Poslovni broj: UsI-2437/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mirandi Gulišija Jurišić, uz sudjelovanje zapisničarke Radojke Ćupurdija, u upravnom sporu tužiteljice ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenici Meri Blaslov Pavasović i Eciji Bajić - Kuljiš, odvjetnicima u Splitu, Ćiril Metodova 38, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne rasprave održane i zaključene 26. svibnja 2025., objavom odluke na temelju članka 121. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24; dalje ZUS), 24. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Klasa: UP/II-942-01/22-01/309 Urbroj: 514- 04-02-01-01/08-24-03 od 12. srpnja 2024. i rješenja Upravnog odjela za imovinsko – pravne poslove Splitsko – dalmatinske županije Klasa: UP/I-942-04/13-01/04 Urbroj: 2181/1-13/561-22-41 od 3. listopada 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/22-01/309 Urbroj: 514-04-02-01- 01/08-24-03 od 12. srpnja 2024. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) odbija se žalba tužiteljice izjavljena na rješenje Upravnog odjela za imovinsko – pravne poslove Splitsko – dalmatinske županije Klasa: UP/I-942-04/13-01/04 Urbroj: 2181/1-13/561- 22-41 od 3. listopada 2022. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje).

2. Prvostupanjskim rješenjem Republika Hrvatska za cijelo stječe pravo vlasništva na skladištu, položenom u prizemlju zgrade u [adresa], anagrafske oznake [adresa] (ranije [adresa]) sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1800 k. o. [katastarska općina], površine 99,16 m[2] , koji je nacionaliziran pravomoćnim rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Split broj: N – 212/60-6 od 12. travnja 1960. prijašnjeg vlasnika ĐĆ pok. EĆ (točka 1.), određeno je da će nakon pravomoćnosti rješenja izvršiti uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na ime Republike Hrvatske, uz istodobno brisanje oznake društveno vlasništvo (točka 2.), danom pravomoćnosti to rješenje ima snagu ovršne isprave (točka 3.), svaka stranka snosi svoje troškove spora (točka 4.).

3. U pravodobno podnesenoj tužbi tužiteljica navodi da je imala valjanog razloga vjerovati da se radi o stanu koji nije nacionaliziran odnosno stanu privatnog vlasništva ĐĆ (preminuo 1970.), kasnije njegovih nasljednika, pa u tom smislu i nije mogla niti je podnosila zahtjev za kupnju stana, jer stanovi u privatnom vlasništvu na kojima je treća osoba imala stanarsko pravo, nisu bili predmet otkupa ni prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ni naknadno temeljem Zakona o naknadi. Rok od kada će Republika Hrvatska biti upisana kao vlasnik i temeljem kojeg akta bitan je radi ostvarivanja zakonskih prava tužiteljice za koja ista drži da joj pripadaju posebno prema članku 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Tijekom postupka, posebno u svojim podnescima od 30. prosinca 2021. te 8. travnja 2022., ukazano je prvostupanjskom tijelu te u tom pravcu dostavljen i dokaz da je po zahtjevu Republike Hrvatske od 13. travnja 2013. doneseno i postalo pravomoćno djelomično rješenje Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove Klasa: UP-I/942-04/13-01/04 Ur.br:

2181-05-01/015-317 od 30. rujna 2015., kojim rješenjem je Republici Hrvatskoj dan u vlasništvo i posjed poslovni prostor – skladište smješteno u podrumu zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1800 k. o. [katastarska općina]. te određena i uknjižba prava vlasništva uz istodobni izbris oznake društvenog vlasništva. Međutim, pregledom zemljišne knjige utvrđeno je da je Republika Hrvatska upisana za cijelo kao vlasnik u odnosu na z.k. tijelo ZU 1800 k. o. [katastarska općina] – dva skladišta koja se nalaze u prizemlju i u podrumu zgrade sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] u [adresa], z.k. tijelo I. Zato je tužiteljica u upravnom postupku predložila da se od Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela zatraži obavijest o tome temeljem koje isprave je izvršen upis u odnosu na prizemlje te dostavu te isprave iz zbirke isprava te je predloženo zatražiti i očitovanje Republike Hrvatske. Prvostupanjsko tijelo po tom prijedlogu nije postupilo pa je donoseći rješenje od 3. listopada 2022. utvrdilo pravo vlasništva Republike Hrvatske u odnosu na nekretninu koja je već bila zemljišnoknjižnog vlasništva Republike Hrvatske, umjesto da je, ukoliko je upis u zemljišne knjige bio proveden, zahtjev Republike Hrvatske odbio kao neosnovan.

Pravomoćnim rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Split broj: N- 212/60-6 od 12. travnja 1960., danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, dva skladišta koja se nalaze u podrumu i prizemlju stambene zgrade, [adresa] odnosno Na toć 3, označena kao čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1800 nacionalizirani su i postali društveno vlasništvo. Prema obrazloženju tog rješenja prostorija u prizemlju je nastanjena. Nacionalizirani prostor (skladište) u prizemlju, koji se nalazi neposredno iznad prostora (skladišta) u podrumu, i u vrijeme nacionalizacije korišten je za stanovanje. Tako je pok. baka tužiteljice TĆ u rješenju Općine Split, Odjela za stambene poslove br. 2215/1 od 31. prosinca 1965. označena kao stanar – nositelj stanarskog prava. Tužiteljici nije poznato zbog čega predmetni stan nije evidentiran u stambenoj evidenciji Grada Splita, međutim, prema dokaznoj dokumentaciji Općina Split, Odjel za stambene poslove donosio je rješenja prema tada važećem Zakonu o stambenim odnosima iz 1962. (Službeni list FNRJ br. 17/62). U obrazloženju tog rješenja sadržana je i tablica s bodovima prema kojima se sukladno Pravilniku o utvrđivanju vrijednosti stana (Sl. list FNRJ br. 48/59) određivala visina stanarine, a tijekom postupka dostavljen je i zapisnik o bodovanju predmetnog stana sačinjen od Upravnog odjela za gospodarenje resursima, Odsjeka za poslove stanovanja od 14. siječnja 1999. Zbog toga nije bilo nikakvog razloga da tužiteljica ili njezina prednica traže prenamjenu prostora iz skladišta u stan, jer nisu mogle znati da predmetni stan u kojem nesmetano žive preko 50 godina i koji se kao stan boduje od nadležnog tijela, za koji uredno plaćaju stanarinu i sva dužna davanja (naknadu za uređenje voda, komunalnu naknadu) u zemljišnim knjigama vodi kao skladište društvenog vlasništva, a ne kao stan privatnog vlasnika na kojem je prednica tužiteljice imala stanarsko pravo. Nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova TĆ zadržala je status zaštićenog najmoprimca, a nakon njezine smrti tužiteljica, kao njezina unuka. Tijekom dugogodišnjeg trajanja postupka nije osporeno da je prostor označen u zemljišnoj knjizi kao skladište smješteno u prizemlju zgrade, na adresi [adresa] (ranije [adresa].) sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1800, površine 99,16 m[2] , u naravi uređeni stan, na koje okolnosti je tužiteljica bezuspješno predlagala izvesti dokaz očevidom. Osporenim rješenjem Republika Hrvatska utvrđena je vlasnikom nekretnine u odnosu na koju je već bila upisana u zemljišnim knjigama kao zemljišnoknjižni vlasnik i to u stanju u koje, ta nekretnina nije već 60 godina. Osporenim rješenjem pravilnim je ocijenjen zaključak prvostupanjskog tijela da se vraća stan na kojem nema stanarskog prava, iako je prvostupanjskim rješenjem utvrđeno stjecanje Republike Hrvatske na skladištu položenom u prizemlju zgrade. Sve su to razlozi zbog kojih tužiteljica osporeno i prvostupanjsko rješenje smatra nezakonitim te ih kao takve predlaže poništiti, a tužiteljici naknaditi troškove upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu, tuženik, pozivajući se na obrazloženje osporenog rješenja, predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti.

5. Temeljem članka 20. stavak 3. ZUS kao zainteresirana osoba pozvana je Republike Hrvatska koja po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu brani stav tuženika, jer tužiteljica tijekom postupka nije dostavila dokaz da je podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana. Tužiteljica nije dokazala da je njezinom predniku pripalo stanarsko pravo, a samim time da bi isto prešlo na nju kao člana zajedničkog domaćinstva. U upravnom postupku ne raspravlja se o utvrđivanju prava vlasništva odnosno načinu korištenja predmetnog prostora izvan onog što stoji u zemljišnim knjigama.

6. Tijekom spora održana je rasprava (ročište 26. svibnja 2025.), bez nazočnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe, na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet spora.

7. Opunomoćenica tužiteljice ostala je pri stajalištu da predmetni prostor nije skladište, već više od 60 godina uređen stan.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo.

9. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Stranke spora iz u postupku izvedenih dokaza izvode drukčiji zaključak o odlučnim činjenicama te, s tim u vezi i ocjenu o pravilnoj primjeni mjerodavnog prava.

