REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-671/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-533/2024-9 od 20. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-533/2024-9 od 20. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6. Ugovora o kreditu broj 5140060242-27000046448/2005 od 05. travnja 2005., potvrđenog dana 08. travnja 2005. kod javnog bilježnika Želimira Mirić pod brojem OU-167/2005, a kojom odredbom je korisnik kredita obvezan platiti Banci naknadu u visini od 1,00 % (jedan zarez nula nula posto) od iznosa kredita, jednokratno i unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 296,57 eura (slovima: dvjesto devedeset šest eura i pedeset sedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 06.04.2005. do isplate, i to po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31.07.2008., zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 231,64 eura (slovima: dvjesto trideset jedan euro i šezdeset četiri centa), sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 20. ožujka 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 13,27 eura (slovima: trinaesti eura i dvadeset sedam centi) kao neosnovanom."

2. Protiv navedene prvostupanjske presude, žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalbom navodi, pozivom na čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječi sama sebi obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke ulazne i izlazne s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelji mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog Ugovora. Tuženik da je tijekom cijelog postupka isticao sukladno čl. 7. ZPP-a dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predlože dokaze kojima će potkrijepiti činjenice, što u konkretnom slučaju tužitelj ne čini. Neosnovani su navodi tužitelja kako nije bio informiran o svim značajkama Ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza, a tužitelj u prilog svojih navoda nije predložio nikakve dokaze. Iznos od 1,00 % od iznosa kredita ne može se smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita, pa budući da prvostupanjski sud ne provodi test nepoštenosti, ne samo da pogrešno primjenjuje materijalno pravo već čini i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Ističe i nadalje postojanje prigovora zastare pozivom i na presude Općinskih sudova, kao i Visokog trgovačkog suda. Ističe da je prema zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita uz opću poznatu činjenicu da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama s čime su potrošači bili upoznati. Stoga da je jasno, kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju. Da bi se utvrdilo, da li se radi o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi Ugovora o naknadi za obradu kredita trebalo je i utvrditi uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te znatnu neravnotežu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja sukladno čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ, koja se oba uvjeta kumulativno moraju ispuniti. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo dosudom kamata sukladno odredbi čl. 115. ZOO-a obzirom je zakonske zatezne kamate trebalo dosuditi danom podnošenja tužbe. I u odnosu na dosuđeni parnični trošak zastupanja na ročištu za objavu presude pogrešno odlučeno obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice.

2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanim, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno prihvaćanje žalbe tuženika i ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu od 05. travnja 2005. potvrđenog 08. travnja 2005. od javnog bilježnika Želimira Mirića kojim je korisnik kredita obvezan platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,00% iznosa kredita.

7. Tijekom postupka između stranaka i nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 05. travnja 2005. kojim je i odobren radi stambenog kredita za kupnju kuće, iznos od 46.800,00 CHF uz rok vraćanja od 16 godina, sve u protuvrijednosti kune, kao i da je čl. 6. tog Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, od 1,00% jednokratno unaprijed. Tijekom postupka nije sporno da je tuženik naplatio tužitelju za obradu kredita 1,00% iznosa od zatraženog iznosa 296,57 eura (2.234,50 kuna).

8. Sporno je, da li je predmetna ugovorna odredba ništetna i slijedom toga pripada li tužitelju pravo na povrat isplaćenog iznosa.

9. Prvostupanjski sud je u odnosu na ništetnost dijela odredbe Ugovora, cijenio iskaz tužitelja da je Ugovor o kreditu zaključen sa prednikom tužene banke u svrhu kupnje obiteljske kuće, da u to vrijeme nije imao otvorenu firmu, obrt, niti udio u trgovačkom društvu, da je zatražio kredit koji je ponuđen u CHF kao najpovoljniji, te je u banci pripremljen Ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati, pročitao ga je i odnio na ovjeru kod javnog bilježnika, te nije najbolje razumio odredbe Ugovora jer sadrži puno podataka, da nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi Ugovora i nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe Ugovora niti odredbu oko naknade koju treba platiti. Ne sjeća koliko je platio naknadu ali zna da je iznos kredita bio umanjen kada mu je novac isplaćen i tada je mislio da se radi o razlici u tečaju. U odnosu na ništetnost dijela odredbe tog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je i prema odredbi čl. 96. st. 1., čl. 98. i čl. 102. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07), cijeneći i odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnost i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koju istu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen da Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva). Cijeneći čl. 3. Direktive prema kojoj je ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, kao i daljnji čl. 6. Direktive da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi, vezano i za presude Suda Europske unije C- 240/98 do C-244/98. Prema navedenom, zaključak je da navedena odredaba je nepošteno ugovorena i slijedom čega je i ništava sukladno čl. 10.2. st. 1. ZZP/07 a i da ne proizlazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu, na tužitelja, koji u cijelosti ovisi o volji tuženika i na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti ni utjecaja, dok se i u dijelu te ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, pa je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu na koji tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati. Kako proizlazi iz potvrde tužene banke od 03. listopada 2024. i isplatnog naloga tuženika od 14. travnja 2005., da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita o naknadi obrade kredita platio 296,57 eura/2.234,50 kuna koji iznos tuženik ne spori, tada je obvezan tuženik na isplatu preplaćenog iznosa uz dosuđenu kamatu osnovom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) i sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. obzirom da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa obzirom da presuda nije pravomoćna nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa je stoga i neosnovan prigovor zastare.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno – po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kao ni onu na koju se žalbom poziva iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije proturječna sama sebi i sadrži u cijelosti jasno obrazloženje, te je i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, kada je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu iz čl. 6. Ugovora, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje:ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj formi ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% iznosa kredita, te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time i da je nepoštena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da je sa prednikom tuženika predmetni kredit podigao za kupnju obiteljske kuće, da su mu u banci ponudili kao najpovoljniji kredit u CHF, da su pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati, ugovor da je pročitao i odnio kod javnog bilježnika na ovjeru, da nije najbolje razumio odredbe ugovora jer sadrži puno podataka i da nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora, i da mu nitko nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora ni odredbu oko naknade koju treba platiti, iznos kredita je bio umanjen kada mu je isplaćen i mislio je da je to zbog razlike tečaja.

15. Činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da takvom naknadom nisu pokriveni i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač može iz njih na temelju točnih, razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To ne traži nužno da treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju ali mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, između odnosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti i da li je, imajući u vidu način sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da je potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o stambenom kreditu, proizlazi i da su navedene odredbe nepoštene i time ništetne, obzirom i da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni o njegovom ne/prihvaćanju, što je i prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve kako to pravilno i zaključuje sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

18. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Tijekom postupka nije bilo prijedloga tuženika za provođenjem dokaza radi utvrđenja da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, pa stoga ni suprotnog utvrđenja.

19. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare, vezano i za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojoj zastarni rok restitucijskog zahtjeva u kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice ništetnosti, utvrđenje ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Činjenica da zastarni rok do pravomoćnosti te odluke još nije počeo teći, nema osnove da bi se trebao takav zahtjev odbaciti, obzirom i dospijeva sukladno prethodno utvrđenoj ništetnosti, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju zastarom glavnog potraživanja.

20. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je istu sam formulirao i nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

21. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredaba čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) pravilno i primijenio materijalno pravo kada je i priznao pristup na ročište za objavu presude, obzirom i da od toga dana kada je i uručena presuda na tom ročištu teče zakonski rok za žalbu, pa je posljedično tome i u tom dijelu žalba ocijenjena kao neosnovana.

23. Slijedom navedenog žalba tuženika je ocijenjena kao neosnovanom i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno kao u izreci. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije priznat sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 23. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić