REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ĆT, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2024., broj: 11. Pp-10200/2023, u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. ĆT kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. ĆT je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 50,00 EUR (pedeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2024., broj: 11. Pp-10200/2023, proglašen je krivim okr. ĆT da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 1.200,00 eura, u koju se lišenje slobode od 6. do 7. lipnja 2023. uračunava kao 79,64 eura novčane kazne, tako da okrivljenik ima za još platiti 1.120,36 eura novčane kazne, koju je dužan platiti u roku 60 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Okrivljenik je presudom oslobođen obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. i st. 3. Prekršajnog zakona.

1.1. Istom presudom, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtava nasilja u obitelji supruge CT, kćeri NT i sina ET sa prebivalištem u [adresa], u trajanju od 12 mjeseci, na način da se istima ne smije približiti na udaljenosti manju od 100 metara gdje god se isti nalazili, niti ih uznemiravati ili uhoditi.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik osobno, iz čijeg sadržaja proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati, a pobijana presuda ukine.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se on pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Prvenstveno treba reći kako žalitelj navodi da je presuda kontradiktorna i nepotpuna u obrazloženju, iz čega bi proizašlo da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona. Međutim, okrivljenik, u dijelu kontradiktornosti presude, navodi kako je on u svojoj obrani, kako to prvostupanjski sud i reproducira u obrazloženju, rekao kako je zvao policiju zbog krađe i verbalnog napada, dok je žrtva nasilja CT navela kako je on zvao policiju zbog provaljivanja u automobil, a da je sud u analizi presude naveo kako nema dokaza o tome da je okrivljenik pozvao policiju zbog fizičkog napada na njega (što nitko nije niti naveo). Nadalje, okrivljenik u dijelu tvrdnje da je obrazloženje nepotpuno suštinski ističe kako su svjedoci neistinito svjedočili, kako se trebalo utvrditi da je bio pokraden (uzeti su mu ključevi od stana i automobila te mobitel), da su policiji vraćeni ukradeni ključevi od strane nekog od njegovih ukućana, da je on bio fizički napadnut, da je sudjelovala i jedna nepoznata osoba te da je trebalo prihvatiti njegovu medicinsku dokumentaciju kao dokaz njegovoj nevinosti. Stoga se tvrdnja žalbe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka svodi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će biti i razmatrana u okviru potonje povrede. Žalitelj u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nadalje u bitnom ponavlja iste prethodne navedene tvrdnje, kao i da presuda nije mogla biti utemeljena samo na iskazu žrtava nasilja te da nije bilo popratne medicinske dokumentacije za njihove ozljede.

5.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

5.2. Neosnovani su žalbeni navodi kojima se tvrdi da se osuđujuća presuda ne može temeljiti na iskazima svjedoka koji su žrtva nasilja. Takvim pristupom, ni jedan prekršaj iz područja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji bi bio počinjen na način da su bili nazočni samo počinitelj i žrtva nasilja, a koja situacija je doista vrlo učestala i imanentna upravo ovim prekršajima, ne bi mogao biti dokazan. Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka, budući da su oni iskazivali okolnosno, neproturječno i međusobno sukladno te u čijim iskazima nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istih niti u istim ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti. Prvostupanjski sud je, osnovano prihvativši kao istinitim iskaze žrtvi nasilja, nedvojbeno utvrdio da je okrivljenik inkriminirane prilike počinio psihičko i fizičko nasilje u obitelji prema supruzi i djeci, kako mu se to stavlja na teret. U odnosu na žalbenu tvrdnju kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se on branio na način da je zvao policiju zbog fizičkog napada na njega (zvao je zbog verbalnih napada i krađe stvari), treba reći kako takav navod žalitelja, iako je točan, nema utjecaja na utvrđivanje svih relevantnih okolnosti o kojima ovisi utvrđenje prekršaja. U odnosu na navode kako je on bio prvi fizički napadnut, treba navesti kako su sve ispitane žrtve nasilja drugačije iskazivale, odnosno da je on taj koji je bio nasilan, kako verbalno, tako i fizički prema njima, dakle, da okrivljenik nije postupao u nužnoj obrani niti u prekoračenju nužne obrane. Ovdje valja istaknuti i činjenicu koja proizlazi iz zapisnika o prisutnosti alkohola, da je okrivljenik imao koncentraciju alkohola u krvi od 2,25 g/kg, iz čega proizlazi da okrivljenik niti ne može vjerodostojno iskazivati o detaljima predmetne večeri, iako su njegovi navodi u postupku iscrpni. Također, iz iskaza žrtava nasilja proizlazi da je alkoholiziranost dodatan uzrok nasilnog ponašanja kod okrivljenika. Iz medicinske dokumentacije na koju se okrivljenik poziva u žalbi proizlazi da je zadobio jedan udarac od strane poznate osobe, pa to ne ide u prilog njegovoj obrani da je bio napadnut od strane žrtvi nasilja i od strane jedne nepoznate osobe (jedan udarac odgovara iskazima žrtava nasilja, tj. da se radi o jednom udarcu od strane sina kao reakcija na protupravno ponašanje okrivljenika). Okolnost jesu li ili nisu okrivljeniku protupravno uzeti ključevi od stana i mobitel nije predmet ovog postupka, a ne utječe niti na vjerodostojnost iskaza ispitanih svjedoka. U odnosu na ključeve od vozila valja reći da ovaj sud smatra životnim i opravdanim tvrdnje žrtve nasilja supruge CT da je pokušala spriječiti okrivljenika da u alkoholiziranom stanju upravlja vozilom. Zaključno treba reći da, suprotno navodima žalitelja, iz medicinske dokumentacije u spisu (list 25-27 spisa) proizlazi da su žrtve nasilja bile napadnute i da su zadobili ozljede.

5.3. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

6. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7. Za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, zakonom je, u vrijeme počinjenja prekršaja, a ujedno i najblažeg propisa za okrivljenika, bila propisana novčana kazna od najmanje 260,00 eura ili kazna zatvora u trajanju do 90 dana. Uzimajući u obzir količinu protupravnog ponašanja (tri žrtve nasilja, psihičko i fizičko nasilje), nema osnove za daljnje ublažavanje izrečene novčane kazne jer opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

8. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da je primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Naime, težina djela za koji je okrivljenik proglašen krivim, u povezanosti s obranom okrivljenika (nekritičnost zbog predmetnog ponašanja) i iskazom žrtava nasilja iz kojih je razvidno da je protupravno ponašanje okrivljenika učestalo, opravdaju primjenu predmetne zaštitne mjere. Duljina trajanja izrečene mjere od 12 mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da je okrivljenik tako lošeg imovnog stanja da bi plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, dakle blizu minimalno mogućem iznosu paušalne svote, bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

10. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 24. lipnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, žrtve nasilja i tužitelja.