Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu

Trg Pape Ivana Pavla II br. 1.

34550 Pakrac

Posl.br.: P-74/2025-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, po sucu toga suda Matiji Stokiću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta više sudske savjetnice- specijalistice Lidije Karolj, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 21. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja ĆĆ, punomoćnice tužitelja Melite Babić, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., iz Zagreba, te zamjenika punomoćnika tuženika ĆĆN, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, uz javno objavljivanje 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 678,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to:

- na iznos od 11,85 EUR tekućim od 12. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR tekućim od 07. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR tekućim od 08. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR tekućim od 08. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR tekućim od 14. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR tekućim od 13. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,84 EUR tekućim od 11. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,84 EUR tekućim od 14. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,84 EUR tekućim od 10. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,83 EUR tekućim od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,83 EUR tekućim od 14. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,83 EUR tekućim od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,83 EUR tekućim od 13. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,83 EUR tekućim od 14. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,82 EUR tekućim od 14. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,21 EUR tekućim od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,20 EUR tekućim od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,20 EUR tekućim od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,20 EUR tekućim od 11. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,20 EUR tekućim od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,19 EUR tekućim od 19. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,19 EUR tekućim od 17. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,18 EUR tekućim od 14. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,18 EUR tekućim od 12. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,17 EUR tekućim od 13. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,17 EUR tekućim od 13. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,16 EUR tekućim od 13. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,16 EUR tekućim od 10. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,15 EUR tekućim od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,14 EUR tekućim od 12. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,14 EUR tekućim od 10. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,13 EUR tekućim od 12. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,13 EUR tekućim od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,98 EUR tekućim od 12. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,97 EUR tekućim od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,96 EUR tekućim od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,96 EUR tekućim od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 13,95 EUR tekućim od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 13,94 EUR tekućim od 22. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 13,94 EUR tekućim od 09. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,83 EUR tekućim od 14. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,82 EUR tekućim od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,81 EUR tekućim od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,81 EUR tekućim od 13. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,80 EUR tekućim od 13. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 13. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,74 EUR tekućim od 15. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 13. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 13. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 14. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 17. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR tekućim od 17. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR tekućim od 17. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR tekućim od 15. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR tekućim od 17. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR tekućim od 17. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR tekućim od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR tekućim od 17. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR tekućim od 14. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR tekućim od 14. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR tekućim od 13. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR tekućim od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR tekućim od 14. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR tekućim od 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR tekućim od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,70 EUR tekućim od 13. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR tekućim od 12. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,70 EUR tekućim od 13. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 0,70 EUR tekućim od 14. prosinca 2013. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 2.691,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to:

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 14. veljače 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 11. ožujka 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 14. travnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 17,07 EUR tekućim od 13. svibnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 14. lipnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 11. srpnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 12. kolovoza 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 15. rujna 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 11. listopada 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 10. studenog 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 15. prosinca 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 13. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 15. veljače 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 13. ožujka 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 13. travnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 11. svibnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 07. lipnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 14. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 10. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 13. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 06. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR tekućim od 10. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR tekućim od 13. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 16,57 EUR tekućim od 12. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,57 EUR tekućim od 10. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,57 EUR tekućim od 12. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,57 EUR tekućim od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 98,40 EUR tekućim od 12. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,29 EUR tekućim od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,53 EUR tekućim od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,36 EUR tekućim od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,36 EUR tekućim od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 64,54 EUR tekućim od 22. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,36 EUR tekućim od 09. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 47,69 EUR tekućim od 14. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,80 EUR tekućim od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,80 EUR tekućim od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,26 EUR tekućim od 13. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 48,02 EUR tekućim od 13. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 48,06 EUR tekućim od 13. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,35 EUR tekućim od 15. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,36 EUR tekućim od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,53 EUR tekućim od 13. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 47,89 EUR tekućim od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 47,89 EUR tekućim od 13. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 47,89 EUR tekućim od 14. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 47,89 EUR tekućim od 17. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 48,41 EUR tekućim od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 46,87 EUR tekućim od 17. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 47,48 EUR tekućim od 17. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 EUR tekućim od 15. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 45,02 EUR tekućim od 17. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 47,18 EUR tekućim od 17. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 46,56 EUR tekućim od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 47,18 EUR tekućim od 17. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 44,72 EUR tekućim od 14. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 44,10 EUR tekućim od 14. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 47,18 EUR tekućim od 13. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,25 EUR tekućim od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 41,33 EUR tekućim od 14. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 41,02 EUR tekućim od 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,56 EUR tekućim od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 57,06 EUR tekućim od 13. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 44,72 EUR tekućim od 12. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 45,33 EUR tekućim od 13. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 46,87 EUR tekućim od 14. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 66,43 EUR tekućim od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,12 EUR tekućim od 14. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,91 EUR tekućim od 14. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 39,86 EUR tekućim od 15. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 39,34 EUR tekućim od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 39,34 EUR tekućim od 13. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 39,34 EUR tekućim od 15. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 41,17 EUR tekućim od 13. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 41,96 EUR tekućim od 12. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 35,81 EUR tekućim od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 EUR tekućim od 02. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 EUR tekućim od 02. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 EUR tekućim od 09. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 EUR tekućim od 11. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 EUR tekućim od 11. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 EUR tekućim od 22. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 EUR tekućim od 17. rujna 2015. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.906,05 EUR zajedno s zakonskom zateznom počam od dana 24. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa iznad dosuđenog iznosa od 3.370,64 EUR do zatraženog iznosa tužbom od 3.552,23 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnio je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi isplate. U tužbi navodi kako su tužitelj i tuženik dana 24. lipnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 51400607-5102486335 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navedenim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 42.948,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci (30 godina). Tijekom trajanja otplate kredita po Ugovoru o kreditu iz toč. II. ove tužbe kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja, a sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, no navedena odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom kako je to pojašnjeno u toč. IV. ove tužbe. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, posl. br. Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. Ugovor o kreditu iz čl. II. ove tužbe je osim sa promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF). Odlukom VTS RH u Zagrebu, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci, posl. br. U-III-2521/2015 i dr., kao i u rješenju, posl. br. U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i predmetna odluka VTS RH u Zagrebu od 14. lipnja 2018. Citiranje dijela Rješenja Ustavnog suda, posl. br. U-I-3685/2015 i dr.: "Ustavni sud, prije svega, primjećuje da nužnost posezanja za osporenom zakonskom mjerom konverzije na zahtjev potrošača CHF kredita proizlazi iz, s jedne strane, sistemskog nedostatka koji izvire iz manjkavosti pravnog okvira i opsega normativnog zahvata u materiju valutne klauzule i, s druge strane, regulatornog propusta. U odnosu na doseg norminirnosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista, nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa. Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), takva ugovorna klauzula, međutim, ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti. Utoliko potrošač i u modelu monetranog valorizma (iz kojeg proizlazi valutna klauzula) ima legitimno očekivanje da će i u fazi realizacije ugovora međusobni odnos ugovornih strana biti uravnotežen te da ga primjena valutne (kao zaštitne, a ne profitne) klauzule pri ispunjavanju ugovorne obveze otplate kredita neće dovesti u osiromašenje i bankrot uslijed drastičnog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta, unatoč prethodnog dugogodišnjeg urednog podmirivanja ugovornih obveza. Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja – money of payment) u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je dakle zaštitni, a ne profitni pa valutna klauzula ni u kojem slučaju - s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koje rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora (valorimetra – unit account), a stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja – ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenje dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Člankom 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 79/07125/07 i 79/09, dalje ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača …obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je s tuženikom zaključio/sklopio i Aneks uz ugovor o kreditu, i to dana 05. veljače 2016. godine, a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru o kreditu nije još bila donesena odluka VTS RH u Zagrebu, posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u Zagrebu u predmetu "Franak", odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to u kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). Prema okvirnom izračunu sačinjenom za potrebe ovog postupka utvrđeno je da tužitelj u postupku konverzije nije obeštećen za više plaćene iznose s temelja promjene kamatnih stopa i primjene valutne klauzule, te je tuženik tužitelju sa tih osnova do 30. rujna 2015. godine ostao dužan iznos od 5.567,15 kn s naslova preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope, te iznos od 21.197,11 kn s naslova preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule, odnosno ukupno 26.764,26 kuna (5.567,15 kn+21.197,11=26.764,26 kn, op.). S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. godine i 31. prosinca 2008. godine, kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO-a. Slijedom svega naprijed rečenog, tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu: "I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 da tužitelju VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 5.567,15 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose do isplate kao i radi naplate novčanog iznosa od 21.197,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose do isplate te naplate nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana (kao u tužbenom zahtjevu).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kako su u obzir uzete sve uplate od strane tužitelja i navodna preplata te je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom prvo prihvatom izračuna konverzije, a zatim i sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu, slijedom čega tuženik smatra tužiteljevu tužbu u cijelosti neosnovanom. Tuženik ističe prigovor zastare te se na zahtjev tužitelja na isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže prekid postupka do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu tuženikove revizije (posl.br. Rev-2221/2018). Ističe kako je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Predlaže izvesti dokaze iz kojih proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno tužitelj je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Banka nije ostvarila ekstra profit. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nije bila nepoštena jer ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim pozitivnim propisima te dostavio tužitelju obavijesti o promjeni kamatne stope. Tako je uvjetovano zakonsko fiksiranje kamatne stope na visinu od 3,23 % godišnje, a sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja s osnove tražbine potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.367,40 kn zajedno sa zateznim kamatama. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Isto tako predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.040,44 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a sve ukoliko bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99 % te tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23 %. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka (list 63-71).

3. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi, posl.br. P- 744/19-4 od 27. kolovoza 2019. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan. (list 161-163)

4. Rješenjem Županijskog sud u Zagrebu posl.br. Gž-3847/2019-2 od 29. listopada 2019. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi, posl.br. P- 744/19-4 od 27. kolovoza 2019. (list 214-216)

5. Tužitelj u podnesku od 12. rujna 2019. očitivao se na navode iz odgovora na tužbu te istakao kako je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Između ostalog, naglašava kako konverzijom nisu riješena međusobna pitanja između ugovornih strana uz povrat preplaćenih iznosa te sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu nije prestala tuženikova odgovornost za vraćanje stečenog bez osnove. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja ugovor po načelu "uzmi ili ostavi", a sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi dio je tipskog ugovora te je temeljem te odredbe tužitelju nametnuta obveza koju isti nije mogao sagledati kao cjelinu. Niti u jednoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, pa tako niti o kamatama. Razlozi rasta kamatnih stopa na koje se poziva tuženik neutemeljeni su i ne opravdavaju povišenje kamatne stope. Radi se o kamatnoj stopi za koju nema jasno utvrđenih parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje. Iz istog proizlazi da se niti sama obveza iz ugovora koja je podložna promjeni ne može smatrati odredivom u smislu čl. 269. ZOO, pa obzirom na navedeno odredba čl. 8. ugovora o kreditu kojom je predviđena neodrediva obveza kao takva je ništetna. Ugovorne odredbe su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenju. Ističe kako je prigovor zastare potraživanja neosnovan uz pozivanje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2017.). Protivi se istaknutom prigovoru tuženika radi prijeboja te ističe prigovor zastare prijeboja s obzirom da se na tražbinu tuženika primjenjuje trogodišnji zastarni rok. (list 174-179)

6. Na pripremnom ročištu održanom 09. siječnja 2020. tuženik po punomoćniku predložio je provesti vještačenje na okolnost jesu li sve uplate tako i navodna preplata koju tužitelj potražuje uzete u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, u odnosu na valutu izračun novčanog iznosa izražen u kunama po mjesecima kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznos anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz toč. a prigovora radi prijeboja od 02. kolovoza 2019. a u odnosu na kamate izračun novč. iznosa izražen u CHF po mjesecima kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,99 posto i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23 posto i to za razdoblje iz toč. b.prigovora radi prijeboja od 02. kolovoza 2019. (list 217-218)

7. Tužitelj u podnesku od 21. siječnja 2020., između ostaloga, navodi kako se protivi predloženom zadatku vještaka budući izvršena konverzija nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe. Protivi se provođenjem dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika s obzirom na protek vremena od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ponovo ističe prigovor zastare prigovora radi prijeboja. (list 221-223).

8. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 15. travnja 2020. navodi kako je dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. Što se tiče navoda tužitelja vezano uz prigovor zastare tuženika, tuženik ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 1. siječnja 2008. godine pa do 1. siječnja 2014. godine (za razliku u kamati) odnosno od 1. rujna 2005. godine pa do 1. rujna 2015. godine (za razliku u tečaju), to tuženik ističe kako je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 10. lipnja 2019. godine. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. U pogledu prekida zastare, tuženik ističe sljedeće. Slijedom navedenog, stav je tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241.ZOO-a). Ovakvog je stajališta i pravna teorija, pa stoga tužitelj u privitku dostavlja dva recentna članka objavljena u časopisu ”Pravo i porezi”, a gdje autori mr.sc. Andrija Eraković, sudac Vrhovnog suda RH u mirovini i prof.dr.sc. NĆ te doc.dr.sc. MĆ s Pravnog fakulteta u Zagrebu razmatraju ovu problematiku. Pa u tom smislu mr.sc. Andrija Eraković ističe: “Zastara se prekida priznanjem duga te podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Deklaratornom tužbom kojom se traži utvrđenje da ugovor (ili dio ugovora) ne postoji (da je ništetan) ne prekida se zastara jer se takvom tužbom ne traži utvrđivanje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarenje. Sudska odluka kojom se tužbeni zahtjev prihvaća samo potvrđuje nešto što je postojalo i bez takve odluke, tj. da je ugovor ništetan (nepostojeći, da nije ni nastao). Stoga podnošenje kolektivne tužbe ili tužbe koju podnosi sam vjerovnik kojom se traži utvrđenje ništetnosti ugovora ne dovodi do prekida zastare.” Istog su stajališta i autori s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Nadalje, radi ekonomičnosti postupka, tuženik odustaje od nesporednog saslušanja gđe HĆ te uz ovaj podnesak dostavlja pisani iskaz gđe HĆ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije director Direkcije podrške prodaji), koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U odnosu na navode tužitelja da tuženik ne bi imao pravo na povrat manje plaćenih anuiteta/kamata i to za razdoblja kada je tečaj CHF i/ili kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih, tuženik ističe sljedeće. Istaknuti prigovor radi prijeboja je uvjetni procesnopravni prigovor kojim tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego tuženik ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocjeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine te u tom slučaju tuženik zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Odredbom čl. 198. st. 1. ZOO-a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Budući da tužitelj potražuje isplatu preplaćenih anuiteta za razdoblje od 1. rujna 2005. godine pa do 1. rujna 2015. godine, odnosno preplaćenih kamata za razdoblje od 1. siječnja 2008. godine pa do 1. siječnja 2014. godine, a tuženik je stavio u prijeboj svoja potraživanja i to s osnove manje plaćenih anuiteta za razdoblje od 1. srpnja 2005. godine pa do 1. prosinca 2008. godine, odnosno manje plaćenih kamata za razdoblje od 1. veljače 2014. godine pa do 1. rujna 2015. godine, to je očito da u trenutku stjecanja pretpostavki prijeboja (datumi kada su vršena plaćanja) nijedna tražbina tuženika prema tužitelju nije bila zastarjela. Navedeno stajalište je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pa tako VSRH u presudi posl. br. Rev 1712/2015 od 07. studenog 2018. navodi: “Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 198. st. 1. ZOO, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja, a što je upravo bila situacija u ovom konkretnom slučaju.” Da je za procjenjivanje prigovora zastare tražbine, koja je istaknuta prigovorom radi prijeboja tuženika, relevantan trenutak kada su se stekli uvjeti za prijeboj, potvrđuje i VRSH i u svojim ranijim odlukama i to rješenju posl. br. Rev-x 652/2009 od 11. studenog 2009. te rješenju od posl. br. Rev-x 765/11 od 21. prosinca 2011. u kojima na jednak način navodi da u slučajevima kad obje tražbine glase na novac i obje tražbine su dospjele, nije relevantan čas izjave o prijeboju, već je relevantno kad su se stekli uvjeti za prijeboj. Ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik pored već predloženog zadatka u toč. I. ovog podneska, a u pogledu istaknutog prigovora radi prijeboja, predlaže provođenje financijskog vještačenja i na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 1. srpnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VII. a) iz odgovora na tužbu od dana 2. kolovoza 2019. godine. (za razliku u kamati) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 1. veljače 2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VII. b) iz odgovora na tužbu od dana 2. kolovoza 2019. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

9. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 04. svibnja 2020. navodi kako sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu nije predmet ove tužbe i tužbenog zahtjeva, te isto ne utječe na pravo tužitelja na podnošenje tužbe i pokretanje ovosudnog postupka, kao i pravo na potpunu restituciju tužitelja. Nadalje, tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije obeštećen, a što će se u konačnici utvrditi po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, time da se tužitelj protivi provođenju istog na način kako je to predložio tuženik podneskom od dana 08. travnja 2020. godine, obzirom da nije zadatak vještaka da se očituje na navedeno pitanje, a i sama činjenica provedbe konverzije nije odlučna za predmet ovog spora. U smislu naprijed navedenoga, tužitelj upućuje i ukazuje na relevantnu sudsku praksu u istovrsnim postupcima, a kojom je već utvrđena pravna argumentacija i zaključci, te zauzeta pravna shvaćanja, pa tako primjerice: "Konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl.323. st.1 ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je zaprimila na temelju takvog Ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl.1111.st1. ZOOa.“ 1 „Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.“ 2 “Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka 1. Ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev (utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. toč. 2. Ugovora o kreditu), budući da se niti odredbe Zakona o izmjeni dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15), a niti navedenim Dodatkom, izrekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojim se ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi što se tiče promjenjive kamatne stope.“3“Ponovno što se tiče konverzije, valja istaknuti da konverzijom tužitelj ni na koji način nije obeštećen.(…) Prilikom izračuna konverzije i odredbi dodatka ugovora o kreditiranju nije uzeto u obzir da se radi o neodređenoj i neodredivoj činidbi – predmetu obveze, odnosno da to jest sam izračun konverzije bi drugačije izgledao jer bi se morao izračunati i onaj dio više plaćenih iznosa prema čl. 26. st. 3. ZOO-a. Dakle, konverzija je rađena s pretpostavkom da je činidba bila određena i odrediva, a to nije slučaj. Također razvidno je da sklapanjem dodatka glavnog ugovora o kreditu tuženik je jedino postupio po obvezi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju te da time nije udovoljio tužbenom zahtjevu. Dakle, neprijeporno je, a s obzirom da su sporne odredbe ugovora o kamatama ništetne da iznose koje je tužitelj platio tuženiku sukladno tim ništetnim odredbama da je tuženik iste stekao bez osnove pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a stjecatelj dužan te iznose vratiti.” 4„Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ 5 Nadalje, Županijski sud u Zadru presudom od dana 29. svibnja 2019. godine, poslovni broj: Gž-1435/2016 argumentirano obrazlaže upravo ono što tužitelj osnovano tvrdi, a to je da potpisivanje Aneksa Ugovora o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev: "Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF. Naime, odredba čl. 19 b navedenog zakona sadrži načelo konverzije kredita te je smisao te pravne norme da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama." Dakle, tužitelj apostrofira kako u ovome predmetu nije uopće sporio valjanost Aneksa o konverziji, nije tražio utvrđenje Aneksa o konverziji ništetnim, a potraživanje koje je predmet ovog postupka odnosi se na razdoblje isključivo od početka otplate kredita do konverzije. Prema tome ogledni postupak koji se vodio pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske pod posl. brojem: Gos-1/2019 nije od značaja za ovaj konkretan predmet. Tuženik pokušava nametnuti tezu da su stranke zaključenjem Aneksa o konverziji trajno i potpuno uredili svoj odnos koji proizlazi iz prvotnog ugovora o kreditu u CHF, međutim propušta istaknuti činjenicu da stranke zaključenjem Aneksa o konverziji nisu uredile svoje izvanugovorne odnose (stečeno bez osnove na osnovu naknadno utvrđenih ništenosti ugovornih odredbi) kao i činjenicu da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) uopće ne uređuje izvanugovorne odnose. Točno je da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) zaključile Aneks ugovoru o kreditu kojime je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Zaključenjem Aneksa o konverziji sukladno ZID ZPK samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojemu bi tužitelj bio da je ugovorio kredit u valuti EUR, sama konverzija je za tužitelja provedena po principu „uzmi ili ostavi“, a EUR simulacija sadržavala je nepoštene promjene kamatnih stopa. Zaključenjem Aneksa o konverziji tuženik je tužitelju priznao samo manji dio preplate, ali nije izvršio potpunu restituciju na koju tužitelj ima pravo prema presudi EU C- 118/17 na osnovu naknadno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Presudom Europskog suda EU C-118/17 (slučaj Ć) nedvojbeno je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija! Predloženo financijsko vještačenje će nedvojbeno utvrditi je li zakonodavnom intervencijom (donošenjem ZID ZPK kojim je utvrđen način provođenja konverzije) tužitelju u cijelosti izvršena potpuna restitucija na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, te ima li tužitelj i nakon provedene konverzije i priznate preplate kroz konverziju potraživanje prema tuženiku i u kojem iznosu. Glavni motiv i ratio legis ZID ZPK bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR dok motiv ZID ZPK nije bio ukloniti nepoštene ugovorne odredbe. Iako se Aneksom o konverziji uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Ankesa, ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose među strankama. Pri tome treba svakako naglasiti da niti jedan zakon, pa tako niti ZID ZPK, ne može umanjiti prava potrošača koja on ima nakon utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi, jer je to tako regulirano Direktivom 93/13 što je eksplicite navedeno u članku 41. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenoga, evidentno je da zaključenjem Aneksa o konverziji nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno zaključenjem Aneksa o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen. Ovakav stav izražen je i u presudama: Županijskog suda u Rijeci, posl. broj: Gž-1562/2017 od 17. lipnja 2019. godine, Županijskog suda u Zadru, posl. broj: Gž-1435/2016 od 29. svibnja 2019. godine, Županijskog suda u Rijeci, posl. broj: Gž-1418/2017 od 10. lipnja 2019. godine, Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1908/2018 od 20. rujna 2019. godine, Županijskog suda u Karlovcu, posl. broj: Gž- 377/2018 od 10. listopada 2019. godine. Tuženik ove odlučne činjenice zanemaruje i cijeli spor relativizira činjenicom da su stranke zaključile Aneks o konverziji, a pri tome izostavlja činjenicu da stranke zaključenjem Aneksa o konverziji nisu uredile i svoje izvanugovorne odnose. Osim toga, na kraju se ne smije dogoditi da potrošač koji je konvertirao kredit bude diskriminiran u odnosu na potrošača koji nije konvertitrao kredit. U slučaju ako bi sud smatrao da je potrošač s konvertiranim kreditom obeštećen konverzijom, došli bismo do diskriminacije u odnosu na potrošača koji nije konvertirao kredit jer bi na kraju ovaj s konvertiranim kreditom platio puno veći iznos do konačne otplate kredita banci, što se može utvrditi samo financijskim vještačenjem, a sve u skladu s presudom Suda EU C-118/17. Zaključno, tužitelj ostaje kod prijedloga za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na okolnost: - pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjenive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu izraženo u kunama po mjesecima, - pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u kunama i po mjesecima, s time da je zadatak vještaka preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno, a koje će jedino mjerodavno utvrditi postoji li i koliko iznosi potraživanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog tužitelj predlaže Naslovnom sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev istog, te po zaključenju glavne rasprave obveže tuženika da tužitelju nadoknadi prouročene mu troškove ovog postupka.

10. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi posl.br. P-744/19-37 od 03. veljače 2021. određen je prekid postupka zbog podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta Rev-1042/2017 Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji zahtjev je na dan 30. rujna 2020. godine zaveden na Sudu Europske unije pod brojem C-474/2020.

11. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-1066/2021-2 od 09. travnja 2021. odbijena je kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi poslovni broj P-744/19-37 od 3. veljače 2021.

12. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 01. lipnja 2022. navodi kako je Sud EU dana 05. svibnja 2022. g. donio odluku C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C- 243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C- 567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Rješenje VSRH posl.br. Rev 1014/18 VSRH je ovaj isti stav iz oglednog postupka potvrdio i u recentnoj odluci objavljenoj na stranicama VSRH dana 9. veljače 2022. godine (rješenje iz listopada 2021. godine), a kojom odlukom je VSRH potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom, vjerojatno i pretpostavljajući kakav će biti sadržaj odluke Suda EU u predmetu C-567/20, iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jasno navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženik je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 469-477)

13. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 07. srpnja 2022. ističe kako je točno da je Sud Europske Unije u predmetu C-567/20 dana 05. svibnja 2022. godine prilikom odlučivanja o obeštećenju po preplaćenim kamatama i valutnoj klauzuli za kredite nakon provedene konverzije doista donio odluku, odnosno presudu kojom je odlučeno da konvertirani krediti ne spadaju pod Direktivu o zaštiti potrošača. U bitnome, Sud Europske Unije je u navedenom predmetu zaključio kako nije nadležan za rješavanje pravnih pitanja vezanih za konvertirane kredite obzirom da se radi o primjeni hrvatskog nacionalnog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, kao i Ugovora o konverziji sklopljenih na temelju prethodno spomenutog nacionalnog zakona, a sve iz razloga što Sudovi Europske Unije ne sude u predmetima u kojima se radi o primjeni nacionalnog zakona obzirom da isti pretpostavljaju kako je nacionalni zakon uspostavio ravnotežu između stranaka / sudionika kreditnih odnosa. No, tužitelj ističe kako konverzija te prihvat konverzije, koja je uslijedila sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (nadalje u tekstu: ZIDZKP/15), nema utjecaja na predmetni postupak. Ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, posebno ako se uzme u obzir činjenica da su se u postupku kolektivne tužbe, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa procjenjivale s aspekta predmeta i cijene ugovora. Osim toga, primjenom testa transparentnosti, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene su nerazumljivim prosječnom potrošaču te su posljedično pravomoćnim sudskim odlukama promjenjiva kamatna stopa u CHF i valutna klauzula utvrđene nepoštenim, te stoga ništetnim. Dakle, nisu osnovane tvrdnje tuženika kako je tužitelj sklapanjem aneksa u postupku konverzije izgubio pravni interes voditi predmetni postupak, kao što nisu osnovane niti tvrdnje tuženika da bi tužitelj u tom postupku bio obeštećen. Nadalje, tužitelj napominje kako je konverzija kredita učinjena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZIDZKP/15 u zakonskim odredbama, konkretno čl. 19.c., a kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. zakona propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran, time da je dan i način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. istog članka. Tužitelj ukazuje na način provedbe konverzije od strane tuženika koji je, dakle, zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. godine smatrao početnom glavnicom, a da bi mogao izvršiti konverziju, isti je napravio projekciju kredita u EUR, odnosno kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u EUR ( koji predstavlja stabilnu valutu koju štiti Hrvatska narodna banka i gdje se ne mijenja tečaj), te je na tu projekciju kredita primijenio jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na EUR kredite. Nakon što je sa stvarnim uplatama tuženik zatvorio projekcije kredita, došla je do nekog iznosa preplate koji se koristio za podmirenje budućih anuiteta. Dakle, tužitelj ističe kako je tuženik smatrao početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu na dan 30. rujna 2015. godine njega kao dužnika u CHF-u, te je tu zatečenu glavnicu zatvarao prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje su u sebi sadržavale i ništetnu jednostranu promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu čija je ništetnost utvrđena pravomoćnim presudama, pa je tako presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine utvrđena je ništetnost valutne klauzule, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž- 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-2221/18 od dana 03. rujna 2019. godine. Nadalje, ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope utvrđena je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-249/14 od dana 09. travnja 2015. godine, kao i presudom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2521/15 od dana 13. prosinca 2016. godine. Zaključno tomu, jasno je da su sve uplate koje je tužitelj kao dužnik platio do dana 30. rujna 2015. godine u sebi sadržavale i ništetnu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu (!!). Tužitelj ističe kako cilj ZIDZKP/15 nije bio obeštetiti dužnike nego izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u CHF-u s potrošačima koji su kredite imali denominirane u EUR-u, a to sve tim više jer niti jednom, dakle, zakonskom odredbom nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF u. Osim toga, a kako je to sve tijekom postupka već isticano, sklopljenim aneksom / dodatkom kojim je provedena konverzija reguliran je samo ugovorni odnos za razdoblje nakon konverzije, a što znači da se istim ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za razdoblje do konverzije koje je predmet ovog tužbenog zahtjeva u konvertiranom kreditu. Također, za napomenuti je kako se konverzija odnosi isključivo na ugovorne odnose iz predmetnog kredita dok niti jedna zakonska odredba nije proširila primjenu iste na druge izvanugovorne odnose, primjerice stjecanje bez osnove kojim se kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika preplaćeni tečaj, kamate i zatezne kamate. Također se ističe kako je Sud Europske unije donio i presudu u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj sporazum o konverziji nije prepreka za potpuno obeštećenje potrošača. Presudom u predmetu C-452/18 Sud Europske unije nadopunio je presudu C-118/17 kojom je već utvrđeno da nakon konverzije potrošač i dalje ima pravo tražiti povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba. Čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti tako da se za odredbu ugovora kojeg su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora, odnosno, kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti, može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se može proglasiti nepoštenom. Nadalje, čl. 3. st. 1., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti tako da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredbi obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluge, podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba o kamatnoj stopi, potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba, osobito stavljanjem na raspolaganje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se kamatna stopa izračunava. Dakle, tužitelj, kao i drugi potrošači koji su konvertirali CHF kredite i zaključili s kreditorima dodatke ( anekse ) Ugovoru o kreditu, nisu se konverzijom odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac / pružatelj usluga stekao. Sporazum o konverziji kojim je promijenjena ništetna odredba o valutnoj klauzuli i posljedično kredit prebačen u EUR može biti valjan i prouzročiti odricanje potrošača od daljnjih potraživanja temeljem te ništetne odredbe, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat potrošačevog slobodnog i informiranog pristanka. To u Republici Hrvatskoj nije mogao biti slučaj, jer u trenutku kada je rađena / izvršena konverzija, valutna klauzula CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao nepoštena i ništetna pa potrošač nije bio informiran da obnavlja odredbu koja je ništetna i koja posljedično može prouzročiti njegovo odricanje od restitucije temeljem njezine ništetnosti. A ako nema informiranog pristanka potrošača o ništetnosti odredbe koja se obnavlja sporazumom, isti je ništetan. Konverzija kredita iz CHF u EUR, po pravilima i načelima ZID ZPK, a imajući u vidu tada potrošaču nepoznatu ništetnost valutne klauzule CHF, ponovno je prouzročila znatnu neravnotežu u vidu konvertirane glavnice koja je bila veća od one po početnom otplatnom planu, uz nametanje jednostrano promjenjivih kamatnih stopa iz EUR kredita na koje potrošač također nije imao utjecaja. O neravnoteži dovoljno govori usporedba onoga što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu, što je faktički platio, te što je konverzijom "dobio"

– umanjenu, konvertiranu glavnicu i dalje veću od one po početnom otplatnom planu, te negdje preplatu (negdje i manjak) koja mu se "vraćala" umanjenjem budućih anuiteta. A prilikom konverzije, niti riječi o povratu tečajnih razlika, preplaćenih kamata i zakonskih zateznih kamata na svaku mjesečnu preplatu. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužitelj predlaže da Naslovni sud prekine postupak u rubriciranom predmetu do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim pitanjima vezanim za konvertirane kredite. (list 478-482)

14. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Pakracu, posl.br. P-744/2019-46 od 30. kolovoza 2024. određen je nastavak postupka u ovoj parničnoj pravnoj stvari.

15. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, posl.br. Gž-800/2024-2 od 03. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru – Stalne službe u Pakracu poslovni broj P- 744/2019-46 od 30. kolovoza 2024. godine.

16. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 10. travnja 2025. uređuje tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 678,87 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, i to: