- iznos od 48,36 eura od 08.08.2008. pa do isplate
- iznos od 48,31 eura od 22.09.2008. pa do isplate
- iznos od 48,26 eura od 21.10.2008. pa do isplate
- iznos od 48,21 eura od 21.11.2008. pa do isplate
- iznos od 48,16 eura od 19.12.2008. pa do isplate
- iznos od 48,11 eura od 21.01.2009. pa do isplate
- iznos od 48,06 eura od 21.02.2009. pa do isplate
- iznos od 48,01 eura od 21.03.2009. pa do isplate
- iznos od 47,95 eura od 21.04.2009. pa do isplate
- iznos od 82,35 eura od 21.05.2009. pa do isplate
- iznos od 82,26 eura od 23.06.2009. pa do isplate
- iznos od 82,17 eura od 20.07.2009. pa do isplate
- iznos od 82,09 eura od 10.08.2009. pa do isplate
- iznos od 82,00 eura od 09.09.2009. pa do isplate
- iznos od 81,91 eura od 12.10.2009. pa do isplate
- iznos od 81,82 eura od 09.11.2009. pa do isplate
- iznos od 81,73 eura od 09.12.2009. pa do isplate
- iznos od 81,64 eura od 12.01.2010. pa do isplate
- iznos od 81,54 eura od 09.02.2010. pa do isplate
- iznos od 81,44 eura od 10.03.2010. pa do isplate
- iznos od 81,35 eura od 07.04.2010. pa do isplate
- iznos od 81,26 eura od 12.05.2010. pa do isplate
- iznos od 81,15 eura od 11.06.2010. pa do isplate
- iznos od 81,06 eura od 21.07.2010. pa do isplate
- iznos od 80,96 eura od 21.08.2010. pa do isplate
- iznos od 80,86 eura od 21.09.2010. pa do isplate
- iznos od 80,76 eura od 19.10.2010. pa do isplate
- iznos od 64,00 eura od 10.11.2010. pa do isplate
- iznos od 63,92 eura od 06.12.2010. pa do isplate
- iznos od 63,83 eura od 21.01.2011. pa do isplate
- iznos od 63,75 eura od 21.02.2011. pa do isplate
- iznos od 63,66 eura od 21.03.2011. pa do isplate
- iznos od 63,58 eura od 05.04.2011. pa do isplate
- iznos od 63,48 eura od 21.05.2011. pa do isplate
- iznos od 46,99 eura od 21.06.2011. pa do isplate
- iznos od 46,92 eura od 21.07.2011. pa do isplate
- iznos od 46,85 eura od 22.08.2011. pa do isplate
- iznos od 46,77 eura od 12.09.2011. pa do isplate
- iznos od 46,70 eura od 12.10.2011. pa do isplate
- iznos od 22,29 eura od 10.11.2011. pa do isplate
- iznos od 22,25 eura od 12.12.2011. pa do isplate
- iznos od 22,21 eura od 10.01.2012. pa do isplate
- iznos od 22,17 eura od 21.02.2012. pa do isplate
- iznos od 22,13 eura od 13.03.2012. pa do isplate
- iznos od 22,09 eura od 16.04.2012. pa do isplate
- iznos od 22,05 eura od 11.05.2012. pa do isplate
- iznos od 22,01 eura od 16.06.2012. pa do isplate
- iznos od 21,97 eura od 11.07.2012. pa do isplate
- iznos od 21,93 eura od 21.08.2012. pa do isplate
- iznos od 21,89 eura od 10.09.2012. pa do isplate
- iznos od 21,84 eura od 11.10.2012. pa do isplate
- iznos od 21,80 eura od 12.11.2012. pa do isplate
- iznos od 21,75 eura od 11.12.2012. pa do isplate
- iznos od 21,72 eura od 21.01.2013. pa do isplate
- iznos od 21,68 eura od 21.02.2013. pa do isplate
- iznos od 21,63 eura od 18.03.2013. pa do isplate
- iznos od 21,59 eura od 22.04.2013. pa do isplate
- iznos od 21,54 eura od 14.05.2013. pa do isplate
- iznos od 21,50 eura od 21.06.2013. pa do isplate
- iznos od 21,45 eura od 18.07.2013. pa do isplate
- iznos od 21,40 eura od 21.08.2013. pa do isplate
- iznos od 21,36 eura od 12.09.2013. pa do isplate
- iznos od 21,31 eura od 14.10.2013. pa do isplate
- iznos od 21,27 eura od 21.11.2013. pa do isplate
- iznos od 21,22 eura od 21.12.2013. pa do isplate
- iznos od 21,18 eura od 19.01.2014. pa do isplate
po kamatnoj stopi koja od 1.6.2007. do 31.12.2007. iznosi 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30. prosinca 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
IV. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 13.468,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na
- iznos od 13,01 eura od 21.3.2008. pa do isplate
- iznos od 18,51 eura od 21.10.2008. pa do isplate
- iznos od 15,72 eura od 21.11.2008. pa do isplate
- iznos od 19,73 eura od 19.12.2008. pa do isplate
- iznos od 60,00 eura od 21.01.2009. pa do isplate
- iznos od 62,41 eura od 21.02.2009. pa do isplate
- iznos od 41,78 eura od 21.03.2009. pa do isplate
- iznos od 43,83 eura od 21.04.2009. pa do isplate
- iznos od 43,87 eura od 21.05.2009. pa do isplate
- iznos od 37,17 eura od 23.06.2009. pa do isplate
- iznos od 37,81 eura od 20.07.2009. pa do isplate
- iznos od 32,14 eura od 10.08.2009. pa do isplate
- iznos od 40,51 eura od 09.09.2009. pa do isplate
- iznos od 31,55 eura od 12.10.2009. pa do isplate
- iznos od 35,76 eura od 09.11.2009. pa do isplate
- iznos od 36,50 eura od 09.12.2009. pa do isplate
- iznos od 53,57 eura od 12.01.2010. pa do isplate
- iznos od 62,23 eura od 09.02.2010. pa do isplate
- iznos od 58,03 eura od 10.03.2010. pa do isplate
- iznos od 73,59 eura od 07.04.2010. pa do isplate
- iznos od 84,51 eura od 12.05.2010. pa do isplate
- iznos od 96,59 eura od 11.06.2010. pa do isplate
- iznos od 112,17 eura od 21.07.2010. pa do isplate
- iznos od 136,99 eura od 21.08.2010. pa do isplate
- iznos od 137,51 eura od 21.09.2010. pa do isplate
- iznos od 131,41 eura od 19.10.2010 pa do isplate
- iznos od 127,48 eura od 10.11.2010. pa do isplate
- iznos od 148,26 eura od 06.12.2010. pa do isplate
- iznos od 162,38 eura od 21.01.2011. pa do isplate
- iznos od 162,24 eura od 21.02.2011. pa do isplate
- iznos od 170,84 eura od 21.03.2011. pa do isplate
- iznos od 145,93 eura od 05.04.2011. pa do isplate
- iznos od 188,21 eura od 21.05.2011. pa do isplate
- iznos od 208,76 eura od 21.06.2011. pa do isplate
- iznos od 247,27 eura od 21.07.2011. pa do isplate
- iznos od 273,29 eura od 22.08.2011. pa do isplate
- iznos od 215,25 eura od 12.09.2011. pa do isplate
- iznos od 200,34 eura od 12.10.2011. pa do isplate
- iznos od 196,42 eura od 10.11.2011. pa do isplate
- iznos od 196,49 eura od 12.12.2011. pa do isplate
- iznos od 212,92 eura od 10.01.2012. pa do isplate
- iznos od 223,22 eura od 21.02.2012. pa do isplate
- iznos od 221,49 eura od 13.03.2012. pa do isplate
- iznos od 216,26 eura od 16.04.2012. pa do isplate
- iznos od 219,75 eura od 11.05.2012. pa do isplate
- iznos od 224,06 eura od 16.06.2012. pa do isplate
- iznos od 218,21 eura od 11.07.2012. pa do isplate
- iznos od 215,59 eura od 21.08.2012. pa do isplate
- iznos od 205,30 eura od 10.09.2012. pa do isplate
- iznos od 211,69 eura od 11.10.2012. pa do isplate
- iznos od 219,89 eura od 12.11.2012. pa do isplate
- iznos od 217,75 eura od 11.12.2012. pa do isplate
- iznos od 198,49 eura od 21.01.2013. pa do isplate
- iznos od 205,96 eura od 21.02.2013. pa do isplate
- iznos od 209,77 eura od 18.03.2013. pa do isplate
- iznos od 218,70 eura od 22.04.2013. pa do isplate
- iznos od 198,97 eura od 14.05.2013. pa do isplate
- iznos od 198,18 eura od 21.06.2013. pa do isplate
- iznos od 198,71 eura od 18.07.2013. pa do isplate
- iznos od 201,87 eura od 21.08.2013. pa do isplate
- iznos od 203,25 eura od 12.09.2013. pa do isplate
- iznos od 210,18 eura od 14.10.2013. pa do isplate
- iznos od 213,62 eura od 21.11.2013. pa do isplate
- iznos od 216,45 eura od 21.12.2013. pa do isplate
- iznos od 210,96 eura od 19.01.2014. pa do isplate
- iznos od 192,05 eura od 10.02.2014. pa do isplate
- iznos od 195,28 eura od 11.03.2014. pa do isplate
- iznos od 194,10 eura od 14.04.2014. pa do isplate
- iznos od 187,44 eura od 13.05.2014. pa do isplate
- iznos od 187,84 eura od 10.06.2014. pa do isplate
- iznos od 191,16 eura od 10.07.2014. pa do isplate
- iznos od 195,24 eura od 08.08.2014. pa do isplate
- iznos od 199,49 eura od 09.09.2014. pa do isplate
- iznos od 197,75 eura od 10.10.2014. pa do isplate
- iznos od 204,51 eura od 10.11.2014. pa do isplate
- iznos od 206,30 eura od 10.12.2014. pa do isplate
- iznos od 207,01 eura od 12.01.2015. pa do isplate
- iznos od 207,42 eura od 10.02.2015. pa do isplate
- iznos od 207,42 eura od 11.03.2015. pa do isplate
- iznos od 207,42 eura od 10.04.2015. pa do isplate
- iznos od 207,42 eura od 12.05.2015. pa do isplate
- iznos od 207,42 eura od 11.06.2015. pa do isplate
- iznos od 207,42 eura od 10.07.2015. pa do isplate
- iznos od 207,42 eura od 11.08.2015. pa do isplate
- iznos od 207,42 eura od 10.09.2015. pa do isplate
po kamatnoj stopi koja od 21.3.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30. prosinca 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
V. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 5.798,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30.9.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se od 30.9.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30. prosinca 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
VI. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 2.444,25 CHF odnosno 1.475,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:
EUR 75,29 od
02.02.2014. pa do isplate,
EUR 75,14 od
02.03.2014. pa do isplate,
EUR 74,98 od
02.04.2014. pa do isplate,
EUR 74,82 od
02.05.2014. pa do isplate,
EUR 74,66 od
02.06.2014. pa do isplate,
EUR 74,50 od
02.07.2014. pa do isplate,
EUR 74,34 od
02.08.2014. pa do isplate,
EUR 74,18 od
02.09.2014. pa do isplate,
EUR 74,02 od
02.10.2014. pa do isplate,
EUR 73,85 od
02.11.2014. pa do isplate,
EUR 73,69 od
02.12.2014. pa do isplate,
EUR 73,52 od
02.01.2015. pa do isplate,
EUR 73,36 od
02.02.2015. pa do isplate,
EUR 73,18 od
02.03.2015. pa do isplate,
EUR 73,01 od
02.04.2015. pa do isplate,
EUR 72,84 od
02.05.2015. pa do isplate,
EUR 72,68 od
02.06.2015. pa do isplate,
EUR 72,49 od
02.07.2015. pa do isplate,
EUR 72,32 od
02.08.2015. pa do isplate,
EUR 72,14 od
02.09.2015. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VII. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 5.518,99 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. lipnja 2025 do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi i podnescima navodi da je sa tuženikom 14. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF ( švicarskim francima ) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Tužitelju je odobren kredit u visini od 178.630,00 CHF. Početna kamatna stopa je iznosila 4,25%,a tečaj CHF 4,5575 kn.
