REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5573/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 04. lipnja 2025. godine, održane u nazočnosti tužiteljice osobno, uz punomoćnika Franu Bazinu, odvjetnika iz Zagreba i BU, odvjetničku vježbenicu, zz za odvjetnike iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, dana 24. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba 23./OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3207375365/06 od 11. rujna 2006. godine zaključenog između tužitelja DU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećem u trenutku prijevremene otplate“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju tužitelja [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 679,48 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti iznos od 10. rujna 2011. pa do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju tužitelja [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 615,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. lipnja 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 25.09.2024. godine podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, gdje navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3207375365/06 od 11. rujna 2006. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 215.100,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Kredit je dan na rok otplate od 21 godine. Člankom (točkom) 23. OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu, ugovoreno je da, Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećem u trenutku prijevremene otplate. Navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana.

2. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno, jer tužitelj nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj dana 9. rujna 2011. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 679,48 EUR.

3. Spornim člankom (točkom) 23. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv Ostale odredbe regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ovdje prvenstveno ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna, te se o predmetnoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

4. Tužitelj navodi da se člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, te takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke.

5. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita, dok s druge strane, tužitelj ističe i da banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu, obzirom da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa tako tuženik ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita, te tužitelj smatra da naplata ove naknade za prijevremenu otplatu stvara neosnovano bogaćenje banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita u biti predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita.

6. Tužitelj navodi da je iz svega razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebno da tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese sljedeću presudu:

„ 1. Odredba 23./OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3207375365/06 od 11. rujna 2006. godine zaključenog između tužitelja DU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećem u trenutku prijevremene otplate“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju tužitelja [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 679,48 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti iznos od 10.9.2011. godine do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju tužitelja [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

7. U daljnjem tijeku postupka, nakon tuženikova odgovora na tužbu, tužitelj svojim podneskom od 31.03.2025. godine navodi da u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnom sporne odredbe kojom je u predmetni ugovor, između ostalog, uglavljena odredba o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

8. Tužitelj se ovim podneskom protivi svim istaknutim prigovorima tuženika, od VPS-a pa nadalje, te u ovom svom podnesku daje obrazloženje za pobijanje osnovanosti svih tuženikovih istaknutih prigovora, pa slijedom svega navedenom, tužitelj u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i navoda iz ovog podneska, te predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti usvoje, uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj trošak od presuđenja pa do isplate.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu u samom uvodu istog prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi, obzirom da je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.343,10 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 679,48 EUR, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, te tuženik vezano uz isto upućuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024. godine: “30. Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu i ne uzima se u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 240,35 EUR/1.810,95 kn (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008.). Stoga je zbog pogrešne primjene odredbe iz članka 37. ZPP-a, na temelju odredbe iz članka 373. u vezi sa odredbom iz članka 380. ZPP-a valjalo pobijano rješenje usvajanjem žalbe tuženika preinačiti te utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 240,35 EUR/1.810,95 kn.”; kao i na odluku Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž-4623/2023-2 od dana 16. travnja 2024.: “28. Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna.” Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 679,48 EUR.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbe 23./OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3207375365/06 zaključenog između tužitelja i tuženika 11. rujna 2006. godine te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 679,48 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10.09.2011. godine pa do isplate. Odredbom 23. Ugovora o kreditu propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećem u trenutku prijevremene otplate.

11. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnju tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga koje navodi u nastavku odgovora, ali tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13. Tuženik navodi da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Prema tumačenju Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava, pa tuženik navodi da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

14. U odnosu na zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba 23. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećem u trenutku prijevremene otplate, tuženik smatra u cijelosti isti neosnovan. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 679,48 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10.9.2011. godine pa do isplate, a tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, kao i prema Direktivi Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, a sama Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Tuženik se poziva i na odredbe čl. 55. st. 2. ZZP-a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15. Tuženik tvrdi da je u cijelosti informirao tužitelja o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a ista informacija je tužitelju bila poznata i iz letaka tuženika koji su bili dostupni u poslovnici tuženika u kojoj je ugovoren ovaj kredit, kao i što je tuženik upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za prijevremenu otplatu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 2,00 % od iznosa traženog kredita (toč. B3.7.5. Odluke).

