REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-639/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dubravku Arapoviću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupani po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-361/2023 od 20. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-361/2023 od 20. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.893,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom na navedene pojedinačne iznose i to počev od 31. ožujka 2008. pa do 28. veljače 2015. sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana (t. I.). Tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.292,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana (t. II.).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom, navedenu presudu pobija tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitna povreda odredaba parničnog postupka proizlazi iz činjenice da tužitelj nije dokazao da je Ugovor o kreditu bio predmetom postupka u okviru vođenog radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača Pž-7129/13, niti je zatražio priklapanje spisa tog predmeta, kako bi se utvrdilo je li sadržaj Ugovora o kreditu koji su osporavani u tom postupku, istovjetni sadržaju Ugovora o kreditu. Vezano za pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221. ZPP-a tužitelj je trebao dokazati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju Ugovora o kreditu koji su pobijani u tom postupku. U odnosu na pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja počinjena je bitna povreda, obzirom da je propušteno provesti sve dokazne prijedloge tuženika, nisu saslušane parnične stranke, što je pogrešno i grubo onemogućuje tuženika da na pravilan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove, što se odnosi na dokazne prijedloge tuženika, pa je i pogrešno smatra da se navedena presuda VTS ima izravno primijeniti na Ugovor o kreditu. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, ne može se smatrati kako je ugovaranjem te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana obzirom da se radi o više nepredvidivih faktora na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, pa prvostupanjski sud nije ni mogao utvrđivati ništetnost predmetne odredbe jer ista nije prouzročila nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama, niti je nerazumljiva. U odnosu na prihvaćeni tužbeni zahtjev proizlazi da su ugovorne strane imale namjeru ugovoriti kunski kredit, slijedom čega je ovakva presuda protivna volji ugovornih strana i Zakonu o obveznim odnosima jer bi time ispalo da je tužitelj po znatno povoljnijim uvjetima od onih koji su vrijedili u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ugovorio HRK valutu na svoj Ugovor o kreditu. Ujedno se naglašava kako je predmetni kredit vraćao od strane tužitelja u anuitetima, a ne u ratama, slijedom čega je cjelokupni tužbeni zahtjev pogrešno formuliran te je zadatak vještaka išao u potpuno pogrešnom smjeru, a kada bi se i utvrdila ništetnost valutne klauzule tužbeni bi zahtjev trebao biti usmjeren na utvrđivanje razlike u visini anuiteta po drugačijoj valuti obzirom na otplatni plan. Prvostupanjski sud nije ni objasnio na kojoj činjenici je i dokazu utemeljio stav da je tužitelj u pogledu Ugovora o kreditu nastupao u svojstvu potrošača a dokaz u tom smislu je upravo na tužitelju slijedom čega je predmetnu tužbu trebalo odbiti. Pogrešno je i odlučeno o zastari predmetnog potraživanja, kao što je i propušteno utvrditi zastaru uz zakonske zatezne kamate budući da je zastara iste određena u roku od tri godine od dospjeća a veliki dio tužbenog zahtjeva u pogledu kamate, pa čak i glavnice je bio u zastari. Nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da nije dokazano da je tuženik povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva uz nalog tužitelju plaćanja troška cjelokupnog prvostupanjskog postupka a podredno ukidanje presude i vraćanje postupka na ponovno odlučivanje uz zahtjev troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, obzirom je i proveo dokaze vezano za osnovu utvrđenja. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 3.893,58 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, osnovom ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 21. veljače 2008. u dijelu ugovorene otplate kredita vezano uz korištenje valutne klauzule CHF.

8. Tijekom postupka i nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 16.731,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju novog vozila, kao i da su anuiteti kredita tijekom otplate rasli zbog povećanja i u odnosu na tečaj CHF, kao što i tijekom postupka nije bila sporna postavljena visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je da li se u odnosu na zahtjev primjenjuje odluka iz postupka kolektivne zaštite potrošača, time i ništetnost ugovorene valutne klauzule, kao i svojstvo potrošača tužiteljice i zastara potraživanja tužiteljice.

10. Prvostupanjski sud je u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu CHF utvrdio, da se zahtjev tužiteljice, kao potrošača, temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, u kojem je i pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena i obveza ugovornih strana vezana za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa i da tužiteljica ima pravo sukladno čl. 502.c ZPP-a pozvati se na utvrđenje istog postupka. U odnosu na sporno pitanje da li je korisnik kredita potrošač odnosno da li se na tužiteljicu primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača, pozivom i na odredbu čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti dok je i prema čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) "potrošač" fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Pozivom i na Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prema čl. 2. definira da se za potrebe Direktive primjenjuju definicije, a između ostalih, da je "potrošač" svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Tužiteljica da je sklopila potrošački ugovor u svrhu kupnje osobnog automobila koje je koristila i dalje koristi za svoje osobne potrebe, a kako proizlazi iz njezinog iskaza, pa je stoga neupitna i njezina aktivna legitimacija kao potrošača. U odnosu na tvrdnju tuženika da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora, istu smatra neutemeljenom jer je smisao kolektivne zaštite, kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin propisan čl. 502c ZPP-a koji se treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje šteta koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti istovjetne odredbe Ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i isplatu temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne odredbe valutne klauzule. Nadalje, da se iz sadržaja Ugovora o kreditu, tipskog ugovora, uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo, a u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijem bi sadržaju potrošač mogao utjecati, kao i da je logično i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, dok nije mogao znati niti je znao, a ne bi ni pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, koje nije mogao niti predvidjeti, pa je stoga i tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi primio uplate po otplati kredita, te ih je obvezan vratiti po ništetnim ugovornim odredbama. Cijeneći i odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 kao i ugovornu odredbu t. 1. i t. 7. Ugovora o kreditu, u toj odredbi nije upotrijebljen izraz "valutna klauzula", već "kunska protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja", pa sadržaj te odredbe, tužiteljici kao prosječnom potrošaču, bila je jasna odredba da se glavnica kredita i kamata vezuju uz valutu švicarskog franka ali da li je ta sporna ugovorna odredba potrošaču lako razumljiva, ista da nije, obzirom i da u samom kreditu nisu sadržani razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužiteljicu u fazi pregovaranja o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica i otplata anuiteta vezuje upravo uz valutu švicarskog franka i time nije bila dovoljno informirana te ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogla razumjeti spornu ugovornu odredbu i donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu. Cijeneći i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima uz čl. 1115. ZOO-a uz činjenicu da je tuženik u trenutku stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a dužan je platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio, pa je stoga i odlučeno kao u izreci presude. Prigovor zastare potraživanja je ocijenjen kao neosnovan vezano i za čl. 241. ZOO-a, obzirom da je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012. godine, prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, time je i prekinuta zastara, a radi se o postupku koji je pravomoćno okončan tek 14. lipnja 2018., kada je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe, budući je tužba podnesena 24. travnja 2023., te nije istekao zastarni rok od pet godina, što i proizlazi iz pravnog shvaćanja sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održan 31. siječnja 2022.

11. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita.

12. U odnosu na pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kojima utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe a vezano i za odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, žalbeni navodi nisu osnovani. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 – dalje ZZP/14) propisano je da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., odlučeno je da u postupku koji je i pokrenut od strane tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača u odnosu i na tuženika koja je i bio stranka postupka, da su banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 06. kolovoza 2007. a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 113/09). Stoga, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je i potvrđena odluka Trgovačkog suda Republike Hrvatske P-1401/12 i postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditu obvezuje prvostupanjski sud i posljedično tome, prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost zakonskih odredbi, obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetnom raspravljanja u toj odluci. U tom kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više banaka, u ovom postupku i tuženika, utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF.

13. U okviru postupka pokrenutom od strane potrošača u odnosu i na tuženika u predmetnom postupku, odlučivano je o uvjetima osnove povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ali i ne da se time radilo i o pojedinačno zaključenim ugovorima u okviru te presude, već o načnu i terminologiji koja se koristi u odlukama a vezano u odnosu i na valutu CHF. Osnova odgovornosti tuženika stoga je utvrđena pravomoćnom presudom i svi žalbeni navodi kojima se ukazuje da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koji su predloženi, odnosno pogrešno ocijenio navedene dokaze, ne dovodi i utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Postupak koji je i vođen u odnosu na odredbe vezuju se s primjenom općih akata kreditora i to protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora, kao i sve što nije regulirano ugovorom, utvrđeno je nesavjesnim postupanjem tuženika, time se i žalbom ne utječe na suprotnu odluku. Uz navedeno, nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud trebao zatražiti ugovor o kojem je odlučivano o povredi kolektivnih interesa potrošača.

14. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav, da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502.a i čl. 502.b ZPP-a primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/07 i propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti a odredbom čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07 koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima opisano je i da nije dužnost prvostupanjskog suda u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena općenito, odnosno na apstraktnoj razini, obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano i odredbama ZZP-a.

15. Prema iskazu tužiteljice i Ugovora o kreditu, proizlazi da je zaključen u osobne svrhe radi kupnje osobnog vozila, pa je stoga i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o svojstvu potrošača. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, ne proizlazi zaključak o namjeri ugovornih strana ugovaranja kunskog kredita, obzirom je i prema zaključenom ugovoru ugovorena isplata u kunskoj protuvrijednosti vezanoj za tečaj kreditora za CHF. Time je i zatražena, prema provedenom izračunu, na koji i nije bilo primjedbi, vezanom za više naplaćene iznose u odnosu na valutu CHF isplata. U odnosu na žalbene navode da vještak nije pravilno utvrdio iznos eventualne preplate vezano za formulaciju zahtjeva tužitelja, ti navodi nisu osnovani, obzirom da je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za provođenjem vještačenja i prihvatio financijsko vještačenje provedeno po tužiteljici, te ostao samo kod osporavanja osnove zahtjeva.

16. Suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare.

17. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (u predmetnom postupku 14. lipnja 2018.), zbog čega je pravilno zaključeno da je tužba podnesena unutar zakonskog roka od pet godina. U odnosu na naveden zaključak isti je posebno cijenjen i obrazložen u okviru pravnog shvaćanja Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022., time da se zastara cijeni u okviru odluke donesene u postupku zaštite potrošača. U nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito utvrđivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvarivati djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i u odnosu što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da je pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a obzirom da u protivnom ne bi imalo smisla. U okviru tog treba i cijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, a prema kojoj se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će bit prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa koje je i tužitelj ovlašten štititi jer u takvom slučaju je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih povezivati.

18. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. od kada prava Europske unije čine dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je i više od onog nacionalnog prava, pa obveza primjene prava Europske unije postoje u odnosu na sve one pravne odnose nastale nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Zaštita kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je i uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane i u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

19. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuju prava Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine uz praksu suda Europske unije i na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju a koji je u primjeni od 2005. godine.

20. Žalitelj se neosnovano poziva da prvostupanjski sud nije cijenio, kao ni provodio predložene dokaze, obzirom da to i nije utvrđeno. Tuženik je odustao od saslušanja svoje djelatnice i ostao kod dokaznog prijedloga saslušanjem javnog bilježnika, koji je više puta pozvan radi saslušanja i nije pristupio na ročište. Pravilno je od strane prvostupanjskog suda na ročištu na koje ponovno nije pristupio kao svjedok javni bilježnik Anđelko Stanić, odustalo da se sasluša javni bilježnik koji je ovjerio predmetni Ugovor, obzirom da javni bilježnik nije imao posebnih saznanja o uvjetima sklapanja toga Ugovora, dok se posebno i žalbom ne iznose dokazi koji su predloženi ali nisu procijenjeni. Osim toga, prvostupanjski sud je i cijenio ono što je dostavljeno vezano za odluku i cijenio dokumentaciju tuženika dostavljenu uz tužbu kao i navode odgovora na tužbu.

21. Slijedom navedenog niti iz tog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja što proizlazi i iz odluke VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., radi čega je žalba žalitelja ocijenjena neosnovana i u tom dijelu.

22. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je istu sam formulirao i nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

23. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. U odnosu na žalbu tužitelja vezano za trošak, isti se posebno ne pobija već je vezan za meritornu odluku, pa stoga isti i posebno nije cijenjen.

25. Slijedom navedenog žalba tuženika odbijena je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao i zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 23. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić