Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-134/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku iz Rijeke, Ante Starčevića 5, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg Josipa Jelačića 10 (čiji je OIB: 92963223473) zastupan po punomoćnicima odvjetniku Damiru Metelko i drugi iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 i drugi, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 2.307,62 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 14. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja BK, punomoćnika tužitelja BK i zamjenika punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d., dana 24. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. st. 1 i čl. 6. st. 1 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206647179 sklopljenog između tužitelja BK u svojstvu korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao davatelja kredita dana 9. svibnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika Jadranke Borčić i Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem OU-398/06, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

Čl. 2 Kamate i naknade

Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 23.384,10 CHF (slovima: dvadesettritisućetristoosamdesetčetiri švicarska franka i deset rapena) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 3,99% godišnje (slovima tricijelihdevedesetdevet posto), sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

Čl. 6 Otplata kredita

Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 318,76 CHF (slovima: tristoosamnaest švicarskih franaka i sedamdesetšest rapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja BK koji glasi:

„Utvrđuju se ništetnima odredba sadržana u čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206647179 sklopljenog između tužitelja BK u svojstvu korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao davatelja kredita dana 9. svibnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika Jadranke Borčić i Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem OU-398/06, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

„Čl. 1 Iznos odobrenog kredita

Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila „Renault financiranje“ (u daljnjem tekstu: Kredit) u kunskoj protuvrijednosti od 23.384,10 CHF (slovima: dvadesettritisućetristoosamdesetčetiri švicarska franka i deset rapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg Josipa Jelačića 10 (čiji je OIB: 92963223473) da naknadi tužitelju BK iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 2.307,62 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1,35 € od 18.10.2008 do isplate,

- na iznos od 4,33 € od 11.11.2008 do isplate,

- na iznos od 9,79 € od 13.1.2009 do isplate,

- na iznos od 13,87 € od 18.2.2009 do isplate,

- na iznos od 17,16 € od 11.3.2009 do isplate,

- na iznos od 9,10 € od 16.4.2009 do isplate,

- na iznos od 9,00 € od 21.5.2009 do isplate,

- na iznos od 6,73 € od 13.6.2009 do isplate,

- na iznos od 7,55 € od 16.7.2009 do isplate,

- na iznos od 5,94 € od 11.8.2009 do isplate,

- na iznos od 7,28 € od 17.9.2009 do isplate,

- na iznos od 5,30 € od 15.10.2009 do isplate,

- na iznos od 6,99 € od 14.11.2009 do isplate,

- na iznos od 6,79 € od 16.12.2009 do isplate,

- na iznos od 11,24 € od 15.1.2010 do isplate,

- na iznos od 13,12 € od 19.2.2010 do isplate,

- na iznos od 13,25 € od 13.3.2010 do isplate,

- na iznos od 17,22 € od 13.4.2010 do isplate,

- na iznos od 20,73 € od 14.5.2010 do isplate,

- na iznos od 25,64 € od 11.6.2010 do isplate,

- na iznos od 30,12 € od 13.7.2010 do isplate,

- na iznos od 24,39 € od 11.8.2010 do isplate,

- na iznos od 42,02 € od 16.9.2010 do isplate,

- na iznos od 34,02 € od 12.10.2010 do isplate,

- na iznos od 35,25 € od 11.11.2010 do isplate,

- na iznos od 42,09 € od 11.12.2010 do isplate,

- na iznos od 53,03 € od 11.1.2011 do isplate,

- na iznos od 41,29 € od 11.2.2011 do isplate,

- na iznos od 44,89 € od 11.3.2011 do isplate,

- na iznos od 40,43 € od 12.4.2011 do isplate,

- na iznos od 50,35 € od 11.5.2011 do isplate,

- na iznos od 59,61 € od 11.6.2011 do isplate,

- na iznos od 62,12 € od 12.7.2011 do isplate,

- na iznos od 101,91 € od 11.8.2011 do isplate,

- na iznos od 64,73 € od 13.9.2011 do isplate,

- na iznos od 1.368,99 € od 17.9.2011 do isplate,

po kamatnoj stopi koja od 18.10.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, a od 1.1.2017. do 30.6.2017. po stopi od 7,68 %, od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, a od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 17.4.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 18.4.2020. do 18.10.2020. po stopi od 0 % godišnje, od 19.10.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.7.2020. od 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61 %, od 1.1.2022. do 30.6.2022. po stopi od 5,49 % godišnje, od 1.7.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31 % godišnje, od 1.1.2023. do 30.6.2023. po stopi od 5,50 % godišnje, od 1.7.2023. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 % godišnje, od 1.1.2024. do 30.6.2024. po stopi od 7,50 % godišnje, od 1.7.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25 % godišnje, a od 1.1.2025. pa do isplate po stopi od 6,15 % godišnje odnosno za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj HK s dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose iz točke III. izreke ove presude, a koji iznosi dospijevaju i prije nego je to navedeno u točki III. izreke ove presude.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg Josipa Jelačića 10 (čiji je OIB: 92963223473) da naknadi tužitelju BK iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.475,00 € s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 24. lipnja 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj HK odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 1. veljače 2023. zaprimljena je tužba tužitelja BK koji tvrdi da je dana 9. svibnja 2006. s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206647179, u iznosu od 23.384,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj HK predlaže izvršiti uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. te saslušati njega u svojstvu stranke. Navodi se da predmetnim ugovorom, u članku 2. st. 1 ugovorena je visina kamatne stope od 3,99 % godišnje. U istoj ugovornoj odredbi određeno je da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Predmetnim je Ugovorom nadalje utvrđeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 23.384,10 CHF, dakle ugovorena je tzv. valutna klauzula pri čemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF (švicarski franak). Pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su banke, uključujući i banku tuženika u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U dokaz prethodno navedeno predlaže se uvid u sudsku praksu. Tužitelj HK ističe da je tuženik Zagrebačka banka d.d. povrijedio njegove interese i prava kao potrošača i korisnika kredita zaključujući s istim ugovor o kreditu u kojem je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da ga prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj HK posebno ističe da mu je u vrijeme pred zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. sugerirano, ili bolje rečeno nametnuto, ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, obrazlažući to stabilnijim tečajem, nižom kamatnom stopom u odnosu na euro, tadašnjom poslovnom politikom banke koja je za odobravanje kredita sa valutnom klauzulom u eurima određivala znatno strože uvjete kreditiranja koje većina primatelja kredita nije u to vrijeme mogla ispuniti. Tužitelj HK smatra da je uzimajući u obzir kretanja tečaja valute CHF prethodno odobrenju predmetnog ugovora o kreditu tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. moglo i moralo biti poznato kako se pro futuro očekivalo jačanje predmetne valute u odnosu na HRK. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je svakako raspolagao potrebitim procjenama rizika uoči plasmana kreditnih partija u valuti CHF i po prosudbi tužitelja BK logično je da tuženik Zagrebačka banka d.d. je procijenjeno kako ta valuta neće slabjeti u odnosu na HRK, te da može samo ojačati. U opisanom se ogleda neravnopravnost sudionika predmetnog obveznog odnosa utoliko što tužitelj HK nije raspolagao i nije moga raspolagati bilo kakvim stručnim analizama u tom smislu. Plasman predmetnog kredita ukazuje se stoga nepoštenim i tuženik Zagrebačka banka d.d. je u startu raspolagao realnim procjenama da je jedina strana u riziku isključivo dužnik. U dokaz navedenih tvrdnji tužitelj HK predlaže uvid u slijedeću dokumentaciju i to: a) izračun preplate, b) podaci po kreditnoj partiji, c) promet po kreditu, početni i d) otplatni plan. Također predlaže se provođenje financijskog vještačenja. Prema tvrdnjama tužitelja BK radi predmetnog nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u razdoblju otplate kredita njemu je neosnovano naplaćen ukupni iznos od 2.344,71 €/17.666,40 Kn koji isti potražuje uvećan za zakonske zatezne kamate na pojedine specificirane iznose. Zaključno tužitelj HK predlaže naslovnom sudu da iz prethodno razloga opisanih donese sljedeću presudu: „1. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl.. 1, čl. 2. st. 1 i čl. 6. st. 1 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206647179 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 9. svibnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika Jadranke Borčić i Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem OU-398/06, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase: „Čl. 1 Iznos odobrenog kredita Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila „Renault financiranje“ (u daljnjem tekstu: Kredit) u kunskoj protuvrijednosti od 23.384,10 CHF (slovima: dvadesettritisućetristoosamdesetčetiri švicarska franka i deset rapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Čl. 2 Kamate i naknade Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 23.384,10 CHF (slovima: dvadesettritisućetristoosamdesetčetiri švicarska franka i deset rapena) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 3,99% godišnje (slovima tricijelihdevedesetdevet posto), sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Čl. 6 Otplata kredita Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 318,76 CHF (slovima: tristoosamnaest švicarskih franaka i sedamdesetšest rapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka. 2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju BK iznos od 2.344,71 €/17.666,40 Kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa od dospijeća pa do isplate po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011. godine, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana. 3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja ove presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 9. lipnja 2023. tuženik Zagrebačka banka d.d. je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja BK, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovoga odgovora. Tuženik Zagrebačka banka d.d. prije svega ističe kako tužitelj HK nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju BK teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj HK činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju BK je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj HK poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/202, dalje: ZPP) odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u slijedeće sudske odluke: a) rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 1748/2021 od 27.05.2021., b) rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 1562/2021 od 05.10.2021. i c) rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž- 633/2021 od 14.07.2021. Slijedom navedenog, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da je u ovom postupku tužitelj HK dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik Zagrebačka banka d.d. nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja BK po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja BK za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj HK vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 01.02.2023. godine, to tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj HK vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja BK u zastari. U dokaz navedenog tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u pregled prometa po partiji kredita. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja BK dospjela prije 01.02.2018. godine nastupila zastara. Nadalje tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik Zagrebačka banka d.d.) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik Zagrebačka banka d.d. prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C- 243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Zagrebačka banka d.d. upućuje na: a) citiranu. odluka Suda EU u predmetu C-81/19 i b) citiranu odluku Suda EU u predmetu C-243/20. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, prema tvrdnjama tuženika Zagrebačke banke d.d. proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja BK kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik Zagrebačka banka d.d. se očituje kako slijedi. Naglašava se da odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako su tužitelju BK bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je tužitelja BK kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju BK su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj HK je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik Zagrebačka banka d.d. informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. U dokaz navedenog tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u citirani Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. Po mišljenju tuženika Zagrebačke banke d.d. jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj HK mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno tužitelj HK je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se saslušanje tužitelja BK. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine. Zaključno tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja BK s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj HK je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik Zagrebačka banka d.d. nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju BK kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj HK nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju BK kako je ranije opisano. Tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj HK i tuženik Zagrebačka banka d.d. dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika Zagrebačke banke d.d. nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj HK se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj HK je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju BK, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju BK je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju BK kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Potom tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Ističe se da tuženik Zagrebačka banka d.d. je to u ovoj stvari uredno činio, a što bi trebalo biti nesporno te podredno predlaže se uvid u obavijest o promjeni kamatne stope. Tuženik Zagrebačka banka d.d. tvrdi da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju BK rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika Zagrebačke banke d.d. nije nepošteno. Potom tuženik Zagrebačka banka d.d. konstatira da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj HK u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 3,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (GK, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Nadalje tuženik Zagrebačka banka d.d. spori da bi na strani tužitelja BK nastupila šteta, kao i da bi tuženik Zagrebačka banka d.d. ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju BK. Naglašava se da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj HK se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja BK nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj HK želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja BK o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj HK imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja BK dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja BK nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 126. ZZP-a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik Zagrebačka banka d.d. stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja BK kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 2.11.2008. godine, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja BK u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja BK u odnosu na glavnicu, a što tuženik Zagrebačka banka d.d. osporava, tužitelj HK bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj HK postavio zahtjev prema tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. za povrat stečenog bez osnove, a tuženik Zagrebačka banka d.d. u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja BK da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja BK, pa stoga tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj HK platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj HK stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja BK kao neosnovane, te naloži tužitelju BK da naknadi tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. (list sudskog spisa od broja 13 do 17) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je izvršen i uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. od 7. siječnja 2025. (list sudskog spisa od broja 162 do 174). Na ročištu dana 14. svibnja 2025. u svojstvu stranke saslušan je tužitelj HK (list sudskog spisa broj 183 i 184).

4. Saslušana na ročištu dana 14. svibnja 2025. tužitelj HK je učinio nespornim da je zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. a što je predmet ovog parničnog postupka. Naime, njemu je trebao automobil pa sam otišao u tvrtku RB Auto na Vežici. Nije imao dovoljno gotovine pa su ga oni uputili na tuženika Zagrebačke banke d.d. radi ishodovanja kredita, a s kojim su oni bili u poslovnoj suradnji. U banci mu je službenica banke ponudila da zaključi ugovor o kreditu vezano uz valutu u CHF uz napomenu da je to novi i najpovoljniji proizvod koji se nudi na tržištu. Prema tvrdnjama tužitelja BK on je tu njezinu sugestiju prihvatio. Zna da tečaji stranih valuta variraju u odnosu na kunu ali je on očekivao neke manje oscilacije tečaja CHF u odnosu na kunu, a nije očekivao da u dogledno vrijeme bi tečaj CHF u odnosu na kunu mogao naglo i nekontrolirano porasti. Kasnije je stvarno i došlo do enormnom povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu. Na kraju svoga iskaza tužitelj HK je iskazao da je bio kod javnog bilježnika radi solemnizacije ali i on mu nije ništa posebno objašnjavao u svezi valutne klauzule CHF. Kupljeni automobil s tim kreditom prema tvrdnjama tužitelja BK on je koristio isključivo za svoje osobne potrebe.

5. U svom nalazu i mišljenju od 7. siječnja 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. konstatira da njezin zadatak je bio izračunati iznos više plaćene tečajne razlike, tj. novčanu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope, pri čemu tečajnu razliku ima umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama za pojedini anuitet, te sve preplaćene iznose prikazati pojedinačno po mjesecima i u ukupnom iznosu. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. konstatira da HK (ovdje: tužitelj) zaključio je u svojstvu korisnika kredita sa Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb (ovdje tuženik) Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206647179, kreditna partija 7103133046 dana 09.05.2006. godine, a koji je solemniziran od Javnog bilježnika Jadranke Borčić - Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod posl. brojem OU-398/06 dana 18.05.2006. godine (list 13-17 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) u čl. 1. ugovoreno je da banka stavlja na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 23.384,10 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, b) u čl. 2. ugovoreno je da je korisnik kredita dužan banci kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 23.384,10 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva i na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 3,99% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, c) u čl. 3. ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, odnosno najkasnije do 01.03.2014. godine i d) u čl. 6. ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 318,76 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta. Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu. U svezi elemenata i metodologija izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. ističe da temeljem podatka iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplate (list 76-81 spisa) ona je utvrdila da je kredit isplaćen dana 21.06.2006. godine u iznosu od 23.384,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti 108.812,36 HRK. Primijenjen srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je utvrdila izračunom (108.812,36 HRK/23.384,10 CHF) i potvrdio uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranici

Hrvatske narodne banke na adresi https://www.hnb.hr/statistika/statistickipodaci/ financijski-sektor / sredisnja-banka-hnb / devizni-tecajevi/arhiva-hrk - tecajeva / arhivatecajnih - lista koji je iznosio 1 CHF = 4,6532630 HRK. Prikaz tečajne liste Hrvatske narodne banke br. 118 s primjenom na dan 21.06.2006. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je dala u Tabeli br.1. Nadalje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. ističe da temeljem podataka iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplate (list 76-81 spisa) ona je utvrdila da je kredit prijevremeno otplaćen dana 16.09.2011. godine. Radi točnog izračuna tečajnih razlika u preplati kamate angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je u početnom otplatnom planu simulirala prijevremenu otplatu kredita u cijelosti. Temeljem dokumenta Efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa (list 19-21 spisa) i vlastite simulacije prijevremene otplate kredita u Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je dala prikaz početnog otplatnog plana kredita do prijevremene otplate dana 16.09.2011. godine. Prema početnom otplatnom planu kredita tužiteljeva obveza s osnova redovne kamate iznosila bi ukupno 3.168,41 CHF, što bi zajedno s glavnicom činilo ukupni dug od 26.552,51 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. U izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. tvrdi da je koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 23.384,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = 3,99% p.a. i c) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita= 1 CHF = 4,6532630 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Dostava podataka po kreditnoj partiji 71031333046 ( list 22 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je utvrdila primjenjivane kamatne stope po kreditu i razdoblje njihova važenja, dok je iznose obračunatih anuiteta u valuti kredita utvrdila iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplate (list 76-81 spisa). Potom u Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je dala realizirani otplatni plan kredita. Prema realiziranom otplatnom planu tužiteljeva obveza s osnova redovne kamate iznosila je 3.897,92 CHF što je s glavnicom činilo ukupan dug od 27.282,02 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, uslijed promjena kamatne stope tužiteljeva obveza s osnova redovne kamate uvećana je za 729,51 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Datume plaćanja anuiteta kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je utvrdila iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplate (list 76-81 spisa). S obzirom da je kredit ugovoren s valutnom klauzulom vezano uz valutu CHF, kredit se vodi u valuti, te su na isti način prikazani početni i realizirani otplatni plan u izračunu. Izračun se odnosi na cijelo razdoblje otplate kredita, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. Nadalje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. navodi da sama metodologija izračuna određena je samom zadaćom na način da se razlika kamate izračuna kao zbroj svih razlika između stvarno plaćene kamate u valuti kredita i kamate u valuti kredita koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu. Kunska protuvrijednost preplate kamate obračunata je množenjem razlike kamate u valuti kredita s tečajem na dan dospijeća/plaćanja. Tečajne razlike anuiteta izračunate su kao novčani iznos razlike između stvarno plaćenog anuiteta u kunama i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, ali umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku po preplati kamate radi izbjegavanja dvostrukog obračuna po istoj osnovi. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je provela i preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Izračun više plaćenog s osnove tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF-a važećeg na dan isplate kredita kao izračun tečaje razlike između svakog plaćenog anuiteta na dan dospijeća/plaćanja i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku u razlici kamate angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. utvrdila više plaćeno s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF-a važećeg na dan isplate kredita kao tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta na dan dospijeća/plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku u razlici kamate, u ukupnom iznosu od *2.307,62 EUR kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4. Zaključno na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec., više plaćeno s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF-a važeći na dan isplate kredita, kao tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta na dan dospijeća/plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku u razlici kamate, ukupno iznosi *2.307,62 EUR kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4.Na kraju se ističe da sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR primijenjen je fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK. Nitko od stranaka nije imao primjedbe nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. od 7. siječnja 2025. a istog je prihvatio u cijelosti i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

6. Svojim podneskom od 24. ožujka 2025. tužitelj HK je sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC DK dipl. oec. konačno specificirala svoj tužbeni zahtjev.

7. Na ročištu dana 14. svibnja 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 14. svibnja 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Punomoćnik tužitelja BK je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja BK je osnovan u pretežnom dijelu.

9. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. koji je u cijelosti prijevremeno otplaćen dana 16. rujna 2011. Između stranaka su sporna pravna pitanja tj. da li je ništetan čl. 1 Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. u kojem se navodi da tuženik Zagrebačka banka d.d. kao kreditor stavlja tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. kao korisniku kreditu za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 23.348,10 CHF. Potom je sporan čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. prema kome tuženik Zagrebačka banka d.d. može jednostrano vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa svojim jednostranim odlukama. Nadalje sporan je i čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. u kojem je ugovorne valutna klauzula CHF. Ukoliko je odgovor na prethodno pravno pitanje potvrdan onda je sporno ima li tužitelj HK u tom slučaju pravo na restituciju tj. da mu tuženik Zagrebačka banka d.d. vrati ono što je stekao temeljem navedene ništetene odredbe o valutnoj klauzuli, zatim rokovi dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, kao i da li je osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika Zagrebačke banke d.d.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Zagrebačka banka d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja BK. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj HK nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. budući mu je tuženik Zagrebačka banka d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužitelja BK iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. U odnosu na informiranost tužitelja BK i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Zagrebačka banka d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj HK bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF.

15. Iz sadržaja Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja BK. Naime iz iskaza tužitelja BK razvidno je da kredit je podignut za kupnju automobila za njegove osobne potrebe.

16. Po prosudbi ovoga suda ništetno je da tuženik Zagrebačka banka d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Zagrebačka banka d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

17. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

18. Istaknuti prigovor zastare tuženika Zagrebačke banke d.d. je po prosudbi ovoga suda neosnovan. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

19. U navedenom smislu očitovao se je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ bio 04. travnja 2012. računajući od tog dana pa unatrag pet godina dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 04. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Drugi bitan datum je dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014., a koji je istekao 14. lipnja 2019. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi: „...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 1. veljače 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući je tužitelj HK podnio tužbu kod ovoga suda dana 1. veljače 2023. u svezi valutne klauzule CHF radi obeštećenja zbog preplaćenih iznosa koja su dospjela nakon dana 4. srpnja 2007. to po prosudbi ovoga suda njegov tužbeni zahtjev nije u zastari.

20. Nije sporno da je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

21. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelj HK je bio dužan dokazati visinu preplaćenih anuiteta o do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a, a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. Međutim, postoje i takozvane negativne razlike tj. kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio manji od onog početnog a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec.

22. Pri tome valja naglasiti da u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „....9. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom vijećanja ocijenilo je da bi svojom odlukom odstupilo od dosadašnje prakse ovoga suda (odluka broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.) te odluku povodom revizije u ovoj pravnoj stvari prepustilo proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. 11. U odluci ovoga suda broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto je suprotno pravno shvaćanje da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu....“

22.1. Kako je to ranije pojašnjeno iako prema izračunu angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. postoje razlike manje plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene u eurima po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita tuženik Zagrebačka banka d.d. nije do zaključenja prethodnog postupka uopće niti istaknuo i specificirao neki procesni prigovor radi prijeboja ili u navedenom smislu postavio neki protutužbeni zahtjev. Sukladno najnovijem citiranom pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske to nije ovlašten uzimati u obzir sud po službenoj dužnosti. Naime, negativne tečajne razlike po mjesecima su razvidne u Tabeli 4 nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. tj. kada se od iznosa plaćenih anuiteta po početnom tečaju (kolona 16) oduzme iznosi stvarno plaćenih anuiteta (kolona 15).

23. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prije objašnjeno tuženik Zagrebačka banka d.d. je nesavjestan. Međutim, zatezna kamata ne može teći prvog dana od dospijeća anuiteta (kolona 1 Tabele 4) nalaza angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. kao što to traži tužitelj HK nego tek prvog dana od datuma plaćanja pojedinog anuiteta kolona 12 Tabele 4) nalaza angažirane vještakinje za financije i bankarstvo BKC dipl. oec. Iz navedenih razloga valjalo je djelomično odbiti tužbeni zahtjev tužitelja BK u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na pojedine dosuđene iznose pozitivnih tečajnih razlika te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

24. Po prosudbi ovoga suda nije ništetan čl. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. u dijelu gdje se navodi da Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila „Renault financiranje“ (u daljnjem tekstu: Kredit) u kunskoj protuvrijednosti od 23.384,10 CHF (slovima: dvadesettritisućetristoosamdesetčetiri švicarska franka i deset rapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Naime čl. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i BK kao korisnika kredita broj: 3206647179 od 9. svibnja 2006. samo je ugovorena visina kredita i utvrđena obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan isplate kredita, radi čega takvom odredbom ugovora nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Naime, pri ocjeni da li je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, ključno je da li je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, te kod ove konkretne sporne odredbe ne može doći do te neravnoteže obzirom da se istom tuženik Zagrebačka banka d.d. obvezuje isplatiti iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.384,10 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan isplate kredita. Iz navedenog razloga taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja TK valjalo odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

25. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužitelju BK je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranom punomoćniku i to: 1) za sastav tužbe tužitelja BK od 1.2.2023. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 €, 2) za sastave podneska tužitelja BK od 30.8.2023. i 24.3.2025. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svaki od tih podnesaka, 3) za pristup ročištu punomoćnika tužitelja BK dana 14.5.2023. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. t. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 € i 4) za pristup ročištu punomoćnika tužitelja BK dana 14.05.2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. t. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € odnosno ukupno 900,00 €. Kada se navedeni iznos uveća za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 225,00 € dođe se do iznosa od 1.125,00 € koliko su iznosili priznati troškovi odvjetničkog zastupanja tužitelja ĐK. Nadalje tužitelju BK je priznat i trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 € tako da ukupno priznati parnični troškovi iznose 1.475,00 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom V.

U Rijeci 24. lipnja 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja BK i

- pun. tuženika Zagrebačke banke d.d.