REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-757/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Marini Cvitko Tomić, odvjetnici u Labinu, Matije Vlačića 2, protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, Narodnog doma 2 B, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 17. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja s punomoćnicom i zakonskog zastupnika tuženice, 24. lipnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja UJ koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik 1/1 dijela:

[katastarska općina]

- k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], oboje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II. Po pravomoćnosti presude, a na prijedlog tužitelja, DJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Općinski sud Pazin, Zemljišnoknjižni Pazin, izvršit će uknjižbu prava vlasništva na 1/1 dijela:

[katastarska općina]

[katastarska općina]

sa imena i vlasništva tuženika, REPUBLIKE HRVATSKE, na ime i vlasništvo tužitelja, DJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u 1/1 dijela“.

II Nalaže se tužitelju UJ da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi parnični trošak u iznosu od 800,00 EUR u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 22. listopada 2022. podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina oznaka kč. br. [katastarska čestica], u naravi šuma, površine 2159 m2 i kč. br. [katastarska čestica], u naravi šuma, površine 1375 m2, upisane u zk.uk. 1490 k. o. [katastarska općina] te kč. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 1750 m2 i kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, bez naznake površine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tuženice. Tvrdi da je upis Republike Hrvatske formalne naravi, jer da je stvarni vlasnik predmetnih nekretnina na temelju nasljeđivanja i posjeda svojih pravnih prednika. Naime, predmetne nekretnine bile su predmetom diobe iz 1913. s obitelji VJ, kada su pripale djedu GJ, zatim ocu MJ, a nakon njegove smrti tužitelju. Od tada, postoji neprekidni, zakoniti i samostalni posjed u njihovoj obitelji, koji je trajao više od potrebnog vremena za stjecanje vlasništva dosjelošću. Sve do pokretanja zahtjeva za mirno rješenje spora nije imao saznanja da su sporne čestice upisane na Republiku Hrvatsku. Uz tužbu prilaže posjedovni list iz 1958. izdan od strane Narodne Republike Hrvatske, koji sadrži popis svih nekretnina u vlasništvu njegove obitelji, uključujući i predmetne čestice. Tvrdi da se taj posjedovni list u njegovoj obitelji čuva neprekinuto te da predstavlja dokaz stvarnog vlasništva. Prije podnošenja tužbe pokušao je riješiti spor mirnim putem sukladno Zakonu o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22.; dalje u tekstu: ZPP), ali odgovor da od strane Republike Hrvatske nije dobio ni nakon isteka roka od tri mjeseca, što mu je otvorilo pravni put za podnošenje ove tužbe. Posebno naglašava da je na temelju posjedovnog lista i nasljeđivanja iza oca MJ, kojem je on univerzalni pravni sljednik, stekao sva prava na predmetnim nekretninama. Rješenje o nasljeđivanju iz 1992., kojim su sve preostale nekretnine koje nisu pripale njegovoj sestri dodijeljene njemu, smatra obuhvatnim i u odnosu na sporne čestice. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu od 23. studenog 2022. tuženica se usprotivila tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te predložila odbijanje istog kao neosnovanog. Prema izvodu iz zemljišnih knjiga, nekretnine su bile upisane kao društveno vlasništvo, a zatim su tijekom 2006. i 2008. upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske. Takav status vlasništva isključuje mogućnost stjecanja putem dosjelosti jer se prema članku 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.; dalje u tekstu: ZV) vrijeme provedeno u posjedu prije 8. listopada 1991. ne računa u rok potreban za dosjelost ako su nekretnine tada bile u društvenom vlasništvu. Budući da su predmetne čestice bile u društvenom vlasništvu do upisa Republike Hrvatske, a od tog upisa nije protekao zakonski rok za dosjelost, tužbeni zahtjev nije pravno utemeljen. Tvrdi da su u katastarskoj evidenciji kao posjednici predmetnih čestica od 1959./1960. bili prvo upisani Općenarodna imovina Motovun, zatim Republika Hrvatska, a u odnosu na kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i Šumarija Pazin. Osim toga, ukazuje na rješenje o nasljeđivanju iz 1992. kojim je tužitelj obaviješten da nekretnine koje sada potražuje nisu bile vlasništvo njegova pravnog prednika, što znači da je od tog trenutka njegov eventualni posjed nije mogao biti pošten. Za dosjelost se, prema zakonu, traži pošteni i samostalni posjed, što ovdje nije slučaj. Dakle, tužitelj ni njegovi pravni prednici nisu bili savjesni posjednici jer su iz sadržaja nasljednopravnih isprava i okolnosti slučaja morali znati, ili su barem imali dovoljno razloga sumnjati, da nekretnine ne pripadaju njima. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka.

3. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasništvo kč. br. [katastarska čestica], u naravi šuma, površine 2159 m2 i kč. br. [katastarska čestica], u naravi šuma, površine 1375 m2, upisane u zk.uk. 1490 k. o. [katastarska općina] te kč. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 1750 m2 i kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, bez naznake površine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na kojima kao vlasnica dolazi upisana tuženica, stekao na temelju dosjelosti i diobe s obitelji VJ iz 1913.

5. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: zahtjev za mirno rješenje spora (list spisa 7-11), izvatke iz zemljišnih knjiga broj: 1385 i 1490 k. o. [katastarska općina] (list spisa 12-15), posjedovni list Narodne Republike Hrvatske, broj: 66 (list spisa 16-33) povijest promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, KLASA: 930- 04/22-05/48, URBROJ: 541-29-06/5-22-2 od 14. srpnja 2022. (list spisa 39), povijest promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, KLASA: 930-04/22-05/55, URBROJ: 541-29-06/5-22-2 od 2. rujna 2022. (list spisa 41-42), izvadak iz ručno vođene zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list spisa 46-52), rješenje Socijalističke Republike Hrvatske, Skupštine Općine Pazin, broj: UP-I 865 od 10. prosinca 1985. (list spisa 62-64), rješenje o nasljeđivanju, poslovni broj: O- 50/1992-4 od 11. svibnja 1992. (list spisa 65-66), potvrdu Hrvatskih Šuma, KLASA: BU/22-01/1801, URBROJ: 14-00-08/01-23-2 od 11. siječnja 2023. (list spisa 67), nalaz i mišljenje vještaka Marije Brajković od 29. svibnja 2025., proveo dokaz uviđajem na licu mjesta, saslušao svjedoke IJ, BJ, EJ, CJ, ZJ i ĐJ te tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Uvidom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] slijedi da su između ostalog upisane predmetne kč. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 1750 m2 i kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, bez naznake površine u vlasništvu tuženice.

6.1. Iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] slijedi da su između ostalog upisane predmetne kč. br. [katastarska čestica], u naravi šuma, površine 2159 m2 i kč. br. [katastarska čestica], u naravi šuma, površine 1375 m2 u vlasništvu tuženice.

6.2. Uvidom u posjedovni list Narodne Republike Hrvatske, broj: 66 vidljivo je da su upisane predmetne nekretnine na ime GJ, pok. U kao posjednika.

6.3. Iz podataka ručno vođene zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] slijedi da je prvotni vlasnik predmetnih nekretnina bio HJ koji se upisao 2. listopada 1902. . U predmetu od 2. svibnja 1910. kao suvlasnici svaki za 1/2 dijela upisuju se HJ i NJ, dok je u predmetu Z-27/1960 i to na temelju rješenja Narodnog odbora općine Motovun, broj: 07-412/2-59 od 17. ožujka 1959. upisana Općenarodna Imovina, kao organ upravljanja upisan je Narodni odbor općine Motovun.

6.4. Uvidom u povijest promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, KLASA: 930-04/22-05/48, URBROJ: 541-29-06/5-22-2 od 14. srpnja 2022. slijedi da su od osnutka katastarskog operata 1952. kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] bile upisane u posjedovni list broj: 66 na ime GJ, pok. U. Rješavajući predmet I-13/60, a na temelju rješenja NOO-e Motovun, broj: 07-412/2- 59 od 17. ožujka 1959., kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] brišu se iz posjedovnog lista, broj: 66 sa posjednika GJ, pok. U i upisuju se u posjedovni list, broj: 398 na ime Općenarodna imovina Motovun. Rješavajući predmet, broj: 829/1985, kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] upisane u posjedovni list, broj:

418 na posjednika SHG-Buzet OOUR Šumarija Pazin. Rješavajući predmet, broj:

865/1985 izvršena je promjena posjedovnog lista, broj: 418, brisan je SHG Buzet Šumarija Pazin i upisan Šumsko gospodarstvo "Istra" Buzet PJUR Šumarija Pazin, koja kasnije mijenja naziv u Šumarija Pazin, Pazin, Jurja Dobrile 2. U predmetu, KLASA: 932-07/16-05/72, na temelju rješenja, poslovni broj: Z-1920/2006 brisana je kč. br. [katastarska čestica] iz posjedovnog lista, broj: 419 sa posjednika Republike Hrvatske i upisuje se u posjedovni list, broj: 851 na Republiku Hrvatsku, Zagreb, Visoka ulica 15 (vlasnik).

6.5. Iz povijest promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, KLASA: 930-04/22-05/55, URBROJ: 541-29-06/5-22-2 od 2. rujna 2022. vidljivo je da je od osnutka katastarska operata 1952. kč. br. [katastarska čestica] upisana u posjedovni list, broj:

66 na ime GJ, pok. D. U predmetu IP 25/60, a na temelju rješenja NOO-e Motovun, brisana je kč. br. [katastarska čestica] iz posjedovnog lista, broj: 66 i upisana je u posjedovni list, broj: 14 na Općenarodnu imovinu pod upravom narodnog odbora općine Motovun. 1980.-ih katastarska općina [katastarska općina] prelazi u automatsku obradu podataka te u tom procesu prenumerirani su brojevi posjedovnih listova, tako da je posjedovni list, broj: 14 prenumeriran u posjedovni list, broj: 419. 1995. kao pravni slijednik Općenarodne imovine u posjedovni list, broj: 419 upisuje se Grad Pazin. 1996. posjednikom se umjesto Grada Pazina upisuje Republika Hrvatska.

6.6. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: O- 50/1992-4 od 11. svibnja 1992. vidljivo je da je vođen i dovršen ostavinski postupak iza pok. MJ, pok. GJ, utvrđena je njegova ostavinska imovina, a njegovim nasljednicima proglašeni su kćerka TJ, sin-tužitelj i supruga ŠJ. Njegovu ostavinsku imovinu nisu činile utužene nekretnine.

6.7. Uvidom u Potvrdu Hrvatskih šuma d.o.o., KLASA: BU/22-01/1801, URBROJ: 14-00-08/01-23-02 od 11. siječnja 2023.. vidljivo je da se kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalaze u šumskogospodarskoj osnovi, odnosno obuhvaćene su važećim Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske. Što se tiče kč. br. [katastarska čestica] na dan 16. listopada 1990. nije se nalazila u šumskogospodarskoj osnovi, odnosno obuhvaćene su važećim Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske.

6.8. Iz rješenja Socijalističke Republike Hrvatske, Skupštine Općine Pazin, broj: UP-I 865 od 10. prosinca 1985. vidljivo je da je u katastarskom operatu za k. o. [katastarska općina] izvršena promjena posjednika u posjedovnom listu, broj: 418 sa SHG „Istra“ Buzet OOUR, Šumarija Pazin u Šumsko gospodarstvo „Istra“ Buzet PJUR Šumarija Pazin.

7. Iz nalaza i mišljenja vještaka mjerničke Marije Brajković danog na uviđaju 29. svibnja 2025. slijedi da je kč. br. [katastarska čestica] katastru upisana kao oranica, površine 1750 m2. U naravi prema identifikaciji na dijelu čestice su masline, dio čestice je pod šumom bagrema, a na dijelu je poljski i šumski put. Kč. br. [katastarska čestica] u katastru je upisana kao šuma, površine 1375 m2. U naravi je šuma preko koje se nalazi šumski puteljak i to na njezinom sjeverozapadnom dijelu. Kč. br. [katastarska čestica] je u katastru upisana kao šuma, površine 2159 m2, dok je naravi šuma koja dijelom graniči na istoku sa predmetnom kč. br. [katastarska čestica] i čini jednu cjelinu. Kč. br. [katastarska čestica] u katastru je upisana kao pašnjak površine, 446 m2 naziva "Vala", a u naravi je pašnjak koji se po tvrdnji tužitelja kosi. Sve se nekretnine nalaze sjeveroistočno od mjesta [adresa] i [adresa].

8. Po ocjeni ovog suda, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. ZPP ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Iz iskaza svjedok IJ (sina tužitelja) utvrđeno je da su nekretnine koje su predmet ovog postupka bile kroz dulji vremenski period u faktičnom posjedu njegovog oca, a u određenim razdobljima i u njegovoj osobnoj uporabi. Iskaz svjedoka je detaljan, dosljedan, logičan te u dijelu u kojem se odnosi na razdoblje koje on osobno pamti potječe izravno iz vlastitog opažanja, dok je preostali dio temeljen na obiteljskim saznanjima i posrednim izvorima, pri čemu svjedok iskazuje da su mu poznate činjenice o korištenju tih nekretnina i od strane prethodnih generacija njegove obitelji, uključujući oca, djeda (MJ) i pradjeda (GJ). U odnosu na česticu kč. br. [katastarska čestica] svjedok iskazuje da je njegov otac koristi u obliku obrade zemljišta, konkretno kroz sadnju i održavanje maslina koje su zasađene prije otprilike 15 do 20 godina, dok su prije toga na istoj parceli bile loze koje su, prema obiteljskom sjećanju, zasadio njegov pranono GJ. Takav iskaz upućuje na to da je korištenje predmetne čestice bilo kontinuirano, mirno i javno, te da obitelj svjedoka nije koristila parcelu povremeno, već trajno i u svrhu njezine gospodarske eksploatacije. Za česticu kč. br. [katastarska čestica] svjedok navodi da je nekretnina danas šuma, no da se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća koristila kao pašnjak, kada je njegov otac na toj parceli držao krave na ispaši. Nadalje, iskazuje da se danas šuma i ne koristi, odnosno da ju on i njegov otac zajedno čiste i održavaju. U pogledu čestice kč. br. [katastarska čestica] svjedok navodi da je ona u funkciji šume te da ju njegov otac koristi kroz čišćenje i održavanje, dok je istu prije njega koristio djed svjedoka MJ. U vezi s česticom kč. br. [katastarska čestica], koju obitelj svjedoka naziva „Vala“, svjedok potvrđuje da je njegov otac koristi za ispašu i košnju, da ju je ranije koristio njegov djed MJ, a prije njega pranono GJ. Djed svjedoka, MJ, rođen je 1916., preminuo je 1992., te je imao dvoje djece – svjedokovog oca i tetu TJ. Prema navodima svjedoka, predmetne nekretnine bile su dio ostavinske mase iza djeda MJ, a naslijedio ih je njegov otac, dok je sestra TJ naslijedila kuću. Iz iskaza proizlazi da oko podjele nije bilo sporova, niti prigovora s bilo čije strane. Nije, poznato da bi obitelj VJ imala ikakve veze s navedenim nekretninama, te da je iz priča čuo da je nekada bila dioba između obitelji MJ i VJ, ali ne zna što se dijelilo ni kada. Uzevši u obzir sve izneseno, ovaj iskaz jasno potvrđuje da obitelj svjedoka, uključujući njega osobno, njegovog oca, djeda i pradjeda, koristila predmetne nekretnine u kontinuitetu, javno, mirno, bez prekida i u uvjerenju da na njima imaju pravo, što su sve bitni elementi posjeda u smislu članka 9. i članka 10. ZV. Osobito je važno istaknuti da kroz razdoblje dulje od 20 godina nije došlo do prekida tog posjeda niti je isti bio osporavan.

10. Iz iskaza svjedok BJ (rođen 1974.) proizlazi niz činjenično važnih elemenata koji nadopunjuju i dodatno potvrđuju prethodne navode o dugotrajnom i kontinuiranom posjedu tužiteljeve obitelji nad predmetnim nekretninama. Svjedok navodi da poznaje obitelj MJ cijeli život i da ima neposredno iskustvo s dijelom spomenutih parcela jer se u njihovoj neposrednoj blizini nalazi njegov vinograd, što njegov iskaz čini vjerodostojnim i osobno utemeljenim. U odnosu na prvu nekretninu, koju identificira kao maslinik, svjedok potvrđuje da je obitelj MJ zasadila masline prije otprilike 20 godina, te da je ranije, u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, ondje bio vinograd, koji su prema njegovim riječima „valjda zasadili njegovi“ – misleći pritom na prethodne generacije V. Potvrđuje da tu parcelu i danas koristi UJ, i to kroz održavanje i gospodarsko iskorištavanje maslina. Za drugu i treću parcelu, koje su identificirane kao šume, svjedok navodi da su se ranije koristile kao pašnjaci s tek pokojim velikim stablom, a da je UJ (tužitelj) na njima kosio i vodio blago na ispašu. Svjedok je osobno vidio te radnje, a navodi i da je UJ na tom području prisutan još od 1980-ih godina. Također navodi da se sjeća Josipovog oca MJ, kojeg je osobno viđao kako vodi stoku na iste parcele, što dodatno upućuje na međugeneracijski karakter posjeda. U pogledu četvrte nekretnine, identificirane kao k. č. br. [katastarska čestica], svjedok ponovno potvrđuje posjedovne radnje, navodeći da se parcela oduvijek koristila za ispašu, te da je osobno vidio Josipovog oca MJ kako je koristi na taj način. Kao važan pravni element iskaza ističe se i podatak da svjedok potvrđuje mirno korištenje predmetnih čestica – izričito navodi da nikada nije bilo problema ni sukoba u vezi s korištenjem zemljišta, niti osporavanja posjeda od strane trećih osoba. U odnosu na eventualne ranije vlasnike, svjedok navodi da je čuo za obitelj VJ, da su G odselili u Italiju nakon kapitulacije Italije, da su „neka rodbina“ s obitelji MJ te da pretpostavlja da je među njima došlo do diobe, no ne zna kojih konkretno nekretnina. U pogledu trenutnog vlasničkog statusa, svjedok navodi da nije provjeravao zemljišnoknjižne upise za predmetne nekretnine, te ne zna tko je upisan kao formalni vlasnik. Međutim, potvrđuje da vidi UJ (tužitelja) kako svake godine dva do tri puta dolazi na predmetne parcele, što se podudara s izjavom tužitelja o redovitom održavanju i korištenju zemljišta. Navedeno potvrđuje i aktualnost posjeda, uz kontinuitet u odnosu na prethodne generacije.

11. Svjedok EJ (rođen 1960.) je izravni susjed tužitelja, s kojim dijeli granicu na više parcela, te navodi da obitelj EJ poznaje cijeli život jer žive „kuća do kuće“. Takva neposredna blizina i svakodnevna interakcija s tužiteljem i njegovom obitelji daje iskazu dodatnu vjerodostojnost i težinu, osobito u dijelu koji se odnosi na neposredno zapažanje i osobno viđenje posjedovnih radnji na susjednim parcelama. U odnosu na prvu parcelu, svjedok iskazuje da se ondje nalazio vinograd koji je, prema njegovom saznanju, zasadio pranono ili nono tužitelja, kojeg su zvali M. Iako ne zna točno ime ni vrijeme sadnje, svjedok s pouzdanjem procjenjuje da je vinograd postojao najmanje prije 50 godina. Vinograd su, prema njegovom iskazu, uklonili tužitelj i njegov otac MJ (Čeleštin) prije više od 20 godina, nakon čega je tužitelj zasadio maslinik. Ove okolnosti potvrđuju da se predmetna čestica obrađivala i koristila gospodarski kontinuirano, najprije kroz vinograd, a potom kroz sadnju i održavanje maslina, što je nesporno oblik faktične vlasti karakterističan za samostalni posjed. Za sljedeće dvije parcele, koje svjedok opisuje kao šumske površine, potvrđuje da su ih koristili tužitelj, njegov otac i djed, na način da su kosili travu i vodili stoku na ispašu. Osobno ih je viđao kako to čine, jer je i sam koristio susjedne parcele u istu svrhu. Navodi i da tužitelj danas na istim parcelama pili drva i održava šumu, te da ih je čistio prije 5–6 godina. Time se potvrđuje postojanje faktičnog posjeda i u novije vrijeme, a ranija upotreba u svrhu ispaše i košnje ukazuje na trajno i utemeljeno gospodarsko iskorištavanje zemljišta. U odnosu na četvrtu parcelu, k. č. br. [katastarska čestica], koju svjedok naziva „Vala“, svjedok izravno potvrđuje da su tu parcelu koristili tužitelj, njegov otac i djed – i to kroz radnje poput košnje – te ističe da ih je i u tom slučaju osobno viđao kako to čine. Dakle, i za ovu parcelu postoji neposredan dokaz o posjedovanju od strane tri generacije obitelji EJ, što govori u prilog dugotrajnosti i kontinuitetu posjeda. Svjedok navodi da mu nije poznato da su nekadašnji nositelji prava iz obitelji VJ imali veze s predmetnim parcelama, niti da je bilo ikakvih sporova, dioba ili postupaka vezano uz ove nekretnine. Kao dodatni element posjedovnog ponašanja svjedok navodi da je, iako tužitelj već 20–25 godina ne drži blago, i dalje redovito viđao tužitelja na tim parcelama, i to više puta godišnje.

12. Svjedok CJ je bio djelatnik šumarije 37 godina iznosi da mu je poznato stanje parcela k. č. br. [katastarska čestica], koje su u naravi šuma, te da je osobno, kao djelatnik šumarije, prije više od 10 godina bio na terenu i obilazio iste. Navodi da tada „nije bila šuma kao što je sada“, što potvrđuje ranije tvrdnje tužiteljevih svjedoka da su te čestice do 1980-ih bile korištene kao pašnjaci, a tek kasnije su obrasle u mladu šumu. Ovakvo zapažanje ne samo da je sukladno navodima drugih svjedoka, već dodatno potvrđuje da šumarija nije u tom razdoblju provodila nikakvu sustavnu šumarsku obradu ili razvoj, kao što su pošumljavanje, ograđivanje, planiranje, krčenje ili izgradnja putova. Ključno za pravnu analizu je izjava svjedoka da „šumarija konkretno na tim česticama nikad ništa nije obrađivala, ograđivala, sadila ili čistila“, te da „nikada nije bio zapriječen put“ – što ukazuje da je posjedovna funkcija države putem šumarije bila apsolutno neaktivna. Posebno je značajna i izjava svjedoka da „nikada nije dobio naputak ili naredbu da za ove čestice evidentira korištenje tog zemljišta od strane šumarije“, kao ni da su te čestice bile obuhvaćene operativnim planom upravljanja u smislu konkretnih aktivnosti. Premda su, prema iskazu, čestice bile formalno uvrštene u Plan gospodarenja šumama, svjedok potvrđuje da isti nije predviđao konkretne zahvate jer se radilo o mladoj šumi u izrastu, što u praksi znači da su te površine prepuštene prirodnom razvoju i nisu bile predmet aktivnog državnog upravljanja, niti su poduzimane ikakve mjere gospodarenja. Činjenica da svjedok tijekom svog dugogodišnjeg radnog staža nikada nije čuo, vidio niti zaprimio bilo kakvu informaciju o korištenju tih čestica od strane obitelji EJ, ne umanjuje vjerodostojnost ranijih svjedoka koji su neposredno graničili s česticama i redovito viđali tužitelja i njegove prednike u posjedovnim radnjama. Ovdje valja imati na umu da odsutnost znanja o tuđem posjedu ne znači njegovo nepostojanje, osobito ako se posjed odvija mirno, redovito i bez ometanja, što je upravo i smisao instituta dosjelosti.

13. Svjedok ZJ (supruga tužitelja) živi u [adresa] od 1972., kada se udala za tužitelja, i temeljem vlastitog dugotrajnog boravka i svakodnevnog kontakta s predmetnim česticama daje vjerodostojan, osoban i neposredan iskaz o načinu njihova korištenja. U odnosu na prvu nekretninu, koju naziva I, jasno i precizno navodi da su ona, njezin suprug i sin 1990-ih godina osobno zasadili masline, odnosno ulike, nakon što su uklonjene loze koje su dotad bile na parceli. Prema njezinu iskazu, vinograd koji se tamo ranije nalazio bio je od noneta GJ, pradjeda tužitelja. Premda ne zna točno kada je vinograd zasađen, navodi da je uklonjen 1990-ih godina. Takav iskaz potvrđuje da je obitelj ZJ tu parcelu koristila kontinuirano, najprije kao vinograd, a zatim kao maslinik, što sve ukazuje na faktičnu vlast i samostalno korištenje u kontinuitetu već dulje od pedeset godina. Za druge dvije nekretnine, koje naziva Krč i koje su danas šumske, navodi da su ih ona i njezin suprug koristili od 1972. do smrti svekra MJ 1992. Te parcele, prema njezinu iskazu, tada nisu bile šume kao danas, nego su bile raskrčene, pogodne za ispašu i košnju sijena za stoku. Osobno je, zajedno sa suprugom i svekrom, kosila i vodila stoku na ispašu na tim parcelama. Dodaje da je nakon smrti svekra njezin suprug nastavio obilaziti i čistiti iste parcele. Posebno naglašava da je MJ koristio te parcele cijeli život, a da ih je koristio i njegov otac GJ, pradjed tužitelja, što je, prema njezinim riječima, posljedica obiteljske diobe iz 1913. između obitelji VJ i ZJ. Premda ne zna točno koje su sve nekretnine bile obuhvaćene tom diobom, tvrdi da je njezin muž imao dokumentaciju iz koje je vidljivo da su i ove čestice pripale obitelji ZJ. Za četvrtu nekretninu, poznatu pod nazivom Vala, navodi da su ju koristili ona, njezin suprug, svekar MJ, a prije njega i njegov otac GJ. Navodi da su svi oni kosili tu parcelu i koristili je na način koji je bio u skladu s njezinom prirodom. U pogledu pravnog statusa nekretnina, potvrđuje da je tužitelj naslijedio sporne čestice od svog oca MJ nakon njegove smrti 1992. U ostavinskom postupku, kako navodi, došlo je do podjele između tužitelja i njegove sestre TJ, pri čemu je TJ dobila kuću i jednu njivu koja nije predmet postupka, a tužitelj je naslijedio ostale nekretnine, uključujući i utužene čestice. Iako osobno nije vidjela rješenje o nasljeđivanju, tvrdi da je to saznala izravno od TJ. Iz iskaza se također jasno utvrđuje da nikada nije bilo nikakvih pravnih sporova, smetanja posjeda ili sukoba oko predmetnih nekretnina. Obitelj ZJ, kako navodi, smatrala je da su nekretnine njihove, a saznanje da to nije usklađeno u zemljišnim knjigama pojavilo se tek s dolaskom internetskog pristupa i uvidom u zemljišne podatke, otprilike prije 5 do 10 godina.

14. Iz iskaza svjedoka ĐJ, dugogodišnjeg šumarskog tehničara zaposlenog u Šumariji Pazin, može se sa utvrditi da Šumarija – kao tijelo ovlašteno za upravljanje šumama u vlasništvu Republike Hrvatske – nikada nije faktično posjedovala predmetne nekretnine, odnosno nije nad njima vršila nikakve konkretne posjedovne radnje. Svjedok iznosi da u Šumariji radi 36 godina, a obavlja poslove terenskog nadzora, kontrole šuma, doznaka za sječu i druge standardne radnje vezane uz upravljanje državnim šumama. Iako navodi da je bio u ophodnji na širem području na kojem se nalaze predmetne parcele, njegov iskaz jasno isključuje bilo kakvo faktično gospodarenje ili korištenje konkretno utuženih parcela od strane Šumarije. Izjavljuje da nikada nije ulazio na te parcele, da se nikada nisu zaustavljali na njima, već su ih eventualno prolazili vozilom u ophodnji, ali bez pregleda stanja na terenu, radova ili ikakve druge intervencije. Svjedok potvrđuje da na parcelama nije bilo nikakvih radova pošumljavanja, da Šumarija nikada nije zapriječila put, da nije bilo ograđivanja, da nije bilo obrađivanja, da nije bilo nikakvih nasada, kao i da na parcelama nije bilo ni razloga za postupanje, jer nije bilo krađe drva, što je jedan od rijetkih povoda zbog kojih bi uopće ulazili na česticu. Time se isključuje mogućnost postojanja bilo kakvog faktičnog posjeda Šumarije nad tim zemljištem. Značajno je i to da, iako su parcele – kako navodi – „u programu gospodarenja“, konkretno za njih nisu planirane nikakve mjere, zahvati ni aktivnosti, što dodatno potvrđuje da šumarija, iako možda formalno evidentira te nekretnine, de facto nad njima ne upravlja niti ih koristi.

15. Tužitelj iskazuje osobna saznanja koja pokrivaju razdoblje od 1956. do danas, a dodatno potkrepljuje povijesni kontinuitet posjeda preko svog oca MJ (rođenog 1916.) i djeda GJ (rođenog 1883.). Navodi da je osobno koristio sve predmetne čestice od ranog djetinjstva, točnije od 1956., na način da je na dvjema česticama koje su danas šuma vršio košnju za sijeno te ih i danas čisti, dok se kč. br. [katastarska čestica] koristi kao maslinik. Za tu česticu navodi da je prije bila vinograd koji je zasadio njegov djed GJ. Za četvrtu parcelu, zvanu „Vala“, ističe da je redovito čisti i malčira. Također se utvrđuje da je posjed imao kontinuitet kroz više generacija: pradjed GJ koristio je predmetne čestice za sadnju vinove loze i ispašu stoke; nakon njega MJ, otac tužitelja, iste je čestice koristio istim ili sličnim načinom; a potom ih je, bez prekida i pravnog osporavanja, koristio sam tužitelj. Izričito navodi da je sve radnje na česticama vršio osobno, da je prisustvovao radnjama svog djeda i oca te da mu je poznato, i po sjećanju i po usmenom prenošenju, da su oni te čestice koristili cijeli život. Time se potvrđuje neprekinutost i pravna slijednost posjeda iz generacije u generaciju. Tužitelj potvrđuje da niti njegov djed GJ, niti njegov otac MJ, niti on osobno nisu nikada imali sukobe, parnice ni zahtjeve za prestanak korištenja tih čestica, niti je tražio dozvolu za korištenje, niti je plaćao zakup, a navodi da su njegove pretpostavljene obveze (npr. porez) plaćane u vrijeme Jugoslavije. Također navodi postojanje obiteljske diobe iz 1913. između njegovog djeda GJ i VJ. Iako ne zna točno koje čestice su obuhvaćene diobom, tvrdi da posjeduje originalni dokument na talijanskom jeziku iz kojeg proizlazi da su utužene nekretnine vjerojatno dodijeljene njegovom djedu. Tužitelj nadalje potvrđuje da je tek prije desetak godina – dolaskom internetskog uvida u zemljišne knjige – saznao da su čestice upisane na Republiku Hrvatsku, a da on sam nikada nije imao pravnu obavijest niti zabranu korištenja. Bez obzira na upis u zemljišnim knjigama, izjavljuje da je nastavio koristiti nekretnine na jednak način kao i prethodnih desetljeća.

16. Naime, tijekom postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja UJ, te svjedoka: IJ, BJ, EJ, CJ, ZJ i ĐJ. Svi svjedoci su iskazivali o višegodišnjem korištenju predmetnih nekretnina, načinu njihova održavanja, gospodarskoj svrsi i obiteljskim predajama o navodnom vlasništvu. Sud je ocijenio njihove iskaze pojedinačno, ali i u međusobnoj vezi, u skladu s člankom 8. ZPP.

16.1. Iskaz tužitelja prihvaćen je u dijelu u kojem opisuje dugogodišnje faktično korištenje predmetnih nekretnina od strane sebe i svojih prednika, uključujući sadnju vinove loze, maslina, košnju trave, čišćenje i druge posjedovne radnje. Međutim, njegov iskaz nije prihvaćen u dijelu u kojem tvrdi da je vlasništvo stečeno na temelju navodne diobe iz 1913., jer za tu tvrdnju nije predočen nijedan dokument niti konkretni podaci koji bi tu navodnu diobu činili vjerodostojnom. Nadalje, sud ne prihvaća njegovu tvrdnju da je pravo vlasništva stekao nasljeđivanjem od oca MJ, budući da su predmetne nekretnine izostale iz ostavinske mase u ostavinskom postupku iz 1992.

16.2. Sud je prihvatio iskaz svjedoka IJ u dijelu u kojem navodi da zna za dugotrajno korištenje predmetnih čestica od strane svoga oca UJ i djeda MJ, te u kojem opisuje radnje sadnje maslina, košnje i održavanja. Sud ne prihvaća njegov iskaz o navodnoj diobi s obitelji VJ iz 1913., jer ni sam svjedok nije bio u mogućnosti konkretizirati koje su čestice bile predmetom takve diobe, niti je imao neposredna saznanja.

16.3. Što se tiče iskaza svjedoka BJ, isti je prihvaćen u dijelu u kojem iskazuje da je osobno vidio tužitelja i njegova oca kako koriste predmetne čestice, obrađuju ih, kose i sade masline, kao i u dijelu u kojem je iskazivao da je obitelj NJ otišla u Italiju nakon kapitulacije. Sud ne prihvaća njegov iskaz u dijelu u kojem iznosi zaključak da su „čestice njihove jer su ih oduvijek koristili“, jer se radi o subjektivnoj ocjeni koja nije utemeljena na pravnim činjenicama, već na vlastitom dojmu svjedoka. Također nije prihvaćen niti njegov iskaz u dijelu u kojem je iskazivao o navodnoj diobi s obitelji NJ, jer ni taj svjedok nije bio u mogućnosti konkretizirati koje su čestice bile predmetom takve diobe, niti je imao neposredna saznanja.

