1

Poslovni broj: 23 Pn-104/2020-14

 

    Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj 23 Pn-104/2020-14

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja H. zavod za mirovinsko osiguranje, A. M. 3, Z., OIB:, Područna služba u V., K. 20c, protiv tuženika C. osiguranje d.d. Z., V. J. 33, OIB:, zastupanog po punomoćnicima iz OD Ć. i Š. iz Z., M. 25, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 9. svibnja 2023. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude, 30. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku C. osiguranje d.d., Z., V. J. 33, OIB: isplatiti tužitelju H. zavodu za mirovinsko osiguranje, Z., A. M. 3, OIB: iznos od 12.789,24 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. kolovoza 2020. godine do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana."

II.              Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 559,68 eur / 4.216,91 kn (petsto pedeset devet eura i šezdeset osam centa / četiri tisuće dvjesto šesnaest kuna i devedeset jedna lipa)[1] u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.
2.               U tužbi, u bitnome, navodi:

-                      da je 18. siječnja 1985. godine osiguranik tužitelja S. K., rođ.. godine stradao u prometnoj nesreći za koju je presudom Općinskog suda u V. broj K. 514/85-13 od 19. veljače 1987. godine proglašen krivim M. Č., koji je upravljao automobilom reg. oznake OS osiguranim kod tuženika,

-                      da je u postupku medicinskog vještačenja u kojem je utvrđivana uzročno posljedična veza između ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći i invalidnosti osiguranika tužitelja, od strane ovlaštenog vještaka utvrđeno da je kao posljedica zadobivenih ozljeda kod osiguranika tužitelja zbog ozljede izvan rada 50% i bolesti 50% nastupila opća nesposobnost za rad; da je rješenjem tužitelja osiguraniku  priznato prvo na invalidsku mirovinu,

-                      da je isplatama invalidske mirovine za tužitelja nastajala šteta koju je prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj imao pravo potraživati od tuženika; da je tuženik u mirnom postupku podmirivao štetu tužitelju do 31. 12. 2015. g., dok je za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 31. prosinca 2018. godine tužitelj zbog naknade štete pokrenuo sudski postupak te je presudom ovog suda broj Pn-138/2019-14 od 15. lipnja 2020. godine tuženiku naloženo da tužitelju podmiri štetu za navedeno razdoblje u iznosu od 47.891,43 kn; da je na navedenu presudu tuženik uložio žalbu,

-                      da nastavnim isplatama invalidske mirovine za tužitelja nastaje daljnja šteta, te je tužitelj odštetnim zahtjevom od 21. srpnja 2020. godine pozvao tuženika da mu podmiri štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 01. rujna 2019. do 31. prosinca 2019. godine u iznosu od 12.789,24 kn; da je odštetni zahtjev tuženik otklonio uz obrazloženje da je osiguranik tužitelja S. K. navršio mirovinski staž te ostvario uvjete za starosnu mirovinu, pa predlaže dostaviti podatak o potencijalnoj mirovini osiguranika, a stvarna šteta na koju tužitelj eventualno imao pravo bila bi razlika između priznate invalidske mirovine i potencijalne starosne mirovine,

-                      da se uvidom u rješenje tužitelja IN-31729 od 02. 02. 1993. godine može utvrditi da je osiguraniku tužitelja invalidska mirovina priznata na temelju ukupnog mirovinskog staža u trajanju od 6 godina, 3 mjeseca i 25 dana, pa kako osiguranik tužitelja od dana priznanja prava na invalidsku mirovinu 13. 10. 1992. godine nije ostvario ni jedan dan mirovinskog staža, jasno je da isti nije i nikada neće ispuniti zakonom propisane uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu; da je odredbom čl. 31. st. 1. ZOMO propisano  da u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2030. godine pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža,

-                      da bi čak i u slučaju da je osiguranik tužitelja ostvario mirovinski staž od 15 godina, isto bilo bez važnosti u ovom predmetu stoga što tužitelj naknadu štete potražuje za 2019. godinu temeljem odredbe čl. 41. Odluke o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/2018), a koja je stupila na snagu dana 01. 01. 2019. godine, a kojom da je propisano da se mijenja stavak 2. odredbe čl. 161. ZOMO kojim je sada propisano da Zavod, ovdje tužitelj, ima pravo naknade stvarne štete koja mu nastaje isplatom invalidske mirovine potraživati u punom iznosu, tako dugo dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu,

-                      stoga od tužitelja traži isplatu iznosa od 12.789,24 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. kolovoza 2020. godine do isplate.

 

3.               Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi:

 

-                      da osporava svoju obvezu za isplatom naknade tužitelju na ime invalidske mirovine koju isti isplaćuje svome osiguraniku S. K. iz razloga što je isti rođen godine, te bi najkasnije dana 26.07.2015. godine navršio 65 godina života, i po redovnom tijeku stvari najkasnije s tim datumom ispunio sve potrebne uvjete za starosnu mirovinu prema mjerodavnim pravnim propisima koji reguliraju materiju mirovinskog osiguranja i primao starosnu mirovinu, a koju bi bio dužan isplaćivati upravo tužitelj,

-                      smatra da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine, a nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, jer mu taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljeva prava,

-                      da bi osim navedenog i iznos starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku s navršenjem 65 godina bio bi veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu; ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u visini razlike u kojoj je invalidska mirovina veća od starosne;

-                      da bi po redovnom stanju stvari, da osiguranik tužitelja nije ostvario pravo na invalidsku mirovinu, tužitelj bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu; za tu starosnu mirovinu bi trebao rezervirati određena novčana sredstva, a kako bi tužitelj morao rezervirati određena novčana sredstva za isplatu mirovine svome osiguraniku, to tužitelj više ne trpi štetu na koju se poziva pa je samim tim otpala pravna osnova za potraživanje tužitelja u ovome predmetu,

-                      da predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost razlike između invalidske i starosne mirovine;

-                      da je nesporno kako je osiguranik tužitelja do štetnog događaja na ime starosne mirovine uplaćivao i izvjesne doprinose tužitelju pa se i u tom smjeru zahtjev tužitelja može smatrati stjecanjem bez osnove odnosno dvostrukim stjecanjem po istoj osnovi;

-                      da bi tužitelj trpio štetu u smislu odredaba ZOO-a i nakon što bi njegov osiguranik po redovnom tijeku stvari temeljem zakona ostvario pravo na starosnu mirovinu, ista bi se trebala očitovati u vidu pozitivne razlike između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku i starosne mirovine koju bi mu ionako prema redovnom tijeku isplaćivao tužitelj da nije bilo štetnog događaja.

 

4.               U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja – karticu glavne knjige tužitelja- proknjižena stanja i promete (stranica 3 spisa), odštetni zahtjev od 21. srpnja 2020. (stranica 4 spisa), potvrdu o ukupno isplaćenoj invalidskoj mirovini za 2019. (stranica 5 spisa), e-mail od 3. rujna 2020. (stranica 6-7 spisa), presudu Općinskog suda u V. broj K-514/85 od 19. veljače 1987. (stranice 11-18 spisa), Nagodbu od 21. lipnja 1991. (stranica 19 spisa), rješenje broj IN-31729 od 2. veljače 1993. (stranice 20-22 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti i mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju (stranice 23-27 spisa), presudu Općinskog suda u V. broj Pn-138/2019-14 od 15. lipnja 2020. (stranice 28-35 spisa), sudsku praksu (stranice 42-50, 53-58 i 73-164 spisa), rješenje HZMO od 28. travnja 2014. (stranice 170-171 spisa), te presudu VSRH od broj Rev 501/07-2 5. srpnja 2007. (stranice 172-174 spisa).Dokazni prijedlog tuženika da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, sud je odbio kao nepotreban uzimajući u obzir da je isti predložen vezano za nesporne činjenice, a dokazni prijedlog da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike između invalidske i starosne mirovine osiguranika tužitelja, te pribavu od tužitelja kompletnog mirovinskog spisa sud nalazi nepotrebnim s obzirom na zauzeto pravno shvaćanje koje će biti iznijeto u nastavku presude.

 

5.               Odluku kao u izreci sud je donio prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

 

6.               Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

7.               Nesporan je nastanak štetnog događaja koji je skrivio osiguranik tuženika te je nesporno da je osiguraniku tužitelja radi tog štetnog događaja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (radi povrede izvan rada).

 

8.               Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. 

 

9.               Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnova naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja S. K., za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 12.789,24 kn, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

10.          Temeljno je sporno pitanje koji pravni propis valja primijeniti prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja budući da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19), dok tuženik navodi da se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a koje pitanje je bilo predmet raspravljanja u brojnim parničnim predmetima te o kojem su zauzeta različita pravna shvaćanja nižestupanjskih i višestupanjskih sudova. Prema pravnom shvaćanju koje proizlazi iz odluke Rev-66/2022 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. veljače 2022. u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su vršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode. Kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, koje obuhvaća i obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Sukladno odredbama ZOOP-a zaključen je ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, te je istim propisano da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Budući da je tim zakonom uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja, za rješenje ovog parničnog predmeta relevantna je odredba iz čl. 27. ZOOP koja uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

 

11.          Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) propisano je: 

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. 

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. 

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ 

 

12.          Nesporno je osiguraniku tužitelja S. K. utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad rješenjem od 2. veljače 1993. (zbog bolesti i povrede izvan rada; str. 20-22 spisa), što je osnova isplate povodom koje tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta, a kako tuženik nije osporavao da bi tužitelj svom osiguraniku i isplatio utuženi iznos za navedeni period, nesporno je i to da je tužitelj osiguraniku S. K. isplatio s navedene osnove invalidsku mirovinu za utuženo razdoblje u iznosu od 12.789,24 kn. Nadalje, nesporna je  činjenica, a što proizlazi iz navoda tužitelja na ročištu od 9. svibnja 2023., da bi iznos invalidske mirovine koji bi bio utvrđen osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu, nedvojbeno bio veći od onog koji je osiguraniku tužitelja priznat i isplaćen i to stoga što se prilikom izračuna takve mirovine (zbog povrede na radu) kao staž osiguranja uzima period od 40 godina. Iz navedenog proizlazi da tužitelju - isplatom priznate invalidske mirovine njegovom osiguraniku - nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena s osnove povrede na radu, a budući da bi takva šteta postojala tek u slučaju da je iznos isplaćene invalidske mirovine veći od iznosa invalidske mirovine utvrđene zbog povrede na radu, a o čemu se u ovome predmetu ne radi.

 

13.          Kako je prema odredbi čl. 27. st. 1., st. 2. i st. 3. ZOOP-a obveza tuženika naknaditi razmjerni iznos mirovine oštećenika, a koji iznos predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pri čemu je gore navedenim rješenjem tužitelja njegovom osiguraniku S. K. priznata invalidska mirovina uslijed profesionalne nesposobnosti za rad (zbog bolesti i povrede izvan rada), sud utvrđuje da ne postoji razlika koju bi na temelju citirane odredbe ZOOP tuženik bio dužan isplatiti tužitelju pa je tužbeni zahtjev s osnove isplate invalidske mirovine odbijen kao neosnovan.

 

14.          Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP-a. Visina troškova određena je sukladno vrijednosti predmeta spora, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12. 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa).

 

15.          Tuženiku je, sukladno predanom troškovniku, priznat trošak sastava podneska od 3. svibnja 2021. u iznosu od 149,25 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife) te trošak zastupanja na ročištima održanim 18. svibnja 2022. i 9. svibnja 2023. u iznosu od 149,25 eur po ročištu (Tbr. 9. t. 1.), sve uz pripadajući porez na dodanu vrijednost od 111,94 eur (Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupan trošak u iznosu od 559,68 eur /4.216,91 kn.

 

16.          Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Varaždinu 30. kolovoza 2023.

 

                                                                                                                                     Sutkinja

                                                                                                                       Melita Šmentanec-Klarić v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa, a podnosi se putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

 

 

Dostaviti:

1. Tužitelj - po punomoćnici N. I.-K., dipl.iur.

2. Tuženik – po punomoćnicima iz OD Ć. i Š. d.o.o. iz Z.