12. Donošenju osporenog rješenja prethodio je upravni postupak čiji se tijek u nastavku ukratko iznosi:

- Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podnijelo je 19. travnja 2013. prijedlog za donošenje rješenja za upis nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1800 k. o. [katastarska općina], što u naravi predstavlja dva skladišta površine 99,16 m[2] , na adresi [adresa] odnosno Na Toč 3;

- prijedlog je podnesen nakon što je pravomoćnim rješenjem Službe za imovinsko pravne poslove, Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji Klasa: UP-I-942-04/97-01/984 od 30. rujna 2010. odbijen zahtjev za povrat predlagatelja HĆ, OĆ, EĆ i MĆ;

- prvostupanjskim rješenjem Klasa: UP/I-942-04/13-01/04 Urbroj: 2181-05- 01/015-17-25 od 31. svibnja 2017. zainteresirana osoba stječe pravo vlasništva skladišta u prizemlju zgrade u [adresa], anagrafske oznake Na Toć 3 (ranije [adresa]) sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1800, k. o. [katastarska općina], površine 99,16 m[2] ;

- to je rješenje po žalbi tužiteljice poništeno rješenjem tuženika Klasa: UP/II- 01/17-01/330 Urbroj: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 18. ožujka 2021., uz uputu da se u ponovnom postupku pozove tužiteljicu izjasniti temeljem čega koristi predmetni prostor, je li podnijela zahtjev za otkup predmetnog prostora i o tome dostavi dokaze;

- nakon čega se prvostupanjskim rješenjem utvrđuje pravo vlasništva Republike Hrvatske, koje stajalište ovdje osporenim rješenjem prihvaća i tuženik.

13. U konkretnom slučaju riječ je o imovini nacionaliziranoj rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri narodnom odboru Općine Split broj: N-212/60-6 od 12. travnja 1960. kojim se utvrđuje da su danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta nacionalizirani i postali društveno vlasništvo dva skladišta koja se nalaze u podrumu i prizemlju stambene zgrade u [adresa] odnosno na Toć broj 3 označeni kao čest. zgr. [katastarska čestica] u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], svaki površine 99,16 m[2] , ranijeg vlasništva ĐĆ za cijelo.

14. Zaključak iz osporenog rješenja temelji se na utvrđenju da tužiteljica predmetni stan koristi bez valjane pravne osnove odnosno da na istom ne postoji stanarski odnos niti dokaz o statusu zaštićenog najmoprimca.

15. Kod takvog utvrđenja javnopravna tijela utvrđuju pravo vlasništva Republike Hrvatske dakle, smatraju da se radi o situaciji na koju se ima primijeniti odredba članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02; u daljnjem testu: Zakon o naknadi), prema kojoj Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano .

16. Tužiteljica tijekom postupka, kao ni ovog spora, nije dostavila dokaze koji bi u sumnju dovela utvrđenja iz osporenih rješenja, dok je tuženik žalbene navode otklonio na način koji prihvaća i ovaj sud.

17. Tužiteljica problematizira o kojem je dijelu nacionalizirane nekretnine odlučeno pozivajući se pri tom na rješenje Službe za imovinsko – pravne odnose Splitsko – dalmatinske županije Klasa: UP-I-942-04/13-01/04 Ur.broj: 2181-05-01/015- 15-17 od 30. rujna 2015. Uvidom u isto utvrđeno je da je zainteresirana osoba stekla pravo vlasništva poslovnog prostora – skladišta, smještenog u prizemlju zgrade u [adresa], anagrafske oznake [adresa] (ranije [adresa]), površine 99,16 m[2] , sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 1800, dok će se o preostalom dijelu zahtjeva radi stjecanja prava vlasništva skladišta smještenog u prizemlju na istoj adresi donijeti posebna odluka (točka 4.). Time su otklonjene dvojbe glede identiteta nekretnine koja je predmet ovog postupka.

18. Isto tako, nisu od utjecaja tužbeni navodi o izvršenim ulaganjima u nacionalizirani prostor (skladište) koji je vremenom priveden stambenoj namjeni, jer je ta situacija pokrivena odredbom članka 49. Zakona o naknadi prema kojoj se imovina koja je predmet naknade daje se prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja (stavak 1.), dok je za sporove o kakvom stvarnom pravu ili obvezi koji proisteknu iz rekonstrukcije (adaptacije, nadogradnje, dogradnje, sanacije, izmjene postojećih postrojenja i uređaja i sl.) povodom vraćanja nekretnine prijašnjem vlasniku nadležan sud (stavak 4.).

19. U postupku ne na okolnosti način odnosno pravne osnove korištenja stana probavljeno i očitovanje Odsjeka za poslovne prostore Grada Splita Klasa: 372-01/07- 01/355 od 26. srpnja 2013. (potom i od 12. svibnja 2014. i 27. travnja 2015.) iz kojih proizlazi da uvidom u evidencije utvrđeno da na adresi [adresa] nema evidentiranih poslovnih prostora.

20. U izloženom, prema ocjeni suda, sud ne nalazi da je osporenim i prvostupanjskim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa je temeljem odredbe čl. 116. st. 1. ZUS tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

217. O troškovima spora odlučeno je temeljem članka 147. stavak 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

U Splitu, 24. lipnja 2025.

SUTKINJA

Miranda Gulišija Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po opunomoćeniku

- tuženiku

- zainteresiranoj osobi po Županijskom državnom odvjetništva u Splitu

- u spis