Tužitelj smatra da su određene odredbe navedenog ugovora nepoštene i ništene te potražuje isplatu s četiri osnove. Smatra da je ništena odredba ugovora o kreditu u dijelu koja omogućava tuženiku da jednostrano mijenja kamatnu stopu iako se radi o bitnom sastojku ugovora, pa potražuje preplaćene kamate, nadalje tužiteljica smatra da je ništena odredba ugovora o kreditu kojim je nametnuta obveza vraćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja, pa potražuje preplaćene anuitete zbog promjene tečaja CHF, zatim na konverziju kredita gdje je tuženik kao iznos konverzije naplatio više od onog što je trebao da je kamatu nezakonito mijenjao i da nije upotrebljavao valutnu klauzulu, traži i utvrđenje ništetnosti odredbe temeljem koje je tuženik obračunao izlaznu naknadu. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj navodi kako je za vrijeme otplate kredita tuženik u peta navrata mijenjao kamatnu stopu na više što je rezultiralo povećanom otplatnom ratom za tužitelja. Takve promjene kamatnih stopa nisu zakonite, naime tuženik nije tužitelju obrazložio razloge promjene, nije objasnio koji to elementi utječu na promjenu kamate stope i zašto to čini. Tužitelj nije mogao ispitati jesu li promjene zakonite i isprave. Postoje li uvjeti za promjenu. Takav odnos je neravnopravan suprotan načelu savjesnosti i poštenja jer jedna strana jednostrano mijenja kamatu stopu-bitan sastojak ugovora . Ugovor je sastavljen u tipskom obliku, tužitelj o sadržaju istog nije mogao pregovarati, on je kao slabija stranka morao prihvatiti uvjete koje je tuženik diktirao, bio je potpuno ovisan o volji suprotne strane. Sporna odredbe ugovora iz čl. 6.1. tuženiku je omogućila mijenjanje kamatne stope bez ikakvog razloga protivno čl. 82 st. 1 toč 10 i 1 Zakona o zaštiti potrošača pa je takva odredba ništava po čl. 87 st. 1 ZZP-a . Ta odredba ne navodi niti razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa pa takva odredbe stvara neravnopravnost među strankama pa prema odredbi čl. 81. st. 1 i 2 ZZP nije poštena. Tuženik je kamatnu stopu uvijek mijenjao u svoju korist. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14 lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule i to zbog toga što je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF veća zato što potrošač ne zna za rizik CHF-a već misli da je svaka stranka prihvatila opći valutni rizik, potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, a banke ga o tome uopće nisu informirale pa nije mogao znati koji rizik preuzima, banke su uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta, sama činjenica da su u trenutku zaključenja ugovora postojala dva promjenjiva elemenata o tečaj valutne CHF i stopa ugovorene kamate o kojima visini obveza potrošača što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača .Na temelju načela povjerenja prema bankama potrošači su na temelju niže kamatne stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule U CHF procijenili da će njihova obveza vraćanja dobivenog iznosa u kunama biti isplativija. Sud je utvrdio i to kako je valuta CHF valuta utočišta da je rizik preuzeo samo potrošač a ne znajući za njega. Dakle valutna kaluzula je ništena jer banke o njoj nisu pregovarale, tuženik tužitelju nije objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama, tuženik nije upoznao tužitelja sa specifičnostima rizika koje prati ugovorena valutna klauzula u CHF-u, zbog toga što je tuženik uvjeravao tužitelja da je CHF sigurna valuta i da se radi o povoljnijem kreditu, takva klauzula je uzrokovala nejednakost između stranaka. U konkretnom ugovoru sporna odredba je sadržana u čl. 4 toč. 3 i ista je ništetna pozivom na odredbu čl. 96 i 108 Zakona o zaštiti potrošača.
Stranke su 25.02.2016 zaključile dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Tuženik je prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015 obračunao glavnicu od 141.890,86 CHF, međutim uplate koje je tužitelj vršio morale su zatvoriti daleko veći iznos prema izračunu tužitelja sukladno izvršenim uplatama sukladno početnom otplatnom planu glavnica je trebala iznositi 113.284,70 CHF na dan 30.09.2015. To znači da je tuženik nezakonito obračunao i naplatio iznos od 28.606,16 CHF odnosno prema tečaju na dan zaključenja ugovora 130.373,14 kn što obuhvaća, preplatu zbog promjene kamatne stope od 10.843,57 kn, preplatu zbog promjene tečaja od 71.278,18 kn, te nezakonito obračunata glavnica u visini od 48.251,35 kn. Stoga tužitelj predlaže da se po provedenom dokaznom postupku donese presuda kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 8 toč. 2 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke, u dijelu čl. 7 kojom je obveza povrata kredita vezana za valutu CHF sadržaja pobliže opisanog u točkama 1 do 2 izreke presude, te isplatu iznosa od 10.843,57 kn ( preplaćena kamata) sa zakonskim zateznima kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate, iznosa od 71.278,18 kn (preplaćeni tečaj) sa zakonskim zateznima kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate, iznosa od 48.251,35 kn (razlika obračuna glavnice u konverziji) sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. do isplate sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnog troška.
Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014 fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Prigovara statusu potrošača. Postavlja i prigovor radi prijeboja s osnove razlike u kamati u iznosu od 2.444,27 CHF sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od siječnja 2014 do kolovoza 2015. Ponovno ističe kako je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu koja je provedena sukladno ZID ZPK došlo je dio uređenja ugovornog odnosa među strankama i rješenja je problematika ovog spora. Predlaže odbiti tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 29. travnja 2025. po provedenom financijskom vještačenju te s osnove preplate kamatne stope potražuje iznos od 3.460,66 EUR, osnove preplate tečaja iznos od 13.468,83 EUR, te razlika glavnice u visini od 5.798,66 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama.
Tuženik se nije očitovao na precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u kojem podnesku je tužitelj povisio tužbeni zahtjev, dakle došlo je do preinake, no ima SE smatrati temeljem odredbe čl. 190 st. 4 ZPP-a, kako se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, a prethodno se nije protivio preinaci da postoji pristanak tuženika
Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležećoj spisu, saslušana je tužiteljica i svjedok EBR, proveden je dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar-fin d.o.o.
Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, 14.ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103468140 predmet kojeg je iznos od 178.630,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine nekretnine. Člankom 8 ugovorena je kamata od 4,25 % godišnje, st. 2 ugovoreno je promjena kamate stope vrši sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Kredit se otplaćuje mjesečno iznos mjesečnog obroka je 938,99 CHF, rok otplate 118 mjeseci. Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 25.12.2016. Aneks ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan
30.09.2015. utvrđen manjak od 700,30. EUR
Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03), naime sklopio je predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju nekretnine. Nadalje tužitelj u svom iskazu navodi kako je kredit odobren za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja, kupnja stana, stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač jer suprotno utvrđenju suda tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke. U konačnici kod tužitelja niti nema preplate po konverziji pa da bi bilo govora o nekakvom ( djelomičnom ) obeštećenju.
Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.
Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. st. 2 koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Iz iskaza tužitelice proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj istog nije se mogla utjecati, vjerovala je bankarici.
Iz iskaza svjedokinje EBR službenice banke koja je razgovarala s tužiteljicom proizlazi kako se same tužiteljice ne sjeća no općenito govoreći klijentima je objašnjavala da kamatna stopa ovisi o stanju na tržištu o LIBOR- u i EURIBOR-u .
Dakle iz iskaza tužiteljice i svjedokinje RB sud utvrđuje kako tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljici objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste. Informacija da promjena kamate ovisi o stanju na tržištu nije dovoljna da bi potrošač mogao znati što točno utječe na visinu kamate stope i za ubuduće procijeniti ekonomske posljedice za sebe.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle, odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8 predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta početna kamatna stopa godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao. Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužitelj u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP-a).
Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke iz čl 8 st. 2. predmetnog ugovora pa je odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.
Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.
Tužitelj u iskazu navodi kako su joj u banci ponudili samo kredit u CHF-u , nije joj pojašnjem pojam valutne klauzule, mislila je da je CHF stabilna valuta nije očekivala veće promjene. Prvi anuitet mu je bio oko 4.700,00 kn a najviši oko 7.000,00 kn. Nije mu upozorena da je CHF rizična valuta, niti da HNB ne štiti tečaj kune naspram CHF. Konverziju je prihvatila , no i nakon prihvata anuitet se nije vratio na početnu razinu
Iz iskaza svjedokinje EBR proizlazi da je klijentima objašnjavala da mjesečni anuitet varira ovisno o kretanju tečaja kune naspram CHF, nije objašnjavala specifičnost i rizičnost valute CHF, to oni tada nisu niti znali.
Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, naime iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Naime jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu, iz čl. 7. koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da je povrat obveze kredita vezan za valutu CHF nepošten, a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kako u točki II izreke ove odluke.
Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP-a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.
U odnosu na pisani iskaz svjedokinje IB sud neće istog tumačiti, naime navedena svjedokinja nije neposredno pregovarala s tužiteljem, stoga njezin pisani iskaz nije odlučan za donošenje odluke u novoj pravnoj stvari gdje je potrebno utvrditi je li potrošaču – tužitelju banka-osobni bankar pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti sve ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.) koja proizlaze za njega kod ugovaranja ovakvog kredita.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014. g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena 14. svibnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer-Maraš iz društva Martimar-fin d.o.o. utvrđeno je da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu 4,25%, , tužitelj je na ime kamata do konverzije više uplatio 3.460,66 EUR-specificirano u stupcu 17 tabele 4. Manje plaćena kamata 1.475,01 EUR i odnosi se na razdoblje primjene zakonske kamate od 3.23% . Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 13.468,83 EUR-Stupac 17 tabela 5. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *5.798,66 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio manjak u iznosu od *-881,26 EUR koji je tužiteljica namirila uvećanjem nedospjele glavnice kredita nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika .
Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem.
Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik također nije istakao primjedbe na matematički izračun vještaka.
Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.
Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 14. ožujka 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka te potražuje preplaćene iznose zbog primjene odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 3.460,66 € i zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 13.468,83 € i na ime razlike glavnice 5.798,66 sve sa zakonskim zateznim kamatama.
Iz nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno kako je provedenom konverzijom tuženik na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo obeštećenje tuženik još duguje iznose ( preplate kamate i tečaja, te razliku glavnice ) kako su utvrđeni u nalazu i mišljenju vještaka.
Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju zbog primjene ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 3.460,66 €, zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 13.468,83 € sve pobliže opisano u točkama
III. i IV. izreke ove odluke.
Tuženik je danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja prema čl. 1115 ZOO-a, a ne od dana podnošenja tužbe kako to tuženik tvrdi, stoga je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.
Tužitelju pripada i iznos od 5.798,66 EUR na ime razlike pogrešno utvrđene glavnice u konverziji, odnosno nedovoljno umanjene glavnice u konverziji to iz razloga jer je obračun preostale glavnice u CHF na dan konverzije tuženik vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Na navedeni iznos razlike glavnice tužiteljici pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V. izreke .
U odnosu na negativne razlike -nastale u razdobljima kada je kamatna stopa bila niža od početne koje je tuženik postavio pravilno kao prigovor radi prijeboja ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja, odnosno prebijati. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Posebice valja navesti kako u periodu od 01. siječnja 2014. do konverzija u prijemni je bila kamata od 3,23 % propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13). Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako a je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je odlučeno kao u točki VI izreke ove odluke.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova ( Tbr 7 toč.1) , za sastav podnesaka od 13.09.2019., 20.05.2020., 2.09.2022. i 14.03.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištu 17.07.2020., 13.10.2020., i 19.05.2025 . svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 218,99 EUR, te troškove vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 5.518,99 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.
Slijedom toga odlučeno je kao u točki VII izreke presude
U Rijeci 25. lipnja 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun. tužitelja
-pun. tuženika
