UsI-1046/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Radojki Ćupurdija, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja EI iz Ružića, EI 3, zastupanog po opunomoćenicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu „Ljubičić & Vrdoljak & partneri“, Split, Sukojišanska 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi prisilne naplate poreza i drugih javnih davanja, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 23. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-415-01/22-01/175, URBROJ: 513-04-24-15 od 26. ožujka 2024. i Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I-415-02/2022-001/00555, URBROJ: 513-007-15/2022-01 od 11. ožujka 2022. kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pravovremeno 24. travnja 2024. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-415-01/22-01/175, URBROJ: 513- 04-24-15 od 26. ožujka 2024. i Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I-415-02/2022-001/00555, URBROJ: 513-007-15/2022-01 od 11. ožujka 2022. zbog, u biti, svih zakonskih razloga bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Istaknuo je da mu nije omogućeno izjašnjavanje u postupku u smislu članka 30. ZUP-a, da je povrijeđeno i načelo materijalne istine iz članka 8. ZUP-a, da osporena rješenja ne sadrže pravo stanje stvari i razloge rješavanje uprave stvari pa i onih koji su bili ključni pri ocjeni pojedinih dokaza, zbog čega je, tvrdi, povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. ZUP-a te da nije poštovana ni odredba članka 51. ZUP-a. Istaknuo je i da tuženik u ponovnom postupka nije postupio po uputama i ocjenama upravnog suda iz pravomoćne presude broj UsI-2953/22 od 14. prosinca 2023. i da spisu ponovno nisu priložene ovršne isprave iz kojih bi bilo razvidno struktura duga ali i okolnosti bitne za ocjenu je li nastupila zastara; da isprava na kojoj je utemeljena ovrha nema značenje ovršne isprave te da se ovrha može provoditi samo ako je dug dospio te da rješenje o ovrsi ne sadrži sve obvezatne elemente koji su nužni za određivanje i provedbu ovrhe. Smatra da je u konkretnom predmetu nastupila zastara naplate poreza u smislu članka 108. i 109. OPZ-a, da je ona nastupila 1. siječnja 2019. s obzirom na početak roka zastare i protek jedinstvenog šestogodišnjeg roka zastare, da u prilog tomu govori praksa Europskog suda iz presude broj C-52/14 od 11. lipnja 2015., da je na zastaru tuženika trebao paziti po službenoj dužnosti te da isprava na temelju koje je određena ovrha nema značenje vjerodostojne isprave. Stoga je zatražio poništiti osporena rješenja i predmet vratiti na ponovni postupak.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja o ovrsi Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I-415-02/2022-001/00555, URBROJ: 513-007-15/2022-01 od 11. ožujka 2022., a kojim je utvrđeno da ovršenik, tužitelj na 11. ožujka 2022. s osnova poreznih obveza duguje iznos od 592.067,15 kuna, od čega se 511.715,26 kuna odnosi na glavnicu i 80.351,89 kuna odnosi na zatezne kamate te je određena ovrha na njegovim novčanim sredstvima radi prisilne naplate navedenog dospjelog duga.

3. U dokaznom postupku čitan je spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-415-02/2022-001/00555.

3.1. Tužitelj je predložio izvesti dokaz svojim saslušanjem te čitati spis ovoga suda poslovni broj UsI-2953/22. Sud je smatrao nepotrebnim izvoditi navedene dokaze te su stoga oni odbijeni, budući da je mogao ocijeniti (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju stanja spisa predmeta poreznog tijela i ocjenom ostalih izvedenih dokaza te budući da tužitelj nije niti precizirao činjenice radi čijeg razjašnjenja i utvrđenja su ti dokazi predloženi (naveo je da ih predlaže na okolnosti navedene u tužbi). Tuženik nije imao ikakvih drugih dokaznih prijedloga.

4. Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet ovoga spora je ovrha određena na temelju ovršnih isprava na pokretninama i posebnom na motornim vozilima tužitelja radi prisilne naplate dospjelog duga u iznosu od 592.067,15 kuna, od čega se 511.715,26 kuna odnosi na glavnicu i 80.351,89 kuna odnosi na zatezne kamate. Ona je određena na temelju odredbi članka 140. stavka 1. i 2., članka 141. stavka 1. i članka 153. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., u daljnjem tekstu:, u daljnjem tekstu: OPZ/16) i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, broj: 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20. i 133/20., u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima).

7. Nije sporno da je ovrha određena na temelju ovršnih isprava, izvršnog poreznog rješenja KLASA: UP/I-471-02/20-01/34, URBROJ: 513-07-15-20-5 od 8. lipnja 2020. (postalo je izvršno 23. veljače 2022.) i JOPPD obrasca 22070. Nije, u biti, sporna ni struktura a ni visina dospjele tražbine čije je prisilno ispunjenje određeno rješenjem o ovrsi. U tom dijelu tužitelj je površno i vrlo općenito osporio zakonitost poreznih rješenja i ne potkrjepljujući te tvrdnje ikakvim dokazima.

7.1. Potanko analizirajući tužbu može se zaključiti da tužitelj nije konkretno osporio niti da je ovrha određena u skladu s ispravama na kojima je utemeljeno izvršenje, već on, pozivajući se na raniju pravomoćnu presudu ovoga suda, navodi da spisu nisu priložene isprave, iako suprotno proizlazi iz njegova sadržaja.

8. Međutim, pokazalo se spornim je li nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga. Tužitelj smatra i da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku i da su učinjene povrede pravila kojima je uređeno provođenje ispitnog postupka.

9. Člankom 140. stavkom 1. OPZ-a ovrha se provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, a prema odredbi članka 141. stavcima 1. i 2. OPZ-a o provođenju ovrhe donosi se rješenje o ovrsi, koje, osim podataka iz članka 58. stavka 4. toga zakona, mora sadržavati i: 1. naznaku ovršne ili vjerodostojne isprave na temelju koje se ovrha određuje 2. visinu i vrstu porezne obveze i pripadajućih kamata koje se ovrhom naplaćuju 3. predmet ovrhe 4. način provođenja ovrhe 5. troškove ovrhe i 6. uputu o pravnom lijeku.

9.1. Ovrha se može provesti na novčanoj tražbini ovršenika, pokretninama, drugim imovinskim, odnosno materijalnim pravima te na nekretninama (čl. 152. stavka 1. OPZ-a), s time da je pljenidba novčanih sredstava ovršenika po računima uređena odredbama članka 153. OPZ-a.

9.2. Člankom 153. stavkom 1. OPZ-a je propisano da provedba ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika obavlja se dostavom osnove za plaćanje Financijskoj agenciji sukladno odredbama zakona kojim se uređuje provedba ovrhe na novčanim sredstvima. Financijska agencija po primitku rješenja o ovrsi i naloga za provedbu ovrhe iz stavka 2. ovoga članka, sukladno tom zakonu, odmah izdaje nalog za prijenos novčanih sredstava na račun ovrhovoditelja naznačen u osnovi za plaćanje.

10. S obzirom na sadržaj čitanoga spisa poreznog tijela i rješenja o ovrsi, te uzimajući u obzir opseg i sadržaj tužiteljeva osporavanja (koji nije konkretno osporio ni opstojnost, ni visinu a ni strukturu dospjelog duga), sud ocjenjuje da je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je odredilo ovrhu na novčanoj tražbini tužitelja radi prisilne naplate novčane tražbine u navedenom iznosu, a izreka rješenje o ovrsi odgovara rješenju o ovrsi na novčanoj tražbini i sadrži sve ovršne radnje, način provođenja ovrhe i druge obvezne elemente predviđene OPZ-om i Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima te je ono donijeto u skladu s ovršnom ispravom. Struktura i visina dospjelog duga čije je prisilno ispunjenje određeno proizlazi i iz sadržaja ovršne isprave – ovršnih isprava, izvršnog poreznog rješenja KLASA: UP/I-471-02/20-01/34, URBROJ: 513-07-15-20-5 od 8. lipnja 2020. (postalo je izvršno 23. veljače 2022.) i JOPPD obrasca 22070. Tim ispravama sud vjeruje kao objektivnim i vjerodostojnim dokazima, budući da je riječ o javnim ispravama, budući da je riječ o pravomoćnoj i ovršnoj odluci javnopravnog tijela i budući da tužitelj nije konkretno osporio vjerodostojnost njihovog sadržaja.

11. Vezano za tužiteljev prigovor zastare, valja istaknuti sljedeće.

12. Javnopravna tijela su u poreznom postupku dužna paziti na zastaru po službenoj dužnosti. To pravno shvaćanje izraženo je na sjednici Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 3. i 7. studenog 2014. (zaključak poslovni broj 6 Su-507/2014-2 od 7. studenog 2014. – dostupno na www.upravnisudrh.hr). To znači da su ona dužna voditi računa i o nastupu apsolutne ili relativne zastare u trenutku poduzimanja bilo koje službene radnje, pa i odlučivanja o žalbi protiv poreznog rješenja.

13. U skladu s prijelaznim odredbama članka 197. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16., stupio na snagu 1. siječnja 2017.; u daljnjem tekstu: OPZ/16.), postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršit će se prema odredbama toga zakona, kao i postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara. Jedino će se postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a dovršiti prema odredbama OPZ-a/16.

14. Iščitavajući navedene zakonske norme može se zaključiti da je OPZ/16 ukinuo razlikovanje relativne i apsolutne zastare koje je predviđao OPZ te je propisan jedinstveni šestogodišnji zastarni rok. Takva je zakonodavna promjena zahtijevala propisivanje i odgovarajućega prijelaznog režima, koji uzima u obzir činjenicu da je u nekim postupcima pokrenutim prema OPZ-u do dana stupanja na snagu OPZ/16 nastupila relativna ili apsolutna zastara. Shodno tomu prijelazni režim vezano za zastaru uređen je kao iznimka citiranom odredbom članka 197. stavka 2. OPZ/16-a, kojom je iz područja primjene općega prijelaznog režima isključeno upravo pitanje vezano za nastup zastare prema članku 197. stavku 2. OPZ/16.

15. Tumačenjem sadržaja odredbe članka 197. stavka 2. OPZ/16-a sud smatra da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze, ali i u postupcima utvrđivanja i naplate porezne obveze koji su pokrenuti prema OPZ-u relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017., kada je stupio na snagu OPZ/16. Naime, nakon toga trenutka relativna zastara ne teče, pa nije moguće ni utvrditi njezino nastupanje nakon 1. siječnja 2017. To znači da će se postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema OPZ-u, a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema OPZ/16. Samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se, u smislu odredbe članka 197. stavka 1. OPZ/16-a, po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ-u. Može se i zaključiti da će se novi zakon, odnosno OPZ/16 primijeniti i na situaciju u kojoj je do 1. siječnja 2017. nije nastupila apsolutna zastara prema OPZ-u. Pritom, sud smatra da okolnost je li porezni obveznik podnio poseban zahtjev za utvrđenje zastare ili nije, odnosno je li istakao prigovor zastare u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti radi utvrđivanja porezne obveze ili nije ne može biti razlog za nejednako oporezivanje, a niti ta činjenica može opravdati različite pravne posljedice glede prijelaznoga režima u pogledu zastare osobito u situaciji kada je porezno tijelo i po službenoj dužnosti, bez obzira o radnjama poreznog obveznika, dužno paziti na nastupanje zastare.

16. Valja zaključiti da, prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16-a, vezano za primjenu materijalnog prava pri ocjeni nastupa zastare utvrđivanja i naplate poreza ključno je utvrditi je li u trenutku stupanja na snagu OPZ/16-a, odnosno na dan 1. siječnja 2017. nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ-a.

17. Izložena pravna shvaćanja zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj U-zpz-28/2021 od 25. svibnja 2021. i poslovni broj U-zpz- 73/2021-7 od 12. siječnja 2022. (dostupna na: http://www.vsrh.hr).

18. Polazeći od iznesenih općenitih pravnih stajališta vezano za primjenu materijalnog propisa glede nastupa zastare prava na utvrđenje i naplatu poreznih obveza, a vračajući se na konkretan predmet, valja istaknuti sljedeće.

19. OPZ/16 uređuje institut porezne zastare ponajprije u člancima 108. i 109. Odredbama navedenih članaka OPZ propisuje samo jedinstveni rok zastare od šest godina od kada je zastara počela teći te time ne razlikuje apsolutnu od relativne zastare.

20. Odredbom članka 108. stavka 6. OPZ-a je propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

21. S obzirom na trenutak izvršnosti isprava na temelju kojih je određena ovrha te trenutak pokretanja i određivanja ovrhe, sud smatra da u konkretnom predmetu nije protekao jedinstveni zastarni šestogodišnji rok prava na naplatu porezne obveze od početka trajanja zastarnog roka u smislu odredbi članka 108. stavka 1. i 4. OPZ, kako su to pravilno i zakonito obrazložila i zaključila porezna tijela.

22. Pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva sud nije uzeo u obzir navode tužitelja vezano za zakonitost isprava na temelju kojih je određena ovrha, budući da ovršenik ne može žalbom na rješenje o ovrsi osporavati zakonitost ovršne isprave na temelju odredbe članka 142. stavka 7. OPZ-a te budući da to nije predmet ocjene u ovom sporu. Valja naglasiti i da upravno sudski nadzor zakonitosti osporene odluke javnopravnog tijela polazi odnosno izvire iz tuženikove stvarne nadležnosti i od predmeta upravne stvari u kojoj je osporena odluka donesena te da su predmet ocjene zakonitosti odluke koje su donijete u stadiju odlučivanja a ne provedbe ovrhe.

23. Vezano za tužiteljevu tvrdnju da nije proveden ispitni postupak i da mu nije omogućeno sudjelovanje u tom postupku, a u uvjetima kada nije konkretno osporio ni jednu ključnu činjenice bitnu za rješavanje upravne stvari pa ni strukturu i visinu dospjelog duga te da, osim općenito, nije osporio ni usklađenost rješenja o ovrsi s ovršnim ispravama, sud smatra da ti navodi nisu bitni i da u konkretnom predmetu oni ne utječu na ocjenu zakonitosti osporenih odluka. Sud smatra i da su u konkretnom predmetu bili ispunjeni kumulativni zakonski uvjeti za neposredno rješavanje predmeta koji je pokrenut po službenoj dužnosti iz članka 49. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP), osobito s obzirom na to da se pravo stanje stvari i ključne činjenice, a kojima je ovisila i pravilna primjena propisa, moglo utvrdi na temelju uvida u službene podatke kojima je raspolagalo javnopravno tijelo. Valja općenito navesti i da se ovršni postupak pokreće po službenoj dužnosti donošenjem rješenja o ovrsi u uvjetima ako je tražbina dospjela i u skladu s ovršnom ispravom koja je postala izvršna.

24. Sud ocjenjuje da su osporena rješenja razumljiva i dostatno obrazložena te da ona sadrže sve razloge rješavanje upravne stvari koji imaju uporišta u činjenicama utvrđenim tijekom postupka pa i one vezao za ocjenu žalbenih navoda, odnosno navoda stranke, a porezna tijela su pravilno primijenila mjerodavno materijalno pravo i ne počinivši ikakvu bitnu povredu postupka. Nisu povrijeđene ni odredbe članka 8., 9., 30. i 52. stavak 2. i 4. ZUP-a, na koje je paušalno skrenuo pozornost tužitelj.

25. Stoga, a budući da su osporene odluke zakonite i budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao točkom I. izreke.

26. S obzirom na to da tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je, na temelju odredbi članka 148. stavka 1. i 4. u vezi s člankom 147. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troška spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 23. lipnja 2025.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 1. i 6., članak 127., 128. stavak 1. i 3. u vezi s člankom 148. stavkom 5. i 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima u OD „Ljubičić & Vrdoljak & partneri“, Split, Sukojišanska 4,

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, a spis predmeta tuženika KLASA: UP/I-415-02/2022-001/00555 vratiti nakon pravomoćnosti presude,

- u spis.