16. Tuženik naglašava da je ugovor o kreditu propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor iz 2006. godine propisivala je visinu naknade za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 2%, pa da slijedom navedenog, ukazuje da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita, te tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (FU protiv CIB Bank Zrt.). Tuženik ukazuje i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž- 5327/2018, koji je odlučivala o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, kao i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

17. Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te upućuje i na odredbe ZOO-a.

18. Tuženik napominje da je odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, na koju se poziva tužitelj, određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Tuženik smatra da uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva, te da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a u smislu odredbe čl. 53 ZZP- a imala smatrati znatnom, a uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

19. Slijedom navedenoga, tuženik cijeni da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

20. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2011. godine, te je od plaćanja predmetne naknade i utuženja proteklo više od 13 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

21. Tuženik osporava i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate od dana 10.9.2011. godine, te navodi da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pa se poziva na odredbu čl. 214. ZOO-a, a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik navodi da ga se ima smatrati savjesnim stjecateljem, pa ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

22. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka, uz zatezne kamate tekuće na taj trošak od presuđenja pa do isplate. Kod svojih navoda iz odgovora na tužbu, tuženik ustraje do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari.

23. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja osobno kao stranku, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće niti provoditi.

24. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude

25. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio predmetni kredit s tuženikom kao kreditorom, tj. bankom, nije sporan iznos isplaćenog kredita, kao i da je isti prijevremeno otplaćen, te nije sporno da je za tu prijevremenu konačnu otplatu tužitelj platio naknadu i iznos iste naknade, ali je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi potraživanja plateže od tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove u iznosu plaćene naknade za prijevremeno konačno zatvaranje kredita, te je sporno da li je ništetna odredba čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj u ovoj pravnoj stvari, osnov tužbenog zahtjeva, zatraženi tijek zatezne kamate, kao i da li je tuženik bio savjestan ili nesavjestan u vrijeme stjecanja utuženih iznosa koje mu je za ove naknade platio tužitelj, dok sama visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

26. Sud je na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu proveo sve navedene dokaze, pa je tako iz iskaza tužiteljice saslušane osobno kao stranke, sud utvrdio da je tužiteljica rođena 1973. godine po zanimanju dipl. ing. molekularne biologije, te da je bila klijent banke tuženice i prije podizanja predmetnog kredita kao što je i danas. Kredit je tužiteljici trebao za kupnju stana i to je bila njezina prva nekretnina. Taj stan tužiteljici služi isključivo za stanovanje i njezine osobne potrebe te nije nikad bio namijenjen niti za iznajmljivanje, niti bilo kakvu drugu poslovnu potrebu.

27. Tužiteljica je iskazala da je Ugovor pročitala prije sklapanja, odnosno potpisivanja kao i da je uočila odredbu o plaćanju naknade i pitala je bankara za to, ali rečeno joj je da to dio "špranciranog" ugovora i da je tako kako je.

28. Tužiteljica navodi da je izlaznu naknadu platila prilikom prijevremenog zatvaranja kredita. Tužiteljica iskazuje da ona nije posebno propitivala o toj izlaznoj naknadi, jer nije očekivala da će prije vremena otplatiti kredit, već se to desilo kad su počele divljati rate i tužiteljica je odlučila prijevremeno zatvoriti kredit, a kredit u CHF je uzela kao najpovoljniju opciju za tako velik kredit kakav joj je trebao.

29. Na poseban upit punomoćnika tužitelja tužiteljica odgovara da joj u banci nisu objasnili od čega bi se sastojala ova izlazna naknada ni što ju sačinjava, već da ju tužiteljica treba platiti u iznosu koji odredi banka. Na poseban upit punomoćnika tuženika tužiteljica odgovara da je sve razjašnjeno i objašnjeno da se od onoga što je bilo u tipskom ugovoru ne može mijenjati, iako je tužiteljica tražila pojašnjenja.

30. Sud je ovom iskazu tužiteljice saslušane osobno kao stranke, poklonio vjeru u cijelosti, jer je dan objektivno, životno i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu i u cijelosti potvrđuje sve navode koje tužiteljica iznosi u ovoj svojoj parnici. Način ugovaranja i naplate utužene izlazne naknada, tj. za prijevremeno konačno zatvaranje kredita, nesporno je ništetan, jer ukazuje da je izostalo svako pojedinačno pregovaranje u odnosu na isto u ovom tipskom ugovoru sastavljenom po tuženiku, a prema standardima koje je iznjedrila aktualna sudska praksa, da je potpuno jasno i dokazano da tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost utjecati na tu spornu ugovornu odredbu, čiju ništetnost traži u ovoj parnici, kao i da je naknadu platila tuženiku i da u ovoj parnici traži povrat onoga što je neosnovano tuženik na navedeni način stekao od nje, pa se prema utvrđenju ovog suda, radi o potraživanju od tuženika stečenog od tužiteljice bez pravne osnove. Tužiteljica je dokazala i osnov i visinu, kao i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, te svoj status potrošača, kao i ništetnost ugovornih odredbi kao što traži isto u petitu tužbenog zahtjeva. Sam ugovor o kreditu navodi da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana, što je stan na adresi tužiteljice, (čl. 6. Ugovora) pa time status tužiteljice kao potrošača, proizlazi i iz samog teksta i sadržaja tog Ugovora. Nadalje, sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je predmetni stan služio i služi isključivo za njezine osobne potrebe stanovanja, i da nikada nije služio za iznajmljivanje ili neke druge poslovne svrhe. Tužiteljica je u cijelosti dokazala svoj status potrošača, a koji je tuženik neosnovano doveo u pitanje.

31. Sud je iz dokumentacije dostavljene po tužitelju u spis uz tužbu utvrdio da je upravo sam tuženik, izdao tužiteljici Potvrdu o tome da je tužiteljici tuženik naplatio dana 09.09.2011. godine naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 5.119,56 tadašnjih kuna, dok naknada za obradu kredita nije naplaćena. Slijedom iznesenog sud je utvrdio da je tužiteljica tuženiku platila na ime konačne otplate kredita sadašnju protuvrijednost kunskog iznosa prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR u iznosu od sadašnjih 679,48 EUR na dan prijevremenog zatvaranja kredita na ime naknade za prijevremeno zatvaranje tog kredita, te da tužiteljica potražuje na navedeni iznose zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tih naknada tuženiku pa do isplate. Ovu isplatu tuženiku je tužiteljica izvršila i tužiteljica smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove. Iz stanja spisa, kao i iz samog iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je potpuno jasno da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na visinu te naknade, niti izražene u postotku, niti izražene u nominalnom iznosu, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je itko tužiteljici, a u ovoj parnici niti ovom parničnom sudu, točno naznačio od čega se ta naplaćena naknada za konačnu otplatu kredita, tj. prijevremeno zatvaranje kredita sastoji, na što se točno odnosi, na koje usluge tuženika pojedinačno razgraničeno, već je potpuno jasno da se radi o naplati nečeg za što tuženik nema niti opravdanja niti obrazloženja, već je izraz njegove moći nad potrošačem tj. tužiteljicom, koja jasno navodi da joj je novac iz kredita trebao za kupnju njezina prava stana i za njezino stanovanje, pa je tako morala platiti sve što se od nje tražilo, ako je htjela dobiti isplatu tog kredita, bez da joj je netko pojašnjavao bilo kakve naknade.

32. Za svaku nastalu štetu i njezinu naknadu vrijede ista pravila pa i za tuženika, koji se očito ne osjeća da bi bio jednak u odnosu na ZOO kao i drugi građani, fizičke i pravne osobe, subjekti pravnih odnosa. Ovo je jasan prikaz nepoštenog i nemoralnog postupanja tuženika, prilikom sklapanja ovog ugovora kao i prijevremenog zatvaranja istog kredita, gdje tuženik dovodi tužiteljicu kao potrošača u neravnopravan položaj na njezinu štetu, naplaćuje joj koliko hoće i kako hoće, a potrošač na to pristaje bez mogućnosti da na isto utječe, jer se nalazi u podčinjenom i neravnopravnom položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu koja pri tom krši sva osnovna načela obvezanog prava, te time i odredbe ZOO-a.

