REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ć 5

Poslovni broj: Us I-667/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice ĆČ iz [adresa], Đure Đakovića 14, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi zahtjeva za priznavanje prava na razmjerni dio obiteljske mirovine, 23. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-03/24- 03/01026214481, URBROJ: 341-99-06/2-24-5594 od 13. ožujka 2025., kao i radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-03/24-03/01026214481, URBROJ: 341-25-06/2-24-62669 od 25. srpnja 2024., te priznavanja tužiteljici prava na razmjerni dio obiteljske mirovine primjenom odredaba Ugovora o socijalnom osiguranju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Međunarodni ugovori“, broj 3/2001, u nastavku teksta Ugovor).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-03/24-03/01026214481, URBROJ: 341-99-06/2-24- 5594 od 13. ožujka 2025., odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice, izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-03/24-03/01026214481, URBROJ: 341-25-06/2-24-62669 od 25. srpnja 2024., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznanje prava na razmjerni dio obiteljske mirovine, primjenom odredaba Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu iz čl. 67. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22).

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II-140-03/24-03/01026214481, URBROJ: 341- 99-06/2-24-5594 od 13. ožujka 2025., tužiteljica je podnijela tužbu Upravnom sudu u Zagrebu 5. svibnja 2025., kod kojeg je zaprimljena 8. svibnja 2025. pod poslovnim brojem Us I-1732/2025, nakon čega je rješenjem Predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednice suda, broj: 31 Su-369/2025-6 od 9. svibnja 2025. predmet ustupljen ovom sudu na nadležno postupanje, kao drugo stvarno nadležnom sudu, gdje je zaprimljen pod posl. br. Us I-667/2025.

3. Tužiteljica je tužbu podnijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, tužiteljica je u tužbi u bitnome, navela da su javnopravna tijela prilikom donošenja osporavanih rješenja, počinila povrede odredbe čl. 115.,121., 98., 5., 6., 7., 8. i 10. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 47/09 i 110/21; u nastavku teksta ZUP), kao i odredbe čl. 14., 26. i 46. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, u nastavku teksta Ustav Republike Hrvatske). Istaknula je, da je poslije smrti njezinog supruga, ostalo dvoje djece koje su primala obiteljsku mirovinu, a djetetu GČ da je prestalo pravo na obiteljsku mirovinu 30. rujna 2003. kada je tužiteljica u tom trenutku imala navršenih 50 godina života, slijedom čega da je u konkretnom slučaju tuženik trebao primijeniti odredbu čl. 67. st. 3. ZOMO-a, jer je tužiteljica tijekom obavljanja roditeljske dužnosti prema djeci, koja su imala pravo na obiteljsku mirovinu u Bosni i Hercegovini, navršila 50 godina života te ispunila uvjete za obiteljsku mirovinu, a što tuženik negira. U svezi s tim, pozvala se na uputu Središnje službe KLASA: 140-01/10-08/28, URBROJ: 341-99-05-10-01 od 9. rujna 2010., o primjeni tada čl. 62. Zakona o mirovinskom osiguranju, o priznanju prava na obiteljsku mirovinu udovici, a u kojoj je jasno precizirano da udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu, ako je nakon smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na obiteljsku mirovinu po ocu i ako udovica obavlja roditeljske dužnosti prema djeci, a što se presumira. Uz to, navela je, da je tuženik u osporavanom rješenju propustio ocijeniti žalbeni navod tužiteljice koji se odnosi na njegov ukupno utvrđeni mirovinski staž, čime je postupio suprotno osnovnim načelima upravnog postupka, načelu zakonitosti, razmjernosti i zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelu pomoći neukoj stranci, načelu utvrđivanja materijalne istine, te načelu ekonomičnosti i učinkovitosti, a sve kako tužiteljica obrazlaže u tužbi. Smatra da je i obrazloženje osporavanog rješenja tuženika nejasno, a dispozitiv da je nedovoljno obrazložen, čime ukazuje na postojanje gore navedenih povreda odredaba pa je tužiteljica u tužbenom zahtjevu predložila da se poništi osporavano rješenje tuženika te joj se prizna pravo na obiteljsku mirovinu.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 29. svibnja 2025., u bitnome, naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, jer tužiteljica na dan smrti supruga **.**.1991. nije imala navršenih 50 godina života niti 45 godina života, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu prema čl. 67. st. 1. tč. 1. ZOMO-a i čl. 67. st. 2. ZOMO-a, te da bi se uzimajući u obzir odredbe čl. 72. st. 1. ZOMO-a i datum podnošenja zahtjeva 16. siječnja 2024., tužiteljici pravo na obiteljsku mirovinu, u slučaju da ispunjava uvjete, najranije moglo priznati počevši od 1. kolovoza 2023., a na navedeni datum tužiteljica da nije obavljala roditeljske dužnosti prema djeci, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti niti za priznanje prava na obiteljsku mirovinu prema čl. 67. st. 1. tč. 3. ZOMO-a. Također, tužiteljica da nije prethodno ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu iz hrvatskog mirovinskog osiguranja po osnovi obavljanja roditeljske dužnosti prema djeci, zbog čega nema pravne mogućnosti za priznanje prava na obiteljsku mirovinu prema čl. 67. st. 3. ZOMO-a, pa je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

5. Kako su pravno odlučne činjenice u ovom upravnom sporu nesporne, tužiteljica osporava primjenu materijalnog prava, a stranke nisu izrijekom zahtijevale održavanje rasprave, to je ovaj sud nakon izvršenog uvida u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora i postupka, a na temelju čl. 98. st. 1. tč. 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/24; u nastavku teksta ZUS) u svezi s čl. 116. stavak 1. ZUS-a utvrdio, da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6. Naime, u predmetnom upravnom sporu nije sporno da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu od 25. srpnja 2024. odbijen zahtjev tužiteljice za priznanje prava na razmjerni dio obiteljske mirovine (podnesen 16. siječnja 2024. nadležnom nositelju mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini, primjenom odredaba Ugovora), uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu iz čl. 67. ZOMO-a. Nije sporno da je sada pok. suprug tužiteljice OČ, rođ. **.**.1926., umro **.**.1991., da je tužiteljica u trenutku smrti supruga imala navršenih 38 godina i 9 mjeseci života, imajući u vidu da je rođena **.**.1953., kao što nije sporno da je rješenjem nositelja osiguranja iz BiH, djeci tužiteljice, DČ rođ. **.**.1975. i GČ, rođ. **.**.1977., priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 9. prosinca 1991., te da je DČ pravo na obiteljsku mirovinu prestalo 31. kolovoza 1997., a GČ **.**.2003.

7. Dakle, nije sporno da je suprug tužiteljice OČ, preminuo **.**.1991. te da je tužiteljica na dan smrti supruga navršila 38 godina života, da je iz podataka spisa razvidno da su iza pokojnog OČ, obiteljsku mirovinu ostvarivala zajednička djeca DČ i GČ, s time da je DČ ostvario obiteljsku mirovinu do 31. kolovoza 1997., a GČ do 30. rujna 2003., te da je tužiteljica u tom trenutku obzirom da je rođena **.**.1953. već bila navršila 50 godine života.

8. Nadalje, iz podataka spisa je razvidno da tužiteljica nije samostalno ostvarila pravo niti koristila obiteljsku mirovinu, već su to pravo ostvarila samo zajednička djeca tužiteljice i pok. OČ, pred stranim nositeljem mirovinskog osiguranja, slijedom čega proizlazi da tužiteljica ne ispunjava uvjete za priznanje prava na obiteljsku mirovinu propisanu odredbom 67. stavak 3. ZOMO.

9. Odredbom članka 67. stavka 1. ZOMO propisano je, da udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu:

1. ako je do smrti bračnog druga, po kojemu joj to pravo pripada, navršila 50 godina života ili

2. ako je mlađa od 50 godina života i ako je do smrti bračnog druga nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti ili je potpuni gubitak radne sposobnosti nastao u roku od jedne godine nakon smrti bračnog druga ili

3. ako je nakon smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na obiteljsku mirovinu po ocu, a udovica obavlja roditeljske dužnosti prema toj djeci. Udovica kod koje tijekom trajanja prava na toj osnovi nastupi potpuni gubitak radne sposobnosti zadržava pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost.

10. Prema članku. 67. stavku 2. ZOMO udovica koja do smrti bračnog druga nije navršila 50, ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na obiteljsku mirovinu kada navrši 50 godina života.

11. Prema članku 69. stavku 1. ZOMO, dijete ima pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti roditelja i može se tim pravom koristiti i nakon navršene 15. godine života u razdobljima kada nije zaposlen, ali najduže do 18. godine života.

12. Odredbom članka 70. stavka 1. ZOMO je propisano, da dijete ima pravo na obiteljsku mirovinu i koristi se tim pravom nakon navršene 15. godine života ako je u trenutku smrti osiguranika na redovitom školovanju ili započne takvo školovanje nakon smrti osiguranika. To pravo pripada djeci do kraja redovitog školovanja, ali najduže do navršene 26. godine života.

13. Prema članku 72. stavku 1. ZOMO, član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od dana kada su ispunjeni uvjeti propisani za stjecanje prava na mirovinu, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka roka od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag.

14. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, ovaj sud smatra da je osporavano rješenje tuženika od 13. ožujka 2025. doneseno u zakonito provedenom upravnom postupku, odnosno da je isto u cijelosti zakonito, sukladno naprijed navedenim odredbama ZOMO-a.

15. Naime, pravilno je tuženik, u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, utvrdio da je tužiteljica zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu podnijela nakon isteka roka od 6 mjeseci od dana smrti osiguranika (9. prosinca 1991.), odnosno da je istog podnijela 16. siječnja 2024., kao i da je tužiteljici sukladno navedenoj odredbi čl. 72. st. 1. ZOMO-a bilo moguće eventualno priznati pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 1. kolovoza 2023., odnosno od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i 6 mjeseci unatrag, ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 67. ZOMO-a.

16. U konkretnom slučaju tuženik je pravilno utvrdio kako tužiteljica sukladno odredbi čl. 67. ZOMO-a ne ispunjava uvijete za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu, jer je tijekom upravnom postupka nesporno utvrđeno da tužiteljica ne ispunjava posebne uvijete za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu koje treba ispunjavati udovica sukladno navedenoj odredbi čl. 67. ZOMO-a, jer tužiteljica nesporno u trenutku smrti bračnog druga nije napunila 50 godina života, a niti je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života, kao i da tužiteljica na dan podnošenja zahtjeva za obiteljsku mirovinu 16. siječnja 2024., kao niti 6 mjeseci unatrag, nije obavljala roditeljsku dužnost prema djeci, jer je nesporno utvrđeno, da djeca prema kojoj je tužiteljica obavljala roditeljsku dužnost, na dan kada se udovici priznaje pravo kao i 6 mjeseci unatrag, nisu imali pravo na obiteljsku mirovinu, jer im je to pravo nesporno prestalo i to DČ s danom **.**.1997. i GČ s danom 30. rujna 2003.

17. Na navode tužiteljice iz tužbe kojima ističe da se u upravnom postupku treba primijeniti uputa Središnje službe tuženika od 9. rujna 2010., ovaj sud smatra da je tuženik u osporavanom rješenju pravilno obrazložio kako je u hijerarhiji pravnih propisa zakon izvor prava te da se uputa ne može primjenjivati ukoliko sadrži dijelove koji nisu u skladu s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju pa predmetni tužbeni navodi ne utječu na drukčije rješenje ovog upravnog spora.

18. Također, tužiteljica niti u tijeku upravnog postupka, a niti u tijeku ovog upravnog spora, nije predložila izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica koje bi eventualno dovele u sumnju pravilnost i zakonitost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom upravnog postupka, odnosno činjenica koje bi eventualno dovele u sumnju zakonitost osporavanog rješenja tuženika od 13. ožujka 2025.

19. Stoga, ovaj sud smatra kako osporavanim rješenjem tuženika od 13. ožujka 2025. nije došlo do povrede prava tužiteljice niti do povrede Zakona na štetu tužiteljice, kako to tužiteljica tvrdi u tužbi pa je na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

20. Kako je u tijeku postupka utvrđeno, da tužiteljica ne ispunjava uvijete za priznanje traženog prava određenog važećim općim propisima iz mirovinskog osiguranja, a koji se odnose na sve građane RH, niti je tužiteljica priložila dokaze kojima dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, nema zakonske mogućnosti za drukčije rješavanje predmetne upravne stvari.

21. Glede povrede tužiteljičinih prava u smislu odredbe čl. 14. Ustava Republike Hrvatske, sud ne nalazi da je tužiteljica u upravnom sudskom postupku stavljena u nepovoljniji položaj po bilo kojoj osnovi niti da je tuženo tijelo relevantne materijalne odredbe interpretiralo na diskriminatoran način.

22. Slijedom svega navedenog, temeljem čl. 116. st. 1 ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

23. Naposljetku, ukazuje se tužiteljici da spisu predmeta upravnog postupka prileži presuda Upravnog suda u Osijeku poslovnog broj Us I-370/18-9 od 4. rujna 2018. i presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovnog broja Us I-2530/16-11 od 5. rujna 2018. kojima je odlučeno u istoj upravnoj stvari, kao i presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-85/19-2 od 20. veljače 2019., kojom je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovnog broja Us I-253/16- 11 od 5. rujna 2018.

U Rijeci 23. lipnja 2025.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

Dostaviti:

- tužiteljici preporučeno s povratnicom i opunomoćeniku za primanje pismena BČ iz [adresa], uz odgovor tuženika na tužbu

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3