REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-948/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice ĐB iz [adresa], 7. Podbrežje 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Anđelka Kasum, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik iz OD Metelko, Knežević &Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. lipnja 2025. godine u nazočnosti tužiteljice osobno i odvjetnice Anđelke Kasum, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103237507, sklopljenog dana 7. studenog 2006. između tužiteljice i tuženika, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s danom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita, isplati iznos od 944,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 22.11.2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.103,76 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita 7.11.2006. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103237507 s namjenom kupnje nekretnine, prema kojem je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 154.210,01 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s redovnom promjenjivom kamatnom stopom, u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač.

Navodi da je predmetnim ugovorom u čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koja se plaća prije korištenja kredita i to uz iznosu od 1,000%, na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunato sa datumom plasmana.. Nadalje tužiteljica navodi da tuženik nije prethodno jasno i nedvosmisleno predočio tužiteljici strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, niti zašto je baš ta naknada određena u visini od 1,000% od iznosa kredita, a što obvezu tužiteljice kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom sukladno čl. 270 zakona o obveznim odnosima, kao i čl. 81. st. 1 i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

Tužiteljica navodi da joj je tuženik prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita dana 21.11.2006. obračunao i naplatio naknadu u visini 1% od iznosa kredita, odnosno 7.114,94 kn, a što prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7,53450 kn iznosi 944,31 EUR.

Smatra da sporna naknada nije ugovorena za pokriće „stvarnih“ troškova koje je tuženik imao pri obradi kreditnog zahtjeva, već da se radi o neodređenoj i o neodredivoj obvezi koja se plaća ovisno o iznosu kredita. Također tužiteljica smatra da se radi o nepoštenoj poslovnoj praksi tuženika, koji je kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno ugovorio naknadu za obradu kredita, na način da je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj jer tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj pripremljenog ugovora, niti pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, već joj je ugovor ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“. Time je tvrdi njoj nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza, te se nameće zaključak da ta ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu savjesnosti i poštenja, zlouporabe prava, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti suradnje, radi čega je ta odredba ništetna.

Nadalje smatra tužiteljica da je tuženik temeljem sporne nepoštene ugovorne odredbe naplatio, a time i stekao nepripadajuću korist, pa da je nepošteni stjecatelj i kao takav je dužan vratiti istu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima.

Stoga tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će sud

- utvrditi da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103237507 koji je sklopljen između stranaka 7.11.2006. godine;

- naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 944,31 euro sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.11.2006. godine do isplate. Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno osporava osnov tužbenog zahtjeva, dok ne osporava visini istog. Prigovora označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.271,54 eura, s obzirom da se tužbom potražuje isplata iznosa od 944,31 euro. osporava status tužitelja kao potrošača.

Nadalje, smatra da je odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, izražena u postotku, pa da iz tog razloga nije dopušteno ocjenjivati je li poštena ili nije. Pri tome se poziva na Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, odnosno na čl. 83 Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i to na način da je službenica banke sa tužiteljicom jasno iskomunicirala da postoji obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Osim toga navodi da je informacija o obvezi plaćanja te naknade u visini 1% od iznosa kredita bila istaknuta i na lecima tuženika koji su se uručili tužiteljici prije nego je sklopljen ugovor o kreditu. Ista obveza je bila istaknuta i na dostupnom Izvatku iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Tuženik navodi da se radi o naknadi za troškove koji su tuženiku prouzročeni uslijed obrade kredita, poput operativnih troškova (rada djelatnika), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, korištenje energenta, troškovi razmjene podataka isl.), troškovi trećih strana (trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, izrada i potpisivanje ugovora i sl.), a za naplatu te naknade nije bilo zakonskog ograničenja, sve do 2017. godine kada je donesen Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je propisao da u slučaju stambenih potrošačkih kredita nije dopušteno naplaćivati naknade za obradu kredita. Tuženik se pri tome poziva na sudsku praksu domaćeg i suda EU.

Tuženik također ističe i prigovor zastare. Osporava i tijek kamata kako ih tužiteljica traži, tvrdeći da je tuženik nije nesavjestan.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 6-14 spisa), potvrdu banke naplaćenoj naknadi za obradu kredita (list 15 spisa), pregled prometa po kreditu (list 16-31 spisa), Sektor građanstva, Proces obrade kredita od 2004.- 2011. godine (list 47-48 spisa), Obračun naknade za obradu kredita od 7.11.2006. (list 49 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora za fizičke osobe (list 50-55 spisa), Stambeni krediti s ostatkom vrijednosti (list 56-57 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 121-122 spisa), te je pročitana dostavljena sudska praksa.

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Svu naprijed označenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Prvenstveno valja reći da je sud prihvatio u tužbi označenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.271,54 eura, a s obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti i kondemnatornog zahtjeva za isplatom.

8. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 7.11.2006., pa se stoga na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO).

9. Odredbama čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

10. Sukladno čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13. Među strankama nije sporno da je tužiteljica 7.11.2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103237507, kojim je tuženika tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 154.210,01 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Jednako tako, nije sporno da je čl. 10. tog Ugovora određeno da je prije korištenja kredita korisnik kredita dužan za obradu zahtjeva i odobrenje kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, koji se naplaćuje prilikom isplate plasmana.

Nije sporno da je tužiteljici dana 21.11.2006. godine naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 7.114,94 kn.

14. Sporno je je li navedena odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je sporna i zastara.

15. Uvidom u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je predmetni kredit ugovoren sa stambenom namjenom, zbog čega je zaključio da je tužiteljica taj ugovor sklopila u svojstvu potrošača. Navedeno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koja je rekla da je kredit iskoristila za kupnju apartmana površine 37m2 u Selcu, koji je korišten isključivo za obiteljske potrebe, te da nikada nije korišten za iznajmljivanje, niti je imao kategorizaciju, a kupljen je nakon što je obitelj „stala na noge“, pošto su prošli pakao Vukovara.

16. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke (za stambene kredite), u kojem su sadržane unaprijed formulirane ugovorne klauzule.

17. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da kada se interesirala za kredit, bio joj je ponuđen kredit u valuti CHF kao najpovoljniji kredit, te da joj je službenica iz banke sugerirala tu vrstu kredita. Nije bilo govora o nikakvoj naknadi, a ne sječa se da bi joj službenica govorila da mora platiti bilo kakvu naknadu, niti od ega bi se naknada sastojala, već nakon što je popisala ugovor i nakon što joj je kredit isplaćen, shvatila je da to nije onaj iznos kredita koji je uzela, već nešto manji, pa kada se vratila kod službenice u banku, ona joj je da je iznos kredita umanjen za naknadu i da je to tako po tim obračunima kredita. Kasnije je u ugovoru pročitala da se spominje ta naknada. Tužiteljica je izjavila da nije ekonomske struke, već da je medicinska sestra, te da se ne razumije u te pojmove vezane za kredit, a službenica kada ju je pitala nije znala reći za što je ta naknada naplaćena. Ugovor je pročitala i ono najbitnije joj je bila kamatna stopa i koje su sankcije u slučaju ne vraćanja kredita.

17.1 Tužiteljica je uvjerljivo iskazivala, pa sud vjeruje da o spornoj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati sa bankom, već da je ta odredba dio standardnog ugovora, unaprijed formuliranog, koji je sastavljen od banke i na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati, već ju je morala prihvatiti takvu kakva je kako bi joj kredit bio isplaćen.

18. Tuženik, na kojem je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP-a teret dokaza, nije dokazao da se pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o troškovima obrade kredita. Njegove tvrdnje u tom smislu su paušalne. Pozivanje tuženika na dostupne informacije u lecima o uvjetima usluga potrošačima, ne mogu se smatrati potpunim informiranjem potrošača. Iako je tuženik na okolnost informiranja o spornoj ugovornoj odredbi predložio saslušati svjedokinju ŽB, koji dokazni prijedlog je sud prihvatio, tuženik nije dostavio adresu ove svjedokinje niti u odgovoru na tužbu, a niti tijekom postupka, iako mu je sud na pripremnom ročištu odredio rok za dostavu adrese, kojem tuženik nije udovoljio, niti je tražio produljenje istog, već je bio potpuno pasivan, čak se nije niti odazvao na ročište 6.6.2025. na kojem je zaključena glavna rasprava.

19. Stoga kako tuženik nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo potrebno je utvrditi je li ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. U tom smislu valja reći da niti iz ugovora, niti iz dostavljenog obračuna naknade za bankarske usluge, a čak niti iz informativnih letaka koje je dostavio tuženik nije jasno navedeno od čega bi se sastojala naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita koju je naplatio od tužiteljice, koje troškove i usluge ona obuhvaća, pa sud zaključuje da tuženik nije dokazao da bi imao bilo kakve troškove vezane za obradu kredita. Naime, tek u odgovoru na podnesku tužbu, tuženik specificira usluge i troškove koje bi se trebale pokrivati tom naknadom, međutim, to su paušalne i ničim nedokazane tvrdnje.

21. Nadalje, presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21.1. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao za koje usluge je naknada plaćena, pa se ne može niti utvrditi je li ona odgovara stvarno pruženim uslugama od banke, što znači da je u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

22. Stoga, kako je sud utvrdio u dokaznom postupku da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 10. Ugovora, kojom je ugovoreno da se prije korištenja kredita plaća naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 1,% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

23. Slijedom navedenog, sud smatra da je naplata iznosa od 7.114,94 kn (što prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,53450 kn, iznosi 944,31 eura), za troškove obrade kredita, za koje tuženik nije dokazao da su u stvarnosti nastali uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetnom-toč. I. presude.

24. Treba reći da nije u pravu tuženik kada tvrdi da je ta ugovorna odredba, lako razumljiva, pa da je na temelju čl. 84. ZZP-a isključeno ocjenjivanje njene poštenosti. Naime, činjenica da je navedeno da se radi o troškovima obrade kredita i da je izražen postotak u kojem se ta naknada plaća, a ne visina te naknade u apsolutnom iznosu, ne znači da je ta odredba razumljiva u situaciji kada se ne može zaključiti za koje se usluge ona plaća, odnosno je li njena visina odgovara stvarno pruženim uslugama. Pritom je upravo dužnost banke bila da mu pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Stoga sud smatra, a suprotno navodima tuženika da za tužiteljicu ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva.

25. Osim toga, ističe se tuženiku da čl. 84. ZZP-a isključuje ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredaba o predmetu ugovora i cijeni, a da je predmet spora akcesorna odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita.

26. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih.

27. Nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu da je tuženik na temelju ništetne odredbe o troškovima obrade kredita od tužitelja naplatio iznos od 944,31 eura, što je protuvrijednosti iznosa od 7.114,94 kn prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,53450 kn. Stoga mu je na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti taj iznos.

28. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

29. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno dana kada je banka naplatila naknadu, a to je 21.11.2006., što nije sporno, a proizlazi i iz potvrde banke koja prileži na listu 15 spisa. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

31. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) i označenom VPS-u u tužbi od 2.271,54 eura (koji je sud prihvatio s obzirom da je predmet spora nenovčani i novčani zahtjev), dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženog podneska od 120.1.2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 117.4.2025. i 6.6.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), što iznosi 800,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 200,00 eura, te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 34,59 eura i presudu u iznosu od 69,17 eura, što je ukupno 1.103,76 eura.

32. Sud tužiteljici nije priznao trošak ročišta za objavu presude, jer taj trošak još nije nastao.

33. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III. izreke.

U Zagrebu 24. lipnja 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice uz rješenje da plati sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 69,17 eura

2. Punomoćniku tuženika