REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1214/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Krunoslav Gloković, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 50, protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, kojeg zastupa službena osoba tuženika EOE, radi poništenja rješenja tuženika, 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja Centra za restrukturiranje i prodaju KLASA: UP/I-990-02/24-01/785, URBROJ: 360-04-02/06- 2024-2 od 7. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-990-02/24-01/785, URBROJ: 360-04-02/06-2024-2 od 07. listopada 2024. odbačen je kao nepravodoban zahtjev EO iz [adresa], za ustup dionica bez naplate u statusu 20 % hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata.

2. Tužitelj tužbu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede pravila postupka. Navodi da je 100 % slijepa osoba i da se na njega primjenjuje Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog Protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom („Narodne novine br. 6/2007). Pojašnjava da navedena Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (dalje: Konvencija) definira pojam osobe s invaliditetom, koji uključuje i slijepe i slabovidne osobe. Ističe da kao slijepa osoba ne može čitati i pratiti zakone putem "Narodnih novina" niti tiska i biti informiran o svojim pravima. Smatra da je Vukovarsko-srijemska županija, Služba za opću upravu prilikom donošenja rješenja KLASA: UP/I-562-02/23-01/441, URBROJ: 2196-18-03/9-24-4 od 29. siječnja 2024. (dalje: rješenje o priznanju statusa HRVI) na temelju članka 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09. i 110/21., - dalje: ZUP) morala tužitelja kao slijepu osobu upoznati sa ograničenjima iz članka 131. stavak 5. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ br. 121/17., 98/19., 84/21., 156/23. - dalje: ZHBDR), odnosno da tužitelj koji ima pravo na ustup dionica može ostvariti pravo samo ako zahtjev za ustup dionica podnese u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđen status i priznato pravo. Ističe da članak 7. ZUP-a propisuje obligatornu primjenu načela pomoći stranci, a da odredba članka 111. stavka 1. ZUP-a nameće obvezu države da stranka zbog nepravilnog postupanja ili propuštanja javnopravnog tijela ne može i ne smije snositi štetne posljedice.

2.1. Tužitelj upućuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br.III- 4673/2008 od 20. svibnja 2009. u kojoj je zauzeto stajalište da je za Ustavni sud ustavnopravno relevantna isključiva činjenica da pogreške nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana. To stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. (zahtjev br. 32457/05), prema kojoj sud smatra da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Dalje navodi da rizik svake greške državnog tijela treba snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina (mutatis mutandis, E v. [adresa] od 24. svibnja 2007.). Smatra da svako traženje od slijepe osobe da prati zakone predstavlja nerazmjeran teret, osobito kada se traži da poštuje rokove iz članka 131. stavka 5. ZHBDR-a, a da o takvim ograničenjima nije prethodno informiran na način propisan člankom 21. navedene Konvencije, koja predstavlja pravnu stečevinu i koja se mora primjenjivati. Dodaje da navedeni članak obvezuje Republiku Hrvatsku na poduzimanje svih mjera kako bi osobama s invaliditetom osigurale ravnopravno ostvarenje prava na primanje informacija na njima dostupnim formatima, koristeći pritom tehnologije prikladne za različite oblike invaliditeta, prihvaćanje i olakšavanje korištenja znakovnih jezika, Brailleovog pisma, augmentativne i alternativne komunikacije, i svih drugih dostupnih sredstava, načina i oblika komunikacije po izboru osoba s invaliditetom, u službenim interakcijama, a osobito i poticanje sredstava javnog priopćavanja, da svoje usluge učine pristupačnim osobama s invaliditetom, što je sve izostalo od strane države. Tvrdi da smatranje tužiteljeva zahtjeva nepravodobnim predstavlja i postupanje suprotno članku 16. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14), odnosno predstavlja nerazmjeran teret, u uvjetima kada država nije izvršila svoje obveze. Predlaže da Sud osporavano rješenje tuženika poništi, te da sud naredi tuženiku naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti. Smatra da tužitelj samo navodi paušalne razloge o nepravilnosti osporavanog rješenja, ne dostavljajući pritom nikakve dokaze o tome. U odnosu na navode o nepravilnom postupanju i ne obavještavanju stranke o njezinim pravima od strane Vukovarsko-srijemske županije, tuženik smatra kako je tužitelj trebao pokrenuti odgovarajući postupak ako smatra da je navedeno javnopravno tijelo nepravilno postupilo, odnosno propustilo pravovremeno upoznati tužitelja s ostvarivanjem njegovih prava. Dalje ističe kako do primitka zahtjeva tuženik nije mogao znati da se u odnosu na tužitelja provodi upravni postupak utvrđivanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, niti da je tužitelj slijepa osoba. Nadalje, navedeno medicinsko stanje tužitelja nije bilo predmet utvrđenja niti u rješenju o priznanju statusa HRVI (Vukovarsko-srijemske županije od 29. siječnja 2024.), gdje je kao oštećenje organizma povezano sa sudjelovanjem tužitelja u Domovinskom ratu utvrđen PTSP. S obzirom na navedeno, tuženik tvrdi da nije mogao, niti je njegova funkcija, upoznati tužitelja sa njegovim pravima.

3.1. Dakle, predmetni upravni postupak pokrenut je tek podnošenjem zahtjeva tužitelja 18. rujna 2024. (u formi preporučene pošiljke), sada kao priznatog hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, uz koji je dostavljeno i rješenje o priznanju statusa HRVI, nakon čega je tuženik mogao pristupiti utvrđivanju činjenica i na utvrđeno činjenično stanje primijeniti važeći zakonodavni okvir. Kako je citirano rješenje o priznavanju statusa HRVI postalo pravomoćno 29. siječnja 2024. (što proizlazi iz priložene potvrde pravomoćnosti nadležnog tijela), a tužitelj je zahtjev podnio 18. rujna 2024., proizlazi da je zahtjev tuženiku predan protekom roka od 6 mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđen status hrvatskog ratnog vojnog invalida. Dodaje kako se pravo na ustup dionica ne stječe po zakonu (automatizmom) niti je isto automatska posljedica donošenja rješenja kojim se utvrđuje status hrvatskog ratnog vojnog invalida, već o predmetnom pravu na ustup dionica odlučuje tuženik, po predanom zahtjevu, rješenjem na temelju članka 22. stavka 2. podstavka 2. te članka 58. stavka 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, br. 52/18., 155/23.) u vezi s odredbom članka 131. stavka 5. ZHBDR-a, a na osnovi rješenja kojim se utvrđuje status hrvatskog ratnog vojnog invalida. Tuženik je stoga primijenio odredbu članka 131. stavka 5. ZHBDR-a i odbacio zahtjev tužitelja kao nepravodoban. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 27. svibnja 2025. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine" br. 36/24., - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na raspravu je za tužitelja pristupila opunomoćenica OO, odvjetnička vježbenica u uredu odvjetnika Belizara Tomaića, po zamjeničkoj punomoći, dok je za tuženika pristupila EOE, službena osoba.

4.1. Na raspravi je opunomoćenica tužitelja ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod dokaznih prijedloga, te je zatražila naknadu troškova upravnog spora prema troškovniku predanom u spis. Službena osoba tuženika ostala je kod odgovora na tužbu te se protivila izvođenju dokaza saslušanjem tužitelja.

4.2. Sud je u skladu s odredbom članka 93. stavka 2. ZUS-a odbio kao nepotreban za rješavanje ove upravne stvari dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem na okolnost tužbenih navoda To stoga što je pozivanje i saslušavanje tužitelja na iste okolnosti o kojima se već izjasnio u tužbi nije bilo potrebno za rješavanje ove upravne stvari. Provođenje navedenog dokaznog prijedloga bilo bi u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a jer bi se tako odugovlačio spor, uz stvaranje nepotrebnih troškova.

5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije priložene spisu upravnog postupka kao i spisa tuženika.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Upravni postupak koji je prethodio ovome sporu pokrenut je po zahtjevu tužitelja od 18. rujna 2024. za ustup dionica bez naplate u statusu 20% hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata.

8. Iz spisa upravnog postupka razvidno je da rješenjem o priznanju statusa HRVI, koje je tužitelj priložio uz svoj zahtjev, tužitelju priznat status HRVI, X. skupine s 20% oštećenja organizma stalno, na temelju PTSP-a, nastalog u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 14. veljače 2024.

9. Prema liječničkoj potvrdi Doma zdravlja Županja, izdanoj 17. listopada 2024. od dr.med. ĆO, proizlazi da tužitelj boluje, između ostalog, od sljepoće i slabovidnosti. U liječničkoj potvrdi je navedeno da kod pacijenta 2010. dolazi do progresije slabovidnosti sve do potpune sljepoće i da se sljepoća razvila kao posljedica tromboze velikih endokranijskih venskih sinusa.

10. Odredbom članka 131. stavka 5. ZHBDR-a propisano je da osobe iz stavka 1. ovoga članka (hrvatski ratni vojni invalidi iz Domovinskog rata, članovi uže i šire obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i članovi uže i šire obitelji nestalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) pravo na ustup dionica mogu ostvariti ako zahtjev za ustup dionica podnesu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona odnosno u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja kojim im je utvrđen status iz stavka 1. ovoga članka.

11. Sukladno članku 41. stavku 2. ZUP-a, kad službena osoba utvrdi da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, rješenjem će odbaciti zahtjev.

12. Iz ukupnosti dokaza proizlazi da je tužiteljev zahtjev podnesen nepravodobno. Naime, iz podataka o preporučenoj pošiljci nalijepljenoj na poštanskoj omotnici sadržanoj u spisu vidljivo je da je tužitelj predmetni zahtjev za ustup dionica bez naplate (u statusu 20% hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata) podnio tuženiku putem pošte 18. rujna 2024. Međutim, s obzirom na to da je prema klauzuli pravomoćnosti navedeno rješenje o priznanju statusa HRVI postalo pravomoćno 14. veljače 2024., zahtjev je podnesen izvan roka propisanog odredbom članka 131. stavka 5. ZHBDR-a. Za napomenuti je da tužitelj u tužbi ni ne tvrdi izričito da je zahtjev podnio u roku.

13. Naime, tužitelj smatra da ga se kao slijepu osobu moralo upoznati s ograničenjima, odnosno rokom iz članka 131. stavka 5. ZHBDR-a. Najprije je za istaknuti kako je u ovome sporu tuženik Centar za restrukturiranje i prodaju, zakonitost čijeg rješenja se ocjenjuje, a ne Vukovarsko-srijemska županija, Služba za opću upravu koja je donijela rješenje kojim se tužitelju priznaje status HRVI, koje nije predmet ovog spora i čiju zakonitost Sud ne ocjenjuje, kao što u konkretnom slučaju ne može ocjenjivati ni zakonitost postupanja Vukovarsko - srijemske županije.

14. U odnosu na pitanje pravodobnosti zahtjeva, za zaključiti je kako do primitka zahtjeva tuženik nije znao niti je mogao znati za osobu tužitelja, u odnosu na koju se provodio upravni postupak utvrđivanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, niti da je tužitelj slijepa osoba. S obzirom na navedeno, tuženik nije mogao, niti je njegova zadaća, upoznati tužitelja s rokom iz članka 131. stavka 5. ZHBDR-a. Stoga Sud ocjenjuje kako tuženik nije ni mogao povrijediti načelo pomoći stranci iz članka 7. ZUP-a, kao ni odredbe Konvencije na koje se tužitelj poziva. Budući da ovaj Sud ne smatra kako je riječ o određenoj pogrešci upravnog tijela, sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužitelj nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovome sporu, 15. Nadalje, tužitelj pogrešno tumači članak 111. stavak 1. ZUP-a na način da je primjenjiv na konkretan slučaj. Sukladno navedenoj odredbi, kad je u rješenju dana pogrešna uputa o pravnom lijeku, stranka može postupiti po važećim propisima ili po uputi. Stranka koja postupi po pogrešnoj uputi ne može zbog toga imati štetnih posljedica. Riječ je, dakle, o odredbi koja se konkretno odnosi na pogrešnu uputu pravnom lijeku, a ne na nepravilno postupanje i propuste u cjelokupnom upravnom postupku, što proizlazi iz navoda tužbe.

16.1. Uvažavajući zdravstveno stanje tužitelja, ne mogu se prihvatiti navodi o tome da poštivanje zakonskih rokova predstavlja nerazmjeran teret za tužitelja. To stoga što donošenjem osporenog rješenja nije povrijeđena odredba članka 16. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske na što upućuje tužitelj, odnosno da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Tužitelju je na raspolaganju u svakom trenutku mogućnost da zatraži pružanje pravne pomoći odvjetnika (što je primjerice učinio prilikom podnošenja tužbe), kao i zahtijevanje besplatne pravne pomoći, pri čemu je notorna činjenica da braniteljske udruge (udruge iz Domovinskog rata), između ostaloga, pružaju i besplatne savjete svojim članovima o ostvarivanju prava na temelju ZHBDR-a. S druge pak strane, iz razloga pravne sigurnosti, zakonima se moraju predvidjeti određeni rokovi za postupanje i za ostvarivanje prava. Također, prema načelu ignorantio iuris nocet - nepoznavanje prava škodi, nepoznavanje odredbe članka 131. stavka 5. ZHBDR-a tužitelja ne opravdava u smislu da bi mu se zahtjev mogao smatrati pravodobnim što bi predstavljalo arbitrarnost u postupanju u odnosu na druge podnositelje.

16.2. Sud ne smatra niti da je u postupanju tuženika bilo obilježja povrede odredbi Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08., 112/12.), odnosno stavljanja tužitelja u nepovoljniji položaj na temelju zdravstvenog stanja.

17. Slijedom navedenoga, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim te primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

18. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

18.1. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 24. lipnja 2025.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku