Poslovni broj: UsI - 1303/2024-22

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirandi Gulišija Jurišić uz sudjelovanje KU, u upravnom sporu tužitelja Trajektna luka Split d.d. Split, Gat sv. Duje 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po prokuristi ĆU, a ovaj po opunomoćeniku Darku Medaku, odvjetniku u Splitu, Kneza Ljudevita Posavskog 12, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 22874515170, zastupanog po EU, uz sudjelovanje zainteresirane osobe "Braniteljska zadruga Legio Quarta" Split, Antofagaste 14, OIB: 73518136895, zastupane po opunomoćeniku Mati Glibota, odvjetniku u Splitu, Bihaćka 13, radi davanje koncesije za obavljanje lučke djelatnosti priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata na lučkom području, nakon javne rasprave održane i zaključene 22. svibnja 2025., objavom odluke na temelju članka 114. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24; dalje ZUS), 23. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske Klasa: UP/II-342-22/16-01/08 Urbroj: 530-03-2-1-16-17 od 5. listopada 2016. i Odluka Upravnog vijeća Lučke uprave Split Urbroj: 4117-232214 od 6. rujna 2016. i predmet vraća na ponovni postupak i odlučivanje.

II. U ponovnom postupku tuženik je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura, u roku od 30 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja.

IV. U ostalom dijelu odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-342-22/16-01/08 Urbroj: 530-03-2-1-16-17 od 5. listopada 2016.

- odbija se tužiteljeva žalba i potvrđuje Odluka Upravnog vijeća Lučke uprave Split Urbroj: 4116-232214 od 6. rujna 2016. o davanju koncesije za obavljanje lučke djelatnosti priveza i odvoza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata na lučkom području trajektne luke Split (u daljnjem tekstu: Odluka o koncesiji) (točka 1.);

- odbacuje se zahtjev za određivanjem privremene mjere zabrane donošenja Odluke o koncesiji za obavljanje lučke djelatnosti prihvat i usmjeravanje vozila u svrhu ukrcaja ili iskrcaja vozila na lučkom području trajektne luke Split, zabrane zaključivanja i izvršenja Ugovora o koncesiji s odabranim ponuditeljem "Braniteljskom zadrugom Legio Quarta" iz Splita do pravomoćnog završetka upravnog spora, kao i zabranu provođenja novog postupka Otvorenog poziva za davanje predmetne koncesije. Podnositelj zahtjeva traži da predmetna privremena mjera ostane na snazi do donošenja konačne odluke Ministarstva temeljem žalbe tužitelja iz razloga što ne postoje uvjeti za donošenje takve mjere (točka 2.).

2. U pravodobno podnesenoj tužbi uređenoj i dopunjenoj podnescima priloženim tijekom spora tužitelj opširno iznosi razloge zbog kojih osporava rješenje tuženika i Odluku o koncesiji iz svih zakonom propisanih razloga, koji se u nastavku iznose u dijelu bitnom za rješavanje konkretne upravne stvari. Povredu materijalnog prava nalazi u činjenici da je o žalbi odlučilo nenadležno tijelo, jer je za rješavanje žalbi u smislu odredaba Zakona o koncesijama i Zakona o javnoj nabavi u postupcima davanja koncesije nadležna Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave. Ovdje da uopće nisu bili ispunjeni uvjeti za objavu Otvorenog poziva za davanje koncesija za obavljanje određenih lučkih djelatnosti, jer je između Lučke uprave Split i tužitelja sklopljen Ugovor o koncesiji br. 698/06 od 8. ožujka 2006. temeljem kojeg prvenstvena koncesija tužitelja traje do 8. ožujka 2018., a temeljem iste tužitelj ima pravo obavljati lučke djelatnosti koje su predmet Otvorenog poziva od 8. ožujka 2018. Tuženik pogrešno zaključuje da poništenjem Odluke o dodjeli prvenstvene koncesije br. 594 od 23. veljače 2006. nije na snazi niti Ugovor o koncesiji od 8. ožujka 2006., pri čemu se ne poziva ni na jedan propis iz kojeg bi takvo nešto proizlazilo ili akt nadležnog tijela kojim je navedeni Ugovor stavljen izvan snage. Tužitelj je zaključenjem i potpisom odnosno stupanjem na snagu Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2016. i Primopredajnog zapisnika od 21. travnja 2006. stekao pravo iskorištavati prvenstvenu koncesiju pa su javnopravna tijela osporenim odlukama i davanjem koncesije drugom koncesionaru na grub način povrijedila načelo razmjernosti i pravo tužitelja na konzumiranje prvenstvene koncesije. Ovo s tim više što je tužitelj 2. rujna 2016. podnio zahtjev za produženje prvenstvene koncesije, zbog čega Otvoreni poziv nije mogao biti javno objavljen, jer tuženik do podnošenja ove tužbe o tome nije donio konačnu odluku. U konkretnom slučaju radi se o osnovnim lučkim djelatnostima u luci otvorenoj za javni promet od osobitog gospodarskog interesa za Republiku Hrvatske, zbog čega je prema propisima Europske unije i Republike Hrvatske (članak 3. stavak 1. i članka 17. stavak 1. ZPDML-a) prikupljanje ponuda moralo biti javno objavljeno. Dok za obavljanje osnovnih lučkih djelatnosti velike vrijednosti nisu javno objavljeni otvoreni poziv i Odluka o davanju koncesije, istodobno je javno objavljena Obavijest o namjeri davanja koncesije za sporedne lučke djelatnosti (davanje vode i struje plovilima). Otvoreni poziv i tuženikovo rješenje je nezakonito i protivno Zakonu o koncesijama te Uredbi o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru, jer Lučka uprava Split, kao davatelj koncesije, nije obavila niti jednu pripremnu radnju za davanje koncesije (postupak utvrđenja je li određena granica pomorskog dobra odnosno je li područje na kojem će se obavljati koncesija određeno i upisano kao pomorsko dobro, utvrdilo jesu li Otvoreni poziv i zahtjevi usklađeni s dokumentima prostornog uređenja, imenovalo stručno povjerenstvo za koncesiju, izrada dokumentacije za nadmetanje odnosno davanje koncesije na zahtjev…), niti se na temelju poziva mogla izraditi odgovarajuća i realna ponuda koncesijske naknade i studija o gospodarskoj opravdanosti obavljanja navedenih lučkih djelatnosti u razdoblju od pet godina, na koje se koncesija daje. Odluka ne sadrži vrstu i opseg gospodarskog korištenja pomorskog dobra za koje se daje koncesija niti su navedene granice lučkog područja na kojima će se lučke djelatnosti obavljati, kao i opseg gospodarskog korištenja. U ovom je slučaju koncesija na zahtjev dana s namjerom neopravdanog izbjegavanja primjene propisanog postupka davanja koncesije.

2.1. Nakon što je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske Us-10744/2004 od 30. studenog 2005. poništena Odluka o dodjeli prvenstvene koncesije od 21. lipnja 2004., tužitelj smatra da su novom Odlukom o dodjeli prvenstvene koncesije od 23. veljače 2006. i Ugovorom o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006. u cijelosti zamijenjeni Odluka i Ugovor iz 2004. U trenutku ukidanja spomenute presude rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Uzz-8/06 od 16. svibnja 2006. više nije postojala Odluka o dodjeli koncesiji od 21. lipnja 2004. niti je ista osnažena kasnijom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske br. Us-8033/2006 od 30. kolovoza 2006. Stoga tuženik i nije mogao po pravu nadzora pozivom na odredbu članka 263. stavak 1. točka 2. Zakona o općem upravnom postupku poništiti Odluku Lučke uprave jer nisu postojale dvije odluke u istoj stvari, već samo jedna Odluka od 23. veljače 2006. Tvrdi da presudama Upravnog suda Republike Hrvatske Us-8033/06 od 30. kolovoza 2006. i Uss-120/14 od 29. siječnja 2015. nije održana na snazi Odluka od 21. lipnja 2004. odnosno da u konkretnom slučaju koncesija nije ni počela teći, jer je rješenjem tuženika od 11. prosinca 2006. poništena jedina važeća Odluka o dodjeli prvenstvene koncesije. Rok za korištenje prvenstvene koncesije nije počeo teći ni zbog toga što davatelj koncesije nije izvršio svoje obveze iz članka 16., 26. i 2. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji. Naime, Ugovorom o prvenstvenoj koncesiji davatelj koncesije je tužitelju dao koncesije lučkih djelatnosti (privez i odvez plovila, ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja vozila, lučke iskope) te ga obvezao na njihovo obavljanje pod prijetnjom oduzimanja koncesije. Istodobno je Tarifama lučkih naknada iz 2003., 2005., 2013. i 2015. Lučka uprava Split propustila izvršiti svoje ugovorne obveze određivanja posebne tarife lučkih naknada (za privez i odvez plovila, za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila u/sa brodova, za parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila, i lučke iskope) i drastično snizila postojeće tarife za privez i odvez plovila i davanje vode i struje brodovima te za privez i odvez brodova. Neodređivanjem tarifa za lučke djelatnosti dodijeljene u koncesiju i nezakonitim snižavanjem postojeće tarife te neangažiranjem tužitelja za poslove lučkih iskopa, Lučka uprava Split postupila je protivno odredbama Ugovora o prvenstvenoj koncesiji i potpuno onemogućila tužitelja u gospodarskom iskorištavanju prvenstvene koncesije i stjecanju prihoda u visini naknade za izvršena ulaganja u izgradnju i održavanje objekata podgradnje i nadgradnje. Činjenica neispunjenja obveza Lučke uprave Split iz Ugovora o koncesiji pravomoćno je utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6898/10 od 20. studenog 2014. i ovog suda UsI-34/14 od 5. svibnja 2016. Diobenom bilancom od 25. studenog 1997. tužitelj je iz svojih poslovnih knjiga isknjižio i predao na upravljanje Lučkoj upravi svoju imovinu ukupne knjigovodstvene vrijednosti od 483.192.186,14 kn, dok mu je kroz prvenstvenu koncesiju omogućeno stjecanje protučinidbe od samo 104.755.678,04 kn.

2.2. Smatra da javnopravna tijela pogrešno tumače i primjenjuju odredbe Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004., jer bez obzira što je njime ugovoreno trajanje koncesije od 12 godina od stupanja na snagu, stvaran rok korištenja koncesije počinje teći izvršenjem obveze davatelja koncesije na predaju lučkih djelatnosti i lučkog područja koncesionaru, jer bi se u protivnom otezanjem s predajom izigrala legitimna očekivanja i prava koncesionara na obavljanje lučkih djelatnosti u ugovorenom roku. Iako je sporni Ugovor sklopljen 6. rujna 2004., tužitelju se predalo i omogućilo obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje objekta podgradnje i nadgradnje u luci Split tek 4. veljače 2005., o čemu je sastavljen i primopredajni zapisnik.

2.3. Bitne povrede postupka počinjene su u odnosu na odredbu članka 30. stavak 1. i 2. i članka 52. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku jer se tužitelju nije omogućilo sudjelovati u postupku, očitovati o činjenicama i predlagati dokaze. U prvostupanjskoj odluci navode se samo i isključivo činjenice koje idu u korist prvostupanjskog tijela, kao jedne ugovorne strane, dok nije zakazana rasprava i proveden ispitni postupak na kojem bi se omogućilo izjašnjavanje tužitelju, kao drugoj ugovornoj strani. Umjesto da poništenjem prvostupanjske odluke sankcionira nezakonito postupanje davatelja koncesije, tuženik se upustio u utvrđivanje činjenica i izvođenje dokaza koje nisu bile utvrđene u prvostupanjskom postupku niti se tužitelj imao priliku očitovati o novoutvrđenim činjenicama i novoizvedenim dokazima. Netočno je utvrđenje prvostupanjskog tijela da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Uss-120/14 od 29. siječnja 2015. Odluka Lučke uprave Split od 21. lipnja 2004. održana na snazi, jer je ista zamijenjena novom Odlukom o dodjeli prvenstvene koncesije od 23. veljače 2006.

2.4. Smatra da su davatelj koncesije i tuženik sukladno odredbi članka 49. stavak 4. Ustava RH, članka 67. stavak 6. ZPDML-a, članka 7. ZOO i članka 1038. Pomorskog zakonika tužitelja morali upozoriti da ima pravo na produženje prvenstvene koncesije za razdoblje dok vrijednost dobiti ostvarene od obavljanja lučkih djelatnosti danih u prvenstvenu koncesiju ne dostigne vrijednost dane činidbe. Ovo s tim više što je javnopravno tijelo za 30 godina produžilo prvenstvenu koncesiju ovlašteniku koncesije u sjevernoj teretnoj luci u Splitu – Luci d.d. Split. Isto tako, sve ostale lučke uprave u Republici Hrvatskoj produžile su prvenstvenu koncesiju svim bivšim društvenim poduzećima i na taj način omogućili da za danu činidbu ostvare protučinidbe jednake vrijednosti, što ukazuje na nejednako i neravnopravno tretiranje tužitelja u odnosu na druge prvenstvene koncesionare u Republici Hrvatskoj.

2.5. U postupku je propušteno utvrditi da je tužitelj osnovan 1961. od kada neprekidno obavlja lučke djelatnosti, održava i ulaže u objekte podgradnje i nadgradnje na lučkom području koje je pomorsko dobro; da je iz svojih poslovnih knjiga isknjižio i predao na upravljanje Lučkoj upravi Split imovinu stečenu ulaganjem vlastitog kapitala; da je Odlukom Lučke uprave Split br. 1351 od 28. travnja 2003. tužitelju kao ovlašteniku prvenstvene koncesije snižena postojeća tarifa/cjenik naknada za lučke djelatnosti priveza i odveza brodova te opskrbe brodova vodom i strujom za 50%; da je istodobno propušteno tužitelju odrediti posebne tarife za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, za parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja vozila i putnika; da je tako tužitelj potpuno onemogućen u gospodarskom iskorištavanju prvenstvene koncesije. Iako je putnički promet u luci Split udvostručen, prihod tužitelja od priveza i odveza brodova je snižen (od 11.703.826,00 kn u 2002. na iznos od 8.317.550,00 kn u 2011.), iako je zbog povećanja prometa trebao rasti. Pri tome ističe da Luci d.d. Split, kao ni drugim ovlaštenicima prvenstvene koncesije nisu snižene tarife lučkih naknada te iznosi usporedne podatke o prihodima drugih ovlaštenika prvenstvene koncesije, kojima su produžene prvenstvene koncesije za 30 do 50 godina, iako su isti ostvarili znatno veće prihode od prvenstvene koncesije od tužitelja. Tuženik je propustio utvrditi da je Upravno vijeće Lučke uprave Split cjenikom (Tarifom) naknada uz koja trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke Ur.br. 1018-169987 od 24. veljače 2015. samo tužitelju kao ovlašteniku prvenstvene koncesije drastično snizilo postojeću Tarifu/Cjenik naknada za lučku djelatnost priveza i odveza brodova za 50% (u odnosu na 2015.) te ponovno propustilo odrediti posebnu tarifu lučkih naknada za lučku djelatnost ukrcaja i iskrcaja putnika te parkirališnu djelatnost, čime je postupila protivno nalogu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz pravomoćne presude br. 60 Pž-6898/10 od 20. studenog 2014. Kako su razdoblju od 2004. do 2016. ostvareni prihodi koji su za gotovo četiri puta manji od vrijednosti imovine koju je tužitelj predao na upravljanje Lučkoj upravi Split, postoji nerazmjer uzajamnih činidbi iz koje proizlazi ništetnost Ugovora o koncesiji. Grubim kršenjem ugovornih obveza prvostupanjsko tijelo je tužitelja dovelo u višegodišnji neravnopravan položaj u odnosu na ostale gospodarske subjekte koji obavljaju iste djelatnosti. U slučaju da osporene odluke ostanu na snazi, tužitelj bi izgubio svaku mogućnost ostvarivanja prihoda i nastavljanja poslovanja što bi dovelo do nemogućnosti plaćanja radnika i gubitka radnih mjesta, nemogućnost plaćanja i gubitka dobavljača i poslovnih partnera, gubitka uplata poreza, prireza, doprinosa u proračun te u konačnici stečaja tužitelja. Kako je nezakonitim utvrđivanjem prestanka prvenstvene koncesije i dodjelom koncesije zainteresiranoj osobi onemogućen u redovnom obavljanju prvenstvene koncesije na temelju važećeg Ugovora, tužitelj potražuje naknadu štete, za koju odgovaraju Lučka uprava Split i Republika Hrvatska koja je prema Odluci o osnivanju Lučke uprave Split i prema izvatku iz sudskog registra solidarno odgovorna za obveze prvostupanjskog tijela.

2.6. Dalje, navodi da ima brojne mjesečne financijske obveze (temeljem sporazuma o osiguranju novčane tražbine, ugovora o dugoročnim kreditima i zajmovima) koje neće moći ispuniti ukoliko mu se ne omogući konzumiranje prvenstvene koncesije do isteka odnosno ukoliko se ista ne produži. Kako je Lučka uprava Split već donijela nezakonite odluke o davanju koncesije spomenutoj braniteljskoj zadruzi za obavljanje lučkih djelatnosti privez i odvez plovila te prihvat i preusmjeravanje putnika i vozila, kao i za lučku djelatnost davanje vode i struje brodovima, tužitelj je ostao bez ikakvih prihoda, dok mu je 40 radnika dalo nezakonite i nedopuštene izvanredne otkaze ugovora o radu. Tužitelj nema drugih prihoda osim onih koje ostvaruje prvenstvenom koncesijom. Zbog izloženog, predlaže (nakon izvođenja u tužbi i tijekom spora predloženih dokaza) osporena rješenja poništiti, tuženiku i prvostupanjskom tijelu naložiti na ime štete prouzročene povredom upravnog ugovora naložiti solidarnu isplatu naknade štete koju precizira u tužbi te donošenje odluke o tužiteljevom zahtjevu za dodjelu prvenstvene koncesije od 17. siječnja 2000. odnosno 9. travnja 2001.

3. Uz podnesak od 9. studenog 2016., tužitelj dostavlja rješenje ovog suda UsIjn-36/16 od 25. listopada 2016. kojim se odgađa izvršenje odluke Lučke uprave Split Upravnog vijeća Urbroj: 3214-224031 od 18. srpnja 2016. kojom je odbijen zahtjev za produženje prvenstvene koncesije, odgođena provedba postupka dodjele koncesije koji se vodi na temelju Otvorenog poziva od 24. kolovoza 2016. i Obavijesti o namjeri davanja koncesije od 25. kolovoza 2016., po kojoj Lučka uprava Split odbija postupiti.

4. U odgovoru na tužbu tuženik uzvraća da tužitelj u tužbi, kao i žalbi na prvostupanjsku odluku, želi dokazati da je na snazi Ugovor o prvenstvenoj koncesiji iz 2006. koji je potpisan temeljem Odluke o dodjeli prvenstvene koncesije Lučke uprave Split od 23. veljače 2006. Ta odluka poništena je pravomoćnim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-342-01/06-01/31 Ur.br: 530-04-04-3 sp od 11. prosinca 2006. koje je potvrđeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Uss-119/14-14 od 29. siječnja 2015. koja je donesena temeljem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1202/11, U-III-969/14 od 13. studenog 2014. Unatoč detaljnom obrazloženju osporenog rješenja, tužitelj i dalje tvrdi kako niti jednom odredbom Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama nije propisano da se poništenjem Odluke o prvenstvenoj koncesiji stavlja izvan snage i sam Ugovor o prvenstvenoj koncesiji. Logičnim tumačenjem odredbe članka 25. istog Zakona, prema kojoj davatelj i ovlaštenik koncesije sklapaju ugovor o koncesiji na osnovi odluke o koncesiji, proizlazi da je prethodno donesena odluka o koncesiji na pomorskom dobru uvjet za sklapanje ugovora te ukoliko se odluka o koncesiji naknadno poništi, njezinim poništenjem ugovor o koncesiji više nije na snazi. Osporena Odluka od 12. rujna 2016. deklaratorne je naravi jer se njome samo utvrđuje činjenica da je prvenstvena koncesija prestala 6. rujna 2016. temeljem članka 62. Zakona o morskim lukama i članka 31. ZPDML kojim je propisano da koncesija prestaje istekom roka na koji je dana. Stoga su deplasirani tužiteljevi navodi da Ugovor o prvenstvenoj koncesiji nije ni stupio na snagu jer druga ugovorna strana nije ispunjavala svoje ugovorne obveze, kao i tvrdnja da je tužitelj konzumiranjem prvenstvene koncesije ostvario manji prihod od onog koji je Lučkoj upravi predao Diobenom bilancom. Čak i da Lučka uprava nije ispunjavala svoje ugovorne obveze, što tužitelj ničim nije dokazao, to ne utječe na primjenu propisa koji predviđa prestanak koncesije na pomorskom dobru istekom koncesijskog razdoblja. Tužitelj neprestano iznosi netočnu tvrdnju da je svrha prvenstvene koncesije stjecanje dobiti u visini vrijednosti objekta podgradnje i nadgradnje koje je izgradio i održavao od svog osnivanja 1961. do izrade Diobene bilance i njihove predaje na upravljanje Lučkoj upravi Split. Prvenstvena koncesija nema za cilj takvu naknadu, jer je odredbom članka 62. Zakona o morskim lukama propisano da se prvenstvene koncesije daju na rok od 12 godina, i ne ovise o visini vrijednosti objekta podgradnje i nadgradnje i ostvarenom prihodu prednika prvenstvenog koncesionara. Donošenje koncesije na zahtjev ne provodi se temeljem javnog natječaja. Otvoreni poziv od 24. kolovoza 2016. je javna obavijest kojom se sve zainteresirane osobe upoznaju s mogućnošću podnošenja zahtjeva za dodjelu predmetne koncesije. Za koncesije koje ne iziskuju isključivo korištenje ili izgradnju lučkih objekata izričito je člankom 67. stavak 2. ZPDML propisano da se dodjeljuju na zahtjev. To se odnosi na glavne i sporedne lučke djelatnosti. Djelatnost priveza i odveza plovila ne zahtijeva isključivo korištenje objekata lučke podgradnje i nadgradnje. Sama činjenica da obavljanje neke djelatnosti zahtijeva korištenje objekta (u konkretnom slučaju priveznih bitvi) ne znači da ona zahtijeva isključivo korištenje tih objekta. Isključivo korištenje podrazumijeva da neki objekt tijekom koncesije može koristiti samo jedan koncesionar, uz isključenje drugih, što kod priveznih bitvi nije slučaj. Njih za privez i odvez jednog broda može koristiti jedan koncesionar, a za privez i odvez narednog broda drugi. Predlaže se tužba kao neosnovana odbiti. Ovakav stav da je tuženik zauzeo u svom dopisu Klasa: 342-21/16- 03/17 Urbroj: 530-03-1-1-16-2 od 21. lipnja 2016. Otvoreni poziv je javna informacija da Lučka uprava očekuje podnošenje zahtjeva. U odnosu na tužbene navode da zainteresirana osoba nije imala traženi broj radnika, poziva se na obrazloženje rješenja Klasa: 342-22/16-01/10 Urbroj: 530-03-2-1-16-2 od 21. listopada 2016. (kojim je odbijena tužiteljeva žalba i potvrđuje Odluka o davanju koncesije za obavljanje lučke djelatnosti opskrbom vodom i električnom energijom uz korištenje i održavanje lučke djelatnosti podrgradnje). Tu je utvrđeno da su u trenutku podnošenja zahtjeva za dodjelu predmetnih koncesija svi radnici bili u radnom odnosu kod zainteresirane osobe te uredno prijavljeni HZMO-u i HZZO-u. To je navedeno i u zapisniku Inspektorata rada, Područne jedinice Split, Službe za nadzor radnih odnosa Klasa: 06- 02/16-01/657 Ur.broj: 524-10-04-01/9-16-4 od 19. rujna 2016. Predlaže se tužba kao neosnovana odbiti.

5. U odgovoru na tužbu zainteresirana osoba uzvraća kako tužitelj iznosi nepotrebnu količinu podataka koji nisu od utjecaja za rješavanje predmeta ove upravne stvari. Prvenstvena koncesija prestaje istekom koncesijskog razdoblja po sili zakona, a ne temeljem odluke davatelja koncesije koja je isključivo deklarativne naravi. Stoga, čak i u slučaju da takva odluka sadrži određene nepravilnosti ista ne utječe na činjenicu da je prvenstvena koncesija prestala. Otkako je 2000. podnio zahtjev za prvenstvenu koncesiju tužitelj je pokrenuo brojne sporove vezano za pitanje i uvjete prvenstvene koncesije te postupanja davatelja koncesije. Tijekom tih sporova, u međuvremenu je Odluka o dodjeli prvenstvene koncesije broj 2176 od 21. lipnja 2004. ostala na snazi. Sam ugovor služi izvršenju te odluke odnosno razradi pojedinih pitanja koja se odlukom o koncesiji uređuju te jedno bez drugog ne može postojati. Kako je odluka o davanju koncesije nužan preduvjet odnosno pravna osnova za sklapanje ugovora o koncesiji, zainteresirana osoba smatra da je poništenje Odluke o prvenstvenoj koncesiji od 23. veljače 2006. dovelo do ništetnosti Ugovora o prvenstvenoj koncesiji iz 2006. koji kao takav ne proizvodi nikakve pravne učinke. Do donošenja Odluke o prvenstvenoj koncesiji 2004. tužitelj je koristio prerogative prvenstvenog koncesionara pa sada, nakon što je 16 godina uživao položaj prvenstvenog koncesionara, neosnovano tvrdi da prvenstvena koncesija nije ni stupila na snagu odnosno da razdoblje koncesije nije ni počelo teći. (Ne)izvršavanje ugovornih obveza davatelja koncesije, kao i predaja lučkih djelatnosti i lučkog područja koncesionaru, nije od utjecaja na zakonske odredbe o prestanku koncesije istekom koncesijskog razdoblja. Navodna šteta koju tužitelj potražuje u tužbi posljedica je, kako to i sam navodi, činjenice što su dodijeljene nove koncesije u luci, što nije predmet ovog upravnog spora pa se u istom i ne može potraživati šteta koja nije posljedica akta koji se pobija upravnom tužbom. Uz to, ne može se tražiti naknada štete zbog donošenja odluke koja je po svojoj naravi deklarativnog karaktera, jer koncesija prestaje po sili zakona. Prvenstvena koncesija ne znači monopolnu koncesiju, jer davatelj koncesije može u svakom trenutku, bez obzira je li prvenstvena koncesija na snazi ili ne, kao tijelo koje upravlja lukom dodijeliti nove koncesije. Odluka o prestanku koncesije deklaratorna je, a ne kondemnatorna odluka kojom se ne uspostavlja pravni odnos, već se samo konstatira da je on nastupio. Tužitelj pokušava prikazati kako je u javnom interesu da se njemu omogući ostvarivanje prihoda obavljajući lučke djelatnosti i ostvarivanje prihoda, iako je javni interes da u luci nesmetano i bez poremećaja lučku djelatnost obavljaju subjekti koji za to imaju valjane koncesije. Predlaže tužbu odbaciti podredno odbiti kao neosnovanu.

6. Rješenjem ovog suda poslovnog broja 16 UsIjn-10/17-7 od 5. ožujka 2019. prekinut je ovaj upravni spor do pravomoćnog okončanja spora koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem K43/16. U tom je sporu presudom odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Klasa: UP/II-342-22/16-01/07 Urbroj: 530-03-2-1-16-17 od 26. rujna 2016. i Odluke Upravnog vijeća Lučke uprave Split Urbroj: 4220-233014 od 12. rujna 2016. o prestanku prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata kod gradnje i nadgradnje na lučkom području Trajektne luke Split po sili zakona.

7. Nakon što je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-1118/2022-3 od 15. veljače 2024. potvrđena ta presuda, rješenjem poslovnog K10/2017-8 od 23. svibnja 2024. nastavljen je spor, sada pod gornjim poslovnim brojem.

8. Tijekom spora održana je rasprava (ročišta 17. prosinca 2024., 22. svibnja 2025.) tijekom koje je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

9. Opunomoćenik tužitelja primjećuje da je sudu dostavljen samo dio tražene dokumentacije, i posebno ističe da tužitelju nije omogućen uvid u natječajnu dokumentaciju. U podnesku od 14. siječnja 2025. ponavlja ranije iznesene tvrdnje i ističe da tuženik, umjesto da poništenjem osporene Odluke sankcionira postupanje prvostupanjskog tijela, u postupku po žalbi utvrđuje činjenice i izvodi dokaze koje u prvostupanjskom postupku nisu bile utvrđene.

10. Sud je izveo dokaze uvidom u osporavana rješenja i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem su donesena osporena rješenja kao i onu uloženu tijekom spora, dok je odbio izvođenje od tužitelja predloženih dokaza (saslušanje radnika, pribavljanje spisa predmeta drugih sudova i dr.), jer isti nisu od utjecaja za utvrđivanje odlučnih činjenica od kojih ovisi donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude u ovom sporu.

11. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

12. Tužbeni zahtjev je osnovan.

13. Tužitelj u tužbi, kao i tijekom ovog spora, dovodi u pitanje mogućnost davanje predmetne koncesije, kao i načina na koji je sam postupak vođen i okončan. U pojedinim točkama obrazloženja, u nastavku se iznose razlozi zbog kojih sud drži (ne)osnovanim tužbene prigovore kojima tvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za davanje koncesije (točka 14., 15. 16.), da je o tužiteljevoj žalbi odlučilo za to nenadležno tijelo (točka 17., 18. 19.); te zakonitosti samog postupka te s tim povezanim pitanjem radi li se ovdje o koncesiji koja se uopće daje za zahtjev (točka 20. do 29.).

14. U odnosu na, prvo među strankama sporno pitanje, jesu li Odlukom o koncesiji povrijeđena tužiteljeva prava koja proizlaze iz prvenstvene koncesije, sud podsjeća da je radi tog spornog pitanja ovaj spor bio prekinut. Dakle, tužitelj tvrdi da u konkretnom slučaju uopće nije bilo uvjeta za provođenje postupka i donošenje Odluke o koncesiji jer je između tužitelja i Lučke uprave 2006. zaključen Ugovor o prvenstvenoj koncesiji br. 698/06 temeljem kojeg je tužitelj imao pravo obavljati predmetne lučke djelatnosti.

15. U sporu koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem 16 UsIjn- 43/16 presudom od 19. ožujka 2021. utvrđeno je da je Odluka o prvenstvenoj koncesiji br. 594 od 23. veljače 2006. poništena rješenjem tuženika Klasa: UP/II-342-01/06- 01/31 Ur.br: 530-04-04-3 sp od 11. prosinca 2006. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Uss-119/14-14 od 29. siječnja 2015. odbijena je tužiteljeva žalba. U takvim je okolnostima ovaj sud utvrdio da je tužitelju koncesija istekla 6. rujna 2016., jer je tada isteklo razdoblje od 12 godina u kojem je tužitelj konzumirao prvenstvenu koncesiju prema Ugovoru sklopljenom 6. rujna 2004. Takav je stav potvrđen i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž- 1116/2022-3 od 15. veljače 2024.

16. Time je to pitanje pravomoćno raspravljeno, zbog čega je u nastavku valjalo utvrditi je li sam postupak davanja koncesije proveden na zakonom propisani način uz pravilnu primjenu za to mjerodavnih odredaba.

17. Pravni režim koncesija na pomorskom dobru u hrvatskom pravnom sustavu, uređen je dvojako. Naime, Zakon o koncesijama (Narodne novine, broj: 69/17 i 107/20), kao opći normativni zakon (lex generalis) uređuje područje koncesija, a Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj: 158/13, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19, 123/11), kao specijalni propis (lex specialis), uređuje davanje koncesija na pomorskom dobru. S obzirom na to da je postupak davanja koncesija na pomorskom dobru upravni postupak, u njemu se supsidijarno primjenjuju i odredbe kojima se uređuje upravni postupak.

18. Na podzakonskoj razini, postupak davanja koncesije na pomorskom dobru, kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade i ocjenu ponuda, uređeni su Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine, broj: 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12, 10/17, u daljnjem tekstu: Uredba).

19. Stoga sud smatra da se na postupak davanja i ugovaranja koncesija na pomorskom dobru, ali i vezano za pravnu zaštitu ponuditelja, primjenom općih načela primjene prava (lex specialis derogat legi generali te lex superior derogat legi inferior), primarno primjenjuju odredbe ZPDML-a kao specijalnoga zakonskog propisa u pogledu koncesija na pomorskom dobru, a podredno odredbe Zakona o koncesiji, kao općega zakonskog propisa koji uređuje područje koncesija.

20. Stranke spora imaju suprotstavljeno stajalište radi li se ovdje o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra koja se daje temeljem provedenog javnog prikupljanja ponuda ili na zahtjev tražitelja koncesije.

21. Za rješavanje tog ključnog pitanja mjerodavne sud odredbe tada važećeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine br. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11). Prema odredbama tog Zakona:

- pravo na obavljanje lučkih djelatnosti, korištenje postojeće podgradnje i nadgradnje, te gradnje novih građevina i drugih objekata nadgradnje i podgradnje stječe se na temelju koncesije (članak 66. stavak 1.);

- vrste koncesija su: 1. koncesija za obavljanje lučkih djelatnosti, koja ne zahtijeva isključivo korištenje postojećih niti gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području, 2. koncesija za obavljanje ostalih gospodarskih djelatnosti iz članka 65. stavka 1. točke 5. ovog Zakona, koje ne zahtijevaju isključivo korištenje postojećih niti gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području, 3. koncesija za obavljanje lučkih djelatnosti, koja zahtijeva korištenje postojećih i/ili gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području, 4. koncesija za obavljanje ostalih gospodarskih djelatnosti koja zahtijeva korištenje postojećih i/ili gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području (članak 66. stavak 5.);

- koncesiju iz članka 66. stavka 5. točke 1. i 2. ovoga Zakona daje lučka uprava na zahtjev tražitelja koncesije na rok do 10 godina (članak 67. stavak 2).

- podnositelj zahtjeva za koncesiju iz članka 66. stavka 5. točke 1. i 2. ovoga Zakona dužan je uz zahtjev za davanje koncesije priložiti:1. prijedlog o vrsti i opsegu obavljanja lučke djelatnosti, 2. dokaz da raspolaže odgovarajućim tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima za obavljanje lučke djelatnosti za koju traži koncesiju, 3. dokaz da je pravna osoba registrirana za obavljanje lučkih djelatnosti, 4. dokaz da je fizička osoba (obrtnik) registriran za obavljanje lučkih djelatnosti (članak 68. stavak 2.).

22. Prema navodima iz obrazloženja osporenog rješenja osporena Odluka o koncesiji donesena je u primjeni odredbe članka 40. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine, br. 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12, u daljnjem tekstu: Uredba) prema kojoj:

(1) Pravna osoba ili fizička osoba registrirana za obavljanje obrta podnosi davatelju koncesije zahtjev za davanje koncesije u svrhu obavljanja lučkih djelatnosti i ostalih gospodarskih djelatnosti koje ne zahtijevaju korištenje postojećih i/ili izgradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području. (2) Ravnatelj davatelja koncesije u roku 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva pisanim putem obavještava podnositelja zahtjeva o potrebi da zahtjev dopuni prilozima, iz članka 68. stavka 2. Zakona, ukoliko nisu podneseni uz zahtjev ili su nepotpuni, te o roku u kojem je to dužan učiniti.

23. Prema odredbi članka 41. stavak 2. Uredbe odluka se mora temeljiti na iskazanim potrebama korisnika luke, potrebama odvijanja tehničko-tehnoloških procesa u luci, pokazateljima prometa, razvojnim planovima i sl. 24. Spisu je priložen Otvoreni poziv na dostavu zahtjeva za davanje koncesija za obavljanje određenih lučkih djelatnosti u splitskoj luci (koju tuženik smatra samo javnom obavijesti zainteresiranim subjektima), konkretno, privez i odvez brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata:

- koja se odnosi na sve lučke bazene pod upravljanjem Lučke uprave Split;

- koncesije koje su predmet tog postupka mogu se dati pravnoj odnosno fizičkoj osobi registriranoj za obavljanje obrta koje ispunjava uvjete propisane Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, a osobito člankom 17. stavci 3. do 5. te ako kod tih osoba ne postoje zakonom predviđene smetnje za dodjelu koncesije;

- podnositelj zahtjeva dužan je uz zahtjev za davanje koncesije priložiti 1. prijedlog o vrsti i opsegu obavljanja lučke djelatnosti, 2. dokaz da raspolaže odgovarajućim, stručnim i organizacijskim sposobnostima za obavljanje lučke djelatnosti za koju se traži koncesija, 3. dokaz da je pravna osoba registrirana za obavljanje lučkih djelatnosti odnosno da je fizička osoba (obrtnik) registriran za obavljanje lučkih djelatnosti; 4. javnobilježnički ovjerenu izjavu podnositelja zahtjeva, kojom pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavljuje da mu do sada nije oduzeta koncesija te da nema nepodmirenih obveza po važećim ugovorima o koncesiji;

- dokaz o odgovarajućim tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima podrazumijeva (a) najmanje 30 djelatnika, od kojih svaki ima najmanje dvije godine radnog iskustva na poslovima priveza i odveza plovila većih od 500 BT, (b) dokaz o kadrovskoj i organizacijskoj spremnosti za pružanje usluga priveza i odveza plovila u svim bazenima pod upravljanjem Lučke uprave Split neprekidno 0-24 sata tijekom cijele godine, (c) dokaz o vlasništvu ili najmu brodice te automobila za obavljanje poslova koji iziskuju upotrebu brodice odnosno automobila, (d) dokaz o vlasništvu VHF stanice za komunikaciju.

25. Odlukom o davanju koncesije Urbroj: 4117-232214 od 6. rujna 2016. o davanju koncesije za obavljanje lučke djelatnosti privez i odvez brodova, jahti, ribarskih i sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (u izreci osporenog rješenja tuženika pogrešno označena Urbroj: 4116-232214) daje se koncesija zainteresiranoj osobi temeljem zahtjeva Urbroj: 3981-231202 od 31. kolovoza 2016. uz obrazloženje da: „su uz zahtjev dostavljeni potrebni dokazi prema članku 68. stavak 1. i 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Ravnatelj Lučke uprave Split postupajući po Uredbi o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru utvrdio je da su priloženi svi potrebni dokazi prema članku 68. stavak 1. i 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te predlaže davanje koncesije ovoj zadruzi. Kako Upravno vijeće Lučke uprave Split nalazi u cijelosti opravdanim prijedlog ravnatelj Lučke uprave Split da se koncesija za obavljanje djelatnosti iz članka 1. ove Odluke dodijeli upravo ranije označenoj zadruzi, to je odlučeno kako je navedeno u izreci.“

26. Polazeći od činjenice da je Odluka o davanju koncesije upravni akt, stajalište je suda da obrazloženje takve odluka mora udovoljavati standardima koji su postavljeni odredbom članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09, 110/21) prema kojem obrazloženje mora, između ostalog, sadržavati i utvrđeno činjenično stanje. Odluka o koncesiji, osim općenitog navoda da je podnositelj dostavio potrebne dokaze, ne sadrži nikakve navode iz kojih bi proizlazilo koje je konkretne dokaze zainteresirana osoba dostavila da bi dokazala da ispunjava uvjete apliciranja na natječaj, dokaz da raspolaže odgovarajućim, tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima, da je registrirana za obavljanje lučkih djelatnosti.

27. Dokazi o tome ne proizlaze ni iz isprava koje je tijekom spora dostavio tuženik. Tako u Prijedlogu o vrsti i opsegu obavljanja lučkih djelatnosti priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih i sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata zainteresirana osoba navodi da će:

- navedenu djelatnost obavljati minimalno 30 osposobljenih i zdravstveno sposobnih radnika s višegodišnjim radnim iskustvom u obavljanju istih i to na način da će podijeljeni u tri smjene 0-24 sata dnevno, 365 dana u godini biti na raspolaganju za sljedeće poslove: privezivanje i odvezivanje brodova, jahti, ribarskih i sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata, upravljanje brodicom i vozilom za privez i odvez brodova, kontrola ispravnosti motora i opreme brodica, nabavka goriva i rukovanje sitnim inventarom, organiziranje tekućeg održavanja brodice, upravljanje osobnim vozilom, kontrola ispravnosti vozila, održavanje i čišćenje vozila, kontrola pravovremene registracije, opskrbljivanje lučkih korisnika vodom i električnom energijom, smještanje plivajućih pontona uz obalu, pomaganje u postavljanju bokobrana, provjeravanje zauzetosti obale na kojoj ima pristati brod, preuzimanje radne dokumentacije, davanje na potpis zapovjedniku broda obrazaca za obavljenu uslugu, po potrebi upravljanje viličarem na siguran način, namještanje rampe za ukrcaj/iskrcaj vozila, održavanje radio veze, VHF uređajem i telefonom s operativom Lučke uprave Split, izvršiocima i plovnim objektima, pomoć pri ukrcaju i iskrcaju putnika i vozila u/sa brodova.

28. Sud primjećuje da je zainteresirana osoba dostavila prijedlog o vrsti i opsegu poslova u kojoj u većoj mjeri navodi aktivnosti koji prelaze okvire lučke djelatnosti koja je predmet koncesije. Dalje, u ponudi se ne navode ni radnici koji imaju najmanje dvije godine radnog iskustva na poslovima priveza i odveza plovila većih od 500 BT. U odgovoru na tužbu tuženik pogrešno interpretira da je podnošenjem izjave o izvanrednom otkazu ugovora o radu s poslodavcem po sili zakona prestao radni odnos. O tome je uostalom drukčije stajalište zauzeo Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja 28 Gž R-1217/2018-6 od 5. studenog 2019. kojom je utvrđena nedopuštenost izvanrednih otkaza. Spisu ne prileži ni dokaz da je zainteresirana osoba registrirana za obavljanje lučkih djelatnosti.

29. Ovdje se radi o iznimno značajnoj i za rad luke bitnoj lučkoj djelatnosti. Iz načina na koji je ta djelatnost prikazana u Otvorenom pozivu i u Odluci o koncesiji, sud ne može ni zaključiti u čemu se suštinski sastoji i na koji se način obavlja predmetna djelatnost te s tim u vezi ni zauzeti stajalište radi li se ovdje o lučkoj djelatnosti koja se može dati na zahtjev ili je potrebno raspasivanje javnog prikupljanja ponuda. U takvim je okolnostima ravnatelj davatelja koncesije imao mogućnosti koristiti ovlasti iz odredbe članka 42. stavak 1. Uredbe prema kojoj ukoliko ocijeni da vrsta i značaj djelatnosti za obavljanje koje je podnesen zahtjev iziskuju temeljitiju obradu, ravnatelj davatelja koncesije može osnovati povjerenstvo za ocjenu zahtjeva.

30. Izloženi nedostaci, prema mišljenju suda čine osporeno rješenje i Odluku o koncesiji nezakonitim, zbog čega su temeljem članka 117. stavak 1. ZUS iste poništene i vraćene na ponovni postupak u kojem su javnopravna tijela dužna postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

31. Opunomoćenik tužitelja popisao je trošak sastava tužbe, podneska od 23. srpnja 2024., pristup na ročište (17. prosinca 2024. i 22. svibnja 2025.), za svaku radnju 500 bodova, uvećano za PDV.

32. Prema odredbi članka 144. ZUS-a troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora (stavak 1.), troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.).

33. Prema odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

34. Prema Tbr. 27. stavak 1. i 2. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23) za sastavljanje tužbe i zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova.

35. Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2 eura.

36. U smislu prethodno navedenih odredba tužitelju se priznaje trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima, s pripadajućim PDV-om u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura.

37. Tužitelju se ne priznaje trošak sastava podnesaka. U sporu je održana rasprava na kojoj je opunomoćenik imao mogućnost iznijeti sva činjenična i pravna izlaganja u prilog stranke koju zastupa. Odredbe ZUS koje, ovisno o uspjehu u sporu, priznaju pravo na naknadu troškova, ovaj sud tumači na način da se strankama imaju priznati samo oni troškovi koji su nužni i opravdani za zastupanje stranke, a što trošak sastava podneska nije, zbog čega se zahtjev za naknadu troškova tužitelju u tom dijelu odbija kao neosnovan.

38. S obzirom na uspjeh u sporu zainteresirana osoba odbija se zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.

U Splitu 23. lipnja 2025.

S U T K I N J A

Miranda Gulišija Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS).

Protiv rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- tuženiku, uz spis tuženog tijela

- zainteresiranoj osobi po opunomoćeniku

- u spis