Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-4096/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Gordane Korotaj, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nikoline Maretić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog ZŠ, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj po branitelju Zajedničkom odvjetničkom uredu Vesna Vignjević-Žak i Boško Žak iz Bjelovara, protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 26. ožujka 2025., broj: Pp-3151/2024, na sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog ZŠ i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni ZŠ je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 60,00 EUR (šezdeset eura) u roku 3 (tri) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo mu je primjenom odredbi o ublažavanju, izrečena novčana kazna 600,00 eura, dok je temeljem članka 138. stavka 2. točke 2. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 30,00 eura.

2. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prava, te zbog odluke o sankcijama. Žalitelj navodi u bitnom, da nije kriv, a da je sud osuđujuću presudu temeljio isključivo na ispitivanju svjedoka čiji iskazi se ne mogu uzeti kao vjerodostojni jer se radi o okrivljenikovoj supruzi i njezinom novom intimnom partneru koji imaju interes da on bude osuđen, jer bi se tim poboljšao njezin procesni položaj u parničnim postupcima radi bračne stečevine, razvoda i roditeljske skrbi koje je pokrenuo upravo okrivljenik. Žalitelj detaljno ponavlja svoju obranu koju je iznio u postupku u pisanoj formi, ističući da je potpuno nelogično i neuvjerljivo da supruga prijavi događaj tek pet dana kasnije, kao i da nije pretrpjela nikakve fizičke ozljede koje bi s obzirom na navodni način počinjenja sigurno nastale. Pogrešan je zaključak suda da je joštećena nakon toliko vremena prijavila događaj jer nije imala podršku roditelja i da je bila u nedoumici, jer bi svaka osoba koja je izložena nasilju odmah prijavila deogađaj u strahu od ponavljanja, no ona je to uradila kada je vjerojatno uskladila iskaz sa svojim novim partnerom. I činjenica da navodno praćenje nije prijavila policija niti je spominjala u prvotnom iskazu danom policija, ukazuje da se radi o iskonstruiranom iskiazu kojim je htjela opravdati svoje nelogično čekanje s prijavom. Žalitelj analizira iskaz svjedokinje ZŠT ukazujući da iz njezinog iskaza proizlazi da je oštećena bila normalna i smirena neposredno nakon inkriminiranog događaja, pa čak i kada svjedoči o onome što je rekao unuk navodi da je netko nekog tukao, odnosno dijete nije svojoj baki reklo da bi tata tukao mamu što bi sigurno rekao da se tako zbilo. Sve navedeno treba dovesti u vezu s iskazom svjedoka GŠ koji kao jedini nepristrani svjedok navodi da jeprimijetio poderanu majicu na okrivljeniku i ogrebotine na njegovim prsima i licu, pa je očito da se događaj nije odvio na način kako mu je to stavljeno na teret. Očito se radi o diskriminaciji muževa i situaciji u kojoj je sudu nezamislivo da bi majka fizički napala oca, koji diskriminatorni stav pogoduje tome da muževi niti ne prijavljuju nasilje. U postupku su počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka jer je odluka nejasna a razlozi proturječni, kao što postoji znatna proturječnost o odlučnim činjenicama, dok je činjenično stanje ostalo potpuno neutvrđeno pa je primjenom načela „in dubio pro reo“ trebalo donijeti oslobađajuću odluku, zbog čega predlaže da da se žalba prihvati i njega oslobodi optužbe, podredn, odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Žalba nije osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da su mu pozivi uredno dostavljeni i da mu je omogućeno da iznese svoju obranu kao i da angažira branitelja, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane koje bi bilo od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude.

6.1. Kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja. Sud može temeljiti osuđujuću odluku čak i na iskazu jednog svjedoka (žrtve nasilja koja je u pravilu zainteresirana za ishod postupka) u slučaju kada postoje međusobno protivne obrane okrivljenika i iskaz svjedoka, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

7. U odnosu na činjenično stanje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

7.1. Naime, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao okrivljenika i svjedoke – suprugu GŠT, GŠ, ZŠT i RŠ, te pročitao dokumentaciju u spisu. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi iskaza ispitanih osoba, nalazeći da postupanje okrivljenika na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.

7.2. Iskaze ispitanih osoba i sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima.

7.3. Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba i provedenih dokaza, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Stoga, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica došavši do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje okrivljenih preko lanca logičke argumentacije, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji, valjano pritom obrazloživši razloge zbog kojih nije prihvatio obranu okrivljenika.

8. Što se tiče eventualnih ozljeda i liječničke dokumentacije za oštećenicu, ističe se da se u ovom postupku okrivljeniku ne stavlja na teret prouzročenje tjelesne ozljede, niti je postojanje i težina ozljede bila odlučna činjenica za postojanje bića djela. S obzirom na sve navedeno, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

9. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju izrekao odgovarajuću kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

9.1. Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana novčana kazna u rasponu od najmanje 1.100,00 eura do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju ili kaznom zatvora u trajanju od najmanje 45 dana do općeg maksimuma od 90 dana. Okrivljeniku je izrečena blaža vrsta kazne i to znatno ublaženom iznosu ispod donje granice za to djelo prekršaja.

9.2. Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna u zakonskom minimuma nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Prvostupanjski je sud naveo koje je okolnosti cijenio pri odluci, te su sve olakotne okolnosti našle dovoljno odraza u ublaženoj novčanoj kazni. Stoga ovaj sud nalazi da je upravo ovako izrečena ukupna novčana kazna primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, postići upravo ovako izrečenom novčanom kaznom.

9.3. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura), pa iznos od 60,00 eura predstavlja iznos bliže minimalno mogućoj visini paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

11. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. lipnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v. r

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.