Poslovni broj: P-1957/2021-40

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marini Konrad odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug odvjetnici u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Eos matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 8., OIB 76674680107, radi utvrđenja ništetnim i isplate, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 05. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 23. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 306-523/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK D.D., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i tužitelja RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita, od dana 30.08.2006.g., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke 11.09.2006.g. .g. pod poslovnim brojem OU-1271/06 u dijelu u kojem je povrat obveze vezan uz valutu CHF

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju, RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 17.884,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 7,73 EUR od 12.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 53,30 EUR od 15.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 58,33 EUR od 14.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 41,84 EUR od 13.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 39,40 EUR od 11.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 25,83 EUR od 13.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,65 EUR od 13.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,52 EUR od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 35,14 EUR od 11.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,18 EUR od 24.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 0,14 EUR od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,62 EUR od 15.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,42 EUR od 12.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,34 EUR od 13.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,39 EUR od 08.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 37,19 EUR od 13.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 59,00 EUR od 11.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 42,32 EUR od 14.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 17,96 EUR od 30.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 56,34 EUR od 14.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,62 EUR od 08.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 127,03 EUR od 11.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 92,78 EUR od 13.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 103,96 EUR od 12.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 75,01 EUR od 11.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 557,80 EUR od 14.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 148,48 EUR od 16.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 36,76 EUR od 10.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 98,95 EUR od 11.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 97,80 EUR od 12.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,92 EUR od 19.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 97,80 EUR od 10.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 11,48 EUR od 21.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 434,21 EUR od 02.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 19,08 EUR od 04.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 50,88 EUR od 10.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 150,25 EUR od 11.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 21,79 EUR od 07.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 21,61 EUR od 09.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 41,02 EUR od 12.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 70,77 EUR od 13.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,26 EUR od 14.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 44,72 EUR od 29.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 66,82 EUR od 10.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 49,59 EUR od 08.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,67 EUR od 10.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 11,67 EUR od 30.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 124,38 EUR od 12.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 11,61 EUR od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 30,14 EUR od 10.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 51,40 EUR od 12.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 1,95 EUR od 12.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,78 EUR od 10.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 50,38 EUR od 27.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 71,71 EUR od 07.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 41,59 EUR od 31.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,77 EUR od 08.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 90,18 EUR od 08.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 99,98 EUR od 06.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 8,91 EUR od 09.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 87,09 EUR od 29.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 13,14 EUR od 10.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 44,58 EUR od 24.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 13,81 EUR od 25.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 13,48 EUR od 14.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 13.890,33 EUR od 31.05.2013. godine do isplate

sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnim i odredbe čl. čl. 2. , čl. 3., čl. 5., čl.7., čl. 16., čl. 17. i čl. 21 Ugovora o kreditu broj 306-523/2006,kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 6.051,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se, sukladno čl. 29. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužitelj odbija. riješio je

Dopušta se miješanje u ovu parnicu na strani tuženika društvu Eos matrix d.o.o. Zagreb.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 1. prosinca 2021. navodi kako je Dana 30. kolovoza 2006.g. tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. su sklopili Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretninama, potvrđen kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, 11. rujna 2006.g. pod brojem OU-1271/06, a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit za refinanciranje kredita i adaptaciju kuće i kunskoj protuvrijednosti od 197.800,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom ugovoren je rok vraćanja kredita od 20 godina s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 1.186,16 CHF (vidljivo iz otplatnog plana), obračunatim po srednjem tečaju HNB-a važećim za CHF na dan plaćanja. Sukladno članku 3. navedenog Ugovora tužitelj je bio dužan tuženiku platiti kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva. Na navedeni iznos kredita zaračunavaju se kamate od 3,88% godišnje dekurzivno, a efektivna kamatna stopa iznosi 4,10% godišnje. Tužitelj još uvijek isplaćuje kredit te navodi da se niti o ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom, niti o valutnoj klauzuli, ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Također, tuženik prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Isto tako, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Dana 09.11.2015.g. tužitelj je sklopio s tuženikom Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306- 523/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks), kojim Aneksom je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju tužitelj prihvatio konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Unatoč sklopljenom Aneksu tuženik nije tužitelju vratio preplaćeni iznos koji je nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Naime, u vrijeme sklapanja Aneksa još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., kojom presudom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Nedvojbeno stoga proizlazi da prilikom izrade prijedloga konverzije ista činjenica nije uzeta u obzir, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio znatno drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest da se ima uzeti kao da je od dana sklapan osnovnoga ugovora ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 2. izreke, utvrđuje se da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnihusluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći o istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008.g. kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.11.2004.g. - 31.12.2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 115., te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Presudom Vrhovnog suda RH posl. broj: Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019. godine utvrđeno je kako činjenica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojim se događaju izmjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom- ne znači da je sklapanjem Dodatka ugovora izgubljen pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. S obzirom da tužitelj ne raspolaže potrebnom dokumentacijom koja se nalazi kod tuženika (tuženik mu istu nije dostavio), a isti također nije ekonomske struke niti raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. Specificiran tužbeni zahtjev navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlika u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlika s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja - isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, a sve sukladno odredbi 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

Stoga predlaže donošenje presude kojom se Utvrđuju se ništetnima odredbe iz čl. 2. , čl. 3., čl.4., čl. 5., čl.7., čl. 16., čl. 17., i čl. 21 Ugovora o kreditu broj 306-523/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK D.D., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i tužitelja RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita, od dana 30.08.2006.g., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke 11.09.2006.g. .g. pod poslovnim brojem OU-1271/06. te isplata iznosa stečenog bez osnove koje će precizirati po dostavljenog dokumentaciji od strane tuženika i provedenom financijskom vještačenju.

U odgovoru na tužbu tuženik prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe kako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbi članka 2., 3., 4., 5., 7., 16., 17. i 21. predmetnog ugovora, a bez kojih odredbi ugovor ne može opstati niti bi u tom slučaju bilo osnovano potraživanje tužitelja jer bi se u cijelosti ukinule odredbe o cijeni i predmetu ugovora, stoga se predlaže Naslovu pozvati tužitelja na ispravak tužbe, a podredno da se ista odbaci sukladno članku 109. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za specifikaciju tužbenog zahtjeva, odnosno tuženik je istome odbio predati potrebnu dokumentaciju. Tužitelj predlaže da tuženik dostavi svu dokumentacija vezanu za ugovor o kreditu te da će provođenjem vještačenja, nakon prikupljanja dokumentacije, urediti tužbeni zahtjev sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a. Dakle, da bi tužitelj mogao uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika u vidu pribavljanja dokumentacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev, tužitelj mora dokazati: 1. da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik polagati račun, dati pregled imovine i obveza, 2. da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. U ovom slučaju tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope, te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Imajući u vidu tvrdnje tužitelja kako je po ugovoru o kreditu vršio uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da u tom slučaju tom dokumentacijom raspolaže tužitelj, te je na njemu dispozitivno pravo da li će ih dostaviti u spis ili ne. Radi navedenog, tuženik se protivi ideji tužitelja da mu tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja su jasna, na tužitelju je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku. Imajući u vidu navedeno, tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP- a, niti je dokazao da je tužitelj bio spriječen u pribavljanju dokumentacije. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Dakle, Vrhovni sud RH i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na one potrošače koje to pravo nisu iskoristili. Imajući u vidu navedeno, sve uplate tužitelja su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje. tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS-a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikomzaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Sama tužba ne navodi kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS-a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverrziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Imajući u vidu navedeno, sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu – konverziji. Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tuženik je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji je potvrdio da je tuženik izradio kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPK-a. Prema tome, na strani tuženika kao banke postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZPK-u. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće: 1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu 2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, 3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, 4. da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a. Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom.

Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.

Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž8 7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetima Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune.. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama.

Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik.

Javni bilježnik je prilikom solemnizacije objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora.

Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

Ujedno tuženik ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu se navodi:„Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ U konačnici predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 12. lipnja 2023. prije pripremnog ročišta tužitelj precizira tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu stečenog bez osnove na način da potražuje iznos od 36.473,35 EUR sa kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate.

Podneskom od 20.11.2024. tužitelj po provedenom financijskom vještačenju na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF potražuje iznos od 17.884,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate.

Tuženik se u podnesku od 30.12.2024. usprotivio preinaci /povišenju tužbenog zahtjeva sa u tužbi zatraženih s neodređenog iznosa u tužbi s vrijednošću spora označenom u iznosu 10.000,01 kn na iznos od 17.844,59 EUR u odnosu na taj dio zahtjeva i-za isplatu stečenog bez osnove ističe prigovor zastare.

Valja navesti kako u konkretnom slučaju podneskom od 20. studenog 2024., tužitelj nije postavio zahtjev po nekoj drugoj pravnoj osnovi niti preinačio tužbeni zahtjev u smislu povišenja istog već je po provođenju financijskog vještačenja konačno precizirao visinu tužbenog zahtjeva. Ističe se i to da je tužitelj već podneskom od 12. lipnja 2023. prije zaključenja prethodnog postupka postavio određen tužbeni zahtjev u pogledu isplate stečenog bez osnove, koji podnesak je tuženik zaprimio 04. rujna 2023. u odnosu na koji podnesak se nije usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva pa se ima smatrati da na nju pristaje jer se upustio u raspravljanje po tom tužbenom zahtjevu

. Stoga nema govora kako je tužitelj tek podneskom od 20.11.2024. postavio određen tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu stečenog bez osnove niti je tada došlo do preinake tužbenog zahtjeva.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka ĐA , proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovanim.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 30.08..2006. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 197.800,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 240 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.186,16 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan plaćanja-čl. 4 . U čl. 3. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 3,88 % godišnje. Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope od 01.37.2007. kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke-čl. 6. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Sporazum uz ugovoru o kreditu o konverziji kredita sukladno ZID ZPK dana 07. travnja 2016. te kod tužitelja nije utvrđena preplata.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge-izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru niti se prihvatom iste tužiteljica odrekla prava na obeštećenje. U konkretnom slučaju kod tužitelja nema djelomičnog obeštećenja kroz konverziju jer Aneksom nije niti utvrđena preplata već manjak.

Posebice valjka istaknuti kako nije sporno ( tuženik u odgovoru na tužbu navedeno ne spori) da je konverzija provedena sukladno zakonu da su sve uplate tužitelja pa tako i one s osnova povišenja tečaja CHF kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate uzete u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu-konverziji sve sukladno čl. 19 c ZPK.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njezinom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužitelj je podigo predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu za refinanciranje i adaptaciju nekretnine kako je navedeno u čl. 2 ugovora, što tužitelj potvrđuje svojim iskazom, naime novac je utrošen adaptaciju kuće koja se sastoji od dvije etaže u [adresa] , u kojoj i danas živi, kuća se nikada nije iznajmljivala, zbog financijske krize, kredit je poskupio, ostaje bez posla bio je primorani etažirati kuću i donji stan prodati 2013. no time tužitelj ne gubi status potrošača jer se status potrošača utvrđuje u vrijeme podizanja kredita, a u to vrijeme je tužitelj imao nesporno status potrošača, suprotno tome tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

U odnosu na valutnu klauzulu navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.).

Tužitelj u iskazu navodi kako je u Hypo banci već imao postojeći EUR kredit koji je podignut za kupnju nekretnine, nakon nekog vremena trebalo je adaptirati kući, te su odlučili reprogramirati postojeći kredit i zatražili iznos od 90.000,00 EUR , tada im je službenica u banci rekla da se ne isplati reprogramirati kredit u EUR valuti već u CHF i ponudila je veću svotu od one koju su tražili, rekla je da je to sigurna valuta, to su lakomisleno prihvatili, s tom valutom nije bio upoznat. Došla je financijska kriza i anuitet je porastao sa 500 EUR na 1.000,00 EUR, cijela njegova plaća je išla na otplatu kredita, pa je izgubio posao, otišao je raditi u Njemačku da bi mogao plaćati anuitete. Konverziju je prihvatio.

Svjedokinja ĐA supruga tužitelja u iskazu navodi kako su u Hypo banci već imalo postojeći stambeni kredit koji su htjeli refinancirati i ponovno podići u EUR valuti no službenica u banci ih je nagovorila da podignu kreditu u CHF valuti, da je puno povoljniji od kredita u EUR , pristali su na to, od tada traje njihova agonija, cijela suprugova plaća je išla na otplatu kredita , pa je suprug izgubio posao, , jedva su preživljavali, bili su prisiljeni 2013 prodati kat kuće. U Njemačku su se preselili da bi mogli otplaćivati kredit.

Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara GA.

Ističe se i kako iz iskaza tužitelja i svjedokinje ĐA jasno proizlazi da tužitelj kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Saznanje tužitelja da mjesečni anuitet ovisi o kretanju tečaja kune i valute CHF nije dovoljno da potrošač sagleda ukupnu sliku temeljem koje bi mogao donijeti odluku. Tužitelj nije imao saznanja da HNB štiti tečaj kune naspram CHF kao što štiti tečaj kune naspram EUR te da je CHF valuta utočišta u gospodarskim krizama koja je uslijedila krajem 2008. godine, dakle ima tendenciju rasta u gospodarskim krizama.

U odnosu pak na navode tuženika da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22 ZOO-a , a pozivajući se na odluku Suda EU iz predmeta C-81/19 valja navesti kako je točno da je valutna klauzula odraz zakonske odredbe, dakle ugovaranje iste nije zabranjeno, no tuženik je ugovaranjem iste otklinio mogućnost da bi zbog značajne promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja ( tako navodi Ustavni sud u odluci U-I-392/2011 od 13.12. 2016), naime uloga valutne klauzule jest zaštitna funkcija , dakle očuvanje jednake vrijednosti činidaba, no ugovaranje iste na način kako je to tuženik učinio je ništetno kako je već naprijed obrazloženo.

Ugovaranjem valute CHF uz koju je vezana obveza vraćanja kredita imalo je stoga za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07 i dr.).

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl. 4 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke.

Tužitelj traži utvrđenje ništetnim i odredbe čl. čl. 2. , čl. 3., čl. 5., čl.7., čl. 16., čl. 17., i čl. 21 Ugovora o kreditu broj 306-523/2006 ne navodeći iz kojih razloga smatra da su i te odredbe ugovora o kreditu ništene. U odnosu na čl. 2 ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita, namjena i korištenje istog sud ne nalazi iz kojih razloga bi navedena odredba bila ništetna, bez te odredbe ugovor ne može opstati jer je istom određen iznos kredita koji se korisniku kredita odobrava, na koji iznos je tužitelj pristao, u odnosu na čl. 3 istim je određena visina kamatne stope i način njenog obračunavanja, također bez te odredbe ugovor ne može opstati, niti sud vidi razloge zašto bi ista bila ništetna , na tu visinu kamatne stope tužitelj je pristao te je potpisao ugovor . Nadalje u odnosu na čl. 5, čl. 7, čl. 16 , čl. 17 i čl. 21 ( odredbe o kašnjenju s plaćanjem , o naknadi za odustajanje od kredita, naplati kredita s drugih kunskih i deviznih računa klijenta u slučaju kašnjenja, obveze korisnika kredita i završne odredbe ) ovaj sud ne nalazi iz kojih razloga su navedene odredbe ugovora o kreditu ništetne ne nalazi kako je ugovaranjem istih nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Stoga je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim i odredbe čl. 2. , čl. 3., čl. 5., čl.7., čl. 16., čl. 17., i čl. 21 Ugovora o kreditu broj 306-523/2006 valjalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki III izreke presude.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da pravo tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule u CHF zastarijeva14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Kako je tužba podnesena 1.12.2021. zastare nema.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev-povišenje istog tužitelj također nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 17.884,59 EUR, a negativne tečajne razlike iznose 858,60 EUR.

Stranke nisu iznjele primjedbe na matematički izračun vještaka. Tuženik je iznio prigovore pravne prirode.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović- Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenje zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao. U odnosu na izračun kamata na kunske kredite ističe se kako predmet postupka nije preplata kamate pa takav zadatak nije niti dan vještaku .

Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos u visini od 17.884,59 EUR koje je primio primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja -datuma uplate pojedinog anuiteta sve s obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati paramater od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama. U obzir su uzete sve uplate tužitelja do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćenog tečaja.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Posebice valja istaknuti kako kod tužitelja nije u konverziji utvrđena preplata već manjak.

U odnosu na tzv negativne razlike koje je vještak utvrdio na način da je tužitelj na ime tečajne razlike da je tužitelj manje platio 848,60 eur navodi se kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi u tom smislu do zaključenja prethodnog postupka nije postavio materijalno pravni prigovor prijeboja niti procesno pravni prigovor radi prebijanja, pa sud nije niti ovlašten umanjit tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima. No da je takav prigovor prijeboja i postavio ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a , ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

U odnosu na podnesak umješača Eos matrix od 02. siječnja 2025. kojim predlaže da mu se temeljem odredbe čl. 206 st. 3 ZPP-a dopusti miješanje u ovu parnicu na strani tuženika sve s obzirom da je tuženik kao cedent s EOS MATRIX d.o.o. kao cesionarom sklopio ugovor o cesiji 13. prosinca 2024. ovjeren do strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-9180/2024.

Kako je između tuženice kao cedenta i društva EOS MATRIX d.o.o. kao cesionarom sklopljen ugovor o cesiji 13. prosinca 2024. ovjeren do strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-9180/2024, a koji se odnosi na tražbinu -ugovor o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom dana 30.08.2026 pod brojem 306-523/2006 koji je predmetom ovog postupka to postoji pravni interes umješača da mu se dozvoli miješanje u ovu parnicu na strani tuženika -banke stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

Ujedno valja navesti kako neovisno o sklopljenom ugovoru o cesiji zakonske odredbe koje se odnose na cesiju ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konkretnom slučaju tuženice, koja ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoju tražbinu, unatoč tome što je tražbina koju ima tuženica prema tužitelju nakon raskida pravnog posla prenesena na treću osobu Eos matrix d.o.o. To što je na temelju ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je (samo) tražbinu koja je predmetom cesije ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika Eos matrix kao novi vjerovnik, ne znači da tuženica kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana Ugovora o kreditu. Naime u konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO- a,

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a jer tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva.

Tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), sastav zahtjeva za dostavom dokumentacije u visini od 250 bodova( Tbr 32 ) za sastav podneska od 12.06.2023 i 20.11.2024., svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 18.10.23.,17.01.24., 22.04.24., 10.03.25. i 05.05.25. svako u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, potom jer valjalo priznati, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 26,54 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 6.051,54 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točki IV. izreke ove presude.

U Rijeci 23. lipnja 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika

-umješaču