16.4. Iskaz svjedoka EJ prihvaćen je u dijelu u kojem navodi da se sjeća da su obitelj EJ, odnosno „pranono ili nono“ tužitelja, koristili sporne čestice, da su na njima bili vinogradi, i da su kasnije na istim parcelama zasađene masline. Sud ne prihvaća njegov iskaz u dijelu u kojem iznosi svoje osobno mišljenje o tome da je zemljište pripadalo tužiteljevoj obitelji, jer svjedok nije imao neposredna saznanja o pravnim temeljima, već se oslanjao na pretpostavke i u dijelu u kojem je iskazao da obitelj NJ nije imala veze s utuženim nekretninama jer je to u protivnosti s materijalnim dokazima koji prileže spisu predmeta.

16.5. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ZJ u dijelu u kojem svjedoči o dugogodišnjem korištenju predmetnih čestica od strane tužitelja, njezina svekra MJ i nje same. Također, prihvaća iskaz o postojanju vinove loze na jednoj od čestica prije sadnje maslina 1990-ih. Sud ne prihvaća iskaz u dijelu u kojem navodi da je njezin suprug UJ naslijedio čestice, jer to nije potvrđeno u ostavinskom rješenju, a nije imala uvid u dokumentaciju, već se oslanjala na obiteljsku pretpostavku.

16.6. Iskaz svjedoka CJ prihvaća se u cijelosti, a osobito u dijelu u kojem navodi da Šumarija Pazin nikada nije poduzimala gospodarske ili administrativne mjere nad predmetnim česticama, te da iste nisu bile predmet pošumljavanja ni nadzora. Isto tako je i u dijelu da nikada nije vidio obitelj UJ na predmetnim nekretninama, iako je iskazao da ih osobno ne poznaje.

16.7. Što se tiče iskaza svjedoka ĐJ isti je prihvaćen u cijelosti kojim potvrđuje da predmetne čestice nikada nisu bile gospodarski obrađivane od strane Šumarije, niti su na njima obavljane šumarske aktivnosti

17. Iskazima tužitelja i svjedoka (IJ, ZJ, EJ, BJ) potvrđeno je da je obitelj EJ, a osobito UJ, osobito nakon 1970-ih i 1980-ih, koristila čestice koje su predmet ovog spora – kroz košnju i ispašu stoke (kč. br. [katastarska čestica]), sadnju i održavanje maslina na nekadašnjem vinogradu (kč. br. [katastarska čestica]), čišćenje šume i redovno održavanje.

18. Međutim, takvo faktično korištenje – iako vjerodostojno utvrđeno – ne predstavlja pravni temelj za stjecanje vlasništva u okolnostima kad ne postoji poštenje posjeda. Više svjedoka (UJ, IJ, ZJ) poziva se na diobu iz 1913. između obitelju ZJ i obitelji NJ. Međutim, niti jedan svjedok nije predočio dokument o toj diobi, niti jedan svjedok ne zna koje čestice su bile predmet te diobe, te svjedoci iskazuju na temelju obiteljskih priča ("čuo sam da je bila dioba", "govorilo se", "imali smo neki dokument").

19. Sud je izvršio uvid u ručno vođenu zemljišnu knjigu za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list spisa 46–52), iz koje jasno slijedi da su kao vlasnici 1910. bili HJ i NJ, svaki za 1/2 dijela. Nadalje, u predmetu Z-27/1960, na temelju rješenja NOO Motovun iz 1959., te su čestice prenesene na Općenarodnu imovinu, čime je vlasništvo B prestalo. Niti u jednom trenutku GJ, djedu tužitelja, nije upisano vlasništvo. Time je navod o diobi kao temelju stjecanja vlasništva činjenično i pravno neutemeljen, te sud te tvrdnje ne prihvaća.

20. Nadalje, tužitelj navodi da je vlasništvo stekao nasljeđivanjem iza oca MJ, a to potvrđuju i svjedoci ZJ i IJ. Međutim, uvidom u rješenje o nasljeđivanju O-50/1992-4 (list spisa 65–66) jasno proizlazi da predmetne nekretnine nisu bile dio ostavinske mase. Time je sud utvrdio da tužitelj nije postao vlasnik ni pravni sljednik u odnosu na predmetne čestice, pa njegov posjed – i ako je činjenično postojao – nije mogao biti pošten, jer je bio svjestan da čestice nisu bile u vlasništvu njegova oca. Osobito je neuvjerljiv iskaz tužitelja kada je naveo “smatram da sam ove nekretnine stekao nasljeđivanjem iza oca i djeda jer su oni ove nekretnine koristili. Ja njihova rješenja o nasljeđivanju imam, ali nisam gledao jesu li i predmetne među njima”.

21. Iz posjedovnog lista broj 66 (list spisa 16–33) proizlazi da su sporne čestice sve do 1959. bile upisane na GJ kao posjednika. Rješenjem NOO Motovun iz 1959. izvršen je prijenos na Općenarodnu imovinu, a kasnije su čestice sukcesivno prešle na SHG Buzet – Šumarija Pazin, Grad Pazin, te konačno Republiku Hrvatsku kao vlasnika (Z-1920/2006 i kasniji upisi, list spisa 39 i 41–42). Katastarska dokumentacija potvrđuje da su čestice od 1960. nadalje bile u posjedu javnih tijela, a ne obitelji GJ – iako je evidentno da je u stvarnosti korištenje i održavanje vršila obitelj GJ, no bez temelja za poštenje.

22. Sud ocjenjuje da tužitelj UJ u konkretnom slučaju nije bio pošten posjednik u smislu članka 10. stavka 1. ZV, jer nije posjedovao nekretnine u uvjerenju da mu pripadaju na temelju valjanog pravnog osnova ili pravne zablude koju nije mogao izbjeći.

23. Prije svega, materijalna dokumentacija, uključujući rješenje o nasljeđivanju iz 1992., ukazuje da sporne nekretnine nisu bile sastavni dio ostavinske mase iza njegovog oca MJ, iz čega proizlazi da u trenutku stjecanja posjeda tužitelj nije mogao steći uvjerenje da je vlasnik na temelju nasljeđivanja. Na to se nadovezuje i činjenica da u zemljišnim knjigama nikada nisu bili upisani ni MJ ni GJ, što tužitelju mora biti poznato, posebno s obzirom na dugogodišnje faktično raspolaganje imovinom i lokalni kontekst.

24. Dodatno, sam tužitelj u svom iskazu navodi kako je navodna dioba iz 1913. bila pismena, da ne zna koje su čestice obuhvaćene tom diobom, te da posjeduje dokument na talijanskom jeziku iz kojeg bi navodno proizlazilo pravo njegove obitelji, no taj dokument nije dostavio sudu, čime nije pružio objektivnu osnovu za svoje uvjerenje. Takav oblik subjektivne predaje, bez pravne podloge u vlasničkoj dokumentaciji, nije dovoljan za ocjenu poštenosti.

25. Posebno je važno da je tužitelj – sukladno vlastitom iskazu – imao uvid u zemljišne knjige najkasnije prije 10 do 15 godina, kada je putem interneta saznao da su sporne nekretnine upisane na Republiku Hrvatsku. Unatoč tome, nastavio je koristiti nekretnine bez ishođenja bilo kakve suglasnosti ili pokretanja postupka za ispravak zemljišnih podataka, što ukazuje na svjesno zanemarivanje pravnog stanja, odnosno na nepoštenje u pravnom smislu.

26. Nepoštenje tužitelja dodatno proizlazi i iz općih okolnosti predmeta: posjedovnica iz 1958., iako navodi ime GJ, nije predstavljala valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva, osobito jer su sve katastarske evidencije nakon 1959. ukazivale na upis Općenarodne imovine, a kasnije Republike Hrvatske. Također, iskazi saslušanih svjedoka ne potvrđuju postojanje pravnog osnova, već isključivo upućuju na činjenicu faktičnog korištenja nekretnina kroz više generacija. No, sama dugotrajnost posjeda ne može biti osnov za poštenje ako postoji jasno pravno znanje ili okolnosti koje bi razumnu osobu dovele do sumnje u valjanost njezina posjeda. Pri tome se posebno ističe da možebitna pasivnost tuženice u smislu pokretanja bilo kakvih postupaka radi predaje u posjed spornih nekretnina, ne znači da je na takav način manifestirala volju da raspolaže svojim vlasničkim pravima u korist tužitelja i članova njegove obitelji, niti bi se tog svog prava na takav način odrekla budući da je pravo vlasništva ustavna kategorija.

27. U konačnici, posjednik koji zna ili je morao znati da nema valjan pravni osnov za posjedovanje nije pošten, a u ovom predmetu postoji čitav niz pokazatelja koji isključuju mogućnost dobre vjere: odsutnost vlasničkog upisa njegovih prednika, poznato pravno stanje u zemljišnim knjigama, činjenica da su predmetne čestice godinama bile upisane kao društveno vlasništvo, odnosno vlasništvo Republike Hrvatske, i izostanak bilo kakvog aktivnog pokušaja da se pravno stanje ispravi dok se to još moglo.

28. Imajući u vidu činjenicu da tužitelj nije dokazao postojanje izvršene i realizirane diobe s obitelji NJ iz 1913., ovaj sud zaključuje da se od tog datuma ne mogu računati rokovi za početak dosjedanja na predmetnim nekretninama. Kada se ima i vidu iskaz svjedoka BJ, može se zaključiti da je obitelj GJ stupila u posjed najranije 1943. kada je obitelj NJ napustila Istru, iako nije naveo poveznicu o prijenosu prava vlasništva s obitelji NJ na obitelj GJ od te godine. Prema tome, rok od 40 godina za stjecanja prava vlasništva izvanrednom dosjelošću istekao je najranije 1983. pod pretpostavkom da je posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika pošten.

29. Tuženica u bitnome prigovara i osporava poštenje posjeda imajući u vidu promjene u katastarskim podacima, nakon upisa optantske imovine i činjenicu da u rješenju o nasljeđivanju iza smrti oca tužitelja pok. MJ koji je preminuo 1992. predmetne nekretnine nisu navedene kao njegova ostavinska imovina, niti kao izvanknjižno vlasništvo, a tužitelj se poziva na nasljeđivanje.

30. Po stavu ovog suda, tuženica je osporila presumpciju poštenja tužitelja i njegovih prednika. Tuženica se poziva na materijalni dokaz – pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza MJ – iz kojeg nedvojbeno proizlazi da sporne čestice nisu bile obuhvaćene ostavinom. U zemljišnim knjigama sporne nekretnine nikada nisu bile upisane na Jugovce, dok su katastarski nakon 1959. preknjižene na Općenarodnu imovinu ili Republiku Hrvatsku. Tužitelj izričito navodi da ne zna koje su čestice bile obuhvaćene diobom iz 1913., a njegovi svjedoci, poput ZJ, IJ, EJ i BJ, svi potvrđuju da su saznanja o toj navodnoj diobi tek obiteljska predaja, bez konkretne pravne dokumentacije. Tužitelj u iskazu navodi da je tek prije 10–15 godina putem interneta saznao da čestice nisu na njegovo ime. Međutim, čak i nakon toga nije poduzeo korake da evidentira svoje navodno pravo – osim pokretanja mirnog rješenja spora neposredno prije tužbe.

31. Sud nalazi da obitelj EJ – uključujući djeda GJ, oca MJ i tužitelja UJ – nije mogla steći pošten posjed na spornim nekretninama čak ni u slučaju da su iste počeli koristiti nakon što su prethodni vlasnici, obitelj VJ, optirali za Italiju 1943., odnosno napustili područje Istre nakon kapitulacije Italije. Naime, pojam poštenog posjeda u smislu članka 10. ZV podrazumijeva da posjednik ne zna niti može znati da ono što posjeduje ne pripada njemu. U konkretnom slučaju, posjed obitelji UJ, iako dugotrajan, nije temeljen na pravnom poslu, nego na usmenim predajama i obiteljskoj tradiciji, pri čemu nema nikakvog pisanog ili vjerodostojnog dokaza da su nekretnine njima pripale zakonito, bilo kroz diobu, bilo kroz pravni prijenos vlasništva. Dapače, zemljišnoknjižno stanje pokazuje da su vlasnici tih čestica početkom 20. stoljeća bili HJ i KJ, a već od 1959., temeljem rješenja Narodnog odbora, iste su čestice prešle u Općenarodnu imovinu, što ukazuje da je do prijenosa došlo ne pravnim poslom među privatnim osobama, već nacionalizacijom ili upravnim aktima. Nema podataka da je ikada provedena bilo kakva dioba između obitelji KJ i UJ pred nadležnim sudom ili upravnim tijelom.

32. Optiranje obitelji KJ i njihov odlazak u Italiju ne stvara pravni vakuum koji bi automatski omogućio obitelji UJ stjecanje posjeda u dobroj vjeri. Čak i ako je GJ nakon 1943. počeo koristiti sporne čestice, on nije mogao vjerovati da je na zakonit način postao vlasnik, posebno jer nema ni traga prijenosa vlasništva, niti bilo kakve pravne osnove za to vjerovanje. Usto, ako bi netko prisvojio napuštenu imovinu znajući da nije njegova i da nije provedena nikakva dioba niti kupoprodaja, tada njegov posjed nije pošten, nego predstavlja prisvajanje tuđe stvari, što je u suprotnosti s temeljnim načelima stvarnog prava. Ovo zaključuje i činjenica da je obitelj GJ od 1959. nadalje bila svjesna da katastarski i zemljišnoknjižni podaci ne odgovaraju njihovim tvrdnjama – posjedovni listovi su izbrisali GJ, a posjed je prešao prvo na Općenarodnu imovinu, zatim na Šumariju i na koncu na Republiku Hrvatsku. Unatoč tome, nitko iz obitelji GJ nije poduzeo nikakvu pravnu radnju da se stanje ispravi.

33. U takvom kontekstu, čak i dulji vremenski period mirnog i javnog korištenja ne može dovesti do zaključenja o poštenom posjedu jer nije moguće da razumna i savjesna osoba vjeruje da ima pravo vlasništva, kada svi pravni i javni registri govore suprotno.

34. Sud stoga zaključuje da ni tužitelj ni njegovi pravni prednici nisu stekli posjed u dobroj vjeri, čak ni ako su počeli koristiti čestice neposredno nakon optiranja obitelji KJ, jer u takvim okolnostima njihova svijest o posjedovanju nije bila pravno zaštićena, već se temelji na vlastitoj volji bez pravnog temelja.

35. Nadalje, posjed koji započinje kao nepošten – ostaje nepošten, osim ako se pravno ne preobrazi kroz valjan pravni osnov, što se u ovom slučaju nikada nije dogodilo. Općepoznato je da napuštanje imovine od strane pravog vlasnika ne stvara pravo drugome, osim u situacijama koje su propisane posebnim zakonom – što ovdje nije slučaj.

36. Konačno, čak i ako je u zajednici postojala „tiha pretpostavka“ da zemljište pripada E jer su ga koristili desetljećima, iz svih iskaza (posebno tužiteljevog) proizlazi da ni on ni njegovi pravni prednici nisu znali koje čestice su im navodno „pripale“, niti je dioba iz 1913. dokumentirana ili potvrđena. Time se dodatno isključuje mogućnost bilo kakve pravne pogreške koja bi opravdavala poštenje. Zato sud zaključuje da je posjed obitelji GJ nad spornim nekretninama, od samog početka nepošten, jer je započeo protivno istinitosti posjeda, u okolnostima koje su tužitelju i njegovim prednicima ukazivale – ili su im barem morale ukazivati – da nemaju pravo vlasništva nad tim česticama.

37. Nadalje se ističe da pojam poštenog posjeda, u smislu članka 10. stavka 1. ZV, ne podrazumijeva isključivo subjektivno uvjerenje posjednika da ima pravo na stvar, već zahtijeva postojanje objektivno opravdanog razloga za takvo uvjerenje. U konkretnom slučaju tužitelj nije pružio nijedan valjan pravni akt (poput valjanog ugovora, nasljednopravnog rješenja, pravomoćne diobe ili upravnog rješenja) iz kojeg bi proizlazilo da je on ili netko od njegovih pravnih prednika imao pravno osnovano pravo posjeda. Naprotiv, zemljišnoknjižno i katastarsko stanje bilo je stalno u suprotnosti s njegovim tvrdnjama – što isključuje mogućnost opravdane pravne zablude. Sama činjenica dugotrajnog korištenja nekretnina ne može stvarati poštenje posjeda ako su postojali javno dostupni podaci koji ukazuju na suprotno. Uvidom u zemljišne knjige, koje su javno dostupne desetljećima, svakom bi razumnom posjedniku bilo jasno da nekretnine nisu u vlasništvu njegove obitelji, a nečinjenje u smislu provjere i ispravljanja pravnog stanja ukazuje na svjesno zanemarivanje stvarnog pravnog poretka. Stoga sud zaključuje da je posjed tužitelja i njegovih prednika od samog početka bio nepošten, a time i nesposoban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Čak i ako se uzme u obzir moguće uvjerenje da su čestice pripadale obitelji temeljem diobe iz 1913., to uvjerenje nije nikada potvrđeno valjanom pravnom dokumentacijom. Štoviše, ni jedan svjedok nije znao koje su čestice točno bile predmet diobe, a spis ne sadrži nijedan takav pisani akt. Radi se, dakle, o pukom uvjerenju – temeljenom na sjećanjima, pričama i pretpostavkama – koje ne doseže prag pravno opravdane zablude. Poštenje posjeda, ne postoji kada posjednik ima razloga sumnjati u svoje pravo vlasništva, osobito ako zna da prethodni vlasnik nije bio upisan, da ostavinsko rješenje ne sadrži sporne nekretnine, ili ako posjednik ima realnu mogućnost da putem zemljišnih knjiga provjeri stvarno stanje. U ovom predmetu, sve tri okolnosti su kumulativno prisutne. Sud stoga izražava vlastiti čvrsti stav da bi prihvaćanje posjeda obitelji GJ kao poštenog – u okolnostima gdje nema ni valjanog pravnog osnova, ni vlasničkog upisa, ni pisane potvrde o navodnoj diobi, dok su istovremeno zemljišne knjige i katastar jasno i dugo vremena ukazivali na drugog titulara – predstavljalo pravnu nesigurnost i rušenje temelja stvarnopravnog poretka. U konačnici, zaštita takvog posjeda značila bi favoriziranje faktičkog stanja nad pravnim, što bi otvorilo vrata arbitrarnim zahtjevima utemeljenima isključivo na usmenim obiteljskim pričama i neslužbenom korištenju, bez stvarnog pravnog sadržaja.

38. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva predstavlja pravni institut dosjelosti na kojem tužitelj zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari njezinim neprekidnim samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovnom stanju priznaje vlasničkopravni učinak čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog. Na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj: 73/91.) i na temelju članka 388. stavak 2. ZV kao mjerodavna primjenjuju pravna pravila iz § 1452. - 1477. austrijskog Općeg građanskog zakona (dalje u tekstu: OGZ) koji se je primjenjivao do 31. kolovoza 1980. Prema tim pravnim pravilima pretpostavke koje se moraju ispuniti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sastoje se u određenim kvalitetama posjeda i u proteku zakonom određenog vremena. Rok za stjecanje vlasništva na nekretninama koje nisu u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 30 godina, odnosno 40 godina ako je riječ o nekretninama u državnom i crkvenom vlasništvu. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu te mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da on ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (§ 345. OGZ), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (§ 326. OGZ), s tim što se smatra da je posjednik istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (§ 328., 345. OGZ). U razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996. primjenjivao se je Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91.; dalje u tekstu: ZOVO). U tom periodu su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile propisane u članku 28. i 30. ZOVO. Prema tim odredbama dosjedatelj treba biti u samostalnom posjedu te mora biti savjestan, što znači da nije znao i da nije ni mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Za stjecanje prava vlasništva na nekretninama savjesnog posjednika potreban je protek vremena od 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

39. 1. siječnja 1997. na snagu je stupio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96.). U članku 159. stavak 3. toga Zakona određeno je da će samostalni posjednik nekretnine steći dosjelošću vlasništvo te stvari tek ako je pošten posjed neprekidno trajao dvadeset godina. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka (stavak 4.).

40. S obzirom na navedeno, valjalo je odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

41. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi članka 154.a ZPP te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

41.1. Tuženici koji je zastupana po zakonskom zastupniku, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora u visini od 1.459,95 EUR, priznat joj je trošak i to za sastav odgovora na tužbu od 23. studenog 2022. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1. OT), pristupa na ročište od 23. veljače 2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), pristupa na uviđaj od 29. svibnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT) te trošak pristupa na ročište od 17. lipnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT) odnosno 400 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 800,00 EUR.

41.2. Prema tome, tužitelju je naloženo naknaditi tuženici trošak postupka u visini od 800,00 EUR (točka II izreke).

41.3. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak postupka jer nije uspio u postupku (točka III izreke).

42. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 24. lipnja 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženici po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu