REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 163 P-1846/2019

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu tog suda Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužitelja PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, sa sjedištem u [adresa], Poslovnica Zadar, Polačišće 2, zastupane po punomoćnicima- odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 26. svibnja 2025. godine, te objave dana 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnima dio odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 47/04, kreditna partija 7102405079, sklopljenog između tužitelja PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredite i tužene Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, kao kreditora, koje odredbe su ugovorene Dodatkom ugovora o kreditu broj 015/5, kreditna partija 7102913445 u čl. 2., 3. I 4., i to u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju iznos od 81.015,16 kuna / 10.752,56 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 14% godišnje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 01. 01. 2016. godine do 30. 06. 2016. godine, po stopi 7,88% od 01. 07. 2016. godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi 7,09% od 01. 01. 2018. do 30. 06. 2018. po stopi 6,82% od 01. 07. 2018 do 31. 12. 2018. godine, te dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:

- na iznos od 319,78 kuna / 42,44 EUR od 02.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 391,34 kuna / 51,94 EUR od 02.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 235,62 kuna / 31,27 EUR od 02.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 183,58 kuna / 24,37 EUR od 02.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 253,94 kuna / 33,70 EUR od 02.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 141,73 kuna / 18,81 EUR od 02.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 158,32 kuna / 21,01 EUR od 02.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 234,00 kuna / 31,06 EUR od 02.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 681,05 kuna / 90,39 EUR od 02.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 352,90 kuna / 46,84 EUR od 02.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 717,20 kuna / 95,19 EUR od 02.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 766,62 kuna / 101,75 EUR od 02.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 791,54 kuna / 105,05 EUR od 02.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 732,37 kuna / 97,20 EUR od 02.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 723,80 kuna / 96,07 EUR od 02.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 631,03 kuna / 83,75 EUR od 02.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 549,44 kuna / 72,92 EUR od 02.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 809,72 kuna / 107,47 EUR od 02.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 872,81 kuna / 115,84 EUR od 02.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 836,82 kuna / 111,07 EUR od 02.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 801,80 kuna / 106,42 EUR od 02.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 882,26 kuna / 117,10 EUR od 02.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 958,48 kuna / 127,21 EUR od 02.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.038,71 kuna / 137,86 EUR od 02.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.017,65 kuna / 135,07 EUR od 02.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.152,76 kuna / 153,00 EUR od 02.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.117,96 kuna / 148,38 EUR od 02.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.185,89 kuna / 157,40 EUR od 02.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.568,52 kuna / 208,18 EUR od 02.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.481,45 kuna / 196,62 EUR od 02.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.808,13 kuna / 239,98 EUR od 02.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.635,81 kuna / 217,11 EUR od 02.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.506,22 kuna / 199,91 EUR od 02.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.558,46 kuna / 206,84 EUR od 02.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.789,98 kuna / 237,57 EUR od 02.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.622,12 kuna / 215,29 EUR od 02.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.646,73 kuna / 218,56 EUR od 02.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.526,16 kuna / 202,56 EUR od 02.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.563,39 kuna / 207,50 EUR od 02.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.973,30 kuna / 261,90 EUR od 02.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.030,89 kuna / 269,55 EUR od 02.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.369,34 kuna / 314,47 EUR od 02.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.207,18 kuna / 292,94 EUR od 02.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.147,49 kuna / 285,02 EUR od 02.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.083,47 kuna / 276,52 EUR od 02.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.112,12 kuna / 280,33 EUR od 02.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.135,57 kuna / 283,44 EUR od 02.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.305,76 kuna / 173,30 EUR od 02.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.347,07 kuna / 178,79 EUR od 02.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.325,86 kuna / 175,97 EUR od 02.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.284,62 kuna / 170,50 EUR od 02.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.265,99 kuna / 168,03 EUR od 02.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.274,16 kuna / 169,11 EUR od 02.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.326,07 kuna / 176,00 EUR od 02.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.379,09 kuna / 183,04 EUR od 02.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.374,38 kuna / 182,41 EUR od 02.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.401,01 kuna / 185,95 EUR od 02.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.439,26 kuna / 191,02 EUR od 02.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.423,68 kuna / 188,96 EUR od 02.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.445,34 kuna / 191,83 EUR od 02.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.445,34 kuna / 191,83 EUR od 02.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.445,34 kuna / 191,83 EUR od 02.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.445,34 kuna / 191,83 EUR od 02.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.445,34 kuna / 191,83 EUR od 02.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.445,34 kuna / 191,83 EUR od 02.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.445,34 kuna / 191,83 EUR od 02.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.445,34 kuna / 191,83 EUR od 02.09.2015. godine do isplate."

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.465,45 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate i u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj PĐ (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. godine, u bitnome navodi da su tužitelj i tuženik dana 26. lipnja 2024 sklopili Ugovor o kreditu br. 47/04. Navedenim ugovorom tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 110.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 22 godine. Dana 21. listopada 2025. stranke su sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj 015/05 kojim je promijenjena valutna klauzula iz početnog ugovora na način da je promijenjena odredba čl. 2. osnovnog ugovora, čime je ugovorena otplata kredita u valuti CHF umjesto u EUR, te je utvrđen iznos istog kredita u visini od 168.000,00 CHF, uz rok otplate od 20. godina. Člankom 3. Dodatka ugovora o kreditu kojim je određena otplata kredita u valuti CHF promijenjena je dotadašnja odredba čl. 2. osnovnog ugovora i ugovorena je kamatna stopa od 4.40% godišnje, promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženice. Člancima 2., 3. i 4. Dodatka ugovora promijenjeni su članci 2. i 7. Osnovnog ugovora na način da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za valutu CHF, važećem na dan dospijeća. U razdoblju otplate kredita od studenog 2007. godine do siječnja 2014. godine tuženica je pozivom na članak 2. naprijed navedenog ugovora jednostrano mijenjala kamatnu stopu po kriterijima koji tužitelju nisu bili poznati i na koje nije mogao utjecati, a njegovu obvezu prema tuženici učinili su većom od početno ugovorene i neizvjesnom. Kamatna stopa je jednostrano promjenjivana odlukama tuženika od početno ugovorenih 4,4% na 5,05% u listopadu 2007. godine, 5,70% u veljači 2008. godine, 6,30% u srpnju 2009. godine, 5,5% u studenom 2010. godine. 5,25% u srpnju 2011. godine, da bi od siječnja 2014. godine bila određena u visini od 3,23%. Istovremeno je anuitet kredita u razdoblju od ožujka 2008. godine do dana konverzije rastao i uslijed promijene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, uslijed kojih promjena je anuitet tužitelju povećan i do preko 2.300,00 kn mjesečno u odnosu na početno ugovoreni.

Razlika u visini naplaćenog iznosa na temelju promijene kamata vidljiva je iz usporedbe početnog otplatnog plana izrađenog prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo koji je novčani iznos anuiteta tužitelj trebala uplaćivati tuženici po ugovoru, i prometa po kreditu koji je dostavljen na zahtjev tužitelja, iz kojeg je vidljivo koliko je tužitelj zaista uplatio po ugovoru uslijed jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika i rasta tečaja valute CHF. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuća za sve ostale sudove u postupcima koje potrošači pokrenu osobno radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika, to su i drugi sudovi u postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu dužni slijedom utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinačnim ugovorima, te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada.Obje naprijed navedene presude temelje se na europskoj sudskoj praksi, konkretno na presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13 u kojoj se poziva sud na Direktivu 93/13 sukladno kojoj nije dovoljno da je odredba ugovora koja se odnosi na kamatnu stopu potrošaču samo gramatički razumljiva, već on mora biti upoznat sa mehanizmima promjene kamatne stope, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega na temelju takvog ugovaranja proizlaze.

1.1. U podnesku od 17. kolovoza 2023. navodi i da je ugovornik - korisnik predmetnog kredita tužitelj, te je u ime i za račun tužitelja izvršena svaka pojedina uplata anuiteta čija preplata se ovom tužbom traži. Pri tom je potpuno nebitno tko je u kojem periodu moguće i uplatio neki anuitet umjesto tužitelja osobno, jer ne može biti nikakve sumnje da je svaka uplata izvršena u ime i za račun tužitelja, obzirom da je riječ o njegovom kreditu. Odnos tužitelja i eventualnih trećih osoba nije predmet ovog postupka, niti se tuženika tiču. Tužitelj da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, riječ je o namjenskom ugovoru za izgradnju kuće, kako je i naznačeno u ugovoru. Tužitelj nije predmetni kredit koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Samom ponudom konverzije kredita, na koju se tuženik poziva u ovom postupku, tuženik je tužitelju priznao status potrošača, jer je konverzija izvršena temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 20. srpnja 2020. naveo da u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 12. lipnja 2014. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj da po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome dodatak ugovoru o kreditu, sve u skladu s odredbama specijalnog zakona, ZID ZPK/15, te da stoga nema ni potrebe za utvrđivanjem činjenica u odnosu na visinu preplate (stjecanje bez osnove na strani banke) po osnovi povijesnog kretanja tečaja odnosno kamatne stope, budući da su sklapanjem konkretnog dodatka ugovoru o kreditu, na temelju kojega je tužitelj izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor u protuvrijedosti EUR, čime su ugovorne strane razriješile sve svoje pravne odnose s učinkom ab initio, dakle retroaktivno.. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Nadalje, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na eventualni zahtjev za isplatu razlike glavnice. Naime, konverzija i obračun glavnice je izvršen 30. rujna 2015. godine pa je tužiteljev zahtjev za isplatu glavnice u zastari. Neovisno o tome, tužena banka ukazuje da se radi o nedospjeloj glavnici (o računovodstvenoj kategoriji) odnosno o glavnici koja u cijelosti dospijeva tek 2027. godine pa se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke, niti o tome da se imovina banke povećala, jer do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo jer upravo ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa nema govora o smanjenju imovine tužitelja odnosno povećanju imovine tuženika.

2.1. U odnosu na dostavljeni Nalaz i mišljenje tuženik dodatno prigovora iz razloga što je vještak odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita. Vještak je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Dakle, kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužitelja, međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna. Tuženik ističe kako na visinu konačne novčane tražbine ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu broj 47/04 od 26. lipnja 2004.(l.s.8-11), dodatak ugovora o kreditu broj 015/15 od 21. listopada 2005.(l.s.12-13), dodatak ugovora o kreditu broj 01/16 od 11. veljače 2016.(l.s.14-20),dokumentacija koja se odnosi na kredit (l.s.21-35, 63-75), izveo dokaz financijskim vještačenjem po Boženi Kačanić, stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije (l.s. 179-189), pročitao očitovanje vještaka od 14. travnja 2024. (l.s.213), na ročištu održanom pred ovim sudom izveo dokaz saslušanjem svjedokinje HĐ i tužitelja kao stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 47/04 i Dodatka Ugovora o kreditu broj 015/05 i to onih o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev na isplatu iznosa koje je tužitelj platio temeljem navedenih odredaba Ugovora o kreditu.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su stranke 26. lipnja 2024 sklopile Ugovor o kreditu br. 47/04 te je navedenim ugovorom tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 110.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB uz ugovoreni rok otplate kredita od 22 godine,

- da su dana 21. listopada 2025. stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj 015/05 kojim je promijenjena valutna klauzula iz početnog ugovora na način da je promijenjena odredba čl. 2. osnovnog ugovora, čime je ugovorena otplata kredita u valuti CHF umjesto u EUR, te je utvrđen iznos istog kredita u visini od 168.000,00 CHF, uz rok otplate od 20. godina uz kamatnu stopu od 4,40%, promjenjivu u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,

- u čl. 2.st.2. Ugovora o kreditu broj 015/05 ugovorena je valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz Ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke pretplata kamata u anuitetu nastala zbog promjene kamatnih stopa, od studenog 2007. do siječnja 2014., iznosi 6.215,17 EUR. Zatezne kamate na pretplaćene iznose kamata u anuitetu nastalih uslijed promjene kamatnih stopa, od studenog 2007. do konverzije kredita iz CHF u EUR (30. rujna 2015. g.), iznose 4.245,18 EUR. Pretplata anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF/HRK i promjene kamatnih stopa od ožujka 2008. do konverzije kredita iz CHF u EUR (30. rujna 2015.g.) iznosi 10.752,56 EUR. Zatezne kamate na pretplaćene iznose anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF/HRK i promjene kamatnih stopa, od ožujka 2008. do konverzije kredita iz CHF u EUR (30. rujna 2015.g.) iznose 4.284,49 EUR. Iznos neotplaćene glavnice kredita utvrđene konverzijom na dan 30. rujna 2015.g. iznosila je 84.141,54 EUR, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. Da nije bilo promjena kamatne stope, ni promjena tečaja valute CHF, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. bio bi 123.246,66 CHF. Razlika neotplaćene glavnice kredita utvrđene konverzijom i neotplaćene glavnice koja bi preostala da nije bilo promjena kamatne stope, ni promjena tečaja valute CHF, na dan 30. rujna 2015.g. iznosi 53.823,35 HRK.

6.1. Svjedokinja HĐ, supruga tužitelja je navela da je njezin suprug digao kredit 2004., za izgradnju obiteljske kuće u kojoj žive. Prvi kredit da je bio u eurima pa da su im u banci rekli da postoji mogućnost konverzije kredita iz eura u CHF i da bi na taj način dobili razliku novaca. Na to je pristao i dalje su otplaćivali kredit do trenutka eskalacije situacije sa valutom CHF, kada su imali veliki problema s financiranjem tog kredita, a kada su ga konvertirali u euro. Ona kao solidarni jamac nije imala mogućnosti pregovora o samom ugovoru o namjenskom kreditu. Nisu joj rekli da bi tečaj mogao rasti niti ih je itko zvao iz banke vezano za promjenu kamatne stope.

7. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom ovaj sud utvrdio je da je tužitelju ponuđeno od strane banke pretvaranje valute iz eura u švicarac te da nije imao nikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu kako prvog tako i drugog to je bilo ono „uzmi ili ostavi. Rečeno im je da je sve podložno promjeni, ali da je švicarski franak stabilna valuta koja ne podliježe nekakvim oscilacijama i da nije takvo nešto za očekivati. Vezano za promjenu kamatne stope dobili bi samo obavijest da je ista promijenjena, a u konkretnom slučaju radilo se o povećanju iste, bez mogućnosti da utječu na način da traže njeno smanjenje. Navodi i da je pročitao ugovor o kreditu prilikom potpisivanja, da je bilo jednostavno ili prihvatiti ili ne potpisati ugovor, a da je znao da je isplata vezana po tečaju CHF u odnosu na kunu te da je kamatna stopa promjenjiva. Kredit je ili sam išao uplatiti u Zagrebačku banku ili mu je ista skidana s računa kojeg sam imao kod banke.

8. Prvenstveno je istaći da je, po ocjeni ovog suda, tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača i stoga se isti može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

9. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

10. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

11. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, kao i odredbi samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita – stambeni kredit u kojoj nekretnini tužitelj živi, jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog ugovora imao status potrošača.

12. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

14. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

17. Ovdje valja reći da je sukus, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, utvrđenje da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

18. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

19. Kako je dakle, u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, što ih čini ništetnima.

20. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

21. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužiteljici dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju, međutim, tijekom postupka nije dokazao.

21.1. Ovome valja dodati da je tezu tuženika o davanju svih potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora u svojem iskazu opovrgnuo tužitelj, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

21.2. U navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

21.3. Iz iskaza tužitelja, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogao pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozoren na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužitelja, da je podigao kredit, pri čemu je već bila određena kamatna stopa, o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da mu je za kredit rečeno da je stabilan i očito kao takav ponuđen kao dobar kredit.

21.4. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

22. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

23. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

24. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 P protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

25. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

26. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

27. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

28. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Božene Kačanić, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještaka.

29. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

31. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

32. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja i kamatne stope, do konverzije, tužitelju više obračunala iznose anuiteta od 10.752,56 EUR.

32.1. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao. Ocjena je ovog suda da tuženik takvo svoje eventualno potraživanje ne može zahtijevati u ovoj parnici, bez obzira što se radi o novčanom potraživanju, jer je tužitelj kredit otplaćivao u određenim iznosima kako ga je tuženik pozivao, a što znači da tog određenog dana nije tuženiku platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao.

32.2. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i kamatne stope više obračunao tužitelju iznos anuiteta od 10.752,56 EUR, koji je tužitelj više platio tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu i promjene kamatne stope, koje je odredbe ovaj sud utvrdio ništetnima.

33. Za navesti je kako je u konkretnom slučaju predmet spora povrat stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredaba ugovora, te je odlučna činjenica bila, s obzirom na utvrđenje da su odredbe ugovora ništetne, koliki iznos je tužena primila od tužitelja temeljem tih ništetnih odredaba. Navedeni iznos utvrđen je kako je to već obrazloženo, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke tako da je tužitelju dosuđen iznos koji je ovdje tuženik stekao bez osnove.

34. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

36. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

37. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

39. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije istaknut od strane tuženika jer da tužitelj nije dokazao da bi tužitelj sam uplaćivao rate kredita, sud je isti naš neosnovanim smatrajući da isto nije relevantno u ovoj pravnoj stvari gdje tužitelj kao korisnik kredita (neovisno o postojanju solidarnog dužnika) potražuje od tuženika stečeno bez osnove.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužitelju, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 17. kolovoza 2023. i 22. svibnja 2025. 2024. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 25. kolovoza 2023., 22. rujna 2023. i 26. svibnja 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) po 100 bodova , što ukupno iznosi 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura. Ovom trošku valjalo je pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 1.465,45 EUR, koliko je tuženica dužna naknaditi tužitelju.

U Zadru, 24. lipnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku