P-3129/2023
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćniku Josipu Mrkliću, odvjetniku u [adresa], protiv tužene OTP BANKA d.d. (kao pravni sljednik HVB SPLITSKE BANKE d.d.), Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupano po pun. Niki Šobat Šimić, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. lipnja 2025. u nazočnosti zam. pun. tužitelja Antonia Varkaš, odvj. u Splitu, objavljeno istog dana,
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 11.348,04 EUR sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od:
10.05.2006. na iznos 0,06 EUR
10.10.2006. na iznos 0,06 EUR
10.11.2008. na iznos 3,05 EUR
10.12.2008. na iznos 0,67 EUR
12.01.2009. na iznos 14,27 EUR
10.02.2009. na iznos 20,22 EUR
10.03.2009. na iznos 26,82 EUR
10.04.2009. na iznos 15,23 EUR
11.05.2009. na iznos 13,16 EUR
10.06.2009. na iznos 12,00 EUR
10.07.2009. na iznos 14,34 EUR
10.08.2009. na iznos 9,67 EUR
10.09.2009. na iznos 11,79 EUR
12.10.2009. na iznos 8,15 EUR
10.11.2009. na iznos 11,39 EUR
10.12.2009. na iznos 9,53 EUR
11.01.2010. na iznos 17,49 EUR
10.02.2010. na iznos 22,56 EUR
10.03.2010. na iznos 23,76 EUR
12.04.2010. na iznos 26,12 EUR
10.05.2010. na iznos 33,73 EUR
10.06.2010. na iznos 32,55 EUR
12.07.2010. na iznos 44,05 EUR
10.08.2010. na iznos 37,75 EUR
10.09.2010. na iznos 59,81 EUR
11.10.2010. na iznos 52,48 EUR
10.11.2010. na iznos 53,56 EUR
10.12.2010. na iznos 69,40 EUR
10.01.2011. na iznos 69,17 EUR
10.02.2011. na iznos 62,91 EUR
10.03.2011. na iznos 69,41 EUR
11.04.2011. na iznos 68,41 EUR
10.05.2011. na iznos 76,93 EUR
10.06.2011. na iznos 87,17 EUR
11.07.2011. na iznos 92,33 EUR
10.08.2011. na iznos 149,70 EUR
12.09.2011. na iznos 95,28 EUR
10.10.2011. na iznos 87,17 EUR
10.11.2011. na iznos 89,17 EUR
12.12.2011. na iznos 88,43 EUR
10.01.2012. na iznos 95,51 EUR
10.02.2012. na iznos 100,46 EUR
12.03.2012. na iznos 101,99 EUR
10.04.2012. na iznos 98,18 EUR
10.05.2012. na iznos 100,31 EUR
11.06.2012. na iznos 99,32 EUR
10.07.2012. na iznos 98,76 EUR
10.08.2012. na iznos 99,04 EUR
10.09.2012. na iznos 93,45 EUR
10.10.2012. na iznos 95,36 EUR
12.11.2012. na iznos 98,19 EUR
10.12.2012. na iznos 100,10 EUR
10.01.2013. na iznos 94,68 EUR
11.02.2013. na iznos 92,58 EUR
11.03.2013. na iznos 98,56 EUR
10.04.2013. na iznos 92,71 EUR
10.05.2013. na iznos 89,63 EUR
10.06.2013. na iznos 86,15 EUR
10.07.2013. na iznos 90,41 EUR
12.08.2013. na iznos 92,74 EUR
11.09.2013. na iznos 94,96 EUR
11.10.2013. na iznos 95,45 EUR
11.11.2013. na iznos 98,38 EUR
10.12.2013. na iznos 98,68 EUR
10.01.2014. na iznos 97,91 EUR
10.02.2014. na iznos 92,46 EUR
10.03.2014. na iznos 92,05 EUR
10.04.2014. na iznos 91,12 EUR
12.05.2014. na iznos 88,42 EUR
10.06.2014. na iznos 88,03 EUR
10.07.2014. na iznos 91,36 EUR
11.08.2014. na iznos 92,19 EUR
10.09.2014. na iznos 93,98 EUR
10.10.2014. na iznos 94,12 EUR
10.11.2014. na iznos 96,39 EUR
10.12.2014. na iznos 97,10 EUR
12.01.2015. na iznos 98,02 EUR
10.02.2015. na iznos 91,91 EUR
10.03.2015. na iznos 91,91 EUR
10.04.2015. na iznos 91,91 EUR
11.05.2015. na iznos 91,91 EUR
29.05.2015. na iznos 5.781,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u ukupnom iznosu od 236,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od
0,84 EUR od 11.04.2006.
2,37 EUR od 15.04.2006.
0,03 EUR od 13.06.2006.
1,84 EUR od 11.07.2006.
2,45 EUR od 11.08.2006.
1,12 EUR od 12.09.2006.
3,90 EUR od 11.11.2006.
2,60 EUR od 12.12.2006.
5,88 EUR od 11.01.2007.
6,46 EUR od 13.02.2007.
7,63 EUR od 13.03.2007.
8,68 EUR od 11.04.2007.
13,05 EUR od 11.05.2007.
12,66 EUR od 12.06.2007.
15,66 EUR od 11.07.2007.
12,45 EUR od 11.08.2007.
12,56 EUR od 11.09.2007.
16,26 EUR od 11.10.2007.
13,24 EUR od 13.11.2007.
14,47 EUR od 11.12.2007.
10,36 EUR od 11.01.2008.
6,84 EUR od 12.02.2008.
1,82 EUR od 11.03.2008.
6,16 EUR od 11.04.2008.
9,24 EUR od 13.05.2008.
9,68 EUR od 11.06.2008.
10,62 EUR od 11.07.2008.
12,81 EUR od 13.08.2008.
11,30 EUR od 11.09.2008.
3,35 EUR od 11.10.2008., a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz točke 1 ove presude.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.925,00 Eur-a sa zateznom kamatom od 24. 06. 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.U tužbi se navodi kako su stranke 22.02.2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 14515/06 temeljem kojega je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 54.500,00 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tuženik da je u naprijed formuliranom, standardiziranom ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF. Na taj način da je ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna odredba što je imalo za posljedicu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da se prije zaključenja Ugovora o pojedinačnim odredbama nije pregovaralo, te da je ponašanje tuženika suprotno odredbama ZZP-a te ZOO-a, odnosno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj se poziva na odluke sudova u postupcima kolektivne zaštite potrošača kao i konvencijsko pravo u predmetima iste vrste. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev kako isti glasi u izreci ove presude postavljen je podneskom od 13.11.2024. nakon vještačenja po vještaku financijske struke.
2.Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a tako i s aspekta odredbi ZZP-a. Tužitelj da je svjesno i samovoljno odabrao valutu ugovora iako je tuženik kao banka imao i kredite u drugim valutama, kao rezultat pojedinačnog pregovaranja. Odredbe o valutnoj klauzuli da su jasne, lako uočljive i razumljive, da je tužiteljica informirana o rizicima ugovaranja iste. Također, tuženik je istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine po osnovu preplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja kredita) u ukupnom iznosu od 233,30 eura, odnosno nakon vještačenja po vještaku financijske struke u iznosu od 236,33 eura, po mjesecima kako je to navedeno u točci II. izreke ove presude.
3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 14515/06 od 22.02.2006., podneska tužitelja upućenog tužitelju prije podnošenja tužbe od 5.6.2023. s potvrdom o primitku, knjigovodstvene kartice tuženika, pregleda uplata po kreditu, vještačenjem po vještaku financijske struke Marijanu Joviću.
4.Predmetnom tužbom tužitelj traži isplatu više plaćenog po Ugovoru o kreditu od 22.02.2006. zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, ne ime tečajne razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i kasnijih povećanja tečaja.
5.Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 22.02.2006. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka. Sporno je, jesu li ove odredbe bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama.
6.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita - zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama č. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).
7.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je 14.6.2018. presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
8.Dakle, pravomoćnom je presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.
9.Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Navedena se presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kredititranju u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, prilikom zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.
10.Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na utvrđenje iz ranije navedene presude donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelj kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao valutnu klauzulu, a da korisnicima kredita nisu prilikom ugovaranja prikazani mogući rizici i posljedice ugovorene valutne klauzule, to je nepotrebno posebno analizirati tržišne razloge rasta valute švicarski franak.
12.Prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove. I odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.
13. Prema odredbi čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
14.Iz izvedenih dokaza, s obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna.
15.Naime, tuženik je tvrdio da su tužitelju sporne odredbe bile jasne i razumljive, da prilikom razmatranja ugovora koji mu je ponuđen nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno, niti tražio ikakva razjašnjenja svojih obveza ili pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke i javnog bilježnika, iz čega zaključuje da spornih odredbi nije bilo, već da se tužitelj svjesno odlučila za predmetni ugovor kakav je sklopljen. Na te okolnosti sudu nije dostavljen niti jedan relevantni dokaz. Sud je zato prihvatio tvrdnju tužitelja da se o ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije na odgovarajući način pregovaralo i da tužitelj nije bila upozorena na ekonomske posljedice i rizike koji iz toga proizlaze. Tome u prilog ide činjenica da tuženik sa svoje strane nije niti predlagao izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke koji su sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora, kao ni saslušanje samog tužitelja, štoviše na ročištu od 2.12.2024. izrijekom se usprotivio prijedlogu za saslušanjem tužitelja kao suvišnom dokazu.
16.Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.
17.Slijedom navedenog, presudom donesenom u spomenutom kolektivnom sporu za koju je ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, a te su odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
18.Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužitelj, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
19.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marijanu Joviću iz čijeg nalaza proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu 11.348,04 Eur-a primjenom fiksnog tečaja konverzije. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa vještak je prikazao tabelarno. Također, izvršio je i izračun tzv. negativne razlike, prikazavši tabelarno razdoblje u kojemu je tužitelj zbog primjetne valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu, prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 236,33 Eur- a. S obzirom na prednje, imajući u vidu činjenicu da je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenu vještaka, te da tuženik ne spori tako uređeni tužbeni zahtjev što se visine istog tiče (osim istaknutog prigovora radi prijeboja) valjalo je sukladno svemu naprijed navedenom usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Naime, tuženik nema prigovora u odnosu na matematički izračun vještaka, a prigovori koji su isticani tijekom cijelog postupka odnose se na pravni osnov potraživanja, o čemu se sud očitovao u prednjim točaka obrazloženja.
20.Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (konkretno 14.6.2018.). Kako je tužba podnesena 13.6.2023., zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
21.Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih iznosa, kao u izreci.
22.Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.*****************
23.Tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka istakao prigovor radi prijeboja (compensatio per iudicem), a podneskom od 28.11.2024. precizirao je svoj zahtjev te traži da sud utvrdi postojanje njegove tražbine u vidu tzv. negativnih razlika, odnosno da izvrši prijeboj sa potraživanjem tužitelja.
24.Prema stavu VSRH broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023., protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu se staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave.
25.Vezano uz tzv. negativne razlike, tuženik je prema mišljenju ovog suda pravodobno podnio prigovor radi prijeboja, te je isti kvantitativno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Glede ovog prigovora, prvenstveno je bitno da se osnovane tražbine stranaka susretnu vezano za tijek kamata. Međutim, tužitelj je u odnosu na ovaj zahtjev tuženika istakao prigovor zastare, kojega sud cijeni utemeljenim. Naime, tuženik u predmetnom postupku nema status potrošača i na njega se ne odnose odluke iz kolektivnih sporova, vezano za početak tijeka zastare, kako je to obrazloženo u točci 20. ove presude. Potraživanje tzv. negativne razlike odnosi se na razdoblje od 10.4.2006. do 10.10. 2008., u ukupnom iznosu od 233,30 eura, a zastara bi tekla, za slučaj da je potraživanje tuženika osnovano, od dana stjecanja. Prigovor radi prijeboja istaknut je u podnesku od 19.8.2024., pa je potraživanje tuženika zastarjelo, sve i da je osnovano. Za navesti je kako je tuženik kao ugovaratelj u konkretnom slučaju nametnuo nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, da nema status potrošača, te cijelo vrijeme tvrdi kako se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, pa stoga ne može s uspjehom tražiti da mu tužitelj bilo što vrati temeljem ugovornih odredbi koje za sebe drži poštenim i valjanima. Također, tužena je tužitelju naplaćivala sve sukladno ugovoru kojega je sama koncipirala, pa ne može sada imati nikakva potraživanja u odnosu na njega. Ovdje treba spomenuti i odredbu čl. 323 stavak 2. ZOO-a, budući utvrđenja predmetnog postupka diskvalificiraju tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz tako ništetnog ugovora. Nadalje, tuženiku kako financijskoj instituciji morale su biti poznate sve okolnosti u vezi mogućnosti naglih fluktuacija tečaja i promjene kamatne stope, tako da eventualni gubitak zarade u tom periodu predstavlja poslovni rizik. S druge strane, plaćanjem manjih anuiteta tužitelj nije ostvario nikakvu korist.
26.Tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi kako je tužitelj bila dovoljno informiran i svjestan da postoji rizik prilikom podizanja kredita kojemu se glavnica veže uz stranu valutu. Međutim, iz brojnih postupaka vođenim pred sudovima, te iskaza korisnika kredita na čijem iskazu su stranke inzistirale u pojedinim postupcima, proizlazi kako je banka nudila kredite u CHF kao najpovoljnije na tržištu. Korisnicima kredita međutim, nije obrazloženo na koji će se način mijenjati kamatna stopa, niti se s bankom moglo pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o visini kamatne stope. Ugovor kojega su korisnici kredita potpisivali bio je bio je tipskog karaktera, unaprijed sastavljen i dostavljen na potpis. Opetovano se ističe kako tuženik nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem bankovnih službenika i izrijekom je prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem smatrao nepotrebnim. Svakako, teret dokaza u smisli odredbe čl. 221 ZPP-a bio je na tuženiku, a on ničim nije dokazao da su tužitelju dane potpune informacije o spornim odredbama u smislu odredaba potrošačkog prava.
27.Glede prigovora koji se odnose na status tužitelja kao potrošača, za navesti je kako je čl. 3. stavak 1. ZPP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovne aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je predmetni kredit trebao radi adatapcije stambenog prostora, što je navedeno i u ugovoru, pa s obzirom da ničim nije doveo u pitanje ugovorenu svrhu ugovora, to je i ovaj prigovor tuženika valjalo cijeniti neutemeljenim.
28.Slijedom naprijed izloženog, ovaj sud smatra kako je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto u formi procesnog prigovora prijeboja. Nadalje, činjenica da je u konkretnoj pravnoj stvari ugovor izvršen, ne sprječava tužitelja da utvrdi ništetnost spornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Međutim, ništetnost tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, budući sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistetnost i pravnu valjanost. Nepoštene odredbe u cijelosti ne obvezuju potrošača o trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe , jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču pripada pravo na naknadu koju je isplatio banci na temelju nepoštenih odredbi, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci.
29.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav podneska od 20.5.2024. te zastupanje na ročištu od 27.8.2024. po 250 bodova, za sastav podneska od 13.11.2024. i zastupanja na ročištima od 2.12.2024. i 24.6.2025. po 100 bodova što ukupno iznosi 1050 bodova što iznosi 2.100,00 Eur-a uvećano za 525,00 Eur-a PDV-a tako da trošak zastupanja iznosi 2.625,00 Eur-a. Tužitelju pripada i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 Eur-a, tako da njegov trošak ukopni iznosi 2.925,00 Eur-a. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku temeljem odredbe čl.11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.
U Splitu, 24. lipnja 2025.
S U D A C
Vica Roščić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
