REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5413/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 09. lipnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Hrvoja Novaka, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika Marina Lazo, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, dana 24. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-834/2005, koji je potpisan između Tužitelja i Tuženika dana 14. svibnja 2005. godine kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od EUR 321.67, sa zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2005. godine pa do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da naknadi tužitelju OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka u iznosu od 214,04 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 24. lipnja 2025. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 19.09.2024. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su dana 14. svibnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj 016-834/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Člankom 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi“ propisano je da Tuženik ima pravo zaračunati jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

2. Tužitelj navodi da je takva nepoštena ugovorna odredba definirana čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a formulirana je u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, a tuženik je kao financijska institucija i dioničko društvo u boljem položaju i nameće se kao jača strana. Tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, tužitelju nametnula i naplatila neopravdanu obvezu koja je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca.

3. Tuženik je temeljem gore navedene nepoštene odredbe naplatio tužitelju prilikom isplate kredita iz Ugovora o kreditu naknadu u iznosu od HRK 2.423,61, a što iznosi 321,67 EUR, a isplata je izvršena na dan 25. svibnja 2005. godine.

4. Tužitelj navodi da je predmetni kredit koristio u svojstvu potrošača za rješavanje stambenog pitanja, a što je vidljivo iz samog Ugovora o kreditu.

5. Iako je tuženik tužitelja obvezao na plaćanje ulazne naknade i istu uredno naplatio, nikad mu nije nedvosmisleno i jasno objasnio strukturu plaćanja troškova, tj. koji su to posebni troškovi koje tuženik ima vezano za postupak odobravanja kredita. Tužitelj navodi da tuženik nije ni na koji način tužitelju prikazao i naveo na što se ulazna naknada odnosi, od čega se sastoji navedeni trošak, u kojem iznosu i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom tj. neodredivom i nepoštenom te posljedično ništetnom, sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a).

6. Tužitelj napominje da prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika, pa da cijeneći sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03, ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je Tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana, što svakako jest, budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje tuženik, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog.

7. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo naplaćeni iznos.

8. Nastavno na sve gore navedeno, nakon dostave potrebne dokumentacije od strane tuženika, tužitelj predlaže sudu da donese sljedeću presudu:

„1. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-834/2005, koji je potpisan između Tužitelja i Tuženika dana 14. svibnja 2005. godine kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

2. Nalaže se Tuženiku da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati Tužitelju ukupan iznos od EUR 321.67, sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od 26. svibnja 2005. godine do isplate.

3. Nalaže se Tuženiku naknaditi Tužitelju troškove postupka sa zateznom kamatom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate,sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

9. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon tuženikova odgovora na tužbu, očituje se svojim podneskom od 27.05.2025. navodeći da iz samo kredita jasno proizlazi da je namjena ovog kredita rješavanje stambenog pitanja, odnosno kupnja stana Tužitelja koji je fizička osoba, a tužitelj predlaže i svoje saslušanje na istu okolnost.

10. S obzirom da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, Tužitelj ovim putem predlaže da se provede financijsko vještačenje i da se Tuženiku naloži da dostavi svu potrebnu dokumentaciju u vidu kreditnog spisa i isplata po predmetnom kreditu.

11. Tužitelj osporava osnovanost prigovora istaknutih po tuženiku, ustraje kod tužbe i svog tužbenog zahtjeva, što dodatno obrazlaže ovim svojim podneskom, te ističe d je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje Tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužiteljici, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Nastavno na ovdje navedeno, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo predmetni iznos. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje od iznosa kredita, ne spominjući pritom što točno ta naknada obuhvaća odnosno koje točno radnje ista obuhvaća, a što Tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

12. Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,25 % od iznosa kredita, a tuženik nije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi ugovora ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti joj je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Tužitelj naglašava da on prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i nestručne osobe, nesporno bilo potrebno, te je opisanim postupanjem tuženika nastala neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13. Uz to, plaćanje gore navedene naknade u visini od 1,25 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi navedene iz odobrenog kreditnog iznosa, tužiteljici obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1 %.

14. Tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o troškovima obrade bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti, te nije postojala ravnopravnost stranaka u ugovornom odnosu, pa uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba iz čl. 5 Ugovora o kreditu jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07, ništetna, te se poziva i na sudsku praksu vezano uz ovu vrstu sporova.

15. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nastavno na sve gore navedeno, nakon dostave potrebne dokumentacije od strane tuženika, tužitelj predlaže sudu i u daljnjem tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, da donese presudu kojom u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tužitelju zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.

16. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako detaljno objašnjava u svom odgovoru na tužbu.

17. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, te napominje da se se svojstvo potrošača ne presumira i da je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

18. Tuženik navodi da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, s obzirom da odredba o naknadi za obradu kredita nije bila predmet kolektivnog postupka.

19. Tuženik napominje da tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita, te tuženik ističe da je Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016- 834/2005 od 14. svibnja 2005.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Tuženik navodi da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,25%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Tuženik naglašava da je sporna naknada i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu.

20. Tuženik napominje da je zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Tuženik naglašava da je postupio u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu, pa da tako prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Ispunjen je i zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Tuženik smatra da u tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

21. Slijedom navedenog, tuženik napominje da načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU, cit.:

„…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“

22. Tuženik navodi da je tužitelj spornu ugovornu odredbu koja je jasna i razumljiva razumno mrao shvatiti, kao prirodu usluge obrade kredita, te da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Tuženik navodi da se pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik smatra da iz same tužbe proizlazi da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi.

23. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”, a da u tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna.

24. Tuženik naglašava da Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“, pa slijedom svega navedenog tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva, niti je naplata naknade za obradu kredita zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, a nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona.

25. Tuženik navodi da je sporna ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača, pa time tuženik zaključuje da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU, pa time ne postoje u konkretnom slučaju za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

26. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, jer su u konkretnom slučaju, ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:

namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);

visinu iznosa kredita;

valutu uz koju je kredit vezan;

rok otplate kredita;

način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);

dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita;

vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);

visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);

instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.), pa kada bi se iz konkretnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, pa tuženik osporava da bi Ugovor o kreditu prema tome bio unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju, jer tuženik tvrdi da je tužitelj imao u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe.

27. Tužitelj je prema definiciji prosječnog potrošača, tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu, a čak i u slučaju da se utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije.

28. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, kao i da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava, pa slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj trošak u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

29. U daljnjem tijeku postupka, tuženik se očituje svojim podneskom od 06.06.2025. godine u kojem prvenstveno navodi kako čini nespornim visinu utuženog iznosa, dok u preostalom dijelu svog podneska tuženik osporava navode iz podneska tužitelja od 27. svibnja 2025. te svoje činjenično i pravno viđenje tuženik argumentira i obrazlaže.

30. Nadalje, tuženik ističe kako se na odredbu o naknadi za obradu kredita odnosi isključenje testa poštenosti propisano čl. 84. ZZP/03, a koje glasi kako slijedi, cit: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“, te ističe da je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu, a da je tako i prema odredbi važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, u čl. 2. st. 1 t. 7., koji navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8. cit:„ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“, pa iz formulacije gore navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi kako zakonodavac navedenim zakonom, kao lex specialis za ugovore o kreditu, propisuje što je obuhvaćeno cijenom u istima. U odnosu na ove svoje navode, tuženik se poziva na sudsku praksu domaćih sudova. Tuženik ponavlja svoje već ranije, u odgovoru na tužbu, iznesene tvrdnje vezano uz predmet spora, te slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama na iste počev od presuđenja pa do isplate.

31. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu u spis dostavljenu dokumentaciju, proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka nisu imale daljnjih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

32. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 321,67 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora, služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu.

33. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku utuženi iznos, visinu kojeg tuženik ne spori u tijeku postupka, a s naslova tzv. ulazne naknade, odnosno, naknade za obradu kredita, ali tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora.

34. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženog iznosa prema navedenoj odredbi čl. 5., da li je predmetna odredba bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li se radi o potrošakom ugovoru i da li je tužitelj imao status potrošača, kao i da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora.

35. Sud je iz iskaza tužitelja osobno kao stranke, utvrdio da je tužitelj rođen 1966., po zanimanju dipl. ing. prometa, te da je dizanjem kredita postao klijent tuženika, a da je tužitelju trebao premetni stambeni kredit za kupnju stana. To je stan na adresi tužiteljeva sadašnjeg stanovanja, te da se u tom stanu nikada nije obavljala nikakva poslovna, obrtnička niti slična djelatnost niti tužiteljeva niti eventualno člana njegove obitelji. Stan se koristio samo za stanovanje tužiteljeve obitelji.

36. Tužitelj je iskazao da je on u banci tražio stambeni kredit i koliko se sjeća bio je kredit u CHF. Ugovor je tužitelj pročitao prije nego ga je potpisao, a kredit je bio na 15 godina roka otplate. Tužitelj iskazuje da je primijetio ulaznu naknadu i pitao je što je to, ali mu je u banci rečeno da su to neki troškovi obrade kredita. Tužitelj iskazuje da je on sve platio što se od njega tražilo, a da mu nitko nije objasnio kakvi bi to točno bili troškovi za obradu kredita.

37. Tužitelj na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da mu je bilo rečeno da će platiti oko 2.500,00 kn s naslova te naknade, a da tužitelj nije mogao utjecati na visinu te naknade te je bilo "hoćeš- hoćeš ili nećeš-nećeš".

38. Sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu čl. 5. o obvezi tužitelja koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita“.

39. Nije sporno da je tužitelj izvršio tu svoju ugovornu obvezu i isplatio tuženiku kao naknadu za obradu kredita, prema ugovornoj odredbi iz čl. 5. dana 25.05.2005. godine iznos od 2.423,61 kn što je iznos od sadašnjih 321,67 EUR prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR, te da je taj iznos ustegnut od iznosa kredita 41.000,00 CHF, odnosno, od 193.888,99 kn, kao 1,25% iznosa kredita, a što nesporno proizlazi iz tuženikova Isplatnog naloga – obračuna od 25.05.2005. godine, a što niti tuženik ne spori, kao niti visinu po tužitelju tako plaćene naknade, tj. troškova obrade.

40. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi. Tuženikovo nabrajanje što je sve potrebno za sklapanje ugovora i obradu kredita, kako on to navodi u odgovoru na tužbu, nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 1,25% kredita, na koju naknadu je, tužitelj, također plaćao kamatu prilikom otplate kredita, jer je plaćena od iznosa odobrenog kredita.

41. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 1,25% od iznosa kredita, a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

42. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

43. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

44. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u iznosu od 2.423,61 tadašnjih kuna, što je sada eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju konverzije utvrđenih i konačno utuženih 321,67 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa je taj dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

45. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

46. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

47. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora u kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga.

48. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 5. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude.

49. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

50. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

51. Obzirom da visina tužbenog zahtjeva, nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije (potvrde koju je izdao sam tuženik), to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužiteljice, zbog čega je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek od dana nakon stjecanja po tuženiku), pa do isplate, a kako je sud presudio pod toč. II. izreke ove presude i dosudio tužitelju zatraženi iznos od 321,67 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na isti počev od 26. svibnja 2005., tj. počev od dana nakon dana plaćanja tog iznosa tuženiku po tužitelju, pa do isplate.

52. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

53. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

54. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 321,67 EUR počev od stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku.

55. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude. Tuženik, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, nije dokazao osnovanost niti jednog drugog svog prigovora isticanog u tijeku ovog postupka.

56. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

57. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu. Ova parnica nije pokrenuta na osnovi pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te tužitelj nije oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovoj pravnoj stvari, a visinu iste je sud cijenio prema VPS-u koji je odredio po na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

58. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 27.05.2025., ročište 09.06.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što čini ukupno 75 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 150,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 37,50 EUR, te čini zbir od 187,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 214,04 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. III. izreke ove presude.

59. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 24. lipnja 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

60. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. lipnja 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po pun.