33. U odnosu na prijevremeno zatvaranje kredita, sud je utvrdio da je tuženik sam, naveo da je potreban i koji iznos za zatvaranje kredita, u trenutku zatvaranja kredita, koji je nesporno tužitelj tuženiku platio. Sud je utvrdio da je ova obveza tužitelja utvrđena u odredbi čl. 23., predmetnog ugovora gdje se navodi da: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećom u trenutku prijevremene otplate“, a nije sporna da je ta naknada tužiteljici naplaćena u utuženom iznosu koji za tuženika nije sporan.

34. Temeljem stanja spisa i njemu priležeće dokumentacije sud je utvrdio da nije sporno da Odluka o Tarifi naknada i drugi Opći akti tj. drugi podzakonski tuženikovi interni akti na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu, čine prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio predmetnog ugovora, ali prema utvrđenju ovog suda, niti jedan taj akt ne daje objašnjenje od čega se pojedina naknada sastoji, zašto baš u određenom postotku i sl., pa tako niti ova naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita.

35. Dakle, ovom ugovornom odredbom, tuženik nije niti u postotku naveo kolika će biti naknada, već da je ista određena i ovisi o njegovoj Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što je opći akt koji tuženik sam donosi bez ikakvog utjecaja tužitelja kao potrošača na istu Odluku i visinu te naknade, niti bilo kakvo objašnjenje na što se ista naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje. Iz iskaza saslušane tužiteljice, jasno proizlazi, a što je sud nesporno utvrdio, da se o toj naknadi također nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, niti je tužiteljici itko objasnio od čega se sastoji i zašto bi je morala platiti, kao što niti tuženik u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužiteljice kao potrošača, naknadu koju je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužiteljici dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

36. Prema utvrđenju i stavu ovog suda, nije moguće „odokativno“ odrediti buduću štetu, kao niti naplatiti štetu zbog nenaplate kamata za budući očekivani period, što ukazuje Direktiva EU, odluke Suda EU, odluke domaćih sudova koji su odlučivali o istovrsnoj pravnoj stvari. Sud je utvrdio da su navodi tuženika kojima obrazlaže osnovnost ovog svog potraživanja, neuvjerljivi i nedokazani, a time i neosnovani.

37. Sud je utvrdio da je tužiteljica tuženiku platila izlaznu naknadu u utuženom iznosu, te da tuženik nije niti ustvrdio niti dokazao da bi tužiteljica u bilo kojem trenutku prekršila svoje ugovorne obveze iz istog kredita, tj. eventualno zakonske obveze ili one iz općih akata tuženika na koje se tuženik poziva temeljem odredbe čl. 295. ZOO-a.

38. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužiteljice, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužiteljicu kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužiteljicu doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

39. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, tj. za prijevremeno zatvaranje kredita (prijevremena konačna otplata kredita). Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužiteljici pod toč. III. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

40. Uz sve već navedeno, treba opetovano naglasiti da odredba članka 23. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz naknadu prema Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, pa je tako obveza tužitelja za plaćanje tužitelja naknade za prijevremenu otplatu kredita, nerazumljiva, jer u trenutku sklapanja ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, kao niti koji su to uvjeti tuženika vezano uz istu otplatu, a o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao i na koju tužitelj ne može utjecati, pa se na isto može primijeniti i pravni stav iskazan u Zaključku Vrhovnog suda RH koji je na sjednici Građanskog odjela od 5. studenoga 2020. donio zaključak (Izvod iz Zapisnika posl. br. Su IV – 308/2020) pod točkom 8.

41. Vezano uz prigovor zastare, sud je utvrdio da se tužitelj osnovano poziva na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koji je na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost, pa tako i prema odlukama Suda EU, zastara se treba računati od dana utvrđenja ništetnosti tj. od donošenja pravomoćne sudske presude u konkretnom sporu u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, pa tako potraživanje ne može biti u zastari prije nego što se ta činjenica utvrdi, a kako je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio Vrhovni sud RH, a koje shvaćanje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU.

42. Dakle, kako tek ovom tužbom u ovoj pravnoj stvari, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 23. predmetnog ugovora, koji dio tužbenog zahtjeva je sud u cijelosti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. izreke ove presude, to tek po pravomoćnosti tog dijela ove presude, počeo bi teći opći zastarni rok od pet godina za zahtjev za potraživanje plaćenog po tužitelju, a kako je to sud dosudio tužiteljici pod toč. II. izreke ove presude. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, a sud je utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala tzv. izlazna naknade, kao niti da bi tuženiku prijevremenom otplatom učinjenom u skladu s ugovornim obvezama tužitelja koje je propisao sam tuženik, nastala bilo kakva šteta, a pogotovo ne u iznosu koji je tuženik od tužitelja s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita naplatio, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom.

43. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju vezano uz ugovaranje ovdje spornog dijela odredbe čl. 23. Ugovora, sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, te da je tuženik stavljanjem tih odredbi u čl. 23. Ugovora prekršio sva navedena načela.

44. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju obveza plaćanja tzv. izlazne naknade, tj. naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

45. Sud je utvrdio da dio odredbe čl. 23. Ugovora stvara i daljnje i nove obveze tužitelja kao potrošača bez da bi ista bila razumljiva i da bi tužitelj mogao znati kakvi će to biti uvjeti tuženika, kao i kada će ih i kako tuženik odrediti, a kamo li u kojem iznosu i na koji način, te od čega bi se ta naknada sastojala.

46. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

47. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, sud je stava da teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao, a sud je utvrdio da tužiteljici, a ni sudu u ovom postupku, nije moguće utvrditi, nije moglo biti poznato u vrijeme sklapanja ugovora niti naplate te naknade od čega se ona sastoji.

48. Sud je utvrdio da ta naplaćena naknada i način na koji je tuženik predvidio njihovu naplatu, su uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, neovisno o visini iste naknade (5.119,56 kn, tj. sadašnjih 679,48 EUR), jer je ovaj sud stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga, jer plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, je u suprotnosti s načelom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom prijevremenog zatvaranja i otplate kredita, a niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

49. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 23. Ugovora u kreditu, te presudio o istim odredbama kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga.

50. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovornih odredbi o obvezi korisnika kredita da plati tzv. izlaznu naknadu (čl. 23.), bez da bi bilo tužiteljici razjašnjeno i točno navedeno od čega se ista naknada i obveza tužiteljice sastoji, postupio nesavjesno, nemoralno i protuzakonito. Prema tome, navedena ugovorna odredba iz čl. 23. je nepoštena i ništetna, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćeni pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. i II. izreke ove presude.

51. Sud je temeljem sadržaja dijela ugovorne odredbe navedene u tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i na osnovi iskaza tužiteljice, sve primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio dio ugovorne odredbe čl. 23. navedene pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva, u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, te kao pod toč. I. izreke ove presude.

52. Obzirom da su ovi dijelovi više puta citirane ugovorne odredbe iz čl. 23. Ugovora ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. III. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i bez ikakvog objašnjenja i pregovaranja dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog i primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužitelju dosudio i zatražene zatezne kamate na utuženi iznos od njegova dospijeća pa do isplate, upravo kako su i zatražene po tužitelju, a kamate su zatražene prema danu plaćanja pojedine naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis, tj. od dana nakon samog plaćanja pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

53. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, svoj status potrošača, kao i da zahtjev tužiteljice nije u zastari.

54. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

55. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu. Ova parnica nije pokrenuta na osnovi pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te tužitelj nije oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovoj pravnoj stvari, a visinu iste je sud cijenio prema VPS-u koji je odredio na prigovor tuženika.

56. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 21.03.2025., ročište 04.06.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 75 bodova, što čini ukupno 225 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 450,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 112,50 EUR, te čini zbir od 562,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, što čini ukupan trošak tužiteljice u ovoj parnici u iznosu od 615,58 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. III. izreke ove presude.

57. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 24. lipnja 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

58. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. lipnja 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.