Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1827/2019-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora
Periše predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice,
Damira Kontreca člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Jadranka Juga
člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Podružnica
Pula, Marulićeva 1, OIB:26187994862, protiv tuženika Lovačko društvo Vepar, Pazin,
Ulica Matka Brajše Rašana 10a, OIB:65491143638, kojeg zastupa punomoćnik Josip
Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri u Zagrebu, uz
sudjelovanje umješača na strani tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group
d.d. Zagreb, Slovenska 24, OIB:52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Damir
Jelušić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i
Jabuka u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-2760/2016-2 od 19. prosinca 2018.,
kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu, broj P-309/2015-61 od 16.
listopada 2015., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2023.,
r i j e š i o j e :
I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-
2760/2016-2 od 19. prosinca 2018. i predmet se vraća tom sudu na ponovno
suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženom Lovačkom društvu "Vepar" iz Pazina, M. B. Rašana 10/A,
da tužitelju Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Filijala Pula, Marulićeva 1, isplati na ime
regresa iznos od 74.050,54, kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana
21.07.2011.g. na iznos od 949,50 kn, a od 01.08.2011.g. na iznos od 73.101.04 po
stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene ta se stopa određuje sukladno čl. 29. st.
2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne
banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za 8 postotnih poena, sve do isplate, te da nadoknadi prouzročeni
parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn, sve u roku od osam dana.
III. Nalaže se tužitelju da umješaču naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn, sve u roku od osam dana.".
2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
"I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-
309/2015-61 od 16. listopada 2015. u točki I. izreke presude u dijelu u kojem je
odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 73.101,04 kn s dijelom zateznih
kamata i u točkama II. i III. izreke presude i sudi:
1. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od
73.101,04 kn (sedamdesettritisućestojednu kunu) sa zateznim kamatama od 1.
kolovoza 2011. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015.
do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja
2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi
od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68%
godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1.
siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do
isplate po stopi od 6,82% godišnje.
2. Nalaže se tuženiku i umješaču na strani tuženika da u roku osam dana
naknade tužitelju parnični trošak i trošak žalbenog postupka u iznosu od 9.484,00 kn
(devettisućačetiristoosamdesetčetiri kune).
II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Pazinu poslovni broj P-309/2015-61 od 16. listopada 2015. u točki I. izreke u
dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 949,00 kn sa zateznim
kamatama i zatezne kamate na iznos od 73.101,40 kn po stopi koja prelazi onu
određenu u točki I. izreke ove presude.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn kao neosnovan.".
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl.
382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i
89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog
pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik je, za slučaj ako revizijski sud ocijeni
da revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku nije dopuštena, podnio i
reviziju iz čl. 382. st. 2. istog Zakona, zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za
osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i odbiti
tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelju naložiti da mu nadoknadi parnični trošak.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju
protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela
presude prelazi 200.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu o postojanju
ugovora o radu, odnosno prestanka radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja
radnog odnosa (točka 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema
odredbama čl. 373.a ZPP i 373.b ZPP (točka 3).
7. Premda drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je donosi
na temelju čl. 380. točka 2. ZPP, iz sadržaja obrazloženja proizlazi da je
drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP jer je sud
drugog stupnja, na temelju dokaza koje je utvrdio prvostupanjski sud, utvrđivao
činjenice bitne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga je ovaj sud o
podnesenoj reviziji odlučivao kao o redovnoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382.
st. 1. točka 3. ZPP.
8. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, pobijana drugostupanjska presuda
ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama
razloga određeno navedenih u reviziji.
9. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za isplatu 74.050,54 kune sa
pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku na
temelju police osiguranja automobilskog kaska. Isplata je izvršena na ime imovinske
štete nastale na vozilu osiguranika tužitelja kao posljedica štetnog događaja od 14.
travnja 2011. kada se dogodio udar vozila osiguranika na divljač koja je istrčala na
kolnik.
10. U postupku je utvrđeno:
- da je vozilo osiguranika tužitelja oštećeno 14. travnja 2011. na autocesti B-8 Pazin – Rijeka, kad je došlo do udara tog vozila u divljač koja je istrčala na kolnik,
- da nije sporno da tuženik gospodari lovištem uz prometnicu na kojoj se dogodio štetni događaj, niti da je upravo iz tog lovišta naišla srna koja je prouzročila nezgodu,
- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da se vozilo osiguranika tužitelja
u trenutku naleta kretalo brzinom od oko 85 km/h, na dijelu ceste na kojem je brzina
kretanja bila ograničena na 80 km/h, te da je mogućnost pravovremenog uočavanja
srne i zaustavljanja vozila, snažnim kočenjem, postojala za sve brzine niže od 51,72
km/h,
- da je vozilo popravljeno u ovlaštenom servisu i visina štete iznosi 73.101,40 kuna,
- da dionica autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj nije bila ograđena
zaštitnom ogradom,
- da je osoba ovlaštena upravljati autocestom bila upoznata s činjenicom da su se na
toj dionici i ranije događale prometne nezgode zbog naleta divljači, te da je prema
podacima Ministarstva unutarnjih poslova takvih naleta bilo tri u 2010. i četrnaest u
2011.
11. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je, pozivajući se na odredbu
čl. 32.a Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj: 180/04, 82/06, 138/06,
146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10, 91/10 i 84/11 – dalje: ZJC), odbio
tužbeni zahtjev u cijelosti jer je ocijenio da je za nastanak štetnog događaja dijelom
odgovoran vozač vozila osiguranika tužitelja koji nije vozio u skladu s prometnim
pravilima niti je prilagodio brzinu kretanja ograničenjima na tom dijelu ceste, dok je u
preostalom dijelu odgovorna osoba koja je bila ovlaštena upravljati javnom cestom
jer je propustila postaviti zaštitnu ogradu na dionici na kojoj se štetni događaj
dogodio. Stoga zaključuje da je isključena odgovornost za štetu tuženika kao
lovoovlaštenika lovišta iz kojeg je naišla divljač koju je udarilo vozilo osigurano kod
tužitelja. Pritom se sud pozvao na odredbe čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu ("Narodne
novine", broj: 140/05, 75/09 i 153/09 – dalje: ZL) u vezi s čl. 1045. st. 3. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 – dalje: ZOO), čl. 1063.
ZOO, čl. 1064. ZOO, čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO i čl. 1072. st. 2. ZOO, čl. 7. ZJC, te čl.
21. st. 1. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama
("Narodne novine", broj: 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11 – dalje: Pravilnik), čl. 93.
Pravilnika i čl. 94. tog Pravilnika.
12. Drugostupanjski sud je, odlučujući povodom žalbe tužitelja, preinačio
prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti jer je ocijenio da tuženik
nije dokazao da postoje razlozi koji ga oslobađaju odgovornosti za štetu predviđeni
odredbom čl. 1067. ZOO. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka,
drugostupanjski sud je utvrdio da činjenica što je osiguranik tužitelja vozio oko 85
km/h na dijelu ceste na kojem je brzina kretanja ograničena na 80 kn/h, nije utjecala
na mogućnost izbjegavanja naleta na divljač. To iz razloga što bi osiguranik tužitelja i
da je vozio znatno manjom brzinom naletio na divljač, a tuženik nije dokazao da su
postojale neke druge okolnosti koje bi utjecale na mogućnost izbjegavanja naleta na
divljač. Pritom navodi i da tuženik, na temelju odredbe čl. 83. st. 1. ZL, odgovara kao
lovoovlaštenik i to po načelu objektivne odgovornosti na temelju čl. 1064. ZOO.
13. Revident u reviziji sadržajno navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer nije naveo
razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da drugostupanjski sud u obrazloženju
pobijane odluke nije naveo nikakve razloge zbog kojih ne nalazi odgovornost osobe
koja je bila ovlaštena upravljati javnom cestom za nastanak štetnog događaja. Poziva
se odredbu čl. 32.a ZJC i Pravilnik, te utvrđenja prvostupanjskog suda o brojnosti
nezgoda na dionici autoceste na kojoj se predmetna nezgoda dogodila, a na kojoj
nije bila postavljena zaštitna ograda.
14. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, revident
navodi da drugostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 32.a ZJC koji je bio na
snazi u vrijeme štetnog događaja 14. travnja 2011., prema kojoj osoba koja je
ovlaštena upravljati cestom prema odredbama tog Zakona, snosi odgovornost za
štetu kojoj na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, ukoliko nije
postupila sukladno čl. 7. ZJC.
15. Osnovano revident ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP
jer drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
16. Iz spisa proizlazi da se nezgoda dogodila na dionici autoceste na kojoj se
nezgode uzrokovane naletom divljači često događaju, te da je ta činjenica bila
poznata osobi ovlaštenoj upravljati tom cestom. U postupku je utvrđeno da na tom
dijelu autoceste nije postavljena zaštitna ograda, da je brzina kretanja ograničena na
80 km/h, a da se vozilo osigurano kod tužitelja kretalo brzinom od oko 85 km/h. Osim
toga je utvrđeno da je nalet vozila na divljač u konkretnom slučaju bilo moguće
izbjeći jedino da se to vozilo kretalo brzinom manjom od 51,72 km/h.
17. Odredbom čl. 32.a ZJC, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja,
propisano je da odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu
prouzroči divljač, snosi:
– vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku,
– osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama ovoga Zakona,
ukoliko nije postupala sukladno čl. 7. ovoga Zakona,
– osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, u ostalim
slučajevima.
17.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da osoba koja gospodari lovištem
odgovara za štetu u svim slučajevima u kojima nema odgovornosti vozača ili/i osobe
ovlaštene upravljati javnom cestom po odredbama ZJC. To znači da ako u parnici
koja se vodi protiv osobe koja gospodari lovištem, ta osoba dokaže da je štetni
događaj nastao zato što vozač nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije
postupao po prometnom znaku ili prometnom pravilu, tada nema odgovornosti osobe
koja gospodari lovištem. Jednako tako u slučaju ako osoba koja gospodari lovištem u
postupku pred sudom dokaže da je šteta nastala zato što osoba ovlaštena upravljati
javnom cestom nije postupala sukladno čl. 7. ZJC, nema njezine odgovornosti.
18. Slijedom navedenog, za sada se ne može prihvatiti pravilnim zaključak suda
drugog stupnja da je tuženik kao osoba koja gospodari lovištem odgovorna za
nastanak štetnog događaja. Sud drugog stupnja je u obrazloženju pobijane odluke
naveo jasne i neproturječne razloge za zaključak zašto ne postoji niti djelomična
odgovornost vozača vozila osiguranika tužitelja za nastanak štetnog događaja.
Međutim, donoseći pobijanu odluku drugostupanjski sud nije primijenio odredbu čl.
32.a ZJC, te su u obrazloženju pobijane odluke u cijelosti su izostali razlozi o
eventualnoj odgovornosti osobe koja je ovlaštena upravljati autocestom.
19. Naime, u postupku je utvrđeno da zaštitna ograda na dionici autoceste na kojoj
se dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo osiguranika tužitelja, nije
postavljena premda se na toj dionici nezgode uzrokovane naletom divljači često
događaju. Navedene činjenice nedvojbeno upućuju na mogućnost da odgovorna
osoba koja upravlja autocestom nije postupala sukladno čl. 7. ZJC i time na njezinu
odgovornost za nastanak štetnog događaja.
20. U obrazloženju pobijane odluke nisu navedeni razlozi o tim odlučnim
činjenicama, pa presudu u tom dijelu nije moguće ispitati, čime je počinjena bitna
povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
21. Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuta presuda
drugostupanjskog suda i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje.
22. U ponovljenom postupku sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog
postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem i uz pravilnu primjenu materijalnog
prava donijeti novu i zakonitu odluku.
23. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 30. kolovoza 2023.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Igor Periša
Kontrolni broj: 0583e-f25eb-5fd47
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Igor Periša, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.