Poslovni broj: XXXII P-745/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, Rijeka

SUD U RIJECI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u pravnoj stvari tužitelja ŽG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženice BG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. svibnja 2025. godine, u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 23. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tuženica dužna trpjeti upis vlasništva tužitelja na dijelu nekretnine - k. č. br. [katastarska čestica], u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji je određen u potvrdi Grada Rijeke – Odjel gradske uprave za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenje klasa: 361-03/17-05/45, urbroj: 2170/01-13-02-17-6/BD od dana 1. kolovoza 2017. - a što je u naravi: Poslovni prostor oznake E-1 u suterenu, koji u naravi čine dvije poslovne prostorije, spremište i dva wc-a ukupne površine 105,95 m2, kojem pripada kao sporedni dio spremište u suterenu površine 25,45 m2, sveukupne površine poslovnog prostora sa pripatkom 131,40 m2, i kojem poslovnom prostoru pripada i prilazni put i terasa ukupne površine 152 m2 koji se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji dio nekretnine je trajno povezan sa nekretninom u neodređenom suvlasničkom dijelu, te se nalaže tuženici da tužitelju preda ovjerenu tabularnu izjavu podobnu za upis prava vlasništva s imena tuženika u korist i na ime tužitelja na dijelu k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji je određen u potvrdi Grada Rijeke - Odjela gradske uprave za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenje klasa: 361-03/17-05/45, urbroj: 2170/01-13-02-17- 6/BD od dana 1. kolovoza 2017., a što je u naravi: Poslovni prostor oznake E-1 u suterenu, koji u naravi čine dvije poslovne prostorije, spremište i dva wc-a ukupne površine 105,95 m2, kojem pripada kao sporedni dio spremište u suterenu površine 25,45 m2, sveukupne površine poslovnog prostora sa pripatkom 131,40 m2, i kojem poslovnom prostoru pripada i prilazni put i terasa ukupne površine 152 m2 koji se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica], u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji je trajno povezan sa cijelom

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

nekretninom u neodređenom suvlasničkom dijelu, jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženica je dužna naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.986,25 EUR (slovima: dvije tisuće devetsto osamdeset šest eura i dvadeset pet centi) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 23. lipnja 2025. godine do isplate po stopi od 6,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja o d b i j a kao neosnovan.

.

Obrazloženje

1. Podneskom od 29. ožujka 2023. godine, tužitelj precizira tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj 18. lipnja 2018. godine, zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku naloži tuženici trpljenje upisa prava vlasništva na dijelu nekretnine - k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji je određen u potvrdi Grada Rijeke – Odjela gradske uprave za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenje klasa: 361-03/17-05/45: urbroj: 2170/01-13-02-17-6/BD od dana 1. kolovoza 2017. godine - a u naravi čini poslovni prostor oznake E-1 u suterenu, od dvije poslovne prostorije, spremište i dva wc-a ukupne površine 105,95 m2, kojem pripada kao sporedni dio spremište u suterenu površine 25,45 m2, sveukupne površine poslovnog prostora s pripatkom 131,40 m2, i kojem poslovnom prostoru pripada i prilazni put i terasa ukupne površine 152 m2 što se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] i upisana je u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji dio nekretnine je trajno povezan s nekretninom u neodređenom suvlasničkom dijelu. Traži da se tuženici naloži predaja ovjerene tabularne izjave podobne za upis prava vlasništva s njezinog imena u korist i na ime tužitelja na opisanom posebnom dijelu radi uknjižbe etažiranog dijela nekretnine u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti presuda, a zahtijeva i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu tužitelj navodi da je tuženica upisana vlasnica cjelokupne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuće i dvorišta površine 615 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koju je stekla temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog s pokojnim ŠG i CG. Napominje da je osim temeljnog ugovora sklopljenog 29. ožujka 2004. godine, s imenovanima sklopila i Aneks ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. travnja 2011. godine kojim je u članku 2. određeno da će se iz nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], izdvojiti etaža u suterenu kuće u korist i vlasništvo tužitelja, ukupne površine oko 136 m2, zajedno s prilaznim putem. Napominje da se u ugovoru navodi i da je suteren obiteljske kuće preuređen u ugostiteljski objekt pod nazivom caffe bar "Manhattan" kojeg u posjedu drže tada primatelji uzdržavanja, ŠG i PG, a da je člankom 3. Ugovora BG se obvezala po smrti oba primatelja uzdržavanja izvršiti prijenos prava vlasništva suterena kuće iz članka 2. Aneksa tog ugovora, sa svog imena na ime i vlasništvo tužitelja, bez ikakve naknade.

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

3. Tužitelj naglašava da je pribavio potvrdu Odjela gradske uprave za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenje Grada Rijeke od 1. kolovoza 2017. godine kojim je potvrđeno da navedeni suteren predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu te je definiran kao poslovni prostor oznake E-1 u suterenu, i sastoji se od dvije poslovne prostorije, spremišta i dva wc-a ukupne površine 105,95 m2, kojem pripada kao sporedni dio spremište u suterenu površine 25,45 m2, sveukupne površine poslovnog prostora s pripatkom 131,40 m2, i kojem poslovnom prostoru pripada i prilazni put i terasa ukupne površine 152 m2 što se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Napominje da je tuženicu pozvao na ispunjenje obveze, no tuženica je otklonila mogućnost dobrovoljnog ispunjenja. Navodi i da je odluka upravnih tijela o minimalnim tehničkim uvjetima, dostavljena po tuženici, irelevantna za presuđenje, te da je dostavio potvrdu upravnih tijela kojom se definira prostor suterena sukladno Aneksu ugovora o doživotnom uzdržavanju od 29. ožujka 2004. godine. Tužitelj posebice upire na sadržaj mišljenja mjerničkog i građevinskog vještaka navodeći kako je vještak mjerničke struke identificirao nekretninu koja je predmet postupka te je utvrdio da je ugostiteljski objekt kojeg je djed tužitelja ostavio tužitelju ograđen, određen i sastoji se od natkrivenog prostora (unutrašnjosti kuće) te vanjskog dijela (prilaznog puta i vanjskog dijela objekta- terase), s time što je ugostiteljski dio objekta odvojen od ostatka kuće, ostatka vrta i onoga što ne predstavlja ugostiteljski dio, dok je vještak građevinske struke potvrdio da dio nekretnine za koji postoji potvrda upravnog tijela od 1. kolovoza 2017. godine, predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu koja odgovara stanju u vrijeme izdavanja potvrde, izuzev jednog poprečnog pregradnog zida koji je uklonjen, potom da površina zatvorenog dijela ugostiteljskog objekta iznosi 134,89 m2, što odgovara onome što je o površini zatvorenog dijela navedeno u Aneksu ugovora o doživotnom uzdržavanju, te da je moguće izvršiti etažiranje sukladno potvrdi, s neodređenim alikvotnim dijelom u odnosu na cijelu nekretninu.

4. U ponovljenom postupku tužitelj tvrdi da je zajednička namjera ugovaratelja PG i tuženice vrlo jasna i proizlazi iz Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju, prema kojem je dio nekretnine koji se ima izdvojiti u korist i vlasništvo tužitelja određen kao suteren kuće, preuređen u ugostiteljski objekt pod nazivom caffe bar "Manhattan", što je bila zajednička volja stranaka. Naglašava da je caffe bar "Manhattan" činio unutarnji dio i terasa, i to je oduvijek bilo tako, a očevidom lica mjesta drži da je utvrđeno da je riječ o jednoj jedinstvenoj cjelini koja se koristila kao jedinstveni ugostiteljski objekt.

5. U odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je pred Uredom državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službom za gospodarstvo u Rijeci, klasa: UP/I-335-02/17-02/231, u tijeku postupak radi prestanka rada ugostiteljskog objekta caffe bara "Manhattan" u Rijeci, na adresi [adresa], koji svoju djelatnost obavlja u spornoj suterenskoj etaži, obzirom da je tužitelj vlasnička prava prenio na treće osobe. Naime, tužitelj je upravnom tijelu dostavio sklopljeni Ugovor o darovanju od 1. svibnja 2017. godine kojim je darovao nekretninu TG, a dostavio je i ugovor o zakupu kojim TG u svojstvu vlasnika i zakupodavca, daje u zakup ugostiteljski objekt trgovačkom društvu Sonador j.d.o.o. Tuženica drži da prema tome nije sporno da je tužitelj, ukoliko je i imao kakva prava na prijeporu ili njegovom dijelu, prenio ih na treće osobe, koje i

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

same nastupaju u pravnom prometu predstavljajući se kao nositelji prava na koja se tužitelj poziva u ovom postupku.

6. Tuženica osim toga ističe da nije dala povod tužbi te je u svom odgovoru od 21. kolovoza 2017. godine jasno dala do znanja da je tužitelju spremna u vlasništvo prenijeti ono na što tužitelj ima pravo prema članku 2. Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju, no da tužitelj traži više od toga. U tom smislu ističe da su potvrdom Odjela gradske uprave za provedbu dokumenata prostornog uređenja od 1. kolovoza 2017. godine obuhvaćeni prilazni put i terasa površine 152 m2, na štetu tuženice, dok sama suterenska etaža sa sporednim dijelovima obuhvaća samo 131,40 m2 poslovnog prostora. Tuženica ističe da je predmet Aneksa bila suterenska etaža sa sporednim dijelovima koja obuhvaća površinu od 131,40 m2, dok opseg (dužina i širina) prilaznog puta nisu definirani, a Aneks niti u jednom dijelu ne obuhvaća terasu i ostale dijelove okućnice koji predstavljaju najveći dio od 152 m2 i što tužitelj potražuje bez pravne osnove. Nadalje, ističe i da zbog istaknutog prigovora nedostatka pravnog interesa o kojem se mora odlučiti, ne može priznati niti dio tužbenog zahtjeva što bi se odnosio na suterensku etažu sa sporednim dijelovima i koja obuhvaća površinu od 131,40 m2 prema potvrdi upravnog tijela.

7. Konačno, tuženica napominje i da su u upravnom postupku što se vodio radi prestanka obavljanja djelatnosti u ugostiteljskom objektu "Manhattan", upravna tijela dala za pravo tuženici utvrdivši kako tužitelj temeljem Ugovora i Aneksa na koji se poziva ima prava na suterenskoj etaži i prilaznom putu, no ne i na bilo kojem drugom dijelu okućnice, kao što je i navela u odgovoru na tužbu i zbog čega mu je rješenjima od 2. travnja 2019. godine i 30. siječnja 2019. godine, zabranjeno koristiti ili davati u zakup druge dijelove nekretnine bez izričite suglasnosti tuženice kao vlasnice. Naglašava da je upravno tijelo odluku donijelo nakon provedenih dokaza kao i u ovom postupku, očevida lica mjesta i uvida u sadržaj Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. travnja 2011. godine, pa drži značajnim izvršiti uvid u njihov sadržaj jer je tuženica u upravnom postupku, na temelju istog dokaznog materijala kao i u ovom predmetu, uspjela sa svojim navodima. Ističe i da je građevinski vještak potvrdio da je etažiranje moguće i na način da poslovnom prostoru ne pripadne kao pripadak terasa koja je predmet spora, te da upravo takav način etažiranja gdje je posebna etažna jedinica poslovni prostor zajedno s pristupnim putem i što čini etažu od 134,89 m2, jasno odgovara članku 2. Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju od 29. ožujka 2003. godine kojim je jasno predviđeno da će se tužitelju prepustiti etaža suterena zajedno s pristupnim putem i određena površina od 136 m2.

8. Prigovara i tužiteljevom tumačenju nalaza i mišljenja mjerničkog vještaka koji nije navodio ništa od onog što tužitelj imputira u svom očitovanju, niti mu je to bila zadaća. Tuženica posebno naglašava da nije točno da bi djed tužitelju ostavio ograđen, određen poslovni prostor koji se sastoji od natkrivenog prostora i vanjskog dijela i odvojen je od ostatka kuće, što da je nesporno, već je točno da tužitelj polaže pravo vlasništva na poslovnom prostoru. U tom smislu ističe i da mjernik nigdje ne iznosi konstataciju o ograđenom i određenom dijelu nekretnine koji bi pripao tužitelju. Napominje da poslovni prostor ima dvoja vrata, a da se ogradi s južne strane pristupa također i sa zapadne strane okućnice, prolazi njome u niži vrt te pristupa stepenicama što vode izravno na južna vrata, da je čitav prilaz do zapadnih i južnih vrata popločan, pa predmetni dio okućnice nije odvojen od njezinog ostatka, Poslovni broj: XXXII P-745/2024

već je povezan popločanim putem i vratima. Naglašava i da tužitelj ne koristi terasu jer mu je to tuženica izričito zabranila i ishodila ukinuće rješenja o obavljanju ugostiteljske djelatnosti na terasi. Konačno, tuženica opisuje da su se djed tužitelja i otac tuženice PG, jednako kao i tuženica koja je njegova kćer i teta tužitelja, usuglasili da se jedino suterenska etaža s pristupnim putem u površini od 136 m2 izdvoji iz ugovora o doživotnom uzdržavanju i prepusti tužitelju, da su dobro znali izgled i dijelove nekretnine i okućnice za koju su sklopili Aneks te su u Aneksu i definirali koji dio građevine i okućnice, pa čak i u kojoj površini, ima pripasti tužitelju.

9. U žalbi protiv prethodno donesene presude, ističe da je sud već zauzeo stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pokušavši to potkrijepiti irelevantnim okolnostima iz dokaznog materijala, pa se presuda temelji na subjektivnim procjenama i zaključcima suda, kao i neutemeljenim predviđanjima. Naglašava da se odluka trebala temeljiti na sadržaju pravnih poslova, onako kako je to navedeno, te usporediti njihov sadržaj s iskazima stranaka, uz provođenje detaljnije analize iskaza tuženice kao jedine živuće potpisnice čija je suglasnost volja i rezultirala sklapanjem spornog Aneksa. Navodi da je s ocem utvrdila uvjete i krajnju namjeru, tj. cilj pravnog posla, ukazujući da joj je stalo do pravičnog ishoda ovog postupka koji će zasigurno utjecati na njezin odnos s tužiteljem koji je njezin nećak. Stav je tuženice da se Aneksom jasno odredilo što ima pripasti tužitelju, a sve ostalo predstavlja izmišljanje razloga da tužitelju u vlasništvo pripadne znatno više od onoga što mu je djed namijenio. Tuženica zaključuje da je presuda izgubila iz vida pravu namjeru stranaka, te je tumačenje sadržaja Aneksa podredila izgledu dijela nekretnine. Posebno naglašava da su pokojni djed tužitelja i tuženica s razlogom naveli točnu površinu dijela nekretnine koja se daje tužitelju, time specificiravši dio koji mu ima pripasti, a ta površina ključan je detalj određivanja namjere stranaka, koju okolnost sud smatra sporednom objašnjavajući da su je stranke vjerojatno preuzele iz ugovora o zakupu. Inzistira na tome da je Aneks namjerno detaljnije sastavljen kako bi se ukazalo što će pripasti tužitelju da bi se izbjegle nedorečenosti.

10. Nadalje, tuženica navodi da su stranke Aneksa jasno precizirale koja kvadratura kuće ima u konačnici pripasti tužitelju, te da činjenica što je za suteren navedeno da se koristi radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, jedino ukazuje da su stranke ukazale u koju se svrhu taj dio nekretnine sada koristi, no nije ključan za identificiranje volje stranaka. Tvrdi i da bi u slučaju da je pok. PG unuku želio ostaviti poslovni prostor u svrhu nastavka ugostiteljske djelatnosti, tada inzistirao na navođenju terase pored navedenog prilaznog puta, no da to nije učinjeno jer se tuženica tome izričito protivila, odnosno izostavljanje terase bio je ključni uvjet tuženice za sklapanje Aneksa, a pok. PG bio je svjestan da ukoliko želi ostaviti bilo koji dio kuće unuku, mora pregovarati s kćeri i njezin mu je pristanak neophodan. Tuženica ustraje kod tvrdnji da je pok. PG tužitelju želio ostaviti dio nekretnine u suterenu kuće jer ga je želio stambeno zbrinuti, protiv čega tuženica nije imala ništa, no isto je uvjetovala isključenjem terase iz osobnih razloga, obzirom da joj je poslovanje kafića narušavalo kvalitetu života. Iznosi i tumačenje Aneksa prema kojem je prilazni put s razlogom naveden pored etaže suterena jer se jedino njime može doći do glavnog ulaza u suteren kuće s glavne ceste, dok terasa nije potrebna radi pristupa etaži suterena, a na to ukazuje i činjenica što suteren s prilazom ima 134,89 m2, i što odgovara kako tuženica tumači, danoj kvadraturi iz Aneksa ugovora. Zaključuje da tužitelj tužbenim zahtjevom traži više nego što su se njegov pokojni djed i tuženica suglasili da će mu pripasti, što

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

nema pravo, pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška.

11. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, ovaj je sud dana 25. kolovoza 2023. pod posl. br. P-1553/2018 donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev, no ta je odluka ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3441/2023 od 12. ožujka 2024. U ukidnoj odluci, ovom prvostupanjskom sudu skrenuta je pozornost da je potrebno ponovno ocijeniti izvedene dokaze uzimajući u obzir okolnosti na koje je ukazao viši sud, a odnose se na površinu nekretnine navedenu u Aneksu ugovora. Glede tumačenja odredaba Aneksa što se odnose na spornu terasu navedeno je da će se po potrebi i dopunski saslušati stranke na okolnost razloga iznesenih po tuženici, a kojima tvrdi da je namjera ugovornih strana bila rješavanje stambenog pitanja tužitelja, a ne prihod od ugostiteljske djelatnosti, uzimajući pritom u obzir i navode žalbe tuženice.

12. U ponovljenom postupku sud je sukladno uputi drugostupanjskog suda proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu kao i zapisnika o prethodno izvedenim dokazima, a radi razjašnjenja spornih pitanja ponovno je saslušao parnične stranke i svjedokinju LG, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP) jer stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, a i prema ocjeni ovoga suda predmet je raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, ovaj sud je i u ponovljenom postupku utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Naime, u ovom postupku sud je iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava utvrdio slijedeće:

- da je tuženica kao davateljica uzdržavanja, dana 29. ožujka 2004. godine sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojim roditeljima (ujedno i bakom i djedom tužitelja) ŠG i CG, kojim se obvezala doživotno uzdržavati imenovane, a oni su joj se obvezali prenijeti u vlasništvo nekretninu - kuću i dvorište na k. č. br. [katastarska čestica] površine 615 m2, upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s time što je predaja nekretnine u vlasništvo davateljici uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja,

- nadalje, među strankama nije sporno niti da je tuženica kao davateljica uzdržavanja dana 20. travnja 2011. godine s ocem CG sklopila i Aneks ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 29. ožujka 2004. godine, gdje su člankom 2. ugovorili da "suglasno ustraju" kod ranije sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, "uz suglasnu izmjenu da se iz točke I zaključenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz imovine na k. č. br. [katastarska čestica] površine 615 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište, koja je ostavljena u nasljedstvo i vlasništvo davateljici uzdržavanja BG, izdvoji etaža u suterenu kuće u Poslovni broj: XXXII P-745/2024

korist i vlasništvo ŽG iz [adresa] (unuk primatelja uzdržavanja) ukupne površine oko 136 m2, zajedno s prilaznim putem".

- u istom članku su dalje u stavku 2. konstatirali da je "suteren obiteljske kuće iz točke I. Ugovora o doživotnom uzdržavanju, preuređen u ugostiteljski objekt pod nazivom Kafe bar "Manhattan" kojeg u posjedu drže primatelji uzdržavanja PG i ŠG",

- člankom 3. citiranog Aneksa, tuženica se obvezala po smrti oba primatelja uzdržavanja, izvršiti "prijenos vlasništva suterena kuće iz čl. 2. Aneksa ugovora, sa svog imena na ime i vlasništvo Jardas Erica, bez ikakove naknade",

- konačno, među strankama nije sporno niti da se po smrti primatelja uzdržavanja CG i ŠG, tuženica temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 29. ožujka 2004. godine, upisala u zemljišnim knjigama kao vlasnica čitave nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], kuće i dvorišta površine 615 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

15. U ponovljenom postupku i dalje je među strankama sporno koji prostor su pok. PG i tuženica imali na umu kada su govorili o obvezi tuženice da etažu suterena obiteljske kuće prenese u vlasništvo tužitelja, odnosno obuhvaća li taj prostor osim zatvorenog dijela poslovnog prostora (etaže u suterenu) i prilaznog puta, i prostor terase s istočne i južne strane kuće. Ovo iz razloga što tuženica, kako je to razvidno u tijeku ovog postupka, a posebice na očevidu održanom 13. listopada 2022. godine, ne spori da je u obvezi tužitelju prenijeti u vlasništvo zatvoreni dio caffe bara (u narav suteren nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 106,36 m2 kojem kao sporedni dio pripada spremište površine 25,45 m2), kako to proizlazi iz nalaza mjerničkog i građevinskog vještaka, kojem nijedna od stranaka nije imala primjedbi), a sačinjava poslovni prostor, skladište, sanitarni čvor, kao i spremište kao pripadak poslovnom prostoru koje je u nalazu i mišljenju mjerničkog vještaka bodovano koeficijentom od 0,50. Nadalje, iz utvrđenja očevida lica mjesta nije sporno niti da tuženica pristaje tužitelju u vlasništvo prenijeti i prilaz u dvorište površine 79 m2, također na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (k.č br. 1997/5 k. o. [katastarska općina] prema katastarskom operatu), koji je na skici mjerničkog vještaka označen slovima AE-A-B- U-V-Z-AA-AB-AC-AD-AE, kako to proizlazi iz skice lica mjesta od 8. veljače 2023. godine izrađenoj po društvu Vidmar d.o.o.

16. Među strankama je prema tome, prijeporno pitanje je li se tuženica člankom 2. i 3. Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. travnja 2011. godine obvezala tužitelju u vlasništvo prenijeti i površinu terase s istočne i južne strane suterena koji je na skici lica mjesta mjerničkog vještaka označen slovima U-B- C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-T-U i ima površinu od 73 m2 (obzirom da čitava površina prilaza i terase ima površinu od 152 m2, a nesporni dio prilaza pokazan po tuženici površinu od 79 m2), kako je to prikazano na skici lica mjesta trgovačkog društva Vidmar d.o.o. od 8. veljače 2023. godine s lista 130 spisa.

17. Ocjenjujući iznova ove suprotstavljene navode stranaka o tome što su ugovorne strane imale na umu kada su u članku 2. Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. travnja 2011. godine govorile o dijelu nekretnine koji se ima prenijeti u vlasništvo tužitelju po smrti ŠG i PG, a vodeći računa o uputi drugostupanjskog suda, sud je prije svega imao na umu sadržaj samog

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

Aneksa, kao i izgled spornog dijela nekretnine, kao i iskaze stranaka i saslušanih svjedoka LG i FG.

18. Sud se slaže s tvrdnjama tuženice da se u članku 2. spomenutog Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju, zaista nigdje posebno ne spominje terasa, kao dio nekretnine koji bi se izdvojio iz vlasništva i koje bi tuženica bila u obvezi prenijeti u vlasništvo tužitelju. Međutim, u članku 2. Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. travnja 2011. godine govori se o tome da primatelj uzdržavanja PG i tuženica, iz ugovora izdvajaju etažu u suterenu kuće u korist tužitelja. Taj dio se opisuje površinom od 136 m2 s prilaznim putem, da bi se dalje navelo da je suteren preuređen u ugostiteljski objekat pod nazivom caffe bar „Manhattan“ kojeg u posjedu drže primatelji uzdržavanja CG i ŠG. Nadalje i u članku 3. Aneksa ne spominje se detaljno dio nekretnine koji se tuženica obvezuje prenijeti u vlasništvo tužitelju, nego se samo govori o obvezi tuženice „izvršiti prijenos prava vlasništva suterena kuće iz čl. 2. Aneksa ugovora“.

19. Međutim, iako se u Aneksu ugovora od 20. travnja 2011. godine ne spominje izričito prostor terase s istočne i južne strane, ovaj sud i dalje je zaključka da su potpisnici Aneksa imali na umu i obvezu tuženice da tužitelju kao pripadak poslovnog prostora u suterenu preda i terasu s istočne i južne strane, odnosno i spornu površinu od 73 m2 terasa.

20. Naime, na očevidu lica mjesta provedenom dana 13. listopada 2022. godine, utvrđeno je da nema nikakve razlike u opločenju prilaza kafiću (vidljivog na fotografiji broj 3 i 4) koji nije sporan, s površinom sporne terase. I na dijelu koji je dio tzv. prilaza i na terasama nalaze se jednaka instalirana rasvjetna tijela (vidljivo na fotografijama broj 3 i 8), te se i na jednom i na drugom dijelu nalazi prostor uređen za usluživanje gostiju (npr. na nespornom dijelu kraj ulaza vidi se ugrađeni šank s obje strane vrata, dok se na terasama nalaze postolja za suncobrane tj. sjenila, kao i namještaj od ratana, s time što je nesporno da tužitelj u tijeku ovog postupka terasu ne koristi kao dio ugostiteljskog objekta). Uređenje terase neprijeporno prema iskazima stranaka datira od devedesetih godina, kada je u prostoru suterena počeo djelovati kafić „Manhatan“ s time što je kafić vodio otac tužitelja, nakon njegove smrti godinu dana to je činio sam PG (kako to proizlazi iz iskaza majke tužitelja), a nesporno je i da je PG do svoje smrti 2012. godine naplaćivao sam zakupninu za poslovni prostor u suterenu koji je tada bio u zakupu treće osobe, kako to navodi i sama tuženica u svom stranačkom iskazu.

21. U odnosu na razdoblje nakon smrti pok. PG, tuženica prvo u svom stranačkom iskazu tvrdi da je majka ŠG do svoje smrti 2016. godine naplaćivala zakupninu, no iz iskaza njezinog sina FG vidljivo je da je zakupninu naplaćivala majka tužitelja (dakle, da je već tada ona bila osoba koja se starala o naplati zakupnine za caffe bar), s time što se tako stečeni novac koristio za plaćanje doma bake ŠG. Kroz čitavo vrijeme do smrti bake tužitelja i majke tuženice ŠG, dakle i prije i nakon smrti PG, kafić je poslovao i na prostoru sporne terase za što je nesporno tada imao ishođene minimalne tehničke uvjete, ishođene za prostor terase kao dijela caffe bara još u doba života PG.

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

22. Osim toga, između dijela tzv. „prilaznog puta“ i „terase“ čija površina je sporna među strankama u ovom postupku, u naravi nema nikakve fizičke razlike. Cjelokupni prostor je jednako opločen i uređen, ima jednaku ogradu, rasvjetu, među njima nema fizičkih prepreka (ograda, stepenica i slično) te bi po ocjeni ovoga suda, za prosječnog građanina predstavljao jedinstvenu cjelinu s unutarnjim prostorom. Uostalom u cjelokupnom razdoblju od 1991. godine pa sve do 2019. godine kada će tuženica ishoditi rješenje upravnog tijela o ukidanju minimalnih tehničkih uvjeta za prostor terase (list 59-65 spisa) nesporno je da je i prostor sporne terase služio za obavljanje ugostiteljske djelatnosti caffe bara „Manhattan“.

23. Prema tome, ocjena je i ovoga suda da kada je prednik tuženice PG govorio u članku 2. Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. travnja 2011. godine o „izdvajanju etaže u suterenu kuće“ u korist tužitelja, i kada je naznačio površinu te etaže od 136 m2, tada je naznačio jedino površinu zatvorenog poslovnog prostora koja je vjerojatno uzeta kako tuženica sama u svom iskazu navodi, iz površine izračunate za potrebe ugovora o zakupu. U Aneksu ugovora spominje se i prilazni put bez navedene površine i ikakvog opisa, no navedeno je prema ocjeni ovoga suda učinjeno upravo u cilju kako bi se naglasilo da tužitelj treba postati i vlasnik prilaznog puta kojim se s [adresa] spušta u prostor suterena, što ne znači da je time isključeno da bi postao vlasnik i terase kao pripatka poslovnom prostoru. Na navedeni zaključak upućuje opis toga što u naravi predstavlja suterensku etažu sadržan u članku 2. stavku 3. Aneksa gdje se govori kako je suteren preuređen u ugostiteljski objekat pod nazivom caffe bar „Manhattan“ kojeg u posjedu drže primatelji uzdržavanja PG i ŠG.

24. Naime, i po ocjeni ovoga suda logično je da ukoliko je djed tužitelja njemu želio prenijeti u vlasništvo suterensku etažu – prostor tadašnjeg caffe bara „Manhattan“ kako se navodi u Aneksu, tada je tuženicu obvezao prenijeti tužitelju u vlasništvo cjelokupni poslovni prostor caffe bara, dakle i unutrašnjost i terasu na kojoj se odvijao važan dio poslovne djelatnosti, kako to uostalom navode i tužitelj i njegova majka, kao i prilazni put ključan za prilaz objektu.

25. S druge strane, da je zaista kako to navodi tuženica, njezin „uvjet“ za potpisivanje Aneksa s ocem bio da u sastav suterenske etaže koja će biti darovana tužitelju ne uđe terasa, tada je logično da bi potpisnici tog ugovora izričito to istaknuli u samom Aneksu. Tuženica kao i njezin sin, svjedok FG, suglasno tijekom postupka tvrde da je namjera tuženica bila isključiti terase iz dijela nekretnine koji se tuženica obvezala prenijeti u vlasništvo tužitelju, upravo s ciljem kako bi onemogućila poslovanje caffe bara u budućnosti, jer joj je zadržavanje ljudi na terasama, tj. dolazak većeg broja ljudi, njihovo parkiranje i slično, narušavalo kvalitetu života. U tom smislu, tuženica navodi da se pok. PG suglasio s ovom željom tuženice te je tužitelju u vlasništvo prenio jedino unutrašnjost poslovnog prostora suterenske etaže i prilazni put, s namjerom da tužitelj ovaj dio nekretnine koristi za vlastito stanovanje, što je prema riječima tuženice, bila namjera korištenja prostora koju je iskazao i sam tužitelj.

26. Međutim, izuzev iskaza tužiteljice i njezinog sina FG, koji živi na katu kuće pa osim rodbinske povezanosti s majkom ima i vlastiti, neposredni interes za uspjeh tuženice u ovom postupku, ocjena je ovoga suda i dalje da Aneks ugovora niti drugi provedeni dokazi, ne potvrđuju ovaj zaključak.

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

27. Naime, sudu nije jasno zbog čega ukoliko je namjera ugovornih strana, pok. PG i tuženice bila ta da se u suterenu nakon što bude prenesen u vlasništvo tužitelja više ne obavlja djelatnost ugostiteljskog lokala, takvo određenje nisu izričito unijeli u sadržaj ugovora. Tuženica tvrdi da je na tome inzistirala jer joj je poslovanje caffe bara narušavalo kvalitetu života, što su svakako razlozi koji se mogu prihvatiti kao logični i zdravorazumski. Međutim, tada bi logično bilo da su stranke Aneksa o toj odredbi, koja je za tuženicu kako tvrdi, bila ključna, unijele neko određenje u Aneks ugovora.

28. Tuženica nadalje, u tijeku postupka tvrdi da je znala da je za prestanak obavljanja djelatnosti caffe bara, odnosno makar smanjenje razine buke i broja ljudi koji dolaze u kafić (a time svakako i na profitabilnost poslovanja), ključno da caffe bar ne posluje na terasi, zbog čega je inzistirala da terase budu isključene iz površine koju će tužitelj steći Aneksom. Međutim, iz Aneksa ugovora ne proizlazi da bi stranke izričito navele da tužitelj, pored suterenske etaže, neće steći prostor terasa, koji je nedvojbeno, oduvijek služio upravo za korištenje isključivo suterenske etaže. Ukoliko je to bio, kako tuženica tvrdi, njezin ključni uvjet za potpisivanje Aneksa, tada je logično da bi tuženica inzistirala da se u opisu nekretnine koju se obvezuje prenijeti tužitelju u vlasništvo, izričito isključi površina terasa, odnosno istakne da će one biti zajednički dio nekretnine.

29. Na koncu, sud je u tumačenju prave volje stranaka rukovodio se opisom nekretnine koja se ima predati u vlasništvo tužitelju. Ona je opisana kao "etaža u suterenu kuće...ukupne površine oko 136 m2, zajedno s prilaznim putem" . Ukoliko se čak i zanemari izgled i uređenje terase oko suterenske etaže, ukazuje se strankama da i druge dvije preostale etaže, prizemna u kojoj sada živi sin tuženice, svjedok FG, kao i etaža na katu u kojoj živi tuženica, imaju velike i široke balkone, površine najmanje jednake kao polovica širine sporne terase samo s južne strane, kako je to vidljivo iz fotografija sačinjenih prilikom očevida lica mjesta koje nose brojeve 7 do 10. Ti balkoni služe isključivo stanovima u prizemlju i na katu, s time što valja ukazati da tuženica ima balkone osim iznad terase na južnoj strani, i na istočnoj i zapadnoj strani fasade (podgled balkona s istočne strane vidljiv na fotografiji koja će nositi broj 4, sačinjenoj prilikom očevida lica mjesta). Prostor suterena, obzirom da se nalazi u razini zemlje, nema jasno potrebu izgradnje balkona, već terasa, no prema stavu ovoga suda, izgled tog dijela nekretnine i njezina funkcionalna povezanost s unutrašnjim prostorom, ukazuje da je riječ o pripatku unutarnjeg dijela kojeg je prilikom sklapanja Aneksa imao na umu i PG i tuženica, kao dio koji ima prijeći u vlasništvo tužitelja. Stoga je ocjena ovoga suda da riječi "etaža u suterenu kuće" koje se spominju u Aneksu, ne podrazumijevaju samo unutarnji prostor, već čitav funkcionalni prostor suterenske etaže nepromijenjenog izgleda od trenutka sklapanja spornog Aneksa pa do danas, a koji uključuje i prostor terase.

30. S druge strane, prostor vrta koji nije dio tužbenog zahtjeva, funkcionalno je, prilazom i izgledom odijeljen od prostora terase. Za silazak u vrt stranke se mogu služiti prolazom s prostora terase, no sa zapadne strane, dijela nekretnine koju nesporno koristi tuženica kao svoje vlasništvo, postoje također kamene stepenice i uređen prilaz zelenom dijelu vrta. Osim toga, ulazak u prostor stana u prizemlju i na katu jest drugačiji od prilaza tužitelja, izravno s [adresa], pa su dakle korištenje ljetne kuhinje u suterenu, fizički odvojene od prostora caffe

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

bara, korištenje vrta i ulazak na nekretninu, potpuno odvojeni i razdijeljeni od mogućnosti korištenja terasa. Osim toga, tuženica ne objašnjava zašto se nekoliko godina nakon smrti PG, prostor terasa također koristio u svrhu poslovanja caffe bara, iako je nesporno da je novac od zakupnine služio za plaćanje doma za još uvijek živuću baku tužitelja i majku tuženice ŠG, jer se zasigurno da se tuženica tome protivila, mogla naći druga djelatnost koja se mogla obavljati u tom prostoru, kao što je prostor za rekreaciju za žene za što se prostor danas koristi.

31. Tuženica u svom iskazu tvrdi da je Aneks ugovora "detaljnije sastavljen" upravo kako bi se njime isključio prostor terasa oko caffe bara, međutim, to isključivanje terasa nigdje se u Aneksu ne navodi, kao što niti ne piše da će se po smrti primatelja uzdržavanja, CG i ŠG, u prostoru prestati obavljati ugostiteljska djelatnost, kako to tvrdi tuženica, ili pak da se suterenska etaža prenosi u vlasništvo tužitelju isključivo u stambene svrhe. U spornom Aneksu dakle, nije naveden niti jedan od ključnih uvjeta sastavljanja na koji tuženica upire – nije navedeno da se iz suterenske etaže caffe bara isključuju terase, nije navedeno niti da će se ugostiteljska djelatnost obavljati samo do smrti primatelja uzdržavanja, niti je navedeno da bi se prostor izdvojio i predao u vlasništvo tužitelja radi rješavanja njegovog stambenog pitanja. Ukoliko su stranke zaista Aneks ugovora sastavljale s namjerom uređenja ovih pitanja ključnih za tuženicu, tada bi očekivano u Aneksu očitovale se bar o jednom od ovih pitanja.

32. U pogledu ove sporne okolnosti, je li suteren imao za cilj rješavanje stambenog pitanja tužitelja, valja ukazati da su navodi stranaka i u pogledu ovih okolnosti suprotstavljeni. Tuženica tvrdi da je pok. PG Aneksom ugovora želio stambeno zbrinuti tužitelja, dok tužitelj to poriče, obrazlažući da u ovom prostoru nikada nije imao namjeru živjeti jer je riječ o prostoru ukopanom dijelom u zemlju i s prozorima na samo dvije strane.

33. Kao što je rečeno, jedino tuženica i njezin sin, svjedok FG, navode da je ovo bila svrha sklapanja Aneksa. U samom Aneksu o tome nema nikakve napomene, s time što strankama valja ukazati da se u sličnim ugovorima često u praksi pronalazi da osoba koja daje dio ili cijelu svoju nekretninu, u ugovoru navodi i svrhu ugovora (rješavanje stambenog pitanja potomaka, davanje nekretnine na korištenje za život obitelji i slično), iako to jasno nije ključno za valjanost ugovora. Sud prihvaća činjenicu da je u uvjetima pomanjkanja stambenog prostora i financijskih sredstava za njegovo plaćanje, svaki prostor u kojem se može donekle živjeti dobar, međutim, u konkretnom slučaju, to bi predstavljalo potpunu izmjenu svrhe za koju se suterenski prostor koristio od izgradnje pa sve do sklapanja Aneksa, ali i danas.

34. Naime, prostor suterena otkad su prednici stranaka CG i ŠG izgradili svoju kuću, koristio se isključivo kao poslovni prostor – automehaničarska radionica (radi čega je sagrađen prilazni, kolni put bez stepenica, za razliku od zapadnog dijela nekretnine, kao i inspekcijska jama u unutarnjem prostoru za popravak vozila), odnosno kasnije caffe bar. Dakle, prostor nikad nije imao funkciju stanovanja, s time što se i po ocjeni ovog suda, koji je sud stekao nakon održavanja očevida lica mjesta, ne radi o prostoru koji bi bio kvalitetan.

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

35. Kada se ima u vidu izgled tlocrta suterenske etaže (listovi 146 i 148 spisa), vidljivo je da jedan dio predstavlja spremište od 25,45 m2, u naravi garažu ukopanu u zemlju, teško uvjetnu za primjerno stanovanje i uz građevinske preinake. Drugi dio je skladište površine 9,03 m2 bez ikakvih otvora. Jedinstveni prostor koji služi poslovanju kafića ima površinu od 92,82 m2 s malim prozorom na istoku te uskim vratima zatvorenim škurama (vidljivo na fotografijama broj 1, 3 i 4 sačinjenim prilikom očevida), dva mala prozora prema jugu i vratima prema terasi na jugu, uz ulazna vrata prema zapadu. Stoga, iako je pregrađivanjem poslovnog prostora moguće postići više odvojenih prostorija kako navodi tuženica, jasno je da bi neke od tih prostorija morale biti lišene prozora i izravne mogućnosti provjetravanja, uz činjenicu da bi se život u cijelosti i dalje odvijao u suterenskoj etaži. Prema tome, sud nije povjerovao tvrdnji tuženice da bi svrha sklapanja Aneksa bilo rješavanje stambenog pitanja tužitelja, obzirom da niti izgled prostora u kojem je potrebno učiniti znatne preinake da bi bio donekle uvjetan za stanovanje, niti sadržaj Aneksa ugovora, ne govore tome u prilog.

36. Na ovom mjestu, valja ukazati strankama, a posebno tuženici da sud u konkretnom slučaju nedorečenosti Aneksa ugovora kao što je ovaj, i ovu tvrdnju stranaka o namjeni ugovora kritički procjenjuje, nastojeći utvrditi pravu volju stranaka, vodeći računa o tome da su interesi tužitelja i tuženice očito protivni.

37. Ocjenjujući u tom smislu okolnost što se u Aneksu navodi kako će se "izdvojiti etaža u suterenu kuće u korist i vlasništvo ŽG iz [adresa] (unuk primatelja uzdržavanja) ukupne površine oko 136 m2, zajedno s prilaznim putem" valja istaknuti i kako se oznaka površine od 136 m2, treba tumačiti u skladu sa stvarnom voljom stranaka, a ne kao točna površina dijela nekretnine koji se tužitelju ima prenijeti u vlasništvo.

38. Ovo iz razloga što je površina poslovnog prostora prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka 92,82 m2, površina skladišta 9,03 m2 i sanitarnog čvora u prizemlju 4,51 m2, odnosno ukupno 106,36 m2. Kada se tome pribroji površina spremišta od 25,45 m2 bez umanjenja koeficijenta korisne površine (od 0,50), dobije se 131,81 m2, dakle površina različita od u ugovoru navedenih 136 m2. Ukoliko bi se pak vodilo računa o koeficijentima korisne površine tada bi površini od 106,36 m2 čistog poslovnog prostora valjalo pribrojiti nespornih 12,73 m2 spremišta (umanjeno koeficijentom od 0,50 korisnosti), pa kada bi se k tome pridodala površine spornih terasa umanjena za koeficijent korisnosti od 0,25 u površini od 18,25 m2 (površina spornih terasa je 73,00 m2), tada se zbrojem dobiva površina od 137,34 m2 bez naravno površine prilaznog puta koji nije obračunat u ovoj površini. Ovaj način obračuna bio bi u skladu s Aneksom ugovora koji govori o površini "etaže u suterenu kuće od 136 m2, zajedno s prilaznim putem" , za kojeg s obzirom na stilizaciju članka 2. Aneksa, nije vidljivo ubraja li se u navedenu površinu od 136 m2, il je pak izdvojen zasebno. S druge strane, vodeći računa o tumačenju tuženice, valja ukazati da iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka proizlazi da ukoliko se površini poslovnog prostora, skladišta i sanitarnog čvora od 106,36 m2, pridoda prostor spremišta od 12,73 m2 (s primjenom korektivnog koeficijenta od 0,50), kao i površina prilaza dvorištu od 15,80 m2 (uz primjenu korektivnog koeficijenta korisnosti od 0,20 m2 obzirom da je površina prilaza 79,00 m2), dobije se površina od 134,89 m2, dakle ponovno broj sličan površini navedenoj u ugovoru.

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

39. Međutim, kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da su stranke Aneksa ili tužitelj, u vrijeme sklapanja Aneksa vršile ikakvo premjeravanje po stručnim osobama, to je očito da se površina od 136 m2, navedena u Aneksu kao površina suterenske etaže, ne može uzimati kao ključna, već je namjeru stranaka potrebno utvrditi ocjenjujući i druge okolnosti sklapanja Aneksa te sadržaj samog pravnog posla, s time što je sud, kako je to ranije opisano, analizirajući sve okolnosti, zaključio da su predmetom utvrđivanja obveze tuženice za prijenosom prava vlasništva, bile svakako i terase.

40. Konačno, sud i na ovom mjestu ukazuje da na zaključak da su navodi tuženice prilagođeni želji za postizanjem uspjeha u ovom postupku govori i okolnost što je imenovana na očevidu održanom 13. listopada 2022. godine tužitelju pokušala osporiti i vlasništvo garaže koja se sada koristi kao jedno od dva spremišta ugostiteljskog objekta, odnosno istaknula je da vlasništvo tužitelja na garaži/spremištu osporava ukoliko površina preostalog dijela ugostiteljskog objekta premašuje 136 m2, iako joj je trebalo biti dobro poznato, što je bilo predmet Aneksa ugovora s obzirom da tuženica tvrdi da su terase bile izričito isključene, jer bi u tom slučaju i prostor garaže bio isključen iz Aneksa kao prostor koji bi bio vlasništvo tužitelja, no što tuženica do tada nije spominjala.

41. Prema tome, ovaj sud i dalje zaključuje da je pok. PG imao namjeru obvezati tuženicu da po njegovoj smrti i smrti njegove supruge ŠG, tužitelju u vlasništvo preda cjelokupni prostor suterena zajedno sa svim dijelovima koji služe za poslovanje caffe bara, pa tako i spornom terasom te prilaznim putem.

42. Tuženica nije dokazala da bi namjena ovakvog izdvajanja suterena bilo isključivo osiguranje stambenog pitanja za tužitelja, jer takva namjena bi logično bila sadržana u Aneksu, odnosno bila bi ugovorena zabrana tužitelju da u tom prostoru drži ugostiteljski objekt. U tom kontekstu, valja ukazati i da je iz dopunskog saslušanja tuženice provedenog 9. svibnja 2025. godine razvidno da je drugi stan o kojem stranke govore, koji je trebao prema tvrdnjama tuženice, prethodno poslužiti za rješavanje stambenog pitanja tužitelja, a kojeg je kako tvrdi tuženica, majka tužitelja prodala i što je bio povod za sklapanje Aneksa, u naravi nije niti pripao u vlasništvu tužitelju i njegovoj majci u cijelosti, nego se radilo o polovici stana, koju su iza smrti oca tužitelja, naslijedili tužitelj i njegova majka, dok je u preostaloj polovici pripadao teti tuženice. Prema tome, niti u tom dijelu navodi tuženice da se sklapanjem Aneksa željelo tužitelju osigurati neki zamjenski prostor u kojem bi tužitelj isključivo stanovao, nisu cijenjeni kao osnovani.

43. Konačno, u odnosu na tvrdnje o prolasku sina tuženice preko terase motorom, ističe se da navedeno nije dokaz postojanja vlasničkih prava tuženice na prijeporu, obzirom da su odnosi između stranaka bili u to vrijeme dobri, te je logično da će sin tuženice, i bez izričite privole tužitelja, poslužiti se terasom kao lakšim pristupom do spremišta za motocikl sa zapadne strane kuće, negoli pristupom koji ima s dijela okućnice nesporno u isključivom posjedu i vlasništvu tuženice, s time što valja ukazati da tuženica na svom dijelu okućnice sa sjeverne strane (prema [adresa]) nesporno ima dovoljno prostora za smještaj motocikla kao i drugih osobnih vozila kućanstva. Niti tvrdnja da je na terasi slavila rođendane sinova ne dovodi u pitanje pravilnost zaključaka ovog suda, jer je riječ o uobičajenim aktivnostima obitelji

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

koja je tada bila u dobrim odnosima, uključujući i majku tužitelja i tužitelja, tuženicu, njezinog supruga i njezinu djecu, kao i baku i djeda CG i ŠG.

44. Konačno, u odnosu na tvrdnje tuženice o prolazu do vrta, treba istaknuti kako tuženica sa svoje, istočne strane okućnice, nesporno ima prolaz - stazu do vrta koji je na nižoj razini negoli sporna terasa (vidljivo na fotografiji s očevida koja ima broj 26) i nesporno je vlasništvo tuženice (vidljivo na skici lica mjesta mjerničkog vještaka – prikaza digitalne ortofoto karte s lista 131 spisa kao prostor izvan predmeta spora s južne strane), pa nije točno da bi tuženica zbog toga što je tužitelj zagradio vratašca na liniji K-J na toj skici, odnosno s jugozapadne strane, bila spriječena u dolasku do vrta kao svog (znatno većeg) dijela okućnice.

45. Konačno, nije osnovan niti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije jer je tužitelj u tijeku postupka dostavio Sporazumni raskid ugovora o darovanju s TG od 31. kolovoza 2018. godine, a s druge strane činjenica što je tuženica ishodila rješenje upravnog tijela kojim je ukinuto rješenje izdano društvu Sonador j.d.o.o. o nastavku obavljanja ugostiteljske djelatnosti te rješenje o ukidanju minimalnih tehničkih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na prostoru sporne terase, nemaju nikakav učinak na ishod ovog spora.

46. Člankom 337. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08, na snazi u vrijeme sklapanja spornih pravnih poslova, dalje: ZOO) određeno je da kad netko ugovori u svoje ime tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla. Obzirom da je Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 29. ožujka 2004. godine i Aneksom tog ugovora od 20. travnja 2011. godine ugovorena obveza tuženice da tužitelju po smrti CG i ŠG preda cjelokupni prostor koji je služio za potrebe caffe bara „Manhattan“, uključujući i prilaz i prostor terase u opsegu kako to tužitelj tužbenim zahtjevom tvrdi, to je utvrđena obveza tuženice na izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu njegovog prava vlasništva u roku od 15 dana, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, čime će tuženica biti u obvezi trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na posebnom dijelu nekretnine u zemljišne knjige, a sve primjenom članka 72. i članka 73. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP). Pritom, sud je imao na umu gore iznesene okolnosti, kao i činjenicu da je tužitelj ishodio potvrdu upravnog tijela - Odjela gradske uprave za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenje Grada Rijeke klasa: 361- 03/17-05/45 urbroj: 2170/01-13-02-17-6/BD od dana 1. kolovoza 2017. godine, te je građevinskim vještačenjem provedenim u ovom postupku potvrđena mogućnost etažiranja objekta sa i bez sporne terase, kao i činjenica da u objektu nema znatnih izmjena u odnosu na potvrdu upravnog tijela (izuzev rušenja jednog pregradnog zida) dakle i na način kako to zahtijeva tužitelj, uz upis prava suvlasništva tj. posebnog dijela nekretnine u neodređenom alikvotnom omjeru u odnosu na cijelu nekretninu.

47. O parničnom trošku odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP, pri čemu se sud vodio troškovnikom tužitelja te utvrđenom vrijednošću predmeta spora od 1327,23 EUR, kao i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa).

Poslovni broj: XXXII P-745/2024

48. Tužitelj opravdano zahtijeva naknadu parničnog troška od po 200 EUR za ročišta održana dana 19. rujna 2018. godine, 31. listopada 2018. godine, 13. listopada 2022. godine, 5. prosinca 2022. godine, 13. srpnja 2023. godine, 14. lipnja 2024. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), dok mu za ročište od 2. srpnja 2024. godine koje je odgođeno prije početka raspravljanja pripada 50,00 EUR (Tbr. 9/5 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). S druge strane, tužitelj za sastav tužbe opravdano traži iznos od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), a isti iznos od po 200,00 EUR pripada mu za obrazložene podneske od 16. ožujka 2020. godine i 22. svibnja 2024. godine (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Podnesak od 29. ožujka 2021. godine nije priložen spisu pa tužitelju zatraženo pravo na nagradu za ovo pismeno ne pripada.

49. Na tako dosuđenih 1.850,00 EUR, tužitelju pripada i porez na dodanu vrijednost od 25 % (462,50 EUR) tj. ukupno na ime odvjetničkog troška 2.312,50 EUR. Osim toga, kao opravdan pripada mu i trošak vještačenja zatražen u iznosu od 594,13 EUR, kao i 53,08 EUR plaćene pristojbe za tužbu i 26,54 EUR pristojbe na presudu, što je bio minimalni iznos pristojbe koju je tužitelj bio platiti na prethodno ukinutu presudu. Tužitelj nije u obvezi plaćanja pristojbe na odluku donesenu u ponovljenom postupku, pa je stoga njegov zahtjev za naknadu pristojbi u tom dijelu neosnovan.

50. Tužitelju je tako sveukupno s osnova parničnog troška dosuđeno 2.986,25 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan.

51. Iz izloženih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 23. lipnja 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-745/2024