- 1 -

                            Broj: Ppž-2537/2023

 

                                             

 

                      

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. pravne osobe „Z.T.R.“ d.o.o. sa sjedištem u Kopru i dr., zbog prekršaja iz čl. 45. st. 1. t. 5. i st. 2. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13., 27/16.,114/22. i 151/22.), odlučujući o žalbama okr. pravne osobe „Z.T.R.“ d.o.o. i okr. odgovorne osobe L.R., podnesenim protiv presude Općinskog suda u Pazinu od 20. veljače 2023., broj: 14. Pp-279/2023-10, u sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.              Odbijaju se kao neosnovane žalbe okr. pravne osobe „Z.T.R.“ d.o.o. i okr. odgovorne osobe L.R. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. pravna osoba „Z.T.R.“ d.o.o. i okr. odgovorna osoba L.R. su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 eura (sedamdeset eura)/[1]527,42 kuna (petsto dvadeset sedam kuna i četrdeset dvije lipe), svaki okrivljenik, u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

 1.     Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu od 20. veljače 2023., broj: 14. Pp -279/2023-10 proglašeni su krivim okr. pravna osoba „Z.T.R.“ d.o.o. i okr. odgovorna osoba L.R. da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili pet prekršaja iz čl. 45. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice (okr. pravna osoba) odnosno čl. 45. st. 2. istog Zakona (okr. odgovorna osoba), za koje su okr. pravnoj osobi utvrđene novčane kazne od 1.325,00 eura za svaki prekršaj te izrečena ukupna novčana kazna 6.625,00 eura/49.916,06 kuna, a okr. odgovornoj osobi utvrđene su novčane kazne 663,00 eura za svaki prekršaj i izrečena ukupna novčana kazna 3.315,00 eura/24.976,87 kuna, koje kazne su dužni platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečenih ukupnih novčanih kazni.

 

1.1.              Istom presudom, okrivljenici su obvezani na naknadu paušalnih troškova prekršajnog postupka 70,00 eura/ 527,42 kune, svaki okrivljenik.

 

2.                Protiv te presude, okr. pravna osoba „Z.T.R.“ d.o.o. i okr. odgovorna osoba L.R. pravodobno su po braniteljici odvjetnici S.T.K. iz Odvjetničkog društva XX d.o.o. podnijeli žalbe iz svih žalbenih razlog, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ih se oslobodi od optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

 

3.              Žalbe nisu osnovane.

 

4.        Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              Okrivljenici smatraju da sud u predmetnom postupku nije postupao nezavisno, nepristrano i pravično, jer da je tako postupao isti bi primijenio odredbe međunarodnog prava vezano uz granicu Republike Hrvatske i Slovenije na moru (a ne odredbe Zakona o nadzoru državne granice) koje se na konkretni slučaj ne mogu primijeniti. Smatraju da je takvim postupanjem okrivljenicima povrijeđeno pravo iz čl. 29. st. 1. Ustava RH i da im Republika Hrvatska ne može osigurati pravično, nepristrano i neovisno suđenje budući da sama odbija primjenu međunarodnog prava te se prilikom utvrđenja postojanja prekršaja poziva na odredbe Zakona o nadzoru državne granice. U nastavku žalbi, okrivljenici u odjeljku 9. u 34 točaka objašnjavaju pravni okvir kojim je uređeno pitanje granice između Republike Slovenije i Republike Hrvatske te uzimajući u obzir navedeni pravni okvir Arbitražnog sporazuma, Arbitražne odluke i Djelomično arbitražne odluke koji su, po mišljenju žalitelja u potpunosti u skladu s propisima međunarodnog prava, smatraju da u konkretnom slučaju hrvatski sudovi ne mogu postupati neovisno i nepristrano kada umjesto međunarodnog pravnog okvira primjenjuju Zakon o nadzoru državne granice, odnosno Zakon koji ne regulira konkretnu situaciju. Na opisani način okrivljenici ukazuju na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona, odnosno da prvostupanjski sud nije stvarno nadležan postupati u predmetnom postupku.

 

5.1.              Međutim, čl. 12. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) propisana je primjena prekršajnog prava Republike Hrvatske za prekršaje počinjene na području Republike Hrvatske, njezinom brodu ili zrakoplovu te se prekršajno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakog tko počini prekršaj na njezinom području, a nedvojbeno iz provedenih dokaza proizlazi da je prekršaj počinjen na teritoriju Republike Hrvatske.

 

6.               Žalitelji, nadalje, ističu da je pobijana presuda u suprotnosti s međunarodnim pravom budući da je sud u Hrvatskoj bio dužan primijeniti izravno odredbe Arbitražne odluke koja na drugačiji način od Pravilnika o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 5/11., 81/13. i 62/17.) određuje granice pod jurisdikcijom Hrvatske s obzirom da isti proizlazi iz važećeg međunarodnog ugovora. Naime, izravnom primjenom Arbitražnog pravorijeka razvidno je da se plovilo okrivljenika u registriranom trenutku nalazilo u teritorijalnim vodama Republike Slovenije te da nije došlo do počinjenja prekršaja za koje se terete okrivljenici.

 

7.              Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osnovano je prvostupanjski sud, pozivajući se u t. 16. obrazloženja pobijane presude na Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije („Narodne novine, broj 32/1999.), prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije (t. 17. obrazloženja), čl. 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija (t. 18. obrazloženja) i na odredbe Pravilnika o granicama i ribolovnom moru Republike Hrvatske (t. 19. obrazloženja), otklonio takve navode obrane okrivljenika, a koji se sada ponavljaju u žalbi.

 

7.1.              Svakako treba napomenuti da je Republika Hrvatska, od upućivanja prosvjedne note, prestala primjenjivati Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan 4. studenoga 2009., a takva Odluka Vlade Republike Hrvatske obvezuje i ovaj sud.

 

7.2.              Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da se pozicije na kojima je plovilo registarske oznake XX, naziva „A.“, zastave Republike Slovenije, inkriminiranih prilika zatečeno od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, a koordinate tih pozicija su tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđene (kartografskim izlistajima iz satelitske snimke te video snimke), a ni okrivljenici ih ne osporavaju, nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske. U navedenom smislu, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da hrvatski sudovi ne postupaju neovisno i nepristrano kada umjesto međunarodnog pravnog okvira primjenjuju Zakon o nadzoru državne granice te da je izravnom primjenom Arbitražnog pravorijeka razvidno da se plovilo okrivljenika nalazilo u teritorijalnim vodama Republike Slovenije.

 

8.               U odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalbom se ističe da je sud prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja u predmetnom postupku propustio utvrditi kako i na koji način su policijski službenici utvrdili da je okrivljenik doista bio na plovilu koje je zamijećeno na utvrđenim koordinatama i tko su bili službujući policajci koji su utvrdili počinjenje prekršaja za koje su okrivljenici bili osuđeni i imaju li isti ovlasti. 

 

8.1.              Međutim, prvostupanjski je sud u postupku ispitao službenike policije Ž.G., M.J. i A.D., koji su po ocjeni suda iskazivali vjerodostojno o postupanjima u nadzoru državne granice na moru u Savudrijskoj vali i koji su suglasno iskazali da ni u jednom slučaju nije obavljena granična kontrola zbog nazočnosti slovenske policije te im zapovjednik plovila nikada nije predao popis posade/putnika ni njihove isprave propisane za prelazak državne granice.

 

9.               Žalbama se, nadalje, navodi da je sud u potpunosti ignorirao zakonska pravila o odgovornosti počinitelja prekršaja kao fizičke osobe koja prema Prekršajnom zakonu može odgovarati da djela prekršaja počinjena osobnim činjenjem ili nečinjenjem, s namjerom ili iz nehaja.

 

9.1.              Međutim, prvostupanjski je sud u t. 10. - 13. obrazloženja pobijane presude naveo razloge iz kojih proizlazi odgovornost pravne i odgovorne osobe za radnje, odnosno propuste zapovjednika plovila u smislu odredbe čl. 45. st. 1. t. 5. i st 2. Zakona o nadzoru državne granice te se žalitelji upućuju na navedeni dio obrazloženja pobijane presude, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

10. Obrazloženje pobijane presude prvostupanjskog suda u skladu je s odredbama Prekršajnog zakona, Zakona o nadzoru državne granice, propisima međunarodnog prava i praksom Visokog prekršajnog suda. Slijedom navedenog, kako ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge koje je iznio prvostupanjski sud u svojoj odluci u t. 7-28, na njih upućuje žalitelja, radi nepotrebnog ponavljanja. Naime, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/706/2017 od 20. siječnja 2022., Ustavni sud ističe, kada je riječ o pravu na obrazloženu sudsku odluku, čl. 29. st. 1. Ustava kao i čl. 6. st. 1. Ustava obvezuju sudove da obrazlože svoje odluke. Međutim, to se pravo ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Žalbeni sud može se odbijajući žalbu u načelu i pozvati na razloge koje je izložio nižestupanjski sud (predmet Europskog suda za ljudska prava García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96, § 26., presuda od 21. siječnja 1999.).

 

11.              Žalitelji ističu i činjenicu da je od 1. siječnja 2023. Hrvatska postala članica Schengenskog prostora te da granica na Savudrijskoj vali predstavlja unutarnju granicu između dviju članica Schengenskog prostora (Hrvatske i Slovenije) te ukazuju da su djela opisana u Prilogu VI. t. 3.1.2. Zakonika o schengenskim granicama, kao i čl. 43. st. 1. t. 5 Zakona o nadzoru državne granice ne primjenjuju na nadzor unutarnjih granica odnosno da su djela koja se stavljaju na teret okrivljenicima više nisu prekršajna djela te bi se na okrivljenike trebao primijeniti blaži zakon, odnosno odbiti optužbu, što bi bilo u skladu s čl. 31. st. 1. Ustava.

 

11.1.              Ovaj sud je inkriminirani prekršaj razmatrao i u svijetlu činjenice da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja te u svijetlu činjenice da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“ broj 114/22). Međutim, imajući u vidu da su i u sada važećim odredbama Zakona o nadzoru državne granice konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, a to znači da volja zakonodavca nije bila dekriminaliziranje protupravnog ponašanja koje je predmet ovog prekršajnog postupka, kao i imajući na umu stav Suda Europske unije izražen u odluci C-218/15 od 6. listopada 2016., ovaj sud smatra da se u ovom prekršajnom predmetu ne može primijeniti načelo retroaktivnosti povoljnijeg zakona. Činjenica da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja ne utječe na konstitutivne elemente prekršaja za koji su okr. pravna osoba i okr. odgovorna osoba proglašene krivim te u Zakonu o nadzoru državne granice nakon zadnje Novele („Narodne novine“ broj 151/22) u odnosu na prekršaj koji je predmet ovog postupka postoji pravni kontinuitet.

 

11.2.               U odluci Suda Europske unije broj C-218/15 od 6. listopada 2016. navedeno je da primjena povoljnijeg zakona nužno podrazumijeva sukcesivnu primjenu zakona u vremenu i temelji se na činjenici da je zakonodavac promijenio stajalište bilo u vezi s kaznenom kvalifikacijom činjenica ili u vezi s kaznom koju na kažnjivo djelo treba primijeniti, a o čemu se konkretnom slučaju ne radi, jer su konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni (obveza zapovjednika plovila da preda putne isprave putnika postoji i dalje), a sada važeći Zakon o nadzoru državne granice propisuje neznatno niži posebni minimum i posebni maksimum novčane kazne i posljedica je donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), a ne volje zakonodavca da smanji novčane kazne. Zbog navedenog, ovaj sud smatra da činjenica da je nakon počinjenja inkriminiranog djela Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja, nema prepreke da se proglase krivim počinitelji koji su, prije tog pristupanja, počinili prekršaje vezane uz propuštanje podnošenja dokumentacije potrebne za prelazak plovila preko državne granice.

 

12.                 Iz sadržaja žalbi proizlazi da se okrivljenici nisu žalili zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

12.1.                 Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o utvrđenim novčanim kaznama odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenicima za počinjene prekršaje utvrdio mjere kazne primjerene stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

12.2.  Naime, za počinjeni prekršaj propisana je novčana kazna od 1320,00 do 6630,00 eura za pravnu osobu i novčana kazna od 660,00 do 1320,00 eura za odgovornu osobu u pravnoj osobi, a prvostupanjski je sud pravilno cijeneći okolnosti iz čl. 36. st. 2. Prekršajnog zakona na strani okrivljenika za svaki prekršaj utvrdio novčanu kaznu neznatno iznad propisanog posebnog minimuma, smatrajući da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići ukupnom novčanom kaznom koja je jednaka zbroju pojedinačno utvrđenih novčanih kazni (čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona). I po ocjeni ovog suda ukupna novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu za predmetni prekršaj primjerena i dostatna  kako svim okolnostima počinjenih prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud  smatra, da, imajući u vidu težinu, okolnosti i način počinjenja prekršaja nema osnove za ublažavanje pojedinačno utvrđenih novčanih kazni, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

13.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika.

 

14.              Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 30. kolovoza 2023.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, braniteljicu i tužitelja.