REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1193/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja CE iz Suze, Košut Lajoša 76, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 33, OIB: 36163271878, kojeg zastupa službena osoba VE, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II 560-01/24-01/12, URBROJ: 511-01-149-24-01 od 19. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 560-01/24-01/12, URBROJ: 511-01-149-24-01 od 19. kolovoza 2024., odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave osječko-baranjske KLASA: UP/I-560-01/23- 01/390, URBROJ: 511-07-14-24-14 od 27. ožujka 2024., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti pričuvnom sastavu Policijske uprave osječko – baranjske, u vremenu od 14. siječnja 1991. do 20. kolovoza 1991.

2. Tužitelj u tužbi navodi da osporavano rješenje (kao i prvostupanjsko rješenje) smatra nezakonitim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je tijekom upravnog postupka dostavio dokumentaciju (ovjerene izjave svjedoka, kao i vlastitu izjavu) iz kojih je razvidno njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu. Nadalje ističe da komunikacija pričuvnih pripadnika MUP-a sa zapovjednim kadrom u PP Beli Manastir u kolovozu 1991. godine nije bila moguća, a cestovni promet iz pravca Suze prema Belom Manastiru nije za pripadnike MUP-a bio moguć bez sigurnosne ugroze, te nije bilo mogućnosti fizičkog dolaska u Beli Manastir. Poziva se na primjer drugog pripadnika pričuvnog sastava MUP-a, koji je sudjelovao u istom razdoblju kao i tužitelj, te zajedno s tužiteljem napustio pričuvni status i otišao u [adresa] (ĆE) koji je ostvario status hrvatskog branitelja – dragovoljca. Smatra da je u postupku trebalo drugačije cijeniti izjavu svjedoka EE, posebno s obzirom na njegov navod o nemogućnosti komunikacije pripadnika pričuvnog sastava izvan sjedišta PP Beli Manastir sa zapovjedništvom. Smatra da ne postoji ikakav dokument tuženika koji bi potvrđivao da je tužitelj samovoljno napustio postrojbu. Slijedom navedenoga predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u rješenju te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi da je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj, u vremenu od 14. siječnja 1991. do 20. kolovoza 1991., bio povremeno pozivan u pričuvni sastav Policijske postaje Beli Manastir, te sudjelovao u ophodnjama i osiguranju objekata te da je 20. kolovoza 1991., samovoljno i bez dopuštanja nadležnog rukovoditelja napustio postrojbu. Smatra da su svjedoci saslušani u postupku (ŠE, C i JE) potvrdili da je tužitelj bio pripadnik pričuvnog sastava policije do pada Policijske postaje Beli Manastir, odnosno do 20. kolovoza 1991. Stoga smatra nespornim da je tužitelj, kao pripadnik Policijske uprave osječko - baranjske sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Međutim, kako je tužitelj samovoljno napustio postrojbu, sukladno odredbi članka 21. stavka 1. točke c) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji nema mogućnosti da mu se za navedeno razdoblje prizna status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

4.1. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je proveo dokaz čitanjem dokumentacije koja je priložena spisu upravnog spora kao i spisu upravnog postupka (koji je dostavljen uz odgovor na tužbu), te je 27. svibnja 2025. održao raspravu u nazočnosti tužitelja i službene osobe tuženika, kako bi strankama omogućio izjašnjavanje u smislu odredbe članka 6. i članka 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS). Na navedenoj raspravi stranke su u cijelosti ostale kod navoda tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

4.2. Tužitelj je na raspravi naveo da je njegov posljednji dan sudjelovanja u pričuvnom sastavu bio 20. kolovoza 1991. kada je otišao iz Policijske postaje prema Dražu (Baranja) odnosno do [adresa] te sa suprugom i kćerkom istoga dana napustio Republiku Hrvatsku i otišao u Mađarsku.

4.3. Na upit sutkinje službena osoba tuženika navela je da je područje nadležnosti Policijske postaje Beli Manastir okupirano u različitim razdobljima tijekom mjeseca kolovoza 1991. kako to potvrđuje i tadašnji zapovjednik Policijske postaje Beli Manastir u iskazu pred prvostupanjskim tijelom.

4.4. Službena osoba tuženika pozvala se na sadržaj izjave tužitelja koju je u prethodnom postupku dao na zapisnik prvostupanjskog tijela (17. ožujka 2022.) za koju smatra da potvrđuje navode o samovoljnom napuštanju rezervnog sastava MUP-a kao i na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka AE (zapisnik prvostupanjskog tijela od 23. ožujka 2022.) i svjedoka NE (zapisnik prvostupanjskog tijela od 22. ožujka 2022.). Također službena osoba navodi da tužitelj u ponovnom zahtjevu nije predložio nikakve nove dokaze niti nove činjenice. Stoga službena osoba ističe da i iz iskaza tužitelja na raspravi u ovome sporu proizlazi da je napustio svoju postrojbu i s obitelji otišao u Mađarsku odnosno kasnije u Njemačku, te se u Republiku Hrvatsku vratio 1999.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe iz članka 49. i članka 114. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz spisa predmeta tuženika razvidno je da je tužitelj zahtjev za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u zatraženom razdoblju, od 14. siječnja 1991.do 20. kolovoza 1991., na temelju pripadnosti pričuvnom sastavu Policijske uprave osječko – baranjske, podnio prvostupanjskom tijelu 21. rujna 2023.

7. Tijekom postupka izvršen je uvid u službenu evidenciju te je utvrđeno da je tužitelj bio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, od 14. siječnja 1991. do pada Policijske postaje Beli Manastir, odnosno do 20. kolovoza 1991.

8. U tom smislu tužitelj raspolaže i priloženom službenom legitimacijom pripadnika rezervne policije, ovjerenom i izdanom 14. siječnja 1991., reg. broj [registarska oznaka]/91, No 20518.

9. Iz službene evidencije proizlazi i da tužitelj nema priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

10. Nadalje, nesporno je i da je tužitelj zadužio naoružanje, a narav sudjelovanja tužitelja sadržajno istovjetno proizlazi iz pribavljenih izjava svjedoka ŠE, bivšeg zaposlenika PP Beli Manastir, zadužen za rad pričuvnog sastava (zapisnik Policijske postaje Beli Manastir od **.**.2023.), JE (zapisnik Policijske postaje Beli Manastir od 5. prosinca 2023.), te svjedoka FE (zapisnik Policijske postaje Beli Manastir od 8. studenog 2023.).

11. Međutim, iz sadržaja iskaza svjedoka OE, zapovjednika PP Beli Manastir u vrijeme pada odnosno 20. kolovoza 1991. (zapisnik Policijske postaje Pula od 10. studenog 2023.), proizlazi da istome tužitelj nije poznat, da ga nije zatekao 13. kolovoza 1991. prilikom preuzimanja rukovođenja policijskom postajom, te da mu nije poznato koje je borbene aktivnosti poduzimao, na kojim lokacijama i po kojem dnevnom rasporedu. Svjedoku nije poznata niti narav sudjelovanja tužitelja u vremenu od 14. siječnja 1991. do 20. kolovoza 1991., niti su mu poznate okolnosti napuštanja postrojbe. Navedeni svjedok specificirao je da je Policijska postaja Beli Manastir od 13. kolovoza 1991. djelovala u izbjeglištvu, a policijski zadaci izvršavani su na prvoj crti bojišnice, odnosno sjevernoj zoni grada Osijeka, na području Baranje. Svjedok je potvrdio da su se sve službene evidencije u odnosu na pripadnike (i pričuvnog sastava) nalazile u PU osječko – baranjskoj.

12. Sud je izveo i dokaz čitanjem (spisu ovoga spora) priloženog izvješća Policijske postaje Beli Manastir od 23. ožujka 2022., izrađenog u postupku koji je tužitelj prethodno podnio prvostupanjskom tijelu radi ostvarivanja istovjetnog prava, u kojemu je navedeno nesporno sudjelovanje tužitelja kao pripadnika rezervnog sastava MUP-a od 14. siječnja 1991. do 20. kolovoza 1991., uz sažetak iskaza svjedoka UE i AE, iz sadržaja kojih je izveden zaključak da je tužitelj samovoljno, nakon 20. kolovoza 1991., napustio postrojbu. U navedenom postupku tužitelj je dao izjavu Policijskoj postaji Beli Manastir 17. ožujka 2022. u kojoj je, između ostaloga, naveo da je nakon dvodnevnog bombardiranja policijske postaje Beli Manastir, uzeo službeni automobil, Ladu karavan, prespavao kod kuće i sljedeći dan navedenim službenim automobilom (koji nije imao službene oznake) krenuo prema Mađarskoj, na punktu (križanje cesta između Duboševice i Topolja) predao naoružanje pripadnicima policije, ostavio službeni automobil i prešao granicu Mađarske (prijelaz Udvar – Kneževo) u automobilu u kojemu je DE iz [adresa] vozio suprugu tužitelja i njihovo zajedničko dijete), nakon čega se nije vratio u Republiku Hrvatsku, do okončanja mirne reintegracije.

13. Iz sadržaja izjave svjedoka AE (zapisnik Policijske postaje Beli Manastir od 23. ožujka 2022.) proizlazi, između ostaloga, da je svjedoku kao pripadniku pričuvnog sastava policije bilo poznato da je tužitelj, također kao pripadniku pričuvnog sastava policije (PP Beli Manastir) zajedno sa ĆE pobjegao iz policijske postaje sa službenim vozilom, te su zajedno otišli Njemačku, a tužitelj se vratio u Republiku Hrvatsku nekoliko godina nakon rata.

14. Sadržajno istovjetno proizlazi iz iskaza svjedoka UE (zapisnik Policijske postaje Beli Manastir od 22. ožujka 2022.), odnosno da je svjedoku kao pripadniku pričuvnog sastava PP Beli Manastir poznato da je tužitelj nakon pada policijske postaje napustio Republiku Hrvatsku, te da se vratio 1999. godine.

15.1. Odredba članka 3. stavak 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ br. 121/17., 98/19., 84/21. - dalje: Zakon) propisuje da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

15.2. Odredbom članka 3. stavak 2. Zakona propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

15.3. Iz sadržaja odredbe članka 3. stavak 1. Zakona proizlazi da je u odnosu na tužitelja najprije bilo nužno utvrditi institucionalnu pripadnost pričuvnom sastavu MUP-a (u propisanom trajanju) uz istovremeno kumulativno ispunjavanje uvjeta sudjelovanja u obrani prema odredbi članka 3. stavak 2. Zakona, te uz uvjet da ne postoje okolnosti iz članka 21. stavak 2. toč. c Zakona, koja odredba propisuje da statuse i prava utvrđene ovim Zakonom ne mogu ostvariti ni osobe koje su u razdoblju sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske samovoljno napustile postrojbu.

16. Iz ukupnosti dokaza proizlazi da je tužitelj u predmetnom razdoblju doista bio pripadnik pričuvnog sastava Policijske postaje Beli Manastir, međutim, isto tako iz svih provedenih dokaza proizlazi i da je tužitelj samovoljno napustio navedenu postrojbu, nakon 20. kolovoza 1991., pri čemu je razdužio službeni automobil i zaduženo naoružanje.

17. Sukladno članku 9. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu: ZUP), koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

18. Na temelju cjelokupnog provedenog ispitnog postupka i ocjene dokaza u upravnom su postupku stoga pravilno utvrđene sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, te je utvrđeno da u odnosu na tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, s obzirom na postojanje razloga iz članka 21. stavak 2. toč. c Zakona, odnosno samovoljnog napuštanja postrojbe.

19. Nisu od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari navodi tužitelja o priznavanju statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata drugim pripadnicima, jer je u odnosu na svakog pripadnika valjalo samostalno potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice bitne za donošenje pravilne odluke.

20. Također, sud smatra da je obrazloženje osporavanog rješenja sastavljeno sukladno odredbi članka 98. stavak 5. ZUP-a u svezi odredbe članka 120. stavak 3. ZUP-a.

21. Sud smatra da je tuženik pravilnom primjenom materijalnog prava i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja odbio žalbu tužitelja pri čemu nije povrijedio zakon na njegovu štetu, kao ni odredbe Ustava Republike Hrvatske.

22. Slijedom navedenoga, sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci ove presude.

U Osijeku 24. lipnja 2025.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici

2. Tuženiku