- 1 -              Rev 2350/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2350/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., K., K., OIB ..., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika Grada K., K., zastupanog po gradonačelniku dr. sc. M. J., a ovaj po punomoćnicima Ž. Č. i D. Č., odvjetnicima u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-799/2018-2 od 12. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu poslovni broj P-1033/16 od 1. prosinca 2017., na sjednici održanoj 30. kolovoza 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom presudom je, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 109.808,63 kuna kao protuvrijednost iznosa od 29.140,59 DEM prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31.prosinca 2001 godine zajedno s kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog uplaćenog iznosa do 31.prosinca 2007.godine po stopi što je poslovne banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, od 1.siječnja 2008.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određivala prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem, uvećano za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na iznos od 53.741,42 kune kao protuvrijednost iznosa od 14.261,69 DEM od 31.siječnja 1992.godine, 41.096,39 kuna kao protuvrijednost iznosa od 10.906,00 DEM od 16.ožujka 1992.godine, 9.980,55 kuna kao protuvrijednost iznosa od 2.648,60 DEM od 29.travnja 1992.godine, 4.990,27 kuna kao protuvrijednost iznosa od 1.324,30 DEM od 13.lipnja 1992.godine, sve u roku od 15 dana“.

 

1.2. Ujedno je, u toč. II. izreke, tužitelju naloženo da tuženiku u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.360,41 Eur/10.250,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi zbog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni, dok iz cjelokupne revizije proizlazi da reviziju suštinski podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), protiv pobijane presude dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP pa je, na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati (vrati) iznos od 14.574,03 EUR/109.808,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao protuvrijednost iznosa koji je tužitelj platio predniku tuženika - Zajedničkom fondu za stambeno komunalne poslove i vodoprivredu Općine K., na temelju Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora u prizemlju zatvorene tržnice u K.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je između tužitelja i prednika tužitelja - Zajedničkog fonda za stambeno komunalne poslove, ceste i vodoprivredu Općine K. (u daljnjem dijelu teksta: Fond) 27. siječnja 1992. sklopljen Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora u prizemlju, u objektu "Mala pijaca" u K. (u daljnjem dijelu teksta: Ugovor), u projektnoj dokumentaciji označen kao br. "22", površine 27,88 m2, kojim je tužitelj udružio u Fond sredstva za izgradnju prostora u kalkulativnoj cijeni od 2.648.600,00 dinara, pri čemu stranke nisu sklapale nikakav dodatak Ugovoru,

 

- da je tužitelj Fondu isplatio ugovoreni iznos od 2.648.600,00 dinara, u odnosu na dotadašnje stanje prostora utvrđeno prema investicijsko tehničkoj dokumentaciji i odobrenom projektu prema čl. 9. Ugovora, od čega je 31. siječnja 1992. isplatio iznos od 927.010,00 dinara, 16. ožujka 1992. iznos od 927.010,00 dinara, a 29. travnja 1992. iznos od 529.720,00 dinara, što ukupno predstavlja kalkulativnu kupoprodajnu cijenu prostora, dok je konačna cijena prostora i obračun površine trebao biti utvrđen po dovršetku izgradnje,

 

- te je zbog ratnih djelovanja napustio ovo područje 1995. i od tada stalno živi u Republici Srbiji,

 

- da prostor nije bio izgrađen u ugovorenom stupnju izgrađenosti do roka predviđenog u Ugovoru (lipanj 1992.), niti do oslobađanja ovog, do tada privremeno okupiranog područja, 5.kolovoza 1995.,

 

- da je tuženik tijekom 2003. nastavio i svojim sredstvima dovršio izgradnju objekta "Mala tržnica" te je, a u skladu s čl. 3. Ugovora, kojim su se ugovorne strane obvezale na sačinjavanje aneksa ugovora zbog mogućeg revidiranja cijene tijekom izgradnje objekta, Javnim pozivom objavljenim u dnevnom tisku S. D. od 18. veljače 2003. i oglasnoj ploči tuženika pozvao sve osobe koje posjeduju relevantnu dokumentaciju – ugovor o udruživanju sredstava i sl., (jer zbog privremene okupacije i ratnih djelovanja ista nije bila sačuvana u arhivi tuženika) da se jave tuženiku u roku od 30 dana radi nagodbe u svezi vlasništva poslovnih prostora u navedenom objektu,

 

- da je nakon poziva tuženik nastavio gradnju objekta "Mala tržnica" svojim sredstvima, pri čemu je došlo do odstupanja od projektom predviđenog rješenja poslovnih prostora, zbog čega je prostor iz Ugovora izgrađen u površini od 54,66 m2 umjesto 27,88 m2 te u drugačijem tj. višem nivou izgrađenosti od ugovorenog, jer je dodatno izgrađen za ukupnu vrijednost od 650,00 EUR /m2 umjesto ugovorene od 520,00 EUR /m2,

 

- da je zbog razlike u većoj površini i većem stupnju izgrađenosti došlo i do daljnjeg povećanja vrijednosti prostora za iznos od 21.031,40 EUR odnosno od 130,00 EUR/m2,

 

- da se tužitelj nije odazvao javnom pozivu, već je 2016. uputio tuženiku izjavu kojom raskida predmetni Ugovor,

 

- da je pred Općinskim sudom u Kninu pod poslovnim brojem P-171/05, 20. rujna 2006. donesena presuda koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-2062/2006 od 9. ožujka 2009., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora površine 27,88 m2 i izdavanja tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika.

 

9.1. Na temelju navedenih utvrđenja, a imajući u vidu čl. 3. Ugovora prema kojemu tužitelj navedeni iznos udružuje kod Fonda na temelju kalkulativne cijene za 1 m2 poslovnog prostora, prema izvedenoj projektnoj dokumentaciji, pri čemu se ugovorena kalkulativna cijena može realizirati u roku od godine dana, što obje ugovorne strane obvezuje na pisano aneksiranje ugovora, dok se revidiranje cijene u smislu povećanja može vršiti na temelju rasta cijena većeg od kalkulacijom predviđenog i produženja roka građenja uslijed više sile, kao i da će se konačna cijena 1 m2 poslovnog prostora i površina ustanoviti izmjerom izgrađene površine i konačnim obračunom cijene i vrijednosti udruženih sredstava, koji je Fond dužan u pisanom obliku predati udružiocu prije primopredaje ugovorenog poslovnog prostora, kao i čl. 10. Ugovora prema kojemu se Fond obvezuje predati tužitelju poslovni prostor odmah po dovršenju i tehničkom pregledu poslovne zgrade u kojoj je poslovni prostor do lipnja 1992. te se predmetni rok može mijenjati samo u slučaju produženja roka građenja u slučaju više sile, a Fond zadržava pravo da ne isporuči poslovni prostor, odnosno ne preda ključeve sve dok ne naplati čitavi iznos cijene poslovnog prostora, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti pozivajući se na čl. 122. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO). To obrazlaže time da do pravomoćnog okončanja postupka P-171/05, 9. ožujka 2009. tužitelj nije ispunio svoju obvezu na isplatu naknadne razlike vrijednosti prostora, na što je bio obvezan po čl. 3. Ugovora, a tuženik nije ispunio svoju obvezu izdavanja tabularne isprave i predaje prostora, pri čemu smatra da je povrijeđeno pravilo istovremenog ispunjenja ugovornih obveza obje stranke. Pa kako je ugovor raskinut pravomoćnošću presude Općinskog suda u Kninu poslovni broj P-171/05, dakle 9. ožujka 2009. i od tada teče rok od kada je tužitelj mogao tražiti ispunjenje svoje ugovorne obveze, prvostupanjski sud smatra da je do podnošenja tužbe protekao rok iz članka 371. ZOO/91, odnosno da je 10. ožujka 2014. istekao zastarni rok od 5 godina.

 

9.2. Potvrđujući prvostupanjsku presudu, ali iz drugih razloga, drugostupanjski sud smatra da je predmetni spor trebalo razmotriti po čl. 137. st. 1. ZOO/91, a ne po čl. 122. ZOO/91, obrazlažući da je nesporno tuženik tijekom 2004. započeo i svojim sredstvima dovršio izgradnju objekta "Mala tržnica", da zbog privremene okupacije i ratnih djelovanja relevantna dokumentacija – ugovor o udruživanju sredstava nije bila sačuvana u arhivi tuženika te da su se okolnosti promijenile i prostor izgrađen u većoj površini, uslijed čega nijedna od stranaka spora nije odgovorna za nemogućnost ispunjenja obveze; tuženik jer su zbog privremene okupacije i ratnih događaja prilike izmijenile, a tužitelj zbog povećanja cijene prostora. U takvim okolnostima, drugostupanjski sud smatra da su se ugasile obveze obje strane, a kako je tužitelj isplatio tada kalkulativnu cijenu u cijelosti za prostor od 27,88 m2, mogao je zahtijevati jedino vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 210. ZOO). Pa kako je tužitelj već 2004. znao da tuženik ne može ispuniti svoju obvezu, jer prostor koji je kupio više ne može predati u posjed u ugovorenoj površini od 27,88 m2, trebao je zatražiti vraćanje onoga što je platio u zastarnom roku koji teče najkasnije od pravomoćnosti presude P-171/05 (9. ožujka 2009.), u kojoj parnici je tužitelj je pokušao ostvariti svoja prava iz predmetnog ugovora (steći vlasništvo i posjed ugovorenog prostora od 27,88 m2). Stoga, a kako je tužba podnesena 2016. drugostupanjski sud smatra da je protekao zakonom propisani zastarni rok od 5 godina za vraćanje uplaćenog dijela kupoprodajne cijene.

 

10.1. U situaciji kada su u postupku utvrđene gore navedene činjenice (a u činjenična utvrđenja ovaj sud nije ovlašten ulaziti, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev iz gore navedenih razloga i na temelju gore navedenih zakonskih odredaba, a revizijski navodi kojima tužitelj iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze nisu uzeti u razmatranje, jer, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.2. Napominje se dodatno da tužbeni zahtjev nije odbijen po osnovi st. 1. čl. 133. ZOO/91 (raskid ugovora radi promijenjenih okolnosti), kao što to tužitelj u reviziji navodi, već po osnovi nastupjele zastare u vezi st. 1. čl.137. ZOO/91 (nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana).

 

11.1. Stoga ovaj sud prihvaća u cijelosti razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi, pa se na temelju odredbe čl. 396.a ZPP podnositelj revizije upućuje na razloge te presude.

 

11.2. S obzirom na izloženo, na internetskim stranicama ovog suda, uz revizijsku presudu objavit će se razlozi presude drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP).

 

12. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

13. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

 

Zagreb, 30. kolovoza 2023.

 

                          Predsjednik vijeća:

                          Đuro Sessa